Šarko/XIV.

← XIII. Smećojeda

Šarko XIV. Zmijina košulja autor: Vladimir Nazor

XV. Bijeg →

XIV. Zmijina košulja

Pa kako to, da ljudi — ti divovi, koji prave čudesa i sve znaju i sve mogu — neke stvari niti vide niti čuju pa i jedva da ih slute? A ne vide i ne razume baš ono, o čemu ovisi njihova sreća. Idu, nagli, kroz blistavu živu mrežu, što se ispreplela vezući u jedno ljude, životinje i stvari; idu i kidaju je osjećajući od toga bol, a i ne znajući što rade. Prolaze kroz Mrežu Života kao bikovi kroz paučinu. Sjećam se našeg pauna Pava. Vukao je rep po svim puteljcima i kroza sve grmove parka. A nikad ga ne nagrdi prašinom, ne okalja blatom, ne razdera o trn ili o grančicu. Bio je žestok i plahovit, no nikada ne prelomi ni jedno pero one svoje duge lepeze. A moj se gospodar tako miče i kreće, da se sve ono najljepše, što iz njega izbija, i kida, i dere, i blati. A on toga i ne sluti. Divovi su i bogovi. Ipak se ne znadu provući ni kroz najrjeđi trnjak, a da ne izađu izranjeni. Iz trnjaka: svi krvavi. Iz tame: svi crni. Kroza što nije prošao moj brat rođeni, a ipak osta — Crnko! A moj ga gospodar prozva, i u zadnji čas, — Smećojedom!

Reče mi Crnko — onda kad smo silazili k moru i svako se toliko, u kojem grmu, odmarasmo —: »Moj je starac znao, o čemu voda žubori, i buba zuji, i ptica pjeva. Razumijevao je psiku zmije, šumor grane. Znao je i nijem govor stvari. Sve što je nosio u svoju kućicu — i kad je već bilo zabo- deno iglom ili pričvršćeno na daščicu — njemu je nešto govorilo. Ali govora ljudi nije nikada shvaćao. Ne uvid je ni on, da ih možeš pravo upoznati samo po onome što nam vele njihove kretnje i njihova — šutnja. Vidovit među biljkama i životinjama, bio je slijep među ljudima.« Moj je pak gospodar razumio svoju majku tek onda, kad je starica za uvijek zašutjela.

*

Spopala me želja, da se opet nađem sa Zmijom Proročicom. Tražio sam je dugo, u sve časove danje i noćne, okolo vode u bazenu i u bršljanu na zidovima, dok je jedne noći ne nađoh nasred dvorišta. Vijugala se na mladoj travi trseći se da zbaci sa sebe staru košulju. Šarala je po tlu, svojim tijelom, neka čudna slova i znakove. Micala se sve življe i hitrije, dok su joj nove ljuske blistale na mjesečini, a oči joj sjale. Ja joj i ovog puta rekoh, što me sve muči i mori. A ona prometnu svoje vijuganje u još življi ples.

- Majčice, progovori! Sada ili nikada.

- Gledaj! Vidjeh, kako njeno tijelo pravi sad sunčev kolut, sad mjesečev polukrug, sad serpentinu neke rijeke, sad spiralu, koja se uvik diže pa u prašinu pada. Kao da je zvijezda pala na travu, pa srp zablistao, pa strjelica proletjela. Još se jedna slika ne raspade, a već se druga sastavi.

- Gledaj i čitaj! I zbilja. Meni je kao da gledam u neku starinsku gospodarevu knjižurinu, u kojoj su krupna crna slova sva savijena u lukove i kolobare, a našarana slikama. Čini mi se, e se dvorište uleknulo duboko. Nalik je na jezerce. Sve se zvijezde vide u njemu: nanizale se jedna iza druge, jedna pored druge, pa se bliješte kao ljuske na tijelu goleme zmije, koja se vijuga praveći krugove, uglove i čvorove: teku i vrte se stvarajući likove ljudi i životinja... Da, to je nešto, što valja gledati i — čitati. To su slova i slike o divovima i o bogovima. Praknjiga je to puna živih slova; Praslika, što se neprestano mijenja otkrivajući sve tajne zemlje i nebesa. U njima kao da vidim i sebe i gospodara: sad jurimo zemaljskom šumom, a sad smo opet na vrhu nebesa, na pučini zvijezda:

