Šarko/IX.

← VIII. Uz majčin odar

Šarko IX. Mali Ivica autor: Vladimir Nazor

X. Sova →

IX. Mali Ivica

- Eto, vidiš! — reče gospodar sestri. Jedini se Ivica mi ovog puta me pokaza u domu. Pokojnica ga toliko voljela; a on ju zvao »bakicom«.

- Al bi i njegova pomajka htjela, da se brišu svi tragovi Ivičinog djetinjstva. Ne čudi se. I ne zamjeri.

- I ne ću. No, ipak ... I gospodar misli na dječaka. Da, misli na Ivicu baš on, i niko drugi, jer se u ovoj kući ljudi mijenjaju, pa i sadašnje sluškinje ne znadu, možda, ništa o dječaku. Al ja koješta o njemu pamtim. Jedno sam svojim očima vidio; drugo sam pak čuo i još ne zaboravio. Evo što je sve bilo.

*

Malena žena dođe jednom, pred više godina, u gospodarevu kancelariju. Nije zmala, kako bi započela, dok napokon reče, što joj ležalo ma srcu. Njen je suprug zidar. Prilično je već stekao. Sagradio je sebi i lijepu kuću, koja nosi. Njih dvoje u skladu žive, al ipak bez prave sreće: — nemaju djece. Ne znadu, za koga se to muče, jer i prave svojte nemaju. I eto: odlučila se ući u dom i ogledati — djecu. Al onu manju, siročad i bez oca i bez majke. Gospodar je bodri i pita, kakvu djecu najviše voli.

- E, zrnate. Ja bih djevojčicu, još sitnu, blondinku, milu. A moj bi Mato htio dječaka. U tome se nismo još baš složili.

- Amo Šteficu, Rezu i malog Ivicu! — veli On pisarici. Doskora uđoše dvije djevojčice i paziteljica noseći Ivicu u krilu. Ivica pruža svome ravnatelju ručice i sjeda mu na koljena, dok On započima sa djevojčicama kojigod razgovor, samo da ih ona žena što bolje vidi i čuje. I djevojčice su zbilja zdrave, ljepušaste, živahne i - blondinke. Žena ih dugo gleda, a usta i oči joj se već smiju. Zaustavila je pogled na Štefici i kao da bi htjela, da se djevojčica baš s njome malko razgovara, kad Ivica prekinu igru gospodarevim dugmetom, spuzne niz Njegova koljena, pođe teturajući k ženi pa se uhvati za njene suknje i reče joj:

- Mamice!

Žena se trgnu. Sva se uznemiri. U prvi čas gotovo problijedi pa se i zacrveni od uzbuđenja. A bilo je čudno i gospodaru. Ivica je, tetošen od svih žena u domu, zvao mamicom i njegovu sestru i kuharicu i pralju, ali nikada onim glasom i na onaj način. A žena nije mogla skinuti od njega očiju. Dignu ga na koljena, pusti da je dijete zagrli.

- Možda vaš Mate ima pravo, — reče gospodar, pola u šali. Paziteljica — sluteći o čemu se radi — sve se više mrgodila i ne uzmognu da se dalje usteže:

- Prostite, al to ne bi nikako išlo. Ovakvog crvića! Ivica, hajdmo! Ona posegnu za nj, no se Ivica nije dao. Držao se žene, a kad ga paziteljica istrgnu i odnese, zaplače u hodniku vičući:

- Mamice!

Žena ustade. Gospodar je s djevojčicama isprati sve do kućnih vrata. Ona nije govorila, a on kao da je nije htio nagovarati ni na što. Svrnuo je na igralište, k djeci. Štefica i Reza kao da su odmah zaboravile onu ženu; Ivica je plakao za njom i sada odbijajući kolače, što ih je kuharica nudila tome svome mezimčetu. Gospodar je baš htio u kancelariju, kad žena iznova banu. Nosila je jabuku, kupljenu negdje pokraj doma.

- Ivica!

- Mamica! Mamica! — pomami se dijete i ne mareći za jabukom. Htio je opet baš ženu. Ona ga uze u krilo, ponese ga do osamljene klupe. Gospodar dade nalog, da je nitko ne smeta i ode.

