Čuvaj se senjske ruke/XVI

← XV

Čuvaj se senjske ruke — XVI.
autor: August Šenoa

Godina bila uminula, godina mira i pokoja. Milo sijevaše proljetno sunce kroz gotske prozore fratarske crkve, bliješteći veselo nad grobnicama senjskih junaka, nad mramornim kipom Bogorodice u fratarskoj kapeli. Kraj majke božje gorahu dvije voštanice. Bijaše toplo, voljko i milo, kao sladak san o zori. Crkva bijaše prazna. Ujedanput zazveknuše taracom junačke sablje. Pred oltar bogorodice kleče junak u sjajnoj odori pod junačkom sabljom, junak visoka čela, žarka oka, vranih brkova, pred oltar kleče djevica, slatka, sumorna pogleda. Življe zaigralo sunce trepereći o srebrnim tokama mladića, o zlatnoj kruni djevice, o žarkoj suzi štono drhtaše poput alema u crnome joj oku. - A oko njih poredaše se plemići i vlastela, a uz njih stojaše kapetan Danilo Barbo. Pred oltar stupi franjevac, otac Viktor, i zapita mladića:

- Đure! Ljubiš li tu poštenu djevicu?

- Ljubim! - odgovori junak smiono, a oko mu planu poput munje.

Zapita fratar mladicu:

- Klaro! Ljubiš li toga poštenog mladića?

- Ljubim! - dahnu djevica, kao kad ranim jutrom dahnu rosna ruža.

U kući Posedarićevoj razilaze se svatovi.

- Sreća vam cvala, mladenci moji! - reče na odlasku kapetan Danilo - ej, da je moj pobratim Martin živ! Koliko radosti! Ali mu je opet obraz svijetao pred svijetom, to je priznao i sam car. A Dominis, crn mu obraz, jede mletačku plaću za svoje izdajstvo na stolici splitskoga nadbiskupa. Zbogom, djeco! Kasno je. Sjutra valja mi se vratiti na službu, na Rijeku!

Đure i Klara ostaše sami. Kroz otvorene prozore drhtala mjesečina, milen vjetrić lepršao od mora. Junak zagrliv mladu ženu povede je nježno pred sliku kneza Martina, na kojoj je čudno igralo noćno svjetlo.

- Blagi duše junačkog mučenika - dignu mladić glavu prema slici - evo me pred tobom sa tvojom jedinicom, mojom Klarom. Svetom ti se zakletvom zakleh za tvoga života da ću je ljubiti i braniti. Primi i opet zakletvu moju, svrni okom na nas, oče, blagoslovi! Čudno zatitra mjesečina na slici, a jecajući pusti Klara glavu na junačke grudi mladića.

- Đure, moj Đure! - dignu nakon časka glavicu. - Evo zlatnog lanca što mi ga dade pokojna baba. Jedan rubin bio je ispao prije godine dana, jučer ga nađoh opet i dadoh ga staviti u lanac. Uzmi ga, stavi ga pod ključ, da nas nikad ne ostavi sreća!

- Nikad, dušo! - zagrli vojvoda Klaru.