Đavo gospodina Andrije Petrovića
| ← Naslovnica | Đavo gospodina Andrije Petrovića autor: Ulderiko Donadini |
Pijan od vrućine izgarao je žut ljetni dan. Stara se ulica savinula, kuće nagnule, stakla se u prozorima zapalila. Sjene iznakažene, razvučene, lome se o zidove. Časovi puze. Zalijepili se. Listovi dršću neurastenično. Krovovi sklopljeni, kao krila velikih ptica, a kugla na tornju zažarila se kao žeženo zlato.
Na balkonu, u trećem katu svoje kuće, sjedio je gospodin Andrija Petrović - zaobljenih oblika, kao da je čitav život mrsio i jeo purane - i pušio je spokojnu, papenhajmsku lulu. Kapljice puzale su mu po licu. Brkovi pokisli od znoja. Naočari spuzle mu do pô nosa, samo palci vrtjeli su se zabrinuto jedan oko drugoga.
Sunce je posljednjom snagom palilo, pržilo, i gospodin Petrović ćutio je kako je debeo, debeo u neizvjesnost, činilo mu se kao da mu otiče glava, vri mozak, a nešto sitno, kao buha, bode ga baš na samom tjemenu.
No to što ga je bolo nije bilo ništa drugo nego jedna grozna misao, misao zbog koje je gospodin Petrović, koji nikad u svom tridesetogodišnjem braku nije mislio, počeo vrlo duboko misliti.
Zašto baš danas da se sjeća svoga zamišljenog života - pio je danas kao i obično - i onoga što se uistinu dogodilo. Pa ipak!
Kakve su se zbilja divne misli vrzle onom suhom gimnazijalcu, kojemu su samo zbog najčistijih platonskih osjećaja ruke tako drhtale, i oči bile obavite zelenim kolobarima.
»To su ludorije«, razmisli konačno gospodin Andrija Petrović, on, posjednik križa za zasluge, trokatne kuće i ćelave glave koju tako brižno uvlači u toplu vunenu kapicu, kad se zemlja teškom gestom zaokrene u zagrljaj tupe noći ponoćnih udaranja, puna isparivanja mirisa žutih ruža, bajnih rezeda i obješenih čarapa koje debele majstorice, radi svježeg zraka u kući, vješaju na svoje prozore, odakle se u paučinastom sjaju mjesečine upravo sablasnima pričinjaju.
Gospodin Petrović stane protirati svoje male masne očice, no na užas opazi baš sebi nasuprot gospodina u crnom, blijeda umorna lica, s rukama skrštenim na prsima, koji ga je neizrecivo prezirno promatrao.
On htjede ustati, pobjeći, ali onaj ga je svojim užasnim pogledom prikovao uz stolicu, tako da se nije mogao ni maknuti.
- Dobar veče, gospodine Petroviću! - krikne pojava o kojoj gospodin Petrović sad više ni najmanje nije sumnjao da potječe iz pakla.
- Dopustit ćete, a odakle ste, ako smijem pitati?
- Baš iz pakla.
Tu sine gospodinu Petroviću divna misao:
»O, dolje mora da je još veća vrućina«, i pri tome mu se teška kaplja odroni niz lice.
- Dakako! - tresao je đavo glavom. Gospodin Petrović htjede ustati i preporučiti se.
- Znate! Vrlo mi je milo, no...
- Ostanite još koji čas, ta mi imamo toliko divnih stvari da porazgovorimo. Već ćete dospjeti. Je li da hoćete? No vidite da pogađam. Evo vidite, ja sam još prilično mlad, ali vi, vi, što imate za sobom čitav život, ta vi biste bar morali znati koješta zanimljiva ispričati. Ili hoćete da vam pomognem. Vi ste, je li, star. Glava se puši, jezik prepleće, a nikad baš niste bili previše govorljiv Što tu ima? Ništa. Jednostavno da ne može biti jednostavnije... Vi ste se zaljubili i vjenčali se. Pop vam je svezao ruke svojom blagomirišljivom štolom i, citirajući svetoga Pavla, djecu, budućnost, otpustio vas od stola gospodnjeg još mirišljive po rakiji i tamjanu, a vi ste ga poslušali i živjeli u pitomom, za razliku od divljeg braka, sveto u Gospodu.
- No je li da je tako bilo? - smijao se đavo.
