Đerdan/V.

← IV.

Đerdan —  V. autor: Dinko Šimunović

VI. →

V.

Od toga dana dolažaše Jurica u Petričinu kuću češće nego prije, i to samo večerom, no vrlo često bijaše s Tanom u njegovoj kuli kraj velikog puta, gdje bi vodili duge i mudre razgovore. Tom cestom ganjaše sve veću trgovinu svoju: volove, ovnove i drugu stoku sa jednih pazara na druge. Blago se počelo prodavati vrlo skupo, jer baš toga ljeta iđaše selima silna vojska nekamo u Bosnu i trebaše ga jako mnogo.

Htjeli su prodati i Petričinu kravu, ali ona ne htjede o tom ni da čuje; tako je vodila svakog dana po dubravi kao i prije, gdje bi se razgovarala s Boškom, a najradije o đerdanu i svojoj udaji. Ti im sastanci trebali sve više otkad saznadoše da se brzo moraju rastati i prekinuti svoje djetinjsko drugovanje. A govorila mu o tome, što joj godilo, da je Boško tada bio zamišljen i tužan, premda su za tih razgovora i njoj samoj dolazile suze na oči.

— I ti ćeš biti u mojim svatovima, Boško! — rekla bi mu ona kao da ga tješi.

— Nikako ne mogu... ja ću taj dan k svojoj kumi u Potprag — govorio on mrko, praveći nožem duboke zareze na svom štapu.

Tako besjeđaše, ali ni sam nije vjerovao u tu svadbu, a najmanje onda kad bi vidio Petricu da se smije.

Ali ipak dođe večer određena za prošnju, kada utanačiše i dan vjenčanja, za jesen, po Maloj gospi. Pa ni za vrijeme prosidbe ne bijaše Boška blizu, premda ga je Petrica tražila da se porazgovori s njim. Rado bi bila čula što će joj reći, jer osjećaše u srcu kao nikada prije: ni radost ni tugu već čudnu mješavinu obojega.

Premda bijaše običaj djevojci kod prošnje darovati samo jabuke i nešto srebra, Jurica joj donese zlatan prsten sa blistavim kamenčićem i nekoliko marama od šarene svile. A one joj se večeri učinio taj Orlić vrlo lijep, onako odjeven u glatko, fino sukno sa jarko crvenim okrajcima i kitama na kamparanu i jednako crveno podstavljenoj kabanici s kukuljicom. Samo što joj i tom prilikom govorio vi te svraćao razgovor na svoju trgovinu i ono što misli kasnije učiniti, a o čemu nije razumjela ništa.

Sad Petrica htjede da pokaže Bošku Juričin dar i pripovijedi mu kako je te večeri bilo, jer je očekivala da će joj ipak reći nešto novo. A mislila je da će biti nešto ugodno njezinu srcu, iako nije jasno zamišljala kakovim se riječima nada. No Boška ne bijaše, pak joj je istom poslije nekoliko dana uspjelo da ga vidi.

Ali kad se je sastala s njime, bijaše u njega jako žalostan pogled, a na njezina pitanja samo obarao glavu, te su mu dugi i plavi pramovi tužno padali sve do blizu njegova crvenog pojasa. Visjeli mu baš kao za kasne jeseni pruće žalosne vrbe nad mlinom u polju i ticali njegove o pojasu zataknute nijeme diple. Petrica je zamijetila da u njima nema piska, pa mu nije spomenula ni Jurice ni primljenih darova, već je i sama postala onako tužna.

No kad je otišla, opet se razveselila, a osobito onda kad bi gledala svoje novo ruho i velik komad crvene čoje na koji se imali prišiti njezini veliki, sjajni talijeri, što će zveckati u kolu kad od njih postane dugi, teški đerdan.

Tako je ljeto izmaklo, a počinjala se jesen sa svojim čestim sajmovima, pa je Petrica nestrpljivo očekivala kada će ona, u novom ruhu i đerdanu s Juricom i svojima na jedan od njih.

Ujak je Tane kroz cijelo ljeto dolazio češće da govori s majkom i štošta pregleda, a svaki put donosio ili dukat ili talijer, tako da su sada bili u potpunom broju. No Petrica se nije usudila zapitati kad će zvati staroga kovača Zelu da ih povrti, iako je željela da to bude što prije. Tim više, što je ujak Tane bio nekako zlovoljan i malo govorio s njom, pa nije nikad, baš kao ni majka, o tom ništa spominjala.

Petričina majka imala na brijegu vinograd koji je baš ove godine obilato urodio zlatnim i rumenim grožđem. I jednog ponedjeljka, kad je jesensko sunce obilato prosipalo svoje blažene zrake na opustjele njive, tamne dubrave i brežuljke sa šarenim lišćem vinograda, otputi se Petrica tamo, da s braćom i drugim djevojkama potrga već zrele grozdove.

Kad su došli, bilo je na brežuljku sve živo, iako bijaše još rano jutro, i veseli se glasovi razlijegali bistrim uzduhom. Svirale, dozivi i pjesme miješali se kao na sajmu, no taj žamor bijaše svježiji, čistiji, i radost od njega mamila više blažen negoli obijestan smiješak.

Djevojke i momčuljci nabacivali se zrelim praskama baš kao zimus grudama snijega i time pokazivali kojega momka, koju li djevojku više vole. Petrici ne bacahu praske, premda je ona gađala svakoga od onih što bijahu po susjednim vinogradima. No zato joj dobacivahu šaljive riječi o njezinoj skoroj udaji, i zvonak, zdrav smijeh pratio njihove nezlobne šale.

