Na prozor moje sobe Badnja večer kuca,
a vani je gladno i netko dom svoj traži.
Badnja večer putuje, tko joj vrata otvara,
osjećam, njezin je dom tvoje i moje srce.
Kada Isus otvori svoje oči i krene svijetom,
stope Badnje večeri zacijelo će slijediti.
Djeca sve znaju, kliču vani od radosti,
badnjaci su već uneseni, i slama, i žito.
Ma nije važno što grad lijeno spava,
probudit će se on, provrit će u njemu pjesma,
no, kada se slavlje prelije u sadašnjost,
hoće li ostati mir, poštovanje i saznanje?
Prijateljima pišem čestitku, ima ih mnogo,
najradije bih ostao šuteći, večer je ova krasna,
želio bih da me ne traže, ne zovu, ne spominju,
dok ne budem kao ova večer, kao ova djeca,
tada bismo svijet promijenili, tužne utješili.
Badnja je večer, sat na tornju otkucava,
čujem ga kao svoje misli u nevolji,
dijete drži majku za skut haljine i smiješi se,
još malo i polnoćka će, ostavljam nemirna slova,
s neba Isus pruža ruku i nešto toplo zbori.
