Čudnovate zgode šegrta Hlapića/Drugi dan putovanja/I
| ← Drugi dan putovanja | Čudnovate zgode šegrta Hlapića — - I. Hlapić i kamenari autor: Ivana Brlić-Mažuranić |
II → |
Ujutro rano počeli su kokoti pjevati i guske gakati, počela je krava zvoniti i počeo je Bundaš lajati i cviljeti jer nije vidio Hlapića.
To je bila takva halabuka da se Hlapić probudio i mislio u prvi čas da je u menažeriji. Na selu je svako jutro takva halabuka kao u menažeriji, samo Hlapić toga dosad nije znao.
Hlapić se dakle probudi, obuje čizmice i sađe s tavana po ljestvama. Zahvali se Markovoj majci, a ona mu dade veliki komad kruha i tri kuhana jaja na put.
Hlapić i Bundaš odu dalje na put, i to je bilo jedino mirno prije podne što su ga oni proživjeli na svom putovanju.
Išli su, naime, neko vrijeme veselo i bez brige, a onda su došli do jednoga mjesta na cesti gdje su sjedjeli ljudi s dugačkim čekićima i tukli kamen za cestu. Nekoji od tih ljudi imali su velike crne naočale, jer su se bojali da im koji komadić skoči u oko. Drugi nijesu imali naočale i nijesu se bojali, nego su veselo pjevali.
Ti su se potonji Hlapiću većma svidjeli i k njima je on odmah sio da s njima pjeva. Hlapić je dobro poznavao njihovu pjesmu, jer svi veseli ljudi jednako pjevaju.
Kad su se već napjevali, upita Hlapić kamenare da li je putnicima teško na putu? Kamenari su dakako dobro znali odgovoriti na to pitanje, jer oni uvijek sjede na cesti i vide svakog putnika.
Jedan kamenar odgovori Hlapiću:
"Onomu koji ima jake cipele, čvrste šake i pametnu glavu dobro je na putu."
"A onomu koji toga nema?" upita Hlapić.
"I onomu je dobro, jer mu ionako već u prvom selu dodija putovanje i krene kući", odgovori kamenar.
Nato se Hlapić digao da putuje dalje. No prije njegova odlaska još su se dobro nasmijali jednoj zgodi.
Došlo je, naime, odnekud jedno sasvim malo šareno tele, koje je išlo, a da ni samo nije znalo kuda. Mali telići doduše idu, ali nikada ne znadu kuda. I upravo to malo šareno tele htjelo je da se potuče s Hlapićem. Nagnulo je svoju šarenu glavu i poskočilo da udari Hlapića.
"O! o! potucite se!" počeše se smijati kamenari, "upravo ste par!"
"Jednako smo doduše veliki, ali nijesmo par!" odvrati Hlapić, nasmije se, zasuče rukave i potuče se sa šarenim teletom.
Dva-tri puta se čulo: pljes! pljes! pa onda: tuku! tuku! Hlapić je udarao svojim čvrstim šakama, a tele svojom šarenom glavom. Tele poskoči dobro natrag da se jače zatrči na Hlapića.
"O! o! samo se dobro zatrči!" vikne Hlapić teletu.
Nato Hlapić odskoči nastranu, a tele, kako je nagnulo glavu tako potrči pokraj Hlapića i - eto ti ga na! - skotrlja se naglavce u jarak kraj ceste kao bundeva.
Hlapić je objema rukama pljeskao o koljena, te se smijao dok se tele koprcalo dolje u jarku. Kad se tele diglo na svoje tanke noge, podiglo je svoj šareni rep i pobjeglo na onu stranu gdje se sjetilo da mu je majka.
Hlapić i kamenari gledali su za njim i smijali se. A onda odsuče Hlapić svoje crvene rukave i reče:
"Ja sam već odavno čitao u šoštarskom kalendaru: 'Gdje se lud s mudrim bije, tu jednaka borba nije.'"
Nato se Hlapić oprosti od kamenara, a oni rekoše:
"Putuj srećno! Tvoje su čizme jake, a da imaš dobru glavu i čvrste šake, to smo sada vidjeli."
To je Hlapiću bilo milo čuti i on pođe dalje na put.
Toga dana bila je velika omara, pa će sigurno uveče biti bljeskanja, kiše i grmljavine.