Trepere zvijezde s visokih nebesa,
približava se opet sveti čas,
kad zgodilo se čudo od čudesa
i grešnom ljudstvu rodio se Spas;
i svako srce sada življe kuca,
zaboravlja se svaki očaj hud,
a vani zima, suho drvlje puca,
al’ topla ljubav grije našu grud.
I blago onom, tko je ima s kime
da podijeli u milom domu svom,
a siromaha dobri ljudi prime,
te na čas i on opet nađe dom;
i djetinjstva se tada sjeti svoga,
i pomisli na izgubljeni raj,
na dobru majku, oca rođenoga,
i na oku mu blisne suze sjaj.
A svjećice na badnjaku trepere,
i čeljad sva već pjeva u sav glas:
Zasinula je zvijezda nove vjere,
i grešnom ljudstvu rodio se Spas!
A dječica u badnjak samo gleđu,
Na usnicah im blažen titra smijeh;
Veselje muti glavicu im smeđu,
I još ne znadu, što je jad il’ grijeh.
I s tajna milja nježi mi se duša,
Poletjet želi k nebu u taj čas;
Al’ već na zemlji vidi raj i sluša:
»Svim dobrim ljudma rodio se Spas!«
U Svevišnjeg dobrota je bez mjere,
Nek u njoj bude oslon vam i štit:
I tko god ima ljubavi i vjere,
Taj mora jednom sretan, blažen bit!
