Čuvaj se senjske ruke/IX

Čuvaj se senjske ruke — IX.
autor: August Šenoa

X →

U rano jutro pođe mladi vojvoda sa ocem u kneževu kuću. Mladić nije vidio je li noć ili dan, sjaje li sunce ili mjesec, mladić nije ćutio je l' zima ili ljeto, mladić nije opazio kako bijesni vojnici kundakom tjeraju žene, djecu, starce ulicama. Mozak u glavi bijaše mu kamen, a srce je kipjelo kao senjska bura. Uspeše se na stube. Vrata bijahu otvorena. U kutu šaptaše sjedoglavi kanonik Tvrdišević sklopljenih ruku tihe molitve. Šuteći stajahu do prozora Barbo, Hreljanović i patricij Homolić, a na postelji sjeđaše obučena rasute kose - Klara. Složiv ruke u krilu, buljaše ukočenim očima pred sebe. Reć bi da je od kamena. Samo katkad drhtnu joj usna, liznu iz crnog oka bjesomučan plamen, samo katkad skoči na crvene nabrekle vjeđe živa, gorka suza. Bijaše nijema, gluha, slijepa, samo u glavi vrtjeli joj se usijani moždani. Mladić zaustavi se na pragu.

- Je l' da je živ? Je l'? Recite, Đure! - skoči djevojka munjimice prema mladiću - imajte milosti. Živ, živ! To sve je san - san! - nastavi pritišćući prste čelu - san? san? Kriste bože! Nije, nije san! Oca mi ubiše - oca - oh! oh! oh! - i baci se licem na postelju.

- Klaro! - stavi joj mladić ruku na rame.

- Ne dirajte me, Đure! Sve tijelo mi je jedna rana! - pridignu se poslije časka djevojka. - Joj! Joj! Samo da pameti nemam - da mi je leći u crnu zemlju! Tebe - tebe junaka - diku - zvijezdu - tebe, oče, razderahu vuci - tebe smače krvnik, krvnik Rabata. - Recite, je l' toga čovjeka rodila majka? Zna li on što je srce, što je suza, što je dijete? Ubiše - -

Suznih očiju, nijemi gledahu svi jadnu djevojku.

- Ubiše? - ozva se mukli glas od vrata. Svi krenuše glavom. Na pragu stajaše slijepa, zgrbljena majka Lucija upirući se u štap. - Čula sam krič i spuzih niz stube amo. Ubiše? Koga? Nikolu?

- Ah, babo, slatka babo - baci se Klara zdvojno pred staricu, obujmiv joj koljena - ubiše mi oca, Rabata mu skinu glavu - babo, babo moja!

- Martina? - vrisnu starica zadrhtav, i slijepe joj se oči zavrtješe grozno - bože! - jesi li spavao? Oprosti mi taj grijeh! - prekriži se starica triput. Muškarci priskočiše da je pridrže.

- Ukraj! - viknu stara - gdje je? Gdje mu je truplo? Povedite me k Rabati.

- Ali, kumo! - utješi je kanonik.

- Povedite me k Rabati! - lupnu starica srdito štapom u zemlju. - Vi me, kume kanoniče, povedite, i Đure - jesi li tu? I ti pođi. A vi ostajte mi kod golubice! Čuvajte je. Idem po sina.

Kanonik i vojvoda uhvatiše staricu pod rukom da je povedu u kaštel. Polagano koracaše u papučama stara zgrbljena kneginja. Suznih očiju gledahu je po ulicama mrki senjski junaci. Straža htjede im kratiti ulaz, ali Đure gurnu mušketira na stranu. Pred vratima Rabatine sobe stajaše poručnik Capogrosso.

- Vodite nas generalu - reče vojvoda.

- Ne mogu, kod njega je mletački izaslanik, gospodin Vittorio Barbaro.

Vojvoda odrinu poručnika od vrata.

- Ukraj, krvniče! - zaškrinu mladić zubima, i otvori brzo vrata.

U sobi sjeđaše Rabata, a do njega Mlečić Vittorio Barbaro, poslanik generala Paskvaliga.

- Tu je - šapnu kanonik starici. General skoči na noge.

- Tko je smio? - zaviknu Rabata.

Starica trznuv se, osovi glavu, zatim progovori:

- Ja, kneginja Lucija Posedarićka. Jesi li ti tu, Rabata? Gdje mi je sin, moj sin Martin? Po njega dođoh. Gdje mi je sin? - Šta me pitate? - promrmlja Rabata - bijaše buntovnik, objesih ga, skinuh mu glavu.

Starica se propne. Žuto joj lice omrknu pod bijelom maramom, a mrtve oči točijahu se kao dva staklena koluta. I dignu štap:

- Ded! Gdje si, zlosine? Da te se dodirnem - vriskaše Lucija tražeći štapom po zraku - objesio Martina? Plemića? Kneza? Junaka? Kao roba! Vidiš, jakrepe! Ja sam slijepa, stara majka. Mlađeg mi dvadeset godina nema. Osta mi stariji, moj štap. Ti si ga slomio. Osta mi jedinica unuka, ti je ubode usred srca. Ti - krvopijo koji gaziš lice carevo! Ti si se napio slatke krvce čeda koga sam nosila pod srcem, ispraznio si mu srce do zadnje kapi, a meni nisi ostavio ništa.

- Ženo! - kriknu Rabata.

- Šuti, kugo ljudska! Dođoh ti u pohode. Vidiš li ovo suho drvo u mojim rukama? Osušio se tako i ti, i kad se to drvo zazeleni, cvala ti sreća. Nogom si me turnuo u grob, bog ti ne dao svete zemlje, ni uskrsa, i kad dođemo zajedno na sud božji dat ću bogu pravedniku ovaj štap, a na njemu urezane tvoje grijehe krvlju našega roda. Sina mi daj! Mrtvog sina da ga zakopam! Sina mi daj! - I starica klonu Daničiću na ruke.

Rabata, prisloniv se blijed o zid, drhtaše. Po njegovu čelu treptjele bore; blijede modre oči zabadale su u tlo, a ljevicom pritiskaše na srce; a Mlečić stajaše kao kamen.

- Vojvodo! - ruknu Rabata - platit ćete mi što dovedoste amo tu ludu ženu.

- Već nijesam vojvoda! - dignu Daničić glavu - poslah svoju ostavku u Gradac. Ja sam Đure Daničić, velikaš kraljevine, vlastelin senjski i narečeni zet Martina Posedarića, koga iznenada ubiste. Dajte nam mrtvaca!

- Generale! - provali bez daha u sobu mlad časnik pod kalpakom u žutoj dolami - ja sam Borisavljević, časnik garde generala Lenkovića. Što me je konj nositi mogao, letio sam amo. Evo vam pisma od mog generala. Čitajte! - Rabata svrnuv oko na pismo, protrnu.

- Da ne dirnem u Posedarića? - reče muklo - prekasno. Objesio sam ga. Capogrosso, predajte tim ljudima truplo.

- Toga junaka? - prestravi se hrvatski časnik.