Donedavna postupali su s Petricom kao s djetetom, i malo se tko obazirao na nju i nitko da bi progovorio ozbiljno s njom osim Boška i njezinih drugarica. Jedino bi se zavrtjele oko nje majka joj i susjede, kad bi je povele k crkvi. Pa i tada je plakala, jer bi je vodile ogarenu čađom od bakra, da se ne bi preveć začudili njezinoj ljepoti i tako je urekli. No u posljednje doba nijesu nikuda ni išli s njome, čekajući da je pokažu svijetu kao gotovu udadbenicu, pod đermom. Ali se dogodilo prije nego očekivaše da postade isprošena djevojka, pa je gladilo i milovalo sve govoreći joj ljubazne i šaljive riječi.

Taj dan u vinogradu bijaše jedan od najradosnijih u njezinu životu, među mirisnim i slatkim plodovima jesenskim, među veselom i bezbrižnom mladosti i pod obasjanim, modrim nebom. Sve bijaše veselo oko nje, pa i mrki pudari, koji su bili zadovoljni što sretno očuvaše grožđe i što će odsele moći spavati mirno kod svojih domova.

Kolni put od tih brežuljaka s vinogradima bijaše izrovan i dosta strm pa su grožđe gonili na konjima u seoca, što se krila po dubravama. Među zelenilom šume žutjela se strništa, daleko podvodno polje bilo ispunjeno sinjom parom, a daleko, također na brežuljku, bijelila se njihova crkva među brijestima u visoko ograđenu groblju.

Pred zalazak sunca vinograd je bio otrgan, jer ne bijaše velik, a dosta ruku neumorno otkidalo grozdove čitav dan. I kad je taj veseli posao bio gotov, zaputiše se tragači u četicama niz brijeg u dubrave što već počeše tamnjeti. Rastanak na ledinicama i na raskršćima uskih, bijednih putića bio je također veseo i bučan, jer su i sva manja djeca istrčala krikom pred njih, dok se napokon ne stišaše među ogradama i iza kućnih pragova.

Petrica zateče ujca i mater u ozbiljnu govoru pred kućom, no vidjelo se da su bili već pri koncu razgovora, jer je ujak Tane držao jednom rukom konja za uzdu, a drugom popravljao sedlo.

A kad je ugledao Petricu s braćom, kako veselo potrčaše k njemu, ponovi glasno, da ga i ona čuje:

— Treba joj reći čisto i bistro da tako mora biti i da zbog toga ne cmuli. Jer što sam obećao, obećao, a drugih novaca nemam... to, što sam dao, bilo je sve!... Ja sam mu obećao i više ne poričem! — zavikne Tane oštro i uzjaši.

Petricu nije ni pogledao kao bojeći se da mu ne bi što rekla, ali se ona jedino čudila njegovu govoru i gledala ga pootvorenih usta, i s krtočićem izabrana grožđa u ruci. To je najljepše grožđe bila odlučila ponijeti baš njemu. I kad je Tane odjahao, Petrici je odlanulo, jer ga se pobojala, pa je jedva čekala da joj majka protumači one zagonetne riječi.

— Što se to dogodilo, majo? — zapita Petrica i ne mičući se s mjesta kao da ju je strah bliže pristupiti.

Stara bijaše od nje okrenula lice, da joj ga kći ne vidi i da se sabere, a onda se obrati k njoj i, što je mogla mirnije, reče:

— Ništa zlo, sinko, nego još i dobro, samo ako ti budeš imala pameti.

— A što je to, majo, reci!

— Jurica zašao u veliku trgovinu, pak mu treba novaca da ih dobije mnogo više. Mi smo se dogovorili da mu dademo one novce što smo bili odlučili za đerdan, jer bi mu ih ionako ponijela bila. Probijen je novac bez koristi i za trgovinu ne valja, pak je Tane obećao da mu ih u četvrtak dade.

Kad je Petrica čula što joj majka reče, uzdrhta, problijedi i, ne govoreći ni riječi, sjede u travu. Još je držala krtočić u ruci, a zatim kao da ne zna što će početi, metne ga kraj sebe i zagleda se u majku.

Stara Marija htjede već u kuću da prekine taj neugodni razgovor, ali se zaustavi kad je čula prigušen krik svoje kćeri.

— Petrice, ne budi dijete — reče joj bojažljivo i tiho. — I druge se udadoše bez đerdana, pak što im je bilo? Kasnije će ti biti drago, jer će Jurica onim novcem dobiti toliko da ćete moći živjeti... kao prvi! Hajde, Petrice, digni se, hodi u kuću, milo moje!

No kad je osjetila kako joj poče drhtati glas i da neće moći uzdržati plač, pobjegnu brzo.

Ali je njezina djevojčica sjedila nepomično i bez suza, glavu naslonila na dlane i lakte o uzdignuta koljena, pa joj se činilo da i nje i svega svijeta nestaje u mrtvoj tišini što je pritisla dubravu.

Još ne bijaše nastupila noć, pa nebo blago svjetlucalo i samo gdjegdje sinulo malenom zvijezdicom, a braća se Petričina kod vatre nečemu zvonko nasmijaše.

Zatim se očuje više kuće štropot i meketanje nečijih koza, što su prolazile, na glasan pisak dipala na prekid, a mala se Petrica trzne i ustavi dah.

Pa istom onda kad diple daleko u dubravi sasvim zamukoše, obliše djevojčino blijedo lišce tihe i gorke suze.

Sljedeća stranica→