Čudnovate zgode šegrta Hlapića/Sedma noć putovanja/XIII
| ← XII | Čudnovate zgode šegrta Hlapića — - XIII. Kako se sve to dogodilo autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
XIV → |
A onda su u šikari i mraku sjeli na isti panj Hlapić, majstor Mrkonja i Gita.
Oni su tako zadivljeni bili nad svim što se dogodilo da nijesu još pravo znali što da sada učine ni što da najprije govore. Činilo im se da će se i sam mjesec, koji je baš izlazio opet iza oblaka, začuditi kad vidi tko sada sjedi na tom panju!
Samo Bundaš nije se čudio. On se prednjim nogama podigao na Hlapićeva koljena i gledao je sad Hlapića, sad majstora Mrkonju. Bundaš je naime, bio uvjeren da su se Hlapić i majstor Mrkonja ovdje sastali da kroje čizme i cipele i sve je čekao kad će majstor izvaditi škare i donijeti kožu. Psi ne mogu nikada ništa novo pomisliti - nego misle samo ono što je već više puta bilo.
Međutim je majstor Mrkonja počeo da pripovijeda kako je on ovamo dospio, a Hlapić je sada doznao toliko toga da mu se još osam dana iza toga pušila njegova mala šegrtska glava.
A da ne bi i onima koji čitaju ovu knjigu bilo isto tako, pripovijedat ćemo ukratko što se dogodilo s majstorom Mrkonjom. Majstora Mrkonju orobili su u šumi zlikovci kad se prije dva dana vozio s robom na sajam. On je bio onaj orobljeni trgovac o kojem je pripovijedala prosjakinja Jana. To se dogodilo ovako:
Majstor Mrkonja vozio se u ranu zoru kroz šumu na sajam i bio je sam na kolima, jer je onaj kočijaš, čiji su bili konji, otišao naprijed s drugim kolima.
Kad je došao majstor Mrkonja s kolima na ono mjesto gdje je šuma najgušća, skočila su iz zasjede dva čovjeka na njega.
Bacili su ga s kola, svezali su ga i odveli duboko u šumu. Tamo su ga privezali za jedno drvo i ostavili bez hrane i pića pa otišli. Cijela dva dana bio je majstor Mrkonja tako svezan za drvo i već je mislio da mu nema spasa, pa je preporučio svoju dušu Bogu. Promislio je na sve dobro i sve zlo što ga je u svom životu počinio. Sjetio se i na Hlapića te poželio da ga barem još jedanput u životu vidi. Kad je čovjek dva dana bez jela i pića svezan za drvo, onda ima vremena da se na sve sjeti i onda posve drukčije misli o svom šegrtu nego kad u radionici viče na njega.
Majstor je Mrkonja, dakle, već spustio glavu i nije se ničemu nadao, nego je mislio da nikad neće živ biti odvezan od toga drveta. Tako je on barem pripovijedao sada Hlapiću.
No ove noći, pripovijedao je on dalje, vidio sam najedanput kako po mjesečini ide k meni jedan od one dvojice ljudi koji su me orobili. Ja sam mislio da je došao moj svršetak. No kad je taj čovjek došao blizu, pristupio je k meni i počeo razvezivati konopac kojim sam bio svezan. Kad me je odvezao, rekao je:
"Idi sada s milim Bogom i žuri se da utečeš iz ove šume!"
A nato je izvadio još iz džepa svezani rubac. U rupcu je bio omotan srebrni novac. On izvadi novac, pruži mi ga i reče blagim glasom:
"Uzmi taj novac. Otkad sam dobio taj novac, okrenulo se moje srce od zla na dobro. Možda i tebi donese sreću. - A ja idem u svijet da okajem svoje grijehe."
Kad je majstor Mrkonja to pripovijedao, usklikne Hlapić:
"Oh! To je bio Grga! To je srebrni novac koji sam mu ja donio od njegove majke. O, nije badava plakala njegova stara majka nad onim srebrnjakom!"
"Zaista nije badava plakala, jer to je sada čudotvorni srebrnjak", odgovori majstor Mrkonja.
"Možda je i majstor Mrkonja zato tako dobar sa mnom, jer je u njega taj čudni novac", dosjeti se Hlapić. Hlapiću je bilo vrlo milo kad se tomu dosjetio. On je, naime, već pomislio da je majstor samo zato tako dobar jer je bio dva dana bez jela i pila. Zatim majstor Mrkonja dovrši svoje pripovijedanje i reče:
"I tako sam ja radi sajma skoro unesrećen i po drugi put."
"A kad vas je sajam unesrećio prvi put?" upita Hlapić.
"To ću ti kod kuće pripovijedati. Ti ćeš se, naime, sad k meni vratiti, mali Hlapiću, i bit će ti dobro, ne boj se. - Sad ne mogu pripovijedati, mori me glad jer sam pojeo samo komadić suha kruha koji mi je u džepu ostao, žeđ sam jedva utišao na potoku."
Uto je oblak prošao i bila je opet jasna mjesečina. Majstor Mrkonja pogleda Gitu koja je još uvijek sjedjela tiha i mirna kao mala i lijepa, a uplašena ptičica.
"A tko je ovo?" upita majstor Mrkonja.
"Ovo je sirota bez oca i majke kao i ja. Mi putujemo zajedno", odvrati Hlapić.
"Povest ćemo onda i nju kući", odvrati majstor i Hlapiću se učini da je majstor tužno uzdahnuo.
Ali onda klikne Hlapić Giti:
"O, koliko sam sada vremena izgubio. Eno mjesec je jasan, žurimo se do Markove kuće!"
"Hajdemo zajedno", reče majstor Mrkonja. "I meni nije ova šuma draga. Pripovijedat ćeš mi putem kud se tako žuriš."