Živio jednom pop jedan,
A bio je pravi glupan.
Krenuo pop do placa
Potražit kakva magarca.
U susret mu Balda
Ide, ni sam ne zna kud.
"Zašto ti, oče, tako rano probudi se?
Što to tražiš za se?"
Pop mu odgovara: "Treba mi pomoćnik,
Kuhar, konjušar i drvodjelac.
Al' gdje naći takvoga
Radnika, ne baš skupoga?"
Balda mu na to reče:
"Služit ću ja tebe slavno,
Odano i sasvim ispravno,
Za tri udarca po glavi godišnje,
Kuhanom kašom hranit ćeš me."
Pop sad zamisli se,
Pa po glavi počeše se.
Krpa našla zakrpu.
Oslonit će se na sreću rusku.
I Baldi tada reče pop: "Nek ti bude.
Pretijesno nam obojici ne bude.
Živjet ćeš u domu župnom,
Dokazat se svojom vještinom."
Živi Balda u popovu domu,
Pod glavu stavio slamu,
Jede za četvoricu,
A radi za sedmoricu;
Sve on napravi do zore,
Konje upregne, polje uzore,
Peć ugrije, sve nabavi, izvrši,
Jaje ispeče i oljušti.
Popadija se ne može njime nahvaliti,
Kći ga popova počela žaliti,
Sin ga popov zove tatom;
Kašu kuha, igra se s djetetom.
Samo pop Baldu ne voli,
Nikada ga on ne hvali.
O isplati često mislio;
Vrijeme ide, rok se približio.
Nit' jede, nit' pije, noću ne spava,
Unaprijed ga boli glava.
On popadiji priznaje:
"Tako i tako: što radit mi preostaje?"
Ta je baba oštroumna,
Na sve trikove spremna.
Popadija reče: "Znam ja sredstvo sada,
Kako maknut toga jada:
Naredi mu nešto nemoguće napraviti,
A zahtijevaj da to savršeno mora ispuniti.
Time ćeš glavu izbaviti,
A Baldu bez isplate otpraviti."
Srce mu igra veselije,
Stao on gledat Baldu smjelije.
Pa poviče: "Amo hodi,
Ti vjerni si moj radnik, Balda.
Poslušaj: vragovi su dug obećali platiti
Na dan moje smrti;
Nema nama prihoda boljega,
Od njihova duga trogodišnjega.
Kad najedeš se kaše svoje,
Pokupi ti duge moje."
Balda s popom ne vodi spora,
Već ode i sjede na obalu mora;
Tamo stane uže vrtjeti
I kraj njegov u more močiti.
Kad iz mora izađe stari vrag:
"Što si Balda ti došao? Govori!"
Ja užetom ću more mreškati,
I vas, pleme prokleto, izazivati."
Vrag stari postane sjetan.
"Reci, zašto si tako nemilosrdan?"
"Kako zašto? Niste dug platili.
Zar ste na rok zaboravili?
Bit će naša to sreća,
Vama, psima, velika nesreća!"
"Pričekaj, ne mreškaj more, Baldiću,
Dug u cijelosti platit ću.
Čekaj, unuka ti svoga šaljem."
Balda misli: "Bit će zadatak obavljen."
Izronio poslani vražić,
Zamjaukao, ko gladni mačić:
"Pozdrav tebi, Balda;
Kakav dug ti kupiš sada?
O dugu mi dugo ne čuli.
(Samo smo još to trebali.)
Al' tako će biti – uzmi, takav je dogovor,
No tu je i naš prigovor –
Nitko oštećen biti ne mora:
Tko brže optrči oko mora,
Taj će uzet dug cijeli."
Za to vrijeme vreću pripremili.
Nasmija se Baldo lukavo:
"Što si smislio, zapravo?
Pa ti ne možeš mjeriti se sa mnom,
Sa mnom, sa samim Baldom!
Kakvog su to poslali bandita?
Pričekaj ti moga mlađeg brata."
Pa pošao Baldo u obližnju šumicu,
Ulovio dva zeca, stavi ih u torbicu.
K moru opet on prilazi.
Tamo vrag se već nalazi.
Drži Baldo za uši jednoga:
"Zapleši ti, kako sviram ja;
Ti si, vraže, još mladić,
Sa mnom mjeri se slabić;
Bilo bi to traćenje vremena samo.
Pobijedi ti prvo brata moga tamo.
Je'n, dva, tri. Uhvati ga ti!"
Vrag i zec stali trčati:
Vrag po obali morskoj,
Zec u šumu, kući svojoj.
Krugom more optrčao,
Jezik ispustio, glavu podigao,
Dotrčao vrag, zadihao se,
Sav je mokar, nožicom briše se.
Misli: došlo vrijeme da se sladi.
Kad vidje – Baldo brata gladi,
Govoreć mu: "Brate moj voljeni,
Umorio se, jadnik. Odmori se, rođeni."
Vražić se zaprepastio,
Repić podvio, sasvim se umirio.
Brata gleda sve pod okom.
"Čekaj", veli, "stižem s lovom."
Dođe k djedu govoreći: "Jao jada!
Prestigo me mlađi Balda!"
Stari vrag razmišljat stao,
A Baldo im prašinu podigao.
More se smutilo,
Valova ponestalo.
Vražić izašao: "U redu, seljačiću,
Cijeli dug otplatit ću.
Slušaj ! Vidiš li ti ovu botu?
Biraj bilo što za metu.
Tko dalje baci batinu,
Taj dobiva i nosi vrećetinu.
Što je? Bojiš se da ćeš ruku iščašiti?
Što čekaš?"
"Čekam da oblak počne izlaziti;
Pa da zabacim tvoje batine,
Da započnem s vama natjecanje."
Uplaši se vražić, pa djedu
Ispriča za Baldovu pobjedu;
A Baldo opet more mreškat stao.
I vragovima se užetom grozio.
Evo vraga opet: "Što ti plješćeš?
Platit ćemo dug, ako hoćeš..."
"Ne", Baldo odgovori,
"Sad se i moj red stvori,
Uvjete ću sam odrediti,
Zadatak tebi, vraže, zadati.
Da vidim, kakva si sila?
Vidiš, tamo ona siva kobila?
Podigni ti kobile te,
I odnesi je pola vrste;
Ako to napraviš, novac je tvoj;
Ako ne, on bit će moj."
Ne da mira vragu jadnu.
Pod kobilu on legnu,
Upregnu se, ispravi se,
Kobilu podignuo, dva koraka koraknuo,
Na trećem pao, nogice protegnuo.
A Baldo će njemu: "Glup si vraže!
Tko se s nama mjerit može?
Nisi je mogao nosit na rukama,
A, pogledaj, ja ću međ' nogama."
Kobili na leđa sjeo,
Vrstu preskočio, prašinu podigao.
Uplaši se vražić, pa djedu
Ispriča i za tu pobjedu.
Što da rade – vragovi dug skupili,
Na Baldu vreću stavili.
Ide Baldo, povikuje,
Videć njega, pop poskakuje,
Za popadijom skriva se,
Strahu snažno odupire se.
Baldo ga je potražio,
Dug predao, isplatu zatražio.
A pop se pokajao,
I glavu podmetnuo:
Od prvog udarca,
Odskoči pop sa stolca;
Od drugog udarca
Osta bez jezičca;
A od trećeg udarca
Napustio um starca.
A Baldo mu reče prijekorno:
"Mogao si proć i jeftino."
