Anđeo-Dijagonala

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Anđeo-Dijagonala
autor: Monique Thomassettie

Trodjelni spjev nastao 1996. Preveo Tomislav Dretar.


Monique Thomassettie


ANĐEO DIJAGONALA


p o e z i j a


Pasija nije obmana

vodi li u Pasiju Duha


“ Anđeo Dijagonala ” je prvi dio zbirke poezije - Triptih (Luce Wilquin, 1997)




Redoslijed ove zbirke je kronološki .


(lipanj - prosinac 1994.)








Djelo Monique Thomassettie “ Anđeo Dijagonala ” preveo je Tomislav Dretar.





Anđeo-Dijagonala izvlači me iz mukle noći

 










To je vertikalni anđeo
Svjetlosna dijagonala
zatvoreni
krug sjene
 


         









I dok mi tama izmiće
bez raspora
vidim noć Božju i
klonem licem klonem uz Njegova Vrata
 










Sumnja pomaračuje Anđela
Tko time stradava?
Muk Božji je progonstvo


Božji muk je progonstvo
A drveta su sumorna
Vjenčani par već nosi žig
pada
Nebo je nepomično sivo


Pad vodi vrhuncu
 




Pomračenje anđela
Bilo bi kobno




Odmaknut će se velika vrata
zaprštat će pera




Kao mačka u potrazi za ljekovitom travom
koračam na tratinu

 








Velika stabla veličanstvene nepokretljivosti
škrto ljuljaju svoje lišće
preteško za treperenje
nenadmašni kesteni
Aleje se šire
Krpe plavog neba iznad platana
pune nježnog lipanjskog lišća
K'o kraljevski romari putuju oblaci
Javorovi zemljopisnih debala
prate vjetrove nade
Zakašnjelo ovogodišnje iščekivanje
Grandiozna u krilu tratine
dostojna zanosa
vječna Priroda romori


Preko sićušnih mozgova
ratovima i bolom ovječanim
svježi vjetar potpiruje nebo
 











U svojim podrumima čuvam stotinu slika
izraslih iz mojih trsova
iz doba kad me je zemlja voljela



Pero i kist ukrštaju svoje mačeve



U svom nanušnom lijetu
pero me uznosi
 















Nasušno
propadanje


U mreže anđeoske


Iskrsnuo si razmičuć Pomrčinu
Bez nje bi ostao u svom fetusnom snu
paralelnom

 











Anđeo-Diagonala se oglašava



Otežao od pera blok mi pada na glavu
Izgubit ću je ako na čas ne utihne svoje
trublje

 















Spavati ne više sanjati
Toliko težim tom nedužnom spokoju


Plod Spoznaje nije onaj koji zamišljamo
To me moje vlastito oko progoni
 





Sutra ću uronuti u zelenu travu
 








Sveta vatra
diže se
visina ostrašćuje


U kandžama pužem bez napora


Tko odolijeva čaroliji?
 









Poput nevidljive tinte
otkriveno u zrelosti mojeg srca
pojavilo se lice
najjadanijeg



Poniznosti kralja dostojnog
 










U pruženom dlanu
po ožiljku
kiše mrvice kruha




Slijedit ću Te
u Tvojim metamorfozama
 







Za stolom Velike Gozbe svi Tvoji sinovi
u svečanim odorama


Tolike se krajnosti dodiruju
u svojoj žestini
 













Na diagonalnoj obali
Zvijer
blistajućih očiju romori
Meduza na stižu


Odani Čuvaru
milujem ti dlakavu put
i jahat ću te u spiralnom vrtlogu vremena
 









Vjetrovi vječnosti
u dnu školjki



Anđeo
diagonala jasno zbori
u sred ove moje tamne noći
 










Drveta

Ničice popala debla pred nepomičnim danom
Na travi gdje lebdi pozlaćeni zrak
Grle se parovi ljeta
usta punih pulpe


Moje nepce ćuti okus loze
koja valja svoje topaze
 











Smijemo li sasjeći stabla za olovke
Crtajući ih ja im preporađam dušu
Nutarnji ples soka
u sred nepomičnih stabala
ukoćenih grana
Drveta me nastanjuju svojom ljudskošću

