Čestitka

← Naslovnica

Čestitka autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena u Brankovom kolu broj 22, 30. svibnja 1896. godine.

I jedva jednom, oko osam sati uveče, na Silvestrovo, krenuše se iz one male kućice na kraju sela Jabukovca put spahinskog dvorca. Čiča Martin, umirovljeni baštovan »starog« vlastelina, čičica namršten, ćutljiv i kaplarski strog, bacio se u svoje izanđalo salonsko odijelo, a na Ljubici bijaše ispod ogromnog, sivog šala tanka bijela haljinica koju joj je starkelja kupio još o Brašančevu.

— A znaš li dobro čestitku za gospodina grofa?

— Znam! — odšaputa ona i stane nizati stihove, koje je čiča za forintu kupio od Pekmezlića, brice i pojete seoskoga.

. . . . . . . . . . . .
Od nas ove želje primi,
Gospodine, Bog te živi!

svrši Ljubica čestitku, da ni zapela nije.

— Dobro! — šanu čiča.

I ćutećki prolažahu širokom ulicom seoskom.

Putem po plotovima se i krovovima seoskim bjelasa, svjetluca i srebreni snijeg, kao daje, padajući odozgo, ponio mnogo, mnogo sićane alemove prašine s onih zvijezda. Noć podrhtava sumornim bljedi-lom mjeseca i modrušastim odbljeskom snijega. Tek tu se i tamo medu zvijezdama kao tamjan oko svjećica na svijećnjaku crkvenome rasta-lasiva pokoji sjenast, mekan, rastegnut oblak. Kroz okanca seoskih kuća, a na bijeli, svjetlucavi put padaju u piramidama rumenkasti pramo-vi svjetla, trepereći vazduhom kao najtanje rujne i žućkaste maglice.

Preko puta, pred seoskom sniskom krčmom, rastegnutom nekom straćarom koja se sa desetak dimnjačića i još više prozorčića svjetluca i puši kao ogroman komad pripaljene gube, stala neka seoska lola pa zaburlikala tananim i promuklim glasom: Turska majka plakala-a-a... Glas stade, gotovo puče kao u prepuklih gajdi. Kresnu žigica. Jedan, dva, tri li komada pijana rumena, brkata lica, i lula stade na mahove svjetlomrcati, kao da neko naizmjence škilji i otvara jedno rujno okašce...

Ljubica se zavije još jače u šal i stade podrhtavati, više od nekoga dosele neosjećajnog, dalekog straha nego od zime. Čitala je — dakako kradom — o tim grofovima; prošle je godine danomice vidjela pokojnog vlastelina, grofa Alfreda, kada je s onim svojim modrulja-vim nosom odilazio apotekaru na konjak, ali kaki li je, bože, taj novi spahija? A kako li će da čestita samotnica i ćutljivica! Kao iglice pro-đoše joj tijelom žmarci... Pa još »gratulirati« pred onolikim svijetom!

I sad joj se neka čudnovata riječ, Evelina, koju je onomadne sa nekog portretića pročitala, odnesavši pismo na poštu, i opet stala vrsti po glavi. Rasijano pogleda preko puta i uokolo: ali sa tamne općinske zgrade, s osvijetljene ljekarne, sa zvjezdolike jabučice na kuli crkvenoj jeca, cvili, dreči i jauče ta smiješna i čudnovata riječ pa joj kao dosadna muva ulijeće u uši i mozak, pa tamo pomamno titra, treperi, okreće se...

Dođoše do gvozdene ograde parka na kraju sela. Časak, i kroz sjenu i ledene rese na zanijemljenim granama ogromnih topola blis-nuše i zijevnuše veliki prozori. Širokim, razjapljenim ulazom prođo-še na čistinu spram zamka u barok-stilu, sa dvije kupole sa strane, a u srijedi sa povišenom fasadom u obliku piramide, onako kako je to na metalnim pozlaćenim onim starim satovima po kaminima.

Kamenite stepenice. Širok, svijetao, sagovima zastrt hodnik. Svlače ih dvije, tri li sluge.

— Ovdje si se rodila! — pokaže joj čiