Čudno prikazanje
| Čudno prikazanje autor: Mavro Vetranović |
Lje pamet i um moj k meni se povrati
ter tužni nepokoj menije se prikrati,
ter spravih svijes moju [ter] spravih sebe sam
nać onu gospoju, ka vlada višnji kram,
i kopno i more, bez ke se na svijet saj
shraniti ne more človječji narav taj.
Tijem da mi reče sad: sluga ćeš biti moj,
zabil bih plačni jad i gorki nepokoj;
zabil bih svu tužbu, ka me prije posvoji,
davši se na službu toj slavnoj gospoji.
I da me nje pogled pogleda i dika,
zabil bih prjednju zled i ranu bez lijeka,
i ovi jadan stril od gorke ljubavi,
kojim mi u sto dil srdačce rastavi,
ki mi drum zapriječi naslijedit tuj lijepos,
kojom se svijet diči za ljubav i milos,
jak jednom od zvijezda najsvjetljom na nebi,
gdje rajska nje gizda slavi se po sebi.
Zač veće nije druge slavnije prilike,
gospoje ni sluge, lijeposti ni dike;
i ona je samo taj, ka može svu žalos
i svaki plačni vaj svrnuti u rados.
I nje je smiljen'je krijeposno vrhu svijeh
ter grozno cvilen'je obraća sve u smijeh.
Kupido kad zgleda još slavni nje obraz,
vas trepti i preda i stine kako mraz,
i trkač i luk svoj još krije strijelami,
ter neće biti boj planinom s vilami.
Vaj nu se prigodi mojojzi mladosti,
u tužni nezgodi od plačne žalosti,
budući dan njeki u podne pod gorom
stiže me trudni san u sjenci pod borom;
u sjenci zeleni (proljetje nu bješe)
bistri vir vodeni pod borkom gdi vriješe
iz bijela mramora, kako cklo ki sjaše,
kojim se sva gora s dubravom slavljaše,
ki svojom sladosti minuje slatki med,
i ljetnjom hladnosti [n]adtječe zimnji led.
A kamo slados taj, ku čujah po gori,
jak da se višnji raj vrh mene otvori!
Gdje ptice razlike svijeh strana žubere,
od slasti tolike da se duh podere,
i srce u krugu za ljubav i rados,
slišaje po lugu od ptica tuj slados.
A kamo razlik cvijet gdje miris ishodi,
da srce na [on] svijet od slasti zahodi!
Meju sve sladosti i dobro ostalo
oćutih s radosti vesel'je ne malo,
danica i zora gdi bil dan vođaše,
a slavic vrh bora nada mnom pojaše,
i u pjesni mnjah, veli: ostavi nepokoj,
što srce tve želi skoro ćeš imat toj.
Blizu je tebe, znaj, prislavna gospoja,
da t' skrati svaki vaj i ostala zla tvoja.
I u sanak moj speći pri vodi studeni,
što željah želeći, zgodi se toj meni.
Zgodi se meni toj s velikom ljubavi,
gospoja svijeh gospoj da mi se objavi,
s tolikom svjetlosti, ku nigdar na svijeti
mojojzi slabosti ni dano izrijeti.
Kad sinu nje svitlos, mnjah, da će u čas taj
ognjena usilos porazit vas svijet saj,
taj svjetlos tolik strah ter meni vaj zada,
jak da ću vas u prah spražit se od jada.
Nu kom se povrati u mene svijes moja,
vas moj trud prikrati prislavna gospoja,
i rekoh: gospoje molim te nebog ja
za lice toj tvoje, iz koga sunce sja,
reci mi boga rad, ako se može rijet,
jes' li ti prišla sad s nebesa na saj svijet,
prislavna gospoje, da moj plač prikratiš
i tužbe sve moje da u rados obratiš?
da moje dresel'je i moj plač priljuti
u rajsko vesel'je bude se svrnuti?
da se tač izbavim i plača i tužbe,
kad čemer probavim od ljuvene službe?
i da se slobodim od uze ljuvene,
s kom tužbu provodim i trude pakljene?
Gospoja ako s' taj, molim te rad boga,
objav se a ne taj od mene neboga.