 









Daleka planina na svom molitvenom mjestu
nebom vječno ovjenčana
čak i satrvena stajat će
“Tvar traje a oblik se gubi”
zapisano je

 














Triptih sa središnjim anđelom
U rasponu tokrila
Promatram lijevi
Desni ostaje tajnom



Duh bez mitova i bajki:
obmana ovozemaljska
 











Pero mi se na čelo spusti
I prsnu svjetlost
Uzalud se upinjala da joj povratim
prvotne nijanse
Uzalud sam se izmicala Tvojem
pozivu
Pero je bivalo sve teže i teže
 














Tvar me nastanjuje
Pero i kist ukrštaju mačeve
Oblikuju mi prste
 











Moje nepce ima okus loze
koja valja svoje topaze
Dok jurim između slomljenih debala
izdišem i rasijavam na sve strane
polen iz duše


U probijenoj tami
dijagonala-anđeo mi dariva svoju svjetlost
i znam šta mi je ćinit
 


















Odsanjani ili neodsanjani
snovi su vjesnici
još iz Starog Zavjeta


Može li anđeo biti zaklonom
i kao stablo šumu
skriti nebo?
 













Anđeo-dijagonala bdi na grani poput sove
u noći mojih sumnji
 











Čvrsto držim pod kojim sam bila
U grane mu uplićem svoje ruke
Tvoje korijenje u mojoj utrobu
 













Krik drveta
 













U daljini pila
I drvo ciči
Poziv parka Prijatelja umrlog ljeta
I drvo ciči
odaje mi žudnju riječi
što bude
Ljubavni zanos
Riječ-Strast
na mom nestrpljivom listu
Parku, nikad
u tebe ne uđoh a da te ne čuh
Ali zrele krošnje
Kroz koje prodire Uzvišenost zatvaraju se
U tišini sklonjena Ona me boli
Građani natiskani u svojium dalekim ljetnikovcima
moja braća moji bližnji dvosmislenih pogleda
vraćaju se
a ja sama među drvetima
također sklonjenim u svoj zanos
Aleja tužno povijenih stabala
jučer ukrašena pjesmama
Drveta svijeta
Ne želim utonuti u jesen
 












Drvo se povlači u se
Zajedničkih ognjišta obećanja
Sve suhlji šum požutjelog lišća
krcka
Tutanj oluje
razbuđuje zamrla srca
Iznenada zapljušti
kiša Korak do koraka po stazi
Poneka zakašnjela kap
na pragovima iščekivanja
Iznad vrtova, sanjara
pod pljuskom kao pod suncem
zrak se kao himen para
Stolica zauzeta
njen goli naslon upućuje na odsutnost
Ognjišta obećanja
U kutu uz vatru pucketat će
novi snovi
 








Mišice grana
Napregnutost
Zmijske perjanice oru nebo
neprozirno i sumornije
od Zemlje na kojoj bdiju razvedrena čela
Napregnutost
Uvezana drveta
blistaju od zelene mahovine


Naši tinjajući krici povazdan spremni izbiti
u vodi magluština
Iz napete zemlje šiknut će strijela
izvjesnosti
Do tada
drveta prijatelji
ponesite me u svoje korijenje
 















Rasparan zrak
oslobađa strasti zarobljene suncem
Duša
moćna u našim uvezanim tijelima
budi se rastrešenaa budućim godišnjim dobima
Bez tebe Dahu koji me nosiš
ni mene nema
Proslavimo naše svatove
Moje uho iscrpljuje se brzo
Ti se gnijezdiš u predjelu mojeg grla
stiješnjenog čahurom
Izazvan ti odgovaraš
otimaš me mojoj nevolji
Bez rivala trijumfiraš pri prvim ritmovima
Apsolutno zavođenje
Meto Svemira
što uzmićeš pod upornim navalama
Tvoj prostor u meni je Svemir
 











Krik samoće
Teško mi je moliti S vama
miješati svoj sok s vašim
Moj glas bi povrijedio melodije svijeta
Šiljati kljun kljuca
odsutnost
jer nedostojna ja ne poznajem
kruh plemeniti
Ja tražim Riječ
lijek svojoj pustoši