- on golem sjajan lovac sa strjelicom upravljenom u daleko sunce, ja plemenita zvjerka, spremna ulo- viti i donijeti pred njegove noge veleban plijen. I vidim Veliku Šarulju, gdje pase uz Mliječnu cestu; i pauna Pava, gdje širi rep, sa kojega sijevaju pla- nete i mjeseci; i psa Crnka obučena u zvijezde, a na planini sjaja, nad morem radosti, visoki lik starice, koja je ležala na odru s posmjehom na mrtvim usnama.

- Majčice, stani! Pomogni me pročitati! Jezero kao da se naglo dignu. Slova i slike blijede. Zmija leži nasred dvorišta, u mjesečini, pokraj izbačene košulje.

- Pasje oči nisu za to. Ponesi tu istrgnutu stranicu Onome, koji misli da koješta zna i umije. I prastara se zmija Proročica s mukom maknu. Doplazi do zida; nestane je u bršljanu.

*

Sjutradan ponesoh zmijinu košulju svome gospodaru. On ju je dugo ogledavao. Prostre je na stol; stade promatrati i proučavati svaku crtu i šaru na onoj koži. Listao je mnoge knjige, kopao po nekim hartijama. Čak je i kušao da precrta dijelove zmijine košulje. One noći sjedio je do kasno uz nju prateći prstom pogled« kao dijete, kad ide i kažiprstom po stranici knjige, da ulovi lakše slova. Dva se dama uzalud mučio. Trećeg jutra pokaza se nenadano ispod loggie; zviždnu i viknu:

- Šarko! Hajdmo! Kad stigosmo na gornja vrata doline, prođosmo most, krenusmo cestom uzbrdo. Naslutih odmah, kamo idemo, i htjedoh ga sam voditi, po nekim puteljcima. Al me gospodar nije razumijevao pa se popitivao kod ljudi, koji su prolazili. Stigosmo do lokve tek onda, kad je sunce već visoko sjalo. Sve je na njoj bilo obasjamo no i pusto, gluho, bez sjene na bregovima, bez treptaja na vodi. U sve većem nemiru tražio sam tragove svoje i Crnkove: jazbinu, pred kojom smo ležali, mjesto na brijegu, gdje smo pili. A gospodar se osvrćao, obilazio vodu, zalazio pod strmo kameno brdo, što se ogledalo u lokvi kao u zrcalu. Htio je popeti se još naviše, kad nešto otkrih, i stade me lajanje. Između grmova kraj uvora potočića u lokvu starica je pasla nekoliko ovaca. Gospodar ravno k njoj.

- Gdje je tu kućica, u kojoj stanuje starac V. Z.?

- Kakvi V. Z.?

- Pa onaj gospodin, koji se tu nastanio, da suši biljke i kukce? Seljanka napravi kiselo lice; pogleda malne nepovjerljivo.

- Zar stari Kebar?

- Da. Bit će taj. Gdje je? Ona pokaza svoje krezube desni:

- Pod zemljom. No — hvala Bogu! — ne pod ovom našom.

- Ali što mi to velite? Pazite! Malen suh starčić. S naočarima. Nosi bradu. Obučen u crno, malo pre- široko, a i predugo, odijelo.

- Jest. To je bio on: »štrigun« Kebar.

- Štrigun?

- Gospodine, nije dobro, ni da ga se više spo- minje. I ona poče pripovijedati, kako je imao zle oči, i bacao uroke, i činio čini. Hvatao je golim rukama zmije otrovnice; živio sa šišmišima i sa kukvižama. Selo ga je potjeralo, pa je prošle zime negdje i nastra- dao: nasred ceste, kao pseto.

- Bilo je čuda i pokore s tim nesretnikom. A kad ga se lišismo, ostavi nam ovdje svoga psa — ili svoga druga paklenoga — da nam i mrtav zlobi i da nam se osveti.

- Kakvog psa?

