Žalost (Kamov)/VIII.
| ← VII. | Žalost, VIII. autor: Janko Polić Kamov |
IX. → |
VIII.
[uredi]Večeras je došao najstariji brat Matija. Ne vidjeh ga punu godinu dana. Mi ga rijetko vidimo; on je veletrgovac vinom u Zagrebu, pozna se sa svim našim viđenijim ličnostima, katkad nam pošalje po koju petokrunku, na Božić, Novo ljeto i imendan. Uopće, svi ga cijenimo i štujemo. Ako ćemo pravo, taj mi je Matija uzor, jer Milan, kako da kažem, Milan je samo đak, kao i ja. I Joso, iako sam zaslužuje novac, zaslužuje ga ne daleko od nas, nego kod našeg oca. Najposlije, i Milanu i Josi rekoh nejedamput "magarac" i štošta još. A Josi, kad me vija, pokazujem sa vrha kojeg stabla rogove i jezik, i kad bi se tobože htio popeti (a znam da ne može, jer je debeo i nespretan), ja mu pljujem na glavu, i kad ga pogodim, onda mi on zaprijeti pesnicom, a meni je baš tako kao da mi je dobacio smokvu. (Smokve, naime, osobito volim.) Ja ga se ne bojim, jer mi se tad i majka smije, a kod ovakovih je zgoda i "paprika" sa mnom. Ona mrzi Josu, otkad je našao dragu.
Tako, eto, potpunoma štujem samo Matiju. Za mene je, dakle, najodlučnije njegovo držanje... Eno ga, ide. Mi smo mu svi istrčali u susret, osim Milana i oca. Ali on se s nama samo rukuje i ništa ne govori. Joso je odgurnuo glavu, majka ga je zagrlila, a ja sam uhvatio njegovu ruku. Čini mi se da će i on plakati. Opet se mrači. Nebo je vedro. Susjedi su svi po prozorima. Vidim svakoga pojedinog. Kolega Ferko, dapače, pokazuje nešto prstom. On je još deran. Majka ga je udarila po licu. Dobro je učinila: on ne zna ponašanja. Ko je to vidio: pokazivati prstom! Na drugim su prozorima njegove sestre, sve jedna ljepša od druge... To je već danas. A što će tek da bude sutra? Sve će kuće biti pune svijeta. A ja da ne idem? Vidjet ćemo. Kako to dugo traje! Čini mi se da već idemo jedan debeli sat, a cesta je skoro blizu kućnih vrata. Znam da Joso može s prozora pljunuti na cestu i zato smo ga pred nekoliko godina osobito cijenili. Ali danas! Ta nismo više djeca!
Matija će, po svoj prilici, plakati. Hoće li? Na vratima su one iste babe. Matija gleda nice i drži jednom rukom podbradak. On će zacijelo plakati.
Ušao je. On jeca. Ne može više. On rida. Babe šapuću: "To je onaj najstariji brat. On je nju najviše ljubio." — On je prekrasan čovjek. Milan stoji postrance. Gledam ga, ali on se boji mene — vidjeti. I Joso je odvrnuo ponovno svoje lice. Oni se boje pogledati u njega, u Matiju. A moj pogled hoće da kaže: I on, eto, plače, a on nije dijete. On je čovjek, veći, stariji od nas... On puši cigare najfinije vrsti... pije, bože moj, što ni jedan od nas nije vidio još... Jednu je već zaručnicu imao i ostavio... On je već sposoban da bude i muž i otac, sposobniji od Jose i... učeniji od Milana. Pa eto, on ne skriva svoga plača!! On se tako krasno drži: svi to osjećamo, svi to vide i svi će to pripovijedati. I mi smo s njim zaplakali. Ja se ponosim svojim bratom Matijom i svi se možemo njime dičiti. To je čovjek! To je brat! Taj zna — da se drži! Uistinu, to je prekrasno — "držanje".
Vidjeli to Milan i Joso, i nestali. Oni su pobjegli pred mojim pogledom. Jer ja, ako plačem, nisam još dijete; ni oni, ako ne plaču, nisu još "bogzna što". Ta valjda će mi više imponirati Matija koji, naprimjer, piše članke u novine i koji je "per tu" s mnogim piscima, negoli Milan kome je pred tri godine štampao jednu jedinu pjesmicu — Pobratim.
Najzad, Matija živi u Zagrebu, bio je u Beču, Pešti i bogzna kuda, a Milan je vidio samo to što i ja. Ni više ni manje. Zato može Matija znati bolje, kako treba da se drži ozbiljan čovjek u takovim momentima. Dakako, ako je taj svoju sestru uistinu i — ljubio.
| Sljedeća stranica→ |