Pod velurom od nara
šljunak suh i siv
Zdrobljene planine
tvrdih rascijepa sličnih oku koje napuštaSpazih ipak vlažno oko soveu naličju danacrnu tečnost na dnu zrcala Šimširi više ne napajaju moje nosnice Umirem od zeđi u mnoštvu mirisa Bez guje plod ostaje na drvetu Topla smola prelijeva se zgušnjavau pozlaćeni šečer Suviše je soli na jeziku čemu ta radost isposnička
Mlazovi vode blistaju među kamenjem brzo upijeni prašinom Suviše je soli na jeziku Suviše neba Mliječni zubi naivnog osmijehana licu vučicesive u zao čas Izvor se skriva u stijenje Zakona Metalni horizont odjekuje Negdje su braća Ja tražim Riječ lijek mojoj pustoji Ne onu sa mog izvoraveć vašu iz zbora
Bez djela Vjera umire Dostaju li on od riječi sazdana? Riječi s krilima od ilovače u natiskanim slojevima uvelo lišće
muzejski humusI one koje umirući ovog svijeta oplakuju izdižu se bez težine tinte suptilne u svojem žrtvenom uzlijetu *Umjetnost je religija Ja ne tvrdim da je ona Bog Ona je sveza
jedan napeti pogled
psalam emajliran tišinom
 

Novo ljeto poslije onog žarkog
razdražujući napetosti duše
Lica okrenuta lahoru
osmjehuju se
Otvaraju se ganglije

Vjerujem li u Boga?
Ja vjerujem samo u Njega: moja drama
Zajedništvo u pjesmi?

*

U zemlji Poezije
osama je zakon
a riječi su moja braća

Miris kiše i mrtvog
lišća
budi u mom krilu
tajno obećanje

... Patnjo, moja pratnjo ...


*

Zid prijateljstva
 

Oni nose listove
koji ne pokazuju više svoju radost soka
već misle o ledu
Stabla i grane: jedini živući
u dekoru kojim defiliraju jednolični
statisti
Izgnani sa scene
ja vičem u sebi
kao nekoć stabla
U njihovim arterijama vrije tajni sok
opasno pulsiranje otvara im
plavet sa svetih proplanaka
 


Svete gore
Gdje je moja radost?
Potoci zlata? Kiše ljubavi?
U mojoj isposničkoj izbi
ja sam predugo spavala zimskiom snom
Glas mi sesasušio
bez ocjedine i napajanja
Silueta u daljini
sićušna nestaje
u konačnim treptajima

Sanjala sam vječnu kupu

 
Bonaca
noć tamnog mora
spokojih valova
terasaste ravni lascivne močvare
zablistaju pod nekolikim svjetionicima
pod nekolikim lampionima pijane plaže

Ocean Troma zvijer opušene kože
Po zaljujanom dnu vuče
dramu u smetenim očima


U podne okeraste vode sa zelenim prijevojima
i bezmjernost neba
ovijaju dušu
Balzam s okusom plodina

Napustiti tek pronađenu obalu
Vratiti se u zagušljive gradove
razderanih životaÔ
O svijet!

Nasuprot vjetru koji ne mrsi njihova pera
galebovi meditiraju
kao drveta ljeta
 

Rane istog neba
pjesnici se vraćaju u ilovaču
klize u drvo od melema
koje vuku kao pokrivač
Zgrčeni se prsti otvaraju
pod biljnim srcem
materinskih otkucaja

Nebo:
meta lutajućih strijelica
koji ranjavaju ushićene duše
Neizbježna kušnja

Crvene zvijezde na azuru
istovjetne rasprslosti
Tvoj jecaj u mojem grlu
U tvojem moj

To ne uzlijeće više prema suncu
Ikar morskog pada

Nebo s ljudskim ožiljcima
prostire naivnu modrinu
 












Izvračeno drvo
Otjelovljene suze
Purpurni krici ukrsvavaju ga jesenjem


Krv nadolazi kao plima




SLOVO RAZASTIRE SVOJE ZASTRTO “S”[uredi]