- Da ste ga samo vidjeli! Crn, sama kost i koža, sav gubav: pravo strašilo. Ali onomadne, nestane najedamput i njega. Vele djeca, da ga odveo odavle neki bijeli psić sa crnim pjegama. Netom sada nije nas više strah voditi amo ovce na pašu.

- Crn! Mršav! Gubav!... Onomadne? Bijel psić? Al ovog puta ja se nisam ni mučio da mu svojim glasom rečem: »Jest, gospodaru! Crnko Smećojeda! Starac! Poruka!«. On se još za nešto popita kod starice i krenu, kamo mu ona pokaza rukom. Nađosmo se pred izgorjelom kućicom. Krov je propao. Zidovi još crni. Trava i korov već bujno narasli. Ne vidjesmo no maleno nisko ognjište prislonjeno za vanjski zid. Mislio sam, da ćemo krenuti natrag k moru, kad me On povede u najbliže selo. Uđosmo u neko dvorište.

- Čujem, da ste vi seoski glavar — reče ondje gospodar nekom starijem čovjeku i zapita ga odmah za starca.

- Sramota našem selu, al što sam mogao uraditi, gospodine? Pomamile se žene« Neki pak mislili, da je onaj čudak bogat škrtac. Ja ga sam povedoh kolima na stamicu i dadoh mu novac, da otputuje. Da nisam tako uradio, moglo je biti i zla.

- Al sve njegovo izgori.

- Malo šta. Ta nije ništa ni imao. Baš pred par dana bio je ponio biljke, kukce i zmije u grad, gdje ih je, mislim, i prodao nekoj školi.

- Al da tu ostade, ne bi bio onako jadno svršio!

- Gospodine, ja ću vama sve reći. Stari je još živ.

- Jest. Pisao mi onomadne pitajući me, je li se spasila od vatre neka sova, koju je netom bio uredio. Od svega onoga što se ovdje o njemu priča, samo je jedan dio istina. Našli su ga prošle zime polusmrz- nuta nasred puta, ali ga nekako i spasiše. Ja sam sam razglasio u selu, da je i umro. Htio sam, da se ljudi umire, jer su očekivali, da će se »štrigun« vratiti, a još »gori« no prije.

- Gdje je on sada?

- U selu Kutu kraj Č. Mora da mu je slabo. Rodna ga je općina dala nekoj ženi. Ona ga hrani i dvori. Da vidite, kako o svemu tome piše: bez ljutnje i bez zla srca. Ne bi ni on htio, da selo što trpi, a radi onog dogođaja. I gospodar pročita starčevo pismo. Kada gospodar pročita starčevo pismo zamoli glavara, da nešto poruči njegovoj sestri dolje u va- rošici i da mu pokaže najkraći put do željezničke stanice.

*

Putovali smo dva dana — i željeznicom, i kolima, pa i pješke — dok stigosmo u Č. pa napokon i u Kut. A Kut je seoce zbijeno na dnu doca, mračno i vlažno, prljavih ulica između šutljivih, niskih kućica. Nisam vidio, kako je stari Kebar dočekao gospodara; i nisam čuo, što su jedan drugome dugo govorili. Morao sam mirno ležati u čađavoj kuhinjici, dok je žena, dobroćudna al i glupa lica, kuhala večeru i sve mi nešto govorila.

- Šarko, a kako te taj gospodin hrani? Mora da je bogat. Kakvim je samo cipelama gazio po tom našem blatu! A iz C.! Hu! tamo izdaleka, s mora? Je li istina, da je ondje kao u raju? I nikada sni- jega... Snijeg! E, da. Nastrada, eto, od njega i taj moj starac. Izgubi obje noge. Ni da makne više njima. Al pomisli... on, koji je obašao po svijeta, brda i ravnice, da hvata bube i zmije. Cijeli svoj život skitaj se kao ciganin, a sad sjedi, ne miči se i — kašlji!... Jadan čovjek, nije nikada mnogo vrijedio, al da ga vidiš pak sada! Pocrnio kao lonac, usušio se kao šljiva. Uzdisala je i pljunula na prljav pod. Gledala u me kao da očekuje odgovor.