*

Sjutradan dođoše oboje supruga; obukli se u svetačko odijelo. Svi ih u kući dočekaše hladno, neki gotovo i neprijateljski, osim moga gospodara i Ivice. Dijete se odmah sprijatelji i sa zidarom. Vrzao se okolo njega, dok je gospodar kazivao čovjeku, sve što zna o siročetu. A zidar sav sretan, što je dijete baš onakovo, i što i žena pristaje da uzmu dječaka. Dogovoriše se, da povedu što prije dijete k sebi, i da mališan kod njih čeka, dok ravnatelj učini sve ono što mu je uraditi u takvome dogođaju. Zidar je bio na dobru glasu, a dijete je ravnatelj mogao i danimice obilaziti. Oni oboje zadovoljni, a mali Ivica kao da sve to razumije. Sretan je i ne da se više od novog »tate« i od »mamice«. Ali se u kući svi bune. Jate se okolo Ivice. S početka mirniju, ne vjeruju. A kad vide, da je stvar ozbiljna, prigovaraju sve jače. Veli kuharica mome gospodaru:

- Pa Vi kao da jedva gledate, kako da ga se lišite. Ne razumijem. I obnoć ste išli u njegovu sobu, da motrite, kako taj crvić slatko spava. A mali vas tako volio. Zvao Vas »tatom«. Šetao se s Vama držeći Vas za palac. I svako je jutro htio k Vama, da Vam reče »dobar dan«. A sada, gle!... S nama je već po godine, pa nas sve voli. Kod nas je kao u svojoj kući... A ti strani ljudi. Sve je to hir... hir djeteta, hir te jalove žene. 0 jadni moj mali Ivica! A pralja:

- Prije ste ga čuvali kao da je kakav kraljev sin, a sad ga... darivate. Zar će ga ova žena prati i držati čista kao ja?... A što će reći one časne sestre, koje su ga iz svoga doma amo donijele, da se dijete ovdje oporavi? Što će na to č. s. Ambrozija? I prekjučer mi je pisala o njemu... da Vam samo pokažem! A i mene zove mamicom; siročad vele tako svakoj ženi. Što će ta tu? Dojurila i kravarica, pa sva uzrujana govori zidaru i njegovoj ženi sve ono, što se ne uzda kazati ravnatelju:

- Ljudi božji, mamite se ćorava posla! Dijete je nađeno, tamo negdje daleko, u nekom jarku. Ne zna se, čije je. Nitko ne zna, gdje su mu roditelji, ali oni možda znadu za nj. Dok je dijete kao siroče po domovima, šute; a kad doznadu, da je kod vas, da imate lijepu kuću, i da ste imućni ljudi, eh, javit će se oni... pa što ćete Vi onda? ... Ne dava se dijete iz kuće kao da je kakvo tele. Vidi gospodar, da ti zloguki glasovi počinju uznemirivati supruge, pa da pokaže, kako za nj sve te riječi malo vrijede, veli u šali paziteljici, koja samo gleda i šuti:

- Recite sada i Vi svoju.

A paziteljica:

- Ne treba mi ništa reći. Ivica će već sjutra toliko plakati za našim domom, da će nam ga ovi dobri ljudi sami natrag donijeti.

- Ne će.

- Hoće! Jer ga svi volimo. Jer je on u ovoj kući kao neki medi kralj. Jer on ovdje ima više otaca i više majki.

A gospodar njima:

— A to je baš ono, što se malome Ivici ne će. On hoće jednog oca i jednu majku. I veli supruzima:

- Odvedite ga odmah. Do nekoliko ću dana doći sam k vama.

*

Tako i bje. Kada gospodar uđe u zidarevu kuću, nađe na prvom spratu ženu, gdje nešto radi i pjeva.

- Kad Vi pjevate, Ivica sigurno ne plače, — reče joj on.

- Donio nam veselje u kuću. Moj se Mato latio još življe rada. A da vidite Matine stare roditelje, »nonicu« i »nona«? Postaše i oni luda i vesela djeca kao i Ivica. Poveli su ga malo prije na tavan, da se ondje s njime slobodnije igraju. I ona ga vodi uza stepenice. Najedamput stane. Htjela bi nešto reći, ali kao da se boji.

- No, pa što je? Recite...