U SVITANJU SVIJETA




Čelo vedro
a tijela se bune
Dok bratska uzlijeće riječ
krepka u lahorenju
Otjelovljena
ona zahtijeva svoje ime
Ni manje ni više od svoje braće

Moje lice djevice
opčarava jedne uznemirava druge
Razbješnjen izlazimi iz usta
đavao prve što iznevjeri

Pod svojim staklenim zvonom Snjeguljice
čekaju čarobni poljubac
Nije ni važno:
oblutci dokotrljani vodama ljubavi
uozbiljenim se riječima sudaraju
prije no se otkotrljaju izvan Zemlje
u orbitu
Sateliti nas odvlače u vrtešku
nadlijeću selo svijeta
Ponovo pronađem Blagdan
Gravitirat ćemo u kozmičkom egzodusu

Krv nadolazi kao plima
oblijevajuć sasušenu crnicu

Srca su stegnuta u kandžama
Vjeđe naivno otvorene i
suha grla

Život me zapljuskuje
crvenim riječima
Ja porađam riječi
oplođena vampirskim očnjacima ljubavi i mržnje
Ja se praznim punim praznim se punim
što dojenče više sisa to mlijeko više obiluje
Bogom dato a ja sam cjediljka
 








Radost mi je sjesti za Vaš stol
da Vas bolje čujem
Bože
“ Nek' vaša riječ bude presudna
sve ostalo je djelo Nečastivog ”
Moja danas
srdita
stavlja točku na “ i ”

Genije Snova
nekad u polusnu
slušala sam oglašavanje
beskrajnih aleksandrinaca

“ I ti koji znaš nestvareni San
i stvareni koji ja ne znam ” *

Ne znam!




 


“ Blagog i poniznog srca ”
Tisućama izrecemo Tvoje ime
Povjeravam se Tebi:
prkosne duše
lica blagog i poniznog
lutke čije konce Ti povlačiš
djevojke uvijek pripravne na vjeridbu
Mene vjenčane
otjelovljene
to kurzivno
Slovo
izvijeno u daljini
razastire svoje zastrto “S ”
Vraćeno svijetu nakon egzila
Slovo
diljem obzorja
razastire svoj bijeli lahor
gazu oko ranjene Zemlje

Crven
izranja iz Zemlje
jedan novi krik
 




Toliko kradje nasilja
biserja bačenog u rila svinjama
u stoljecu koje umire *


U tijelu mi leže klice duše
na vrhovima prstiju one
mačjih kandži
u mojim desnima začeci
očnjaka
Lavice uspravljene na padini brežuljka


Jedan je nožić zagrebao gramofonski disk mojeg glasa
On podrhtava na zagrebanim brazdama
Ranih si kljun kao drugi prste
oštrec’ svoje pero
Izbrisah se i previše
gumica mi danas ispada iz ruku
(Katkad se izgubim
da bih bolje istakla Tvoj profil na mom nebu)



 


Slovo razastire zastrto “ S ”
na Crvenilu svijeta
Slovo se otjelovljaja
Život nadolazi u plimi
Mjesečeve mijene ovjenčavaju
Ožiljak na dlanovima djetinjstva
hranjen ranama majki
darežljivi kvas
S tobom dioba
Izvire iz bijelih pustinja
strašni izvor razapinjući Život
Djevojko
uzmi moje najbolje
kao nekoć iz moje sise

Slovo razastire svoje zastrto “ S ”
na crvenilu svijeta
Prozračno koračanje

“ S ” svojim stopalima mijesi ilovaču
u prolazu
 




Na pragu lišće divlje loze
ima rijedak ton jabuke
Ružičasto koje hrani poglede djetinjstva
Bilo da uđem ili da iziđem
Tebe nalazim u kutu jeseni
i Tvoje svete riječi u mojim nestrpljivim ustima
Hvala Ti za kruh nas svakidašnji


Nedaleko rade radnici
tijela zgrčenih nad teškim batovima
Nehumane vibracije nagrizaju li snove?
Probijaju li tajna mjesta blaga nakupljenog
isključvo za gradske radnike?
A ja u svojoj toploj kući
hoću li se ponovo roditi jača ?
toliko da pokrenem planine?