- A gdje su se to upoznali? Hoće li mu što dati? G6 je i bos. Kad sam to rekla onoj gospodi iz općine, znaš li, što su mi odgovorili. »Što će mu cipele, kad ne će više iz kuće? I što će mu odijelo, kad će doskora za uvijek leći?« Al on i sad hoće bube, ptice, guštere i drugu gamad, poljsku i šumsku. Djeca mu ih nose. A on ih gleda, govori im, hoće da ih sam hrani... Briga njega, što osta i bez čega! Već se mračilo, al nije užigala svijeće. Plamen je na ognjištu palucao; na zidu ispred mene podrhta- vale su sjene uznemirujući me sve većma.

- Ne stenji, sinko! Otkud ne bježi gospodar, bit će dobro i njegovu psu.

- Stana! Svijeću! — ču se najednom glas. Ona ustade, zapali i odnese.

- Ostavi otvoreno! Odšuljah se iz kuhinje, legoh ispred otvorenih vrata. I što vidjeh, napuni me čuđenjem. Tijesna prljava soba sa stropom od greda i dasaka. Dva čovjeka sjede jedan prema drugomu, a stol između njih. Vidim leđa gospodareva, prsa i lice onog drugoga.

A kakav li je onaj, koji se zagledao u nešto, što moj gospodar prostire oprezno preko čitavog stola I Mršavo patničko lice produžilo mu se u oštrljate laloke, što nose rijetku žućkasto-sivu bradu. Velike mu uši strše na obim stranama glave, koja je sva ćelava; a ukočene mu oči gledaju kroz dva okrugla stakla. Široko crno odijelo kao da visi na suhom tijelu. I ja se sjetih Crnka, kad ga ono ugledah na srne* tištu. Pričini mi se, da će moj gospodar — netom Kebrov pogled na nj padne — trgnuti se i dignuti s poda kakav kamen, a da će onaj drugi jurnuti u bijeg... Al ne bje tako. Starčev pogled ne dignu se sa stola. Išao je polako po predmetu, što ga je gospodar bio pred njime prostrd. Starac se prigibao; dirao lagano prstima onu tanku blistavu stvar; ispitivao ju još neko vrijeme i očima i rukama, — a kad dignu glavu, lice mu je bilo drukčije, oči blage i umiljate kao i Crnkove, kad ga je ruka moga gospodara htjela da pogladi. I ja vidjeh, kako ga obliše suze.

- Hvala! — šapnu. Po kretnji, što je gospodar učini, razabrah, da se i on čudi. A starac nastavi:

- Znao sam, da je ima. Tražim je već dugo. A nisam se ni nadao, da ću je jednom i vidjeti. Ja sam išao čitavi svoj život naokolo, i ogledao sva stvorenja Božja, i vidio i odgonetao mnoga pojedina slova Vječne Knjige; no tek sada imam pred sobom čitavu jednu stranicu, a na njoj nekoliko stavaka Vječnog Poglavlja, nekoliko strofa Vječne Pjesme.

- I vi ćete ih pročitati?

- Hoću! Svako mi je pojedino slovo već znato. Imam samo da proučim na koliko se načina vežu i razvezuju. Gledajte: ne leže kao mrtve stvari jedno ta drugo. Žive sva skupa jednim životom, al im se smisao mijenja prema nizu, u kojem su poredana...

Hoću! Jer sam prošao kroz dugu školu gledajući žilice na svakom listu u šumi, i na krilima leptirovim, i na oku ribe i preživača. Umuknu pa opet reče:

- A odkuda ona vama? Gospodar mu ispriča, kako mu jednog jutra donijeh zmijinu košulju.

- E, da. Ljudi još uvijek misle, da su biljke i životinje samo zato, da nas hrane i odijevaju. A eto: Zmija je negdje u vašoj blizini. Vi je još i ne vidjeste, a ona vas prati već odavna, možda i kroz čitav život, i pri svakom koraku. Vi kopate i tražite već od svoje mladosti po knjigama i novim i starim, pali ste u moć Sove; a Vječna Knjiga, stoji otvorena pred vašim očima, i Zmija, svlači svakog proljeća svoju košulju pred vašim pragom, šalje vam po jednu stranicu knjige, u kojoj je ispisana povijest Svega.

