Žalost (Kamov)/V.

← IV.

Žalost, V. autor: Janko Polić Kamov

VI. →

V.

Ostao sam sâm u sobi. Mrači se. "Paprika" unosi lampu. Braća su i roditelji sašli u salon, jer su došla gospoda i gospođe. Mene ostaviše gore, jer — to je samo za odrasle... Međutim, ja sam se odlučio svima se osvetiti i pokazati im, da sam već momče. Ja sam, naime, odlučio — ne plakati... "Paprika" veli da neću ni na pogreb. Vidjet ćemo. Ja sada mrzim sve, jer me svi preziru. "Paprika" je sjela sučelice i gleda me sućutno, tj. ona se uopće krasno pretvara, kad to hoće.

— Je li te strah?

Ja se dosada nisam ničega bojao; na strah nisam ni pomislio. Ona me je na to sjetila. Kako je zlobna! Ona meni govori "ti", makar ju je zato već i majka grdila. Ona je odgovorila da to čini zato, jer se priučila i jer me voli! Sada je neobično nježna sa mnom.

— Dođi dole, k meni, mali... — Približila mi se i draga mi kose.

— Pustite me. Ja nisam mali, ja se ne bojim.

Uistinu, sada me je bilo strah ostati sam.

Moj je glas zadrhtao. Ja se bojim da ću sada zaplakati. Mene je njeno milovanje ili raznježilo ili rasrdilo. Ne znam. Znam da me je razdražilo.

Dole, k njoj... Što ću dolje, kod nje? Zašto me sada miluje? Svi su dolje, ostaviše me sama. Oni dolje govore o svakakvim stvarima: o sestri, o bolesti, o smrti, o ljubavi... Znam da je sestra imala "jednoga" kojega je zvala "nore", koji je u nju gledao s ceste, kad bi bila na prozoru i sa crkvenih vrata, kad bi ona bila kod glavnog oltara. To znam samo ja... I Milanovi kolege su koketirali s njom, mada im se ona u lice rugala... A profesor Jarić koji još nikad nije bio u nas i koji s našima ne govori zapitao me pred mjesec dana: "Kako je gospođici sestri?" Dakle? I ja bih znao svašta pripovijedati. A oni me ostavljaju samoga, preziru i omalovažavaju i drže da nisam "baš ništa"!... Nema nikoga doli ove ružne, mršave i srdite i zlobne ženske koja sada jedina sa mnom lijepo, toplo i blago postupa.

Zašto nije ona ljepša?

Dole, k njoj?... Neki dan je bio u nas Milanov kolega. Kad je prošla pokraj nas "paprika", kolega je zapitao Milana smiješeći se: "Jesi li ju?" I Milan se nasmiješio, ali nije rekao ništa. Samo je upozorio na mene i kolega me je sažalno — porugljivo pogledao. Kao da to nije za mene, kao da ja toga ne razumijem... A znam da se o poljupcu nije radilo, jer to bi se i preda mnom moglo reći. Zašto ona nikada ne gladi kosu, recimo Milanovu? Zašto nije ona ljepša, a ja stariji?... Ja bih se sada svima osvetio. Tako sam — nesretan.

Ulazi jedna gospođa, moja kuma... Sva je soba zamirisala po parfemu. Od nekog doba gospođa stavlja drugi parfem, ugodnijeg i jačeg mirisa od onoga moje majke... Oprava moje kume šušti, kad se ona makne: Tako šušti i moja majka, kad polazi u vizite. Ali to je sada posvema drugi šuštaj. Ja sam se zarumenio i zbunio. "Paprika" veli: "Samoga jadnika ostaviše". Drugo ne čujem. Oko mene se vrti soba, ja se vrtim oko pokućstva, a ono se vrti oko nas. Na ramenu osjećam nečiju ruku, u kosama nečiju rukavicu, u uhu nečiji šum, u nosu nečiji miris.

Oči mi gore.

Kuma me vodi, držeći svoj crni, široki i tanki rukav oko moga vrata. Ona me tješi, a ja još plačem. I obrazi mi gore... Ja nje ne vidim, ja znam vrlo dobro, kakva je ona. Punašna je kao moja majka, oči su joj crnije, kosa posve crna. Lice joj je nešto bljeđe, a korak lak i čvrst najedamput. Uvijek se smiješi samo jednim okrajkom usana. Tako joj se smiješi i jedno oko. I glavu drži nahereno, pognuto. Ona je uopće slična mojoj majci i svi govore da su one kao rođene sestre, ali ja sada osjećam da je ona posve nešto drugo od majke. Ja jecam, ali ne od srditosti. Ona je spomenula sestru i meni rekla: "Bijedni moj!" Ja jecam sve jače. I ona me sve više pritište na krilo, tješi sve tiše, gladi sve mekše i ljubi sve toplije: Ja sam crven od plača, stida i sreće. I što više plačem, više se stidim. I što se više stidim, sretniji sam. A ja njoj mogu poljubiti samo ruku, bijelu, meku i — hladnu svojim crvenim i toplim usnama.

Odlazi. Bedra joj se naizmjence dižu. Zavrnula je suknju. Crne joj se čarape i bijeli vrat jednako krijese na lampi. Za njom ostaje samo miris... Zašto sada ne mogu usnuti? Zašto me tjeraju na večeru? Kako su mi sada tuđi i nesnosni i braća i otac — i majka!... I kako bih bio sretan, kad bih mogao imati za majku — moju kumu...

Sljedeća stranica→