Ima časova jeseni
kad izvjesni listovipostaju svjetliji
Pogledajte ih iz bliza:
nijanske ružičastog se dodiruju i pointilistički
miješaju
u nježno-zelenim

Zelene boje ljeta vraćaju se u djetinjstvo
prije no što skrše pod ledom
Stabljike malinaste boje
daju ljupkost vinovoj lozi

Osluškujem svjetlost Božju
kroz žamore moje ulice
Je li kula bjelokosna moje boravište?
ili odar u koroti mojih žudnji ?
 









Čedno Slovo se vinu
prema vremenima prostorima
Bijelo u daljini Ono odvija svoje uvijeno “ S ”
kurzivno u svom uzlijetu
Njegovo jedro napušta svjetsku orbitu


Pod njegovim uplivom počinjem sumnjati
u riječi koje sriće
Automatska očitost

Preko naših bučnih ulica
drveta šire svoje grane
Pod njima je moje doba djevojaštva
Ona mi šire ruke
udahnjuju mi Duh koji te stvara
O Slovo


u sred tvogg uzlijeta



SEDEFNI SAN[uredi]




Što je bilo sa snom sedefnim ?
Daškom što u danu razbudi još svjetliji dan


Zvoni podne
Na sunčanom satu lice majki
Na okuci djevičanski veo
I ja u prostoru

*

Demonska podneva izišla iz sunčevih satova
dočekuju usnulu u s jutarnjoj rosi
Freske s plavetnilom pristiglim
iz izgubljenog raja na kojima se nazire
ostatak blagdana
apsolutna žudnja

*

Što se zbilo sa sedefnim snom ?
crnih armatura
U njegovom naličju jedna žena
salivena od snova u odsjaju pogleda

*

Podne u tim dobima bijaše zlatno a lahor blag
Čula napeta nečastiva riječ daleko od stiha
crtasve usnuloj zemlju buđenja
Prva se otvoriše usta
Osmijehom punim blistavih zuba
sličnih sjekutićima mlade vučice

*

U dubini naših duša One napuštaju sunčane satove
dok se lišeno težine
uzdiže kamenje

*

Što je bilo sa snom od sedefa?

Jedan mozaik blijedih zlata se priginje
modrini milodara
i upliće svoj sunčani kikot

*

Iz izrezito zagasite tmine
Iskrsnuše u sred bijela dana glomazna kola
iz mojeg sna
u stvarnost
Djetinjasti i grubi ljudi se smiju
ne vide šta ih čeka...

*
 
... Ali zlato je pocrvenjelo od krvi bogova...

*

San od sedefa opasan istrosvenim armaturama
U njegovu naličju
okružena golemim prijetnjama Noći
Ja molim

*

Ja molim

Pritisnut među horizontalama izniklim iz naših
tenzija
Diže se Isus
Sve tanji i tanji
do tananosti konca

*

Trijumf Noći
Klizim u sedefni san
Najotmjenijim padom
najslobodnijim koji postoji
do tananosti konca

*

Padam u spoznaju

*

Na rubu šuma napuštam Ga
uspravan tanani konačnagrižen svjetlošću
Nalazim Drugog
blizanca očiju od crnog jantara
koji brazda rusu sjenu paprati

*

Zvijeri paganskih očnjaka drijemaju
poluzatvorenih oka
Između vjeđa titra odsjaj jedne djevice
polu-lude polu-mudre
još uvijek padom opijene
salivene od osjanjanih pogleda

*

Vraćam se s bala odplesalih snova
na domak Žudnje

Povratak prije noći išaran oblacima
bljutavo razvodnjem krvlju jedne mrtve zvijezde
Na obzorju sumraka plamsa
mač davne hipnotičke vatre