- Ta kako da zaboravim da ste bili činovnik, a kao takav i kao oženjen niste više dospjeli da razmišljate i pjevate. Vitak kao britva, drhtali ste od ponosa i klanjali se na sve strane, kad bi vas gospodin šef blagoizvolio pohoditi. Ta čast toliko bi vas smela, da mu niste znali naći ni gdje da sjedne.
I razvio se divan razgovor.
»Kako moj Andrija?« pitala bi vaša gospođa privinuta uz gospodina šefa... o... on je bio tako divan čovjek, velikih brkova, gromka glasa i punokrvna smijeha.
»He! He! He! Posve je korektan. Posve! Ponosim se njime«, a vi ste se na to iz pristojnosti smijali i tvrdili da ste nevaljanac.
- Ta divan ste bili, ne baš bogzna kako bistra glava, ali ljubezan prema gospodinu šefu, on tako ljubezan prema vašoj ženi, i vi ste se pomalo pomicali. No! Je li da je tako?
A jednog se dana sve to poremetilo.
Jedan nesretni, mršavi pisar zaljubio se u vašu ženu, a kad ga je odbila, on ju je odao - nesretni pisar - odao, odao i razrušio svu vašu sreću. Zašto ju je odao? Ta vi biste tako lijepo živjeli. Pisar, žena. Žene! Žene! Pa još da vas vara s vašim šefom. Grozno.
Ostali ste zapanjeni, kao naglo utrnula svijeća. Strašna čuvstva smotala su vaše divno, tanko tijelo.
Prevareni, jektičavi Ja koprcao se pod silnim šakama smijeha, kao valjuškasti konjušar tužnog, blijedog viteza, i od silnih šaka posinjio je, kao Čista srijeda, oslijepio na oba oka, a iz usta i cijeloga tijela stala mu je loptjeti zelena tekućina ljubomore. Bijedni Ja, izdišući zadnji plamičak duše, zakleo se na vječnu i strašnu osvetu, osvetničkiju od Otelove.
Na sve ste se spremili.
Slika: ulazite u sobu, a vaša žena sva zadahtana, zaparena, vruća; grudi joj se još uvijek dižu, i ona nastoji da se nasmije, ali što, kad joj vaš strogi i neumoljivi pogled svu istinu govori, i gle, ona se baca na koljena, grli vam noge i zaklinje, ali vi se ne obazirete ni na šta, nego vičete, kao trublja zadnjeg dana: ...!?
Vrata su cviljela.
Polagano, susprežući dah, unilazite. U kućnoj haljini, golih ruku, leži vaša gospođa, čita novine i gleda vas tako mirno kao da pita: - O ljubezni! koji vas je vrag ovamo donio?
- Što je to? Što sad? - mislio je onaj mladi Andrija, znate gospodine Petroviću, i obuzelo ga je neko čuvstvo, kao da ga je netko izmlatio, kao da je pao odnekale iz oblaka, kroz dimnjak i vratašca od peći nasred sobe u neku nepoznatu kuću.
Kroz crvene zastore prolazilo je rumeno svjetlo, kao zloban posmijeh - bože moj - i da se onaj divni mladić samo maknuo, sve bi prasnulo u smijeh, i stolci, i stol i divan, i ormari bi se rastvorili, boce od pekmeza prevalile.
On se tiho privukao do prozora i gledao nekamo van, a po vratu kao da ga je netko draškao, kraj uha kao da se netko smijao, pa čak i dolje s ulice plazilo mu je neko dijete jezik.
- No što je? - čuo se izazovan, drzovit glasić - o bože, što da odgovori - ovratnik mu se suzio za dva broja.
Kušao je da nanovo podivlja, da se nanovo razdraži, ali neka sveta pospanost, sanjiva vrtoglavost načinila mu je iz svih misli kaos, iz tijela mu odlutao duh i bilo ga je dapače stid - o, ubogi mladi čovjek!
Ona je ležala na divanu kao da je uvidjela njegovu nepriliku, nije se htjela ni maknuti.
Mislila je:
»Reci mi samo što! Pokušaj viknuti. Ostat ću, makar do sutra, prekosutra, i on će me još moliti za oproštenje!«
I doskora se tako razljutila, da je na koncu i sama vjerovala da je nevina.