- Gospodine, Ivica se kod nas već sasvim udomaćio. Kao da je bio uvijek samo naš... A Vi, eto, dolazite. Vidjet će Vas. Zaželjet će se možda i Vas i Vašeg doma. Možda da one žene u domu nisu imale baš krivo... Ne zamjerite, molim Vas.

- Ne bojte se!

I oni se popnu naviše. Lijep, prostran i zračan tavan. Ivica je na podu, plazi po nekoj staroj razdrtoj ribarskoj mreži. Upire nogama i rukama o nju, diže glavu i huči: »Hu! Hu!« Neki starčić s lulicom u ustima drži jedan kraj mreže i viče starici, koja diže drugi kraj:

- Hitro, nona, hitro! Ulovimo toga dupina! A Ivica već zna, da će sada biti ono najljepše. Prevrće se na leđa, kriči i puše, dok ga ono dvoje staraca omotavaiju svega mrežom i valjaju ga po podu:

- Naš si! Naš! Ivica miče u mreži rukama i nogama, bacaka se i smije se iz svega grla:

- Još »nono«! Još »nonice«! Ja sam riba dupin! Ravnateljev dolazak prekine igru. Očekivao je, da će Ivica htjeti odmah na njegova koljena, da mu broji dugmeta na haljetku; al bi sve drukčije. Starci su ga s nepovjerenjem gledali, a dijete se uozbiljilo, gotovo rastužilo. On ga diže u naručaj; al ono gleda u ženu, pruža k njoj ruke:

- Mamice!

- Al, Ivica, to je tvoj gospodin ravnatelj! Gospodar joj vraća dijete:

- Nema za njega više gospodina ravnatelja. Našao Ivica nešto bolje. A svi oni u blažen smijeh. Postaju ljubezni prema došljaku. Sad su mirni i sigurni, pa kao da bi htjeli utješiti ravnatelja zbog Ivičine »neharnosti«.

- Ivica, ti ćeš tu ostati. Samo me jednom pohodi skupa s tvojom mamicom.

*

Netom poslije dva mjeseca žena ga dovede, jedne nedjelje, u dom. Držao se uvijek nje čvrsto, kao da se nečega boji. Uzalud su ga žene u domu mamile, tetošile i darivale. I čeljad i predmeti u domu bijahu za nj već tuđi.

- Doma! Sad i žene u kući vide, da je gospodar imao pravo.

- Pa da. Našao Ivica pravu mamicu.

- I ona sina. Samo kravarica, koja je za Ivicu uvijek spremala najbolje mlijeko, ne može sve probdjeti; gleda u dijete i mrmlje:

- Deran mali! Pala mu sjekira u med. A nas odmah zaboravi. I dom, od toga dana, gotovo i ne vidje malog Ivicu.

*

Sad ide u školu; i vele, da dobro uči; i nosi ime onijeh, koje sve većma voli. Gospodar sreta katkad ženu. I ona mu veli:

- Gospodine, i meni je žao, što ne dolazimo k vama. Al se Ivica ne da. I sad se boji, da ga žene u domu — ne zarobe. A čudno je to dijete. Često me pita: zašto sam ga ono »bila dala« u dom. Nikome ne vjeruje, da mu ja nisam prava majka, i da naša kuća nije njegova rodna očinska kuća. Kad mu tko u školi kaže, da je »dijete iz kloštra«, vraća nam se sav rasplakan. Zbog toga, možda, i zazire još uvijek od vaše kuće. Hoće da bude samo naš...

- A vi?

- Ja sam sve sretnija. A Ivicu ću vam ovih dana poslati. Hoću da vam sam dođe... Čujem, da je sve slabije vašoj majci. Nek je Ivica posjeti. Ta, on je se još sjeća; spominje nam i sad »dobru, staru nonicu iz kloštra«.

*

Tako je to bilo s tim malim Ivicom, koji je sada odrastao dječarak, al se u domu nije pokazao čak ni onda, kad je čitavo mjestance doznalo, da je starica umrla, pa su žene — a i mnoga djeca — dva dana dolazili da je vide, kako — smirena, lijepa i s blagim posmjehom na usnama — tvrdo spava na mrtvačkom odru. Gospodar se također ne sjeća, da je vidio Ivicu između sve one djece, što su — držeći svjećicu u ruci — pratila zatim mrtvu staricu na groblje.