*

Paprat se klanja
Zvijeri pozaspale u utrobi noći
a Drugi je budan

Tle izmiče
Ja nestajem u sedefnoj zamci
Okomiti dimnak
bijel kao grob uskrsnuća

Ja padam u spoznaju

*

...dok mi Prvi otvaraše vrata noći

*

Kugla bačena između svjetla i sjene
I ja zastajem na sredini putanje
Naslađena tvojim blještavilom
o Bože
Vraćam Drugom
moju naelektriziranu dlaku i moje pohlepno oko
doticuć drhturavu paprat

*

Vraćam se Drugom

da ne iskrvarim




U BESKRAJNOM DAHU[uredi]




Dubok udah pri snošaju zemlje
koja steže nebeske klice
Pristigla Božica nadnesena nad svojim kovčegom bdi
kao na purpurnom ležaju cvijećem okićenom
Moćna majka iz mladice jeseni rađa
šučmurasti novembar
Munja će te pogoditi svojim korijenjem
a grom udasiti radost u bokove ti dojilje
 



Čipka novembra Pleteni bodovi jeseni od vegetalnih žilica
Praznima razmrvljena lišćaemizjedenog popucalim od ljeta
dotiče sirupastu vodu
crnu kao prošek
Zubi žudnje se oštre
Oko drijena u pepelu dana

Izjedeni ljetom
listovi u močvarama kisnu
srna bježi

U pepelu dana oko liježe
svjetlost opskurnu

Olovni skelet crkvenih vitraja
od bojaÔ rasprslih pod munjom

Srna u bijegu
gonjena čoporom svojih žudnji
propada u pogledu nocturna
jer jelen preobraženih divljina odmara

Ona nestaje
u kovitlacu skerletnog lišća
Rumenilu u kojem njeno uplašeno srce kuca jače
od onog u grudima ptice

Oko se gasi
Lišće pucketa tananim krckanjem
dok se bliži korak pokajanja
 

Miris duše se širi
Lijet odmahuje proljećnom dahu
klizi duž neba
propada u ponor svjetlosti
Zaboravljeni smjehovi proplamsavaju u slapovima
Krila lete duž zelenih stepenica
Poput ptice obrušit ću se o prozorsko okno
u bljesku radosnih zuba
željna živahnosti vode pod rasprsom sunca
svežih osmijeha jutarnjeg zlatila
Kiša neizvjesne Ljubavi potekla
Muze vjesnice imaju tijelo žudnje

Zvona zvonz oblz zvuke
Ukršnji grozdovi iz debla sretnog djetinjstva
Poziv otkucavaju
Moj tajni odgovar je: poznajem Te
i Tvoju nazočnost u srcu grada

Moje tmurno boravište u svojim podrumima krije
klice sunca
U njima sijaju krupni cvjetovi narancaste pričesti
Širom se otvara prema stepeništimz svijeta

Drveta
sve smo rekli jedno drugom ovog ljeta
u brojnim zagrljajima
Poslednje vas lišće pritišće više
od proteklih plodova
Stiješnjeni između dva doba mi putujemo rame uz rame
Vi povijeni Ja ispružena u vrhu stepeništa

Kroz aleje dijete vode nestrpljive noge
Ono manje, nadahnuto Bogom
nevjerno traži na našim licima Njegovu
nesavršenu sliku
Zaboravljeni osmjesi plamsaju u slapovima
Moje srce širom se otvara
prema stepeništu svijeta
Pohlepna moja usta valjaju riječi
U istoj mjeri ja valjam bokove
To je jedno novo dijete koje traži dojku kiša
 













Zemlja steže klice neba
Riječi izdahnute iz bokova dojilja

Sunce kulja u rasprsima dana
preko zadihane rijeke otežale
od noći
 







Duga usnula rijeka
vrijedna svog sna
sporo napreduje
prema ušću gdje se otvaraju
njeni tromi tijekovi


U gmizanju modrina pritiskuje
kamenita dna koja uzvraćaju
svojim dirljivim jezikom
sunčevim udarima


Mučaljivo čelo vode
mršti se pred razuzdanošću zlata
Dubina se zaobljuje
prima plodna
ognjeni pad


koji se prostire
prevrće u vijugavom koritu

Žarki val vjenčava

Štrcaj protiće u muklom padu

Do izdisaja





POGOVOR[uredi]

Nevidljivi mi se čini nastanjen različitim kategorijama bića: anđelima vjesnicima Božijim (kao moj Anđeo-Dijagonala), dušama živućih i onih umrlih ("zajednica duša") ili našom vlastitom dušom "projiciranom" izvan nas. Kad se bića oslobađaju Nevidljivog, kad se "pojave", poprimaju vidljivu formu i katkad osjetilnu, i tada možemo ustanoviti je li riječ o duši, o anđelu (bez krila), o Bogu. Bog se doživljava kao svijest beskrajnog Prostora. Kao prostor beskrajne svijesti.

Jedne lipanje noći 1994. ja sam iza zatvorenih vjeđa vidjela jednog Anđela kojeg sam gotovo istog trena nazvala Dijagonala. Nisam spavala, preplavljena muklom noći beznađa. Slika nije bila unutarnja. Što više ona se situirala u prostoru, nekoliko metara od mene, u visini. Anđeo je stajao, svijetao, čineci vertikalni dijametar jednog crnog kruga, tamnijeg od okolne noći. Kasnije sam se iznenadila otkud ime Dijagonala, tim prije što se nije nalazio u kvadratu! U jednom bljesku, ja pomislih na kvadraturu kruga. Nemogućnost koja je oduvijek intrigirala slikare što i ja jesam.

Tako sam odahnula, oslobođena od neprozirnosti, i počeh malo po malo primijećivati -i to naročito tijekom dana i noći koji će uslijediti- Noć Božju iza jednih okruglih Vrata na koja prislanjah svoje lice.

Počev od te noći proživljavala sam ljubavnu priču s nazočnim Bogom, istovremeno bliskim i dalekim mi iza tih masivnih vrata, i providnih u isti čas. Bog je bio taj prostor... Bi mi mučno vračati se otuda.

Ali, može li se bez pravila živjeti dugo vremena od te pasije? Bilo Božja ili ljudska, svaka veza ima svoja pravila igre? Čak i Tantrizam, koji istražuje iluminaciju kroz tjelesnu ljubav, podliježe pravilima. Taj zaključak namećce se mojoj, katkad prirodno divljoj misli, jer nakon tako dugog ushićenja može nastati veliki metež.

Ono što mi se čini, u svakom slučaju izvjesno, jest to da pravilo leži najprije u jednom nepobjedivom povjerenju.

To povjerenje može biti ojačano jedva primjetnim znacima. Tako, krajem prosinca 1996., hodala sam parkom Cinquantenaire, nedaleko od alegorijske statue koja predstavlja krilatu ženu ispruženih ruku kojima drži po jednu krunu u svakoj. Ta statua me sve do nedavna intrigirala, jer je ilustrirala moje bivše simboličke ćutnje. (To je bilo 1995. Ja pomislih: gotovo petnaest godina kako šećem parkom, a tek danas da zamijetim tu statuu!). Ja sam sedakle šetala, početkom zime 1995. kad se moje oči podigoše i ugledaše statuu postavljenu na kupolu muzeja. Opčarana, otkrih jedno jato ptica (bio je kraj popodneva) koje je letjelo nebom, i neke od njih sletješe na obruče oživljavajući tako krune živog lišća. Ptice su odlijetale ili dolijetale, azur je mirovao, ja sam otkrila u prostoru podrhtavanje izmedju vidljivog i nevidljivog, jedan oblik svijesti, nešto važno što nas prati, naše male ljudskosti... Učini mi se da nije stvar u tome da se ta Svijest pojavi već da je određeno da ja to opazim. I, da su za to bila potrebna određena pravilia. I tada počeh izricati te rijeći koje su mi potvrđivale da sam bila, da jesam, da nikad ne prestajah biti, na dobrom putu:

Ptice su sletjele na prstenove neba.

Po tome:

Hoće li 21. stoljeće vidjeti Nevidljivog?

Ova posljednja rečenica, ja sam si je potvrdno formulirala. Ovdje otisnuta, ona mi se učinila primjerenija u upitnoj formi.


Ja posvećujem svoj Triptih,

Nevidljivom,
koji nas čuva.