Ah, ti izbori
| ← Naslovnica | Ah, ti izbori autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1901. godine. |
Bijaše to — piše mi prijatelj — za vrijeme izbora, baš kao i sada. Moj otac, niži činovnik, bivši lačman graničarski, čovjek malorek ko grob i oštar ko handžar, ne mogaše uoči tog zlokobnog dana večerati ni zalogaja. Blijed, griska brčine, mjesto odgovorom plaši sirotu majku čudnim, čudnim pogledom. Pošto iznebuha ode, bez »zbogom«, zaplače moja sirota mati i ridaše do bijele zore, dok ne naiđe otac blijed, pijan, porušen. A inače je bio trijezan kao Turčin. — Izbori, izbori-------To bijahu jedine riječi koje razabrah iz njihovog šaptanja.
Drugi dan objedovasmo sami, bez oca. Poslije podne, u školi, udari me po ramenu pred cijelim razredom onaj bradati i jaki Seljan vičući: — Gledajte, dečki, ovog farizejskog biflanta. Smije se, a ćaća mu danas iznevjerio Hrvatsku.
Bilo me stid — i te kako! Za predavanja izađoh napolje i plakah, jecah, gutah guste i vruće suze. Na povratku kući sastanem našeg »krajzlera« Barlića, i zaduhani trgovčić »mirodijami i prekomorskom robom« priđe uzdišući:
— Mi smo propali, mladi gospon, propali smo danas na izboru mi narodni, slobodni i pošteni ljudi. Propali smo za deset glasova, a među njima bijaše i glas vašeg tateka. Bože moj, bože moj, da su to drugi, ali rođeni Hrvati... Bože moj! Ne recite ništa doma, bože moj dragi!
Kod kuće nađoh oduran vonj od vina, i oca, mog trijeznog oca gledam na divanu blijedog, pijanog, krvavih očiju. Srce mi pobježe pod grlo.
— Jesi li bio pitan u školi? — drekne odjedared na mene da mi se krv u žilama zgrušala kao mlijeko. — Jesi 1' bio pitan? govori! Ti si blijed, nesretnice! Pogledaj me u oči, velim ti!
— Nisu me pitali — odgovorim, ali nemam petlje pogledati ga pod čelo. A moj strahoviti otac dohvati ćulu i udri, udri po meni, po rebrima, po prstima, po lubanji. Već me oblijeva krv, već i moja branilica-majka uhvati nekoliko udaraca, a ocu na zubima pjena, lice mu zeleno kao obješenjaku.
— Gledaj, gledaj mi u oči i govori, tvrdoglavče prokleti! Ha, smek-šo sam ja već drugačije tikve. Gledaj, gledaj mi u oči, nitkove! Propadaš u školi, želiš dakle biti pisarčić, vječan rob kao i ja? Ej, nećeš, nećeš! Volim te gledati tu, pred sobom, kao mrtvu strvinu! — stenje otac škripeći zubima kao ubilac. Majka mu padne očajno pod šake, još jedan uda-rac-plamen, i ja stadoh padati, padati u mrak, u debeli, u mrtvi mrak.
Otvorivši zjenice, mišljah biti u začaranoj sobi, sličnoj onoj u kući mojih roditelja. Tako sam slab, te jedva s najvećim naporom držim oči otvorene. Čelo mi pritisnulo nešto vrelo, toplo i vlažno, kraj mene silesija, silesija bočica, a u zraku miris kao u odajama tihih pokojnika. Tek iza podužeg vremena osjetim iznad mene, u naslonjaču, majku, njeno disanje, i osjetih kako me motri zatvorenim okom, kako njen tihi pogled tone do dna mog slabog, bolesnog srca. Od tog mi čudnog pogleda bude tako lako i tako teško da se ne mogoh ni nasmiješiti. Uto sklopim vje-đe bajagi kao da spavam, jer na vratima iznenada uskrsnu — otac. Blijed, znojan, omršao kao vječan uznik, ruke mu dršću, brk, dugački mu kordunaški brk se pomrsio, pobijelio, problijedio.
— Kako mu je? Kako je mom djetetu, ženo? — zapita šapatom, ali majka, zaspavši tvrdo, ne odgovori. A otac, moj me strašni otac gledaše i gledaše čudnim pogledom, da mi se osušio jezik, a žilama provrvjeli mravi. Već izgori žižak, već ispucketa u čaši fitilj, a moj me otac, moj me strašni otac promatraše i promatraše kao deveto čudo. Kao da umrije stojećke, kao da se okamenio. Najzad se sagne nada me, obujmi me pod pazuhom jedva osjetljivo, a na licu osjetim njegove dugačke, teške brčine, s vonjem od reska duhana. A kada mi padne na čelo nešto krupno, vrelo i teško — suza, pa druga suza i treća suza, šapnem teškom mukom, umirući od blažene boli: — Ne plači, ne plači, dragi moj cako!
— Umiri, umiri se, sinko. Sve, sve sam čuo, sve si mi ispripovijedao u smrtonosnoj vrućici. Pravo ima naš trgovac i onaj tvoj konškolarac. Ali šta ćeš, drago moje dijete, sve je to bilo za ono malo hljeba, da ne propadneš od gladi ti i ova bolna žena, tvoja mati. a ti, moj sinko, gledaj postati čovjekom slobodnim, da ne zaplačeš jednog dana kao ja, koji nikad suze pustio nisam, da ne prosuziš pred svojim djetetom od teške sramote.
Još mi zboraše moj strašni otac, ali ja usnuh i daj mi bože tu sreću da mi posljednji sanak bude kao onaj onog srebrnog praskozorja, na onoj ruci hraniteljici, tvrdoj kao sablja, poput vune toploj i mekanoj. Majka ne ču ništa. Ne vjerujem da joj otac ikad o tome i trunka nagovijestiti. Bijaše oštar kao kapral i ko suza milostiv, Bog mu duši oprostio!
- Pariz, 30. listopada 1901.
| Povratak na vrh stranice. |