Na sve to on sada misli pa kao da mu nije pravo. Gospodar je pozvao zidara. Hoće takvu grobnicu, da se na njoj može gojiti cvijeće. I prvu će biljku — rekao je — sam posaditi. Zidar Andre radi. Doskora i javi, da je sve gotovo. Grobar je napokon donio na grob prikladnu zemlju.

*

A gospodar ide, s biljkama, na groblje. Ono je nedaleko od doma, na brežuljku odmah uza cestu. Ograđeno je visokim zidom, a na prednjoj strani vrata sa gvozdenim šipkama. I ta su vrata zatvorena, često, za ljude; a uvijek za — pse. Gospodar me i ne zove sa sobom. Ja se vladam, kao da ni zašto ne hajem. Ali, kad je On već otišao, hitam na obalu ispred kuće, plivam preko potoka, trčim uz ivicu brežuljka i stanem pod stražnji zid groblja. Sve je tiho. Netko je s one strane zida; no po njuhu razabirem, da to nije On. Čekam neko vrijeme. Doskora čujem, kako se otvaraju željezna vrata, i Njegov glas zove grobara. Odmah zatim zašušnu bršljanovo lišće na zidu. Glava, rame, ruka pa čitavo tijelo prošulja se kroza zastrtu rupu; ispadne iz groblja gotovo pokraj mene. Dječak! Ja se trgnem. Htjedoh zalajati. U posljednji se čas suzdržah. Ivica! Da: mali Ivica, zidarev posinak! Gologlav. Lice mu i tužno i prestrašeno. Ruke prljave od mokre zemlje. Dječak stade preda mnom; pusti da ga ponjušim i da ga kao znanca i pozdravim, pa pohita što hitrije - a i što tiše — prema domu. Ne odoljeh želji; proturah se odmah kroz onu rupu; uđoh na groblje. Gospodar je stajao sa grobarom kraj svježe rake odmah uza gornji zid. On se toliko ljutio na onog čovjeka, da mene samo u čudu pogleda i očima mi zapovjedi da legnem i da se ne maknem,

- Deset je dana, što na to čekam.., po gle!

Tvrde, mokre grudve. Je l' to sipka, rahla zemlja?

... A što je pak to? Nečije stope. Biljke od poljske ljubice, taman posađene. Gle: i nečija kapa! Vi puštate, da se neko igra na svježem grobu moje majke. Grobar se čudio. Buljio u kapu.

- A šta ću, gospodine? Dok sam u mrtvačnici ili radim na donjem dijelu groblja, koji derančić — a ima ih čitav čopor u ovome mjestu — preskoči zid, pa eto napasti! Al pustite... Sve ću vam to hitro urediti. Prignu se, iščupa ljubice i poče ih bacati sebi pod noge. Nisam više mogao mirovati. Ustadoh, pristupih, ponjuših još bolje sve. Dok sam neprestano micao prednjim nogama i dizao glavu prema gospodaru, mučio sam se da mu i glasom, i očima, i kretnjama čitavog svoga tijela rečem:

- Ne, gospodaru! To nije bio deran. To nije bila igra. Ne čupaj biljke! Ne gazi ih nogama. O gospodaru, da bi ti znao!... Ivica! Ivica!

- Šuti! Ne laji!

- Ne, gospodaru! Ne lajem. Ja ti sad velim, tko je to bio. Ivica! Zar ne raspoznaješ vonju te kape? Vonju tih stopa, od groba pa sve do one rupe, tamo pod bršljanom na zidu? Digni te biljčice; onjuši ih pa ćeš osjetiti kako vonjaju i po Ivici. Ne gazi ih, gospodaru),.. Ivica! Ivica! Sadio je krišom ljubice na grobu »bakice iz Kloštra«. Ali što sam se više mučio, sam sam viđao, da mi to grđe ispada. Ja sam samo cvilio, zavijao i lajao, tvrdokoran i nametljiv.

- Bijesno pseto na groblju! Sramota! — zamrmonji grobar vukući grablje po grobu.

- Prestani! Marš! — viknu gospodar. Lati se nekoga koca i zamahnu.

Ja zajauknuh; potrčah niz groblje.

*

Već sjutradan gospodar je opet bio dobar prema meni. Al on, možda, i sada misli, da jest nešto, što se malome Ivici ne može tako lako oprostiti.

Sljedeća stranica→