- Šalje. Al je sad ne znam ni prepoznati, a sad opet ni pročitati.

- Pečati se skidaju. Tajna se otvara. I on se opet zagleda u zmijinu kožu. Je 1‘ to bila igra sjene i svjetlosti ili odraz one šarene kože na njegovu licu — al mreža blistavih crta i šara zatitra na starčevim obrazima, na čelu i na vratu, pa mi se pričini, da će i on sada svlačiti sa sebe nešto i pokazati se u sasvim drugom liku. Oči mu oživješe; napuniše se sjajem. Usta mu se otvoriše, i meni bi, kao da vidim, gdje nešto svijetlo i treptavo iz njih izlijeće. Al prije no i čuh zvuk tih novih riječi, ruka me uhvati za ogrlicu, povuče me natrag. 2ena me gurnu u kuhinju; zatvori za sobom vrata.

- Mir, Šarko! Ne niči, gdje te ne siju... A evo i za te malo kašice... Ne ćeš je? E, sinko, uz ono, što mi općina daje za nj i za njegove goste, i ta je kašica — nešto! Umiri se. Oni tebe ne trebaju. Bit će, da je i taj tvoj gospodar neki kebar. Bube, zmije i gušteri! Čime to gube svoje vrijeme ljudi, koji znadu nesamo čitati no čak i pisati. Pa gle, kako žive i kako svršavaju! -.. Daleko« sinko, od tih ludorija! Lezi i spavaj! I meni ne preosta drugo no je poslušati. Sad sam tek osjećao umor. Uronih u tvrd san.

*

Sjutra rano ostavismo selo. Povratak je bio duži ali i ljepši, jer je gospodar najradije pješačio birajući što više puteljke kroza šumice. Na njemu je bio odraz onoga, što vidjeh na licu staroga Kebra, u onaj čas kad me žena povukla u kuhinju. Kao da će i iz njegovih ustiju izaći i rojiti se nešto živo i treptavo. Grančice se sagibaju same prema njemu; ptice mu nešto pjevaju; vode žubore, kao da mu nešto kazuju. Blistava zmijina košulja stoji pred njime u liku koprene razapete ispred sunca; slova i slike na njoj sjaju i progovaraju. Tijelo moga gospodara kao da se tanji; promeće se u tkivo, od kojeg su građeni oblaci. Vidim kroza nj sunce, što sija tamo daleko, nad ostrvom i nad morem.

*

Desetak je dana gospodar nešto očekivao. Nije mogao naći mira, dok mu jednog dana ne dođe čovjek, koji reče, da je starac u Kutu umro, i dade mu nešto. Zmijinu košulju i pismo. Gospodar se povuče u sobu. Čitav dan ne pusti nikoga k sebi. Ja sam ležao pred zatvorenim vratima. Bdio kao na straži i prisluškivao. A gospodar je sad sjedio, sad hodao. Nešto je glasno čitao, polako, svečano. Glas mu bio nov. Njegove riječi kao da leprše zlatnim krilima, i zuje srebrnim opnima, i grgolje zvekom puljaka u potoku. Progovorilo je iz njega sve ono, što sam bio vidio gdje počima izlaziti iz ustiju staroga Kebra u onoj tijesnoj jadnoj sobici. Hvatao se prvi mrak, kada gospodar otvori vrata i viknu sluge. Bacao i on stare i nove knjige u koševe, trpao hartije i rukopise u vreće, punio sluškinjama pregače broširama i časopisima.

- Nosite! Nasred dvorišta! Sve u jedan kup! Oči mu bijahu pune radosti; al mu ruke drhtahu od nestrpljive želje, da što prije nešto uradi. Začu* đene je sluge samo tjerao na hitar rad.

- Nosi! Bacaj! A kad bi sve gotovo, on sam užge. Knjige su polagano gorjele. Moralo ih se često prometati kocem, nečim ih i polijevati. Kasno u noći, kad se sve pretvori u crn, mastan pepeo, mi se nađosmo sami. I on mi tada reče:

- Šarko, hopla! Sova je noćas crknula. Sunce će sjutra svanuti.

Sljedeća stranica→