Bauk/V
| ← IV | Bauk autor: Ulderiko Donadini |
VI → |
Kad sam se drugo jutro probudio kraj nje, zagledao se u nju, svu raskuštranu od mojih milovanja, stala se ona smijati i čupkajući me jednom rukom za kosu, rekla mi je:
- Ah, ovakvog glupana, kao što si ti, već sam odavna željela! - i stala se smijati na sav glas.
Ja nisam dospio da joj odvratim ni ovaj, ni drugi put, i baš zato jer je bila tako drska i porugljiva, jer se tako smijala, i jer je imala one sjajne oči što su me hvatale za srce i mogle da me odvuku na kraj svijeta, ostao sam kraj nje, iako je nisam ljubio, nego upravo mrzio.
Tog jutra zakasnio sam na vježbu i došao oko deset sati u kasarnu neispavan i slomljen. Usput sam se sjetio mog jučerašnjeg susreta s majorom, znajući već unaprijed da će me pozvati na odgovornost. Na moj pozdrav odgovorio mi je kao jučer jedva zamjetljivo, namrgodio se, zaustavio i rekao mi da dođem u njegovu kancelariju.
Došao je za četvrt sata i nakon što je neko vrijeme svečano šutio, progovorio je, i to: prvo, mi zabranjuje pohađanje kojekakvih lokala, a drugo, isto tako mi zabranjuje hodati sa raznim ženama na zlu glasu, s kojima sam viđen.
Opetovao sam za njim gledajući mu porugljivo u oči:
- Sa ženama na zlu glasu! Na službu, gospodine majore!
Njegove obrve još jače su se skupile i već mi je htio nešto reći, a onda me je samo mrko pogledao i otpustio.
Ja sam korektno salutirao i izišao.
Već onda sam odlučio ne dopustiti majoru da me izigra. Ja ili on!
Prigovori na vježbama bivali su sve češći. Moji momci bili su najstrožije pregledavani. Moji i majorovi putovi su se sve češće ukrštavali. Ja sam odgovarao takvim korektnim drskostima da su se svi čudili.
Crvena trebala je novaca. Već prvi mjesec našeg poznanstva zapao sam u dugove. Sad moja plaća nije dotjecala, i prvi put poslije godinu i po pisao sam ocu po novac. Slutio sam da neću ništa dobiti. I zaista, dobio sam porugljivo pismo, pisano neobično ljubeznim tonom, i što se tiče moje molbe, to mora priznati svom dragom sinu - ako mu dopuštam da me tako nazove - da ga je veoma iznenadila, jer mi on može reći ono isto što mi je kazao prije nego smo se rastali, tj. da je svota, koja je bila određena za moje školovanje potrošena, a svoj dio mogu dignuti sav najednom.
Ja sam tako ludovao za Crvenom te sam drhtao od same pomisli da se sastane s majorom, pa da joj to posve onemogućim, nagovorio sam je da ostavi svoje dosadašnje mjesto u kavani i preseli se u moj stan. U to doba stao sam se opijati, a živci bivali su mi iz dana u dan sve rastrojeniji. Ono malo vremena, dok sam bez nje prolazio glavnom ulicom grada, moje muke su se podvostručile.
Dolazio sam kući, sav se pripijao uz nju i pio čašu za čašom. Onda sam je bez riječi grlio, stiskao je svojim prstima kao kliještima, a i ona sama nije ništa govorila nego me samo gledala pogledom od koga sam sav trnuo, opijao se, izgarao.
Cijelo to vrijeme nije s njezinih usnica silazio preziran, uvredljiv smiješak, kojim kao da me je odbijala. Ja sam čekao da joj se osvetim za taj smiješak s kojim me je držala za povrjeđenu taštinu, te u času kad se sva raznježena privije uz mene, gurnuti je od sebe i osvetiti se za sve. No činilo se kao da se što takva ne može dogoditi.
Skoro svaki dan poslije ljubavnog zagrljaja, kad bi se moja strast ohladila, i ja već mislio te je došao onaj čas u kom mogu da je odbacim od sebe, ona bi me opet perfidno pretekla i rekla:
- Dakle, sutra se rastajemo, ali zauvijek. Zar ne? Ja vidim da bi ti zbog mene mogao propasti, a zašto da imam na savjesti nekoga tko sam po sebi ništa ne vrijedi.
Ja sam perverzno uživao u njezinoj ironiji i dopuštao joj da me ubada, kao oni degenerirani ljudi koji uživaju da ih netko bičuje. To je dapače išlo tako daleko da sam je sam nagonio da mi se ruga, ako je ona zaboravila. Bez te ironije bila bi ona posve obična djevojčura, koju bih već drugi dan bacio na ulicu.
Jednoga dana rekla mi je:
- Hoću da idem na more. Ako me ne povedeš, otići ću sama.
Znao sam da bi me ona posve lako jednog dana ostavila, i zato zamolim dopust od mjesec dana zbog oporavka, kojega sam i dobio, jer sam u ono doba bio vrlo slab. Novaca nisam mogao dobiti niotkuda, i zato otputujem kući po svoj dio.