Đerdan/VII.

← VI.

Đerdan —  VII. autor: Dinko Šimunović

VII.

Petricu su njezini tražili sve do podne — dozivljujući je i plačući; no kad se doznalo da nestade i Boška — s oružjem u rukama i kunući. Strašna se oluja spremala na njihove lude glave, no kao što svježi proljetni vjetrić s planine rastjera mrke oblake, tako i u progonitelja, kad ih nađoše, nestade strašnih i osvetničkih misli.

Gledali su tako bezazleno i, držeći se za ruke, pokorno čekali kaznu, no ipak kao ne shvaćajući, čemu su krivi.

Prvi je zaurlao Petraš na Tanu i oteo mu pušku, a majka zaplakala glasno, no vidjelo se da nije od tuge već s radosti što je živu i zdravu nađe. Pa kako u onoj krajini ne bijahu takovi događaji ni rijetki ni čudni, dovršila se ona buka s nekoliko psovaka i prijetnja, a napokon prijateljstvom među Petričinom i Boškovom kućom.

A Juricu nijesu ni viđali, jer se na taj glas zatvorio u svoju bijelu kućicu sa staklenim prozorima te ugasnutih, mutnih očiju turobno gledao u svoje lijepo, novo pokućstvo.

Napokon je stari Zele dovršio probijati đerdan, a Petrica ga sašila baš na Krstov dan, pri koncu mjeseca rujna. Do vjenčanja njihova ne bijaše dugo, no po običaju one krajine i onih zemana imala je poći sa svojima u kolo, na dernek, u ruhu mlade nevjeste i pod đerdanom kao već udana žena.

Bilo te jeseni i kišnih dana, ali na Krstov dan obilato sjalo veliko sunce i silan narod išao svim putima k bijeloj crkvi na brežuljku. Svuda se po stazama bjelasale snježne košulje, modrili sadaci, žarko rumenio skrlet i živo blijeskalo srebro na muškim ječermama, gdjekojem đerdanu i mnogim djevojačkim, srebrom okićenim kapama.

Momci pod oružjem izmetali srmom okovane puške iz kojih bi se izvio tračak plavkasta dima, pa se gromki zvukovi razlijegali među još zelenim brdima, gdjegdje prošaranim žutorumenim, javorovim lišćem.

Na crkvi slavila sva četiri jasna zvona i lepršali veliki barjaci, pa se Petrici činilo da je ova svečana buka samo radi nje. Stupala je među ujcem i majkom polako i nastojala da se uspravi, ali joj golemi, teški đerdan pritezao glavicu k zemlji.

Boško je među drugim momcima išao nekoliko pred njom, i on u lijepoj svečanoj odori, s oružjem i crnom, svilenom kitom na crvenoj kapi. A Petrica je na svakom koraku zveckala đerdanom i šuštala nizom dukata sklapajući kadikad duge trepavice da zaštiti svoje lijepe oči od bljeska svojih do stopa nanizanih talijera.

Čudno je bilo gledati svečanu zbilju njezina djetinjeg lica i sjaj mrkih joj očiju, kad bi pridigla nisko spuštenu glavu da pogleda Boška. Ne obaziraše se nikud, kao da je znala kako su sve oči uprte u nju, i mučaše slušajući žamor, zveket i šum.

Što se više bližali crkvi, hrpe naroda postajale sve gušće, i uzduhom se razlijegali sve jači hici pušaka i cilik zvona; bivalo sve raznoličnije i življe, a jarko sunce punog dana poigravalo jačim blijeskom po šarenilu i vrevi.

Kod ulaza u crkvenu ogradu obazre se Boško i smiješeći se, uzmahne glavom desno preda se. I kad je Petrica pogledala tamo, ugledala Juricu pod slamnatim šeširom: jednom se rukom igrao zlatnim lančićem ure na prsima, a drugu nešto podigao da pozdravi kad prođu. Lice mu bilo nekako zelenkasto kao da nije spavao one noći — ili se činilo takvo od sunčanog svjetla kroz jasenovu krošnju. Ipak ga nije pogledala kad je prošla mimo, jer se bojala da se nasmije. I prođe tiho, samo što je njezin đerdan, kao sam od sebe, zazujao jako kad je koračala uz stepenice crkvene ograde.

Kod vrata je Boško pričeka, te kad su se pogledali i pružili jedno drugomu ruku, nasmijaše se glasno kao djeca.

Ali oštar cilik blizih zvona i sve češći puščani hici zaglušiše i njihov smijeh i veseli žamor mnoštva: sve se stade slijevati u jedno sa svjetlom sunca i jakim mirisom zemlje, u golemu, silnu pjesmu što se snažno dizala k tihom i plavetnom nebu.

Đerdan. Pripovijesti, 1914.

Povratak na vrh stranice.