Mislila je:
»Uh! Za vrat bi te!«
- Je li se sve tako dogodilo? Zar ne da jest, gospodine Petroviću - pitao je vrag, ali on nije odgovarao, on je samo očajno spustio glavu i zamislio se duboko, duboko. Što se to danas svašta događalo u ovoj staroj mirnoj ulici, u kojoj su inače živjele zlobne mačke i dobroćudni ljudi. Otkuda najednom to, da njega pravedna, ni kriva ni dužna čovjeka, posjećuju vragovi? Zašto se to moralo survati na njegovu jadnu glavu? Odgovora nema, pobjeći se ne može, a onaj stoji i stoji, davi ga, tako nesmiljeno i krupne suze zališe dobroćudno lice gospodina Petrovića.
- Ta što ste tako sentimentalan? Gdje je ona vaša divna volja? Gdje je ona vaša divna ćud koja vas je i onda spasila?
- Ja sam nevin - plakao je gospodin Petrović kao malo dijete. Ali sve to nije ništa pomagalo.
- Kako ste se samo divno utješili s nekoliko aforizama protiv svoje žene i svega ženskog, i živjeli mirno, sve idiličnije, patrijarhalnije. - »Kao svi, tako i ja« - plakali ste, kao svi ljudi, i jeli, i pili, i spavali. A kad su misli dolijetale, napili biste se, da zaboravite na udes gospodina Petrovića, kojemu su se sva djeca smijala i kažiprstom opisivala spirale po čelu. Postali ste dobričina, bonhomme ili, ukratko, glupan.
Balkon je bio sav opleten bršljanom, kroz lišće su već prosijavale zvijezde, a dolje niz ogradu spustio se divan, bijel cvijet.
- Pa ipak, ipak, sve se to dâ popraviti, nastavi sotona vrlo nježnim glasom.
- Ne dâ, vrtio je glavom gospodin Petrović.
- Ah šta?! Sve se dâ... ja i znam kako... - Ustanite malo, gospodine! Vidite li onaj cvijet?
Gospodin Petrović ustane teškom mukom.
- Vidim, vidim... mucao je pospano.
- Eto vidite! To je opasno - znam - ali ipak kušajte ga dohvatiti...
Gospodin Petrović gledao je dolje. Njemu se već sad maglilo, a da se samo malo nagne, odletio bi.
- Eto! - govorio je đavo. - Eto, sad bar jednom pokažite da ste junak, da se ničega ne bojite. Ili: zar biste vi mogli ovako kukavno još živjeti...?
- Ma, da, da... ali ja ne znam... što će vam to...
- Što ludujete? Da hoću, za čas bih ga dohvatio, nego ne radi se o tome...
- Ne! Ne mogu... mucao je kroz plač gospodin Petrović.
- O! Mislite da ću vas siliti? Kad ne možete, ne možete. Kukavica ste bili i kukavica ćete ostati. He! He! Što sam ja mogao očekivati od vas? Što me na vama prevarilo da sam uistinu mogao na ovakve stvari pomišljati. Te vaše tupe oči, ili crte tog lica, ili ta... fuj, fuj! Zbogom. Zbogom... moguće ćemo se još kada vidjeti.
- No! No! - razvedri se najednom gospodin Petrović i lukavo se osmjehne. - Čekajte! Sve ćemo mi to... Ho! Ho! kako se samo prije nisam sjetio... Znate... ja idem... pa ćemo štapom...
Đavo se grohotom nasmije, upravo ga probije svojim oštrim pogledom, i još ga kvrcne po nosu.
- He! He! Gledaj ga... gledaj... kako je taj samo dosjetljiv... o... o... gospodine moj... No... valjda ipak niste takav. Da i padnete... što nećete, pali biste kao heroj! A što vas inače čeka? Vaši prijatelji? Zar vaša žena, mršava i okoštala, prema kojoj morate biti još ljubezan, grliti je oko njezina ptičjeg vrata, gledati njene kokošje oči i ljubiti njezine tanke, suhe usnice? Fuj! Fuj! Bar umrite - do vraga - kao estet! Ma na... na pogledajte... kako je samo blizu... to nije nikakva opasnost... ajde... ajde... brojit ću: jedan... dva... još... još... tako... tako... tri-i-i...
Balkon je ostao pust. Već je bilo kasno u noći. Na stolcu su stajale naočari, novine i ugasli čik kada je gospođa Petrović došla na balkon. Nije pomislila ništa drugo nego da je gospodin Andrija Petrović, posjednik trokatne kuće, ćelave glave i križa za zasluge, otišao u sobu da uzme iz cedrove kutije još jednu izvrsnu cigaru, pa ga ona, valjda, u mračnom salonu nije ni opazila.
| Povratak na vrh stranice. |