Jesi li ista ti, tko ti se pridaje,
da mu mož skratiti sve trude i vaje?
Zač ti ću pridati i tijelo i dušu,
da se moj plač skrati, da veće ne tužu.
Toj li si ka druga od družbe ljuvene
sablazan od luga, od gore zelene,
molim te boga rad, uresu gizdavi,
parja' me vajmeh sad, vrni se k dubravi,
ljuvenom prijazni ni sada ni po tom
veće me ne blazni tom rajskom ljepotom.
Zač mojoj mladosti od ljuvene rane
vjekušte žalosti znaj da su zadane;
ter tužbe minute i muke ostale
od strijele priljute jur me su skončale.
Za taj trud ljuveni, tijem se sad rijet more,
tužan duh u meni da jedva kopore. -
A ona: sinko moj, parjaj plač i tužbu,
ako ćeš život svoj dat meni na službu.
Ja ću sad prijati pod moj stijeg tvu mlados,
da se tvoj plač skrati i tužba i žalos.
Ja ti ću kazat put i od višnjijeh drum pravi,
po kom ćeš prit u skut od višnje ljubavi.
Najti ćeš po meni nebeski dvor i kram,
gdi stoje blaženi, gdi želiš priti sam;
gdi je višnja polača s goruštom svjetlosti,
[gdi nije] tužbe i plača, gdje nije mrklosti.
Od svijeta sva zaman ljubav se porodi,
jakino kratak san ki u mao čas prohodi:
[ja] nisam vila taj od ljuvene družbe,
da dijelim plačni vaj mladosti za službe.
Tijem misal ostavi od himbe ljuvene
ter pamet svu spravi, da slijediš ti mene. -
Gospoja rekši toj s velikom ljubavi,
tuđer se sanak moj sa mnome rastavi;
i kad se probudih i sankom razabrah,
vesel'je oćutih, očito zač poznah,
da nije stvar himbena od gorske naravi,
ner dijeva blažena ka može da shrani
onogaj človjeka, koga trud skončava
od rane bez lijeka, ter se njoj pridava.
Tijem rekoh: nije zaman, vaj meni vaj meni,
stignul me ovi san u ovoj zeleni.
Prišla je rijeh sada gospoja svijeh gospoj,
slobodit od jada čemeran život moj,
da moj vez rastavi, ki mi duh skončava,
od tužne ljubavi koju svijet sazdava.
A za toj, a za toj, učinih odluke
i tijelo i duh moj pridat joj u ruke,
neka me do groba, kako se pristoji,
za sužnja i roba na volju posvoji,
pokli se prigodi da trudna vaj mene
od plača slobodi i od tužbe pakljene.
Zač kom se pridah njoj, bit joj rob i sluga,
tutako život moj slobodih svijeh tuga;
ter što bjeh (prije dresel) pun svake žalosti
najdoh se vas vesel, nadijeljen radosti.
A za toj ljuveni, mladosti gizdava,
vjerujte vi meni, da druga nije trava
ni bil'je na svijeti, pri kom je kripos taj,
kad strijela zlaćena zada mi tolik vaj,
kad mojoj mladosti trudan duh rascvijeli,
s velikom radosti koju mi nadijeli;
kad voljah umrijeti, nego li biti živ,
ne moguć podnijeti i trpjet tolik gnjev.
A sada a sada, meni se prigodi,
da mene svijeh jada taj dijeva slobodi.
Vazda ću tijem zvati tuj slavnu gospoju,
kad budem u rati s ljubavi i u boju,
da slavna svoja moć i uzmnožna svoja vlas
bude mi na pomoć svaki hip i svak čas,
da mrtva i živa bude me shraniti
i oda svijeh protiva do groba braniti.
Da ju hvalim i slavim i sada i po tom,
dokle se rastavim ja s trudnim životom;
podobna zašto je svoj hvali i slavi,
nada sve gospoje u višnjoj državi
i ovdi na svijeti, od kojijeh tolik broj
ne može izrijeti u glavi jezik moj;
zač ju bog uresi nad svijemi zvijezdami,
da vlada nebesi i svijetom i nami.