Aleksandrina da Costa o đavolskim uznemiravanjima

„Bilo je dana“ – izjavila je Aleksandrina – „u kojima me đavao tako kušao da mi se činilo da se pakao sručio na mene.“

Evo sjajnog sažetka, uzetog iz raznih pisama njezinom duhovnom vođi, o onome što je bilo đavolsko uznemiravanje.

„Đavao me napastovao da se ubijem. Kaže: dat će mi sredstvo da to učinim koje ništa ne košta; trpim beskorisno bez ikakve nadoknade; Gospodin me uopće ne voli; on(duhovni vođa) ne vjeruje ništa od onoga što mu pišem; ono što osjećam u sebi kad mi Gospodin govori nije drugo nego učinak vremena i bolesti.“

„Bilo je to u srpnju 1937. kad me je „šepavac“ (đavao), zadovoljan što mi muči savjest i govori mi opscenosti, započeo bacati s kreveta, i po noći i u bilo koje doba dana. Ispočetka sam sve skrivala od ukućana, osim od sestre. Ali kad se zatim zlo povećavalo, bila sam prisiljena povjeriti se majci i djevojci koju smo imali u kući. Moje modrice prouzrokovane padom žalostile su svakoga, ali nitko ni izdaleka nije slutio o čemu se radi. Prolazili su dani, a ja sam išla iz zla u gore.

Svjedočanstvo o. Mariana: „Sjećam se da sam tog jutra slavio misu u sobici po nakani da se Aleksandrina oslobodi uznemiravanja, a ništa o tome nisam bio rekao bolesnici. Na kraju mise pristupio sam Aleksandrini, koja mi je odmah rekla: – Gospodin mi je rekao da ne može uslišiti ono što ste molili, jer mu moje patnje trebaju kako bi pomogao grešnicima. Upitao sam je: – Ali što sam tražio od Gospodina? Ona mi je odgovorila: – Da me oslobodi od ovih napada đavlovih. - A ti ne želiš da ja tražim milost da ti Gospodin dade druge patnje umjesto ovih? - Ne, oče, molite radije da se u svemu vrši Božja volja.“

Preuzeto iz knjige: Umberto M. Pasquale: Aleksandrina Maria da Costa - Svjetiljka ljubavi, Zagreb, 2012., 24-25