Aurora i Clitus

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Aurora i Clitus
autor: Fran Krsto Frankapan




Ljubav i nasladnost preminjuje u nestalnost

Clitus: Znam, Aurora, jadno te vrazujem,
          tvoj vridnosti krivo zahvalujem;
          al ni moći misal preminiti,
          novu ljubav v srcu pozabiti.
       Znam, Aurora, moje preminjenje
          je himbeno, neverno činjenje!
          Ali ne znam plamen ugasiti,
          neg mi prvo srcu preminiti.
Aurora: Tak li, Clitus, moram slušat
          prevarljivo baratanje?
          Ah, ne morem dalje mučat
          srca moga izkončanje.
       Tu li vraćaš ti zahvalnost
          službe moje poniznosti?
          Obećana ta l' je vernost
          čistoj mojoj ljubeznosti?
       Clitus dragi, deh, obrni
          novu ljubav, dragost tvoju
          ter z milošćom spet poverni
          prvu vernost, radost moju.
Clitus: Znam, Aurora, moje preminjenje
          je himbeno, neverno činjenje;
          al mi srce zavsima pogiba,
          nove ljube dragost neg zaziva.
Aurora: Ah, nevernik, tak li jališ
          dužno tvoje smilovanje?
          Tak li sada jadno šališ
          tužno moje zazivanje?
       Pazi dobro da nevernost
          ku skazuješ moj dragosti
          ne bu vreda pogibelnost
          prevarlivoj nasladnosti.
       Ar Aurora ukanjena
          zna krivicu požaliti,
          v jadni oblak preminjena
          strašnim triskom dovršiti.
Clitus: Zaman, zaman trošiš riči tvoje,
          jur aldovah drugoj misli moje,
          nje vridnosti ni moć pozabiti,
          rad Aurore sunce omraziti.
Aurora: Vidim ada izdvojeno
          basillička pripitomit,
          meni tužnoj odsujeno
          crocodyla ne umolit.
       Al čemerno sad zaklinjam
          vse četiri elemente,
          na skončanje vas zazivljam:
          nevernika izkoren'te!
       Ar ni vridan zemlju tlačit
          veri svojoj ki zmajnkuje,
          neg paklenski plamen gasit
          ki Auroru prevaruje.