Bečki književni dogovor

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Književni dogovor
autor: nepoznat
Novosadski dogovor

Vidi Bečki književni dogovor.


Dolje potpisani znajući da jedan narod treba jednu književnost da ima , i po tom sa žalosti gledajući , kako nam je književnost razkomadana , ne samo po bukvici , nego još i po jeziku i po pravopisu , sastajali smo se ovijeh dana , da se razgovorimo , kako bismo se , što se za sad više može u književnosti složili i ujedinili. I tako smo:

1. Jednoglasnice priznali , da ne valja miješajući narječja graditi novo , kojega u narodu nema , nego da je bolje od narodnijeh narječja izabrati jedno , da bude književni jezik ; a to sve a) zato , što nije moguće pisati tako , da bi svak mogao čitati po svojem narječju , b) zato , što bi svaka ovakova mješavina , kaono ti ljudsko djelo , bila gora od kojega mu drago narodnoga narječja , koja su djela božija , a c) i zato , što ni ostali narodi , kao n. p. Nijemci i Talijani , nijesu od svojijeh narječja gradili novijeh , nego su jedno od narodnijeh izabrali , te njim knjige pišu.

2. Jednoglasnice smo priznali , da je najpravije i najbolje primiti južno narječje , da bude književno , i to a) zato , što najviše naroda tako govori , b) što je ono najbliže staromu slavenskom jeziku , a po tome i svjema ostalijem jezicima slavenskijem , c) što su gotovo sve narodne pjesme u njemu spjevane , d) što je sva stara dubrovačka književnost u njemu spisana , e) što najviše književnika i iztočnoga i zapadnoga vjerozakona već tako piše (samo što svi ne paze na sva pravila). Po tom smo se složili , da se na onijem mjestima , gdje su po ovomu narječju dva sloga (syllaba) piše ije , a gdje je jedan slog , ondje da se piše je ili e ili i , kako gdje treba , n. p. bijelo , bjelina , mreža , donio. A da bi svak mogao lakše saznati , gdje su po ovome narječju dva sloga , gdje li jedan i gdje treba pisati je , gdje li e , gdje li i , zamolili smo svi ostali g. Vuka Stef. Karadžića , da bi napisao o tome glavna pravila , koja su dolje priložena.

Ako li kogod iz kojega mu drago uzroka ne bi htio pisati ovijem narječjem , mi mislimo , da bi i za narod i za književno jedinstvo najprobitačnije bilo , da piše jednijem od ostala dva narodna narječja , kojijem mu je volja , ali samo da ih ne miješa i ne gradi jezika , kojega u narodu nema.

3. Našli smo za dobro i za potrebno , da bi i književnici istočnoga vjerozakona pisali х svuda , gdje mu je po etimologiji mjesto , kao što oni vjerozakona zapadnoga pišu h , i kao što narod naš obadva vjerozakona na mnogo mjesta po južnijem krajevima govori.

4. Svi smo priznali , da h u samostavnijeh imena na kraju u rod. mn. ne treba pisati , jer mu ondje ni po etimologiji , ni po općenome narodnom govoru , ni po starome slavenskom jaziku , ni po ostalijem današnjijem jezicima slavenskijem nije mjesta. Mi smo se opominjali , da će se naći književnika , koji će reći , da bi ovo h samo zato valjalo pisati , da se ovaj padež razlikuje od ostalijeh , ili najposlije , da bi ove razlike radi mjesto h valjalo pisati kakav drugi znak. Ali jedno zato , što se u mnogijeh riječi ovaj padež po sebi razlikuje (n. pr zemalja , otaca , lakata , trgovaca itd.) , a drugo , što u nas ima i drugijeh padeža jednakijeh , pa ih u pisanju nikako ne razlikujemo , i što ovakovijeh stvari ima mnogo i u drugijeh naroda , — mi smo svi pristali na to , da se ni h niti ikakav drugi znak na pomenutome mjestu ne piše , osim samo kad se iz smisla ne bi moglo razumjeti , da riječ stoji u rod. mn. , da se naznače akcenti (koje će nam valjati činiti i u ostalijem ovakovijem dogagjajima).

5. Svi smo jednoglasice pristali , da se pred r , gdje ono samo sobom slog čini , ne piše ni a ni e , već samo r neka stoji (n. p. prst) i to a) zato , što narod tako govori , b) što književnici iztočnoga vjerozakona svi tako pišu (osim jednoga , dvojice) , c) što i Česi tako pišu , d) što su i mnoge slavenske knjige glagoljskijem slovima tako pisane , e) što se sad dokazuje , da ni u starome slavenskome jeziku na ovakijem mjestima nije trebalo pisati jerova ni kod r ni kod l , jer su ova oba slova na ovakijem mjestima bila samoglasna , kao i u Sanskritu.

Ovo smo dakle za sad svršili. Ako da Bog , te se ove misli naše u narodu prime , mi smo uvjereni , da će se velike smetnje književnosti našoj s puta ukloniti , i da ćemo se k pravome jedinstvu mnogo približiti. Zato molimo sve književnike , koji upravo žele sreću i napredak narodu svojemu , da bi na ove misli naše pristali , i po njima djela svoja pisali.

U Beču 28. ožujka p. n. 1850.

Ivan Kukuljević , s. r.
Dr. Dimitrija Demeter , s. r.
I. Mažuranić , s. r.
Vuk Stef. Karadžić , s. r.
Vinko Pacel , s. r.
Franje Miklošić , s. r.
Stjepan Pejaković , s. r.
Gj. Daničić , s. r.

Izvor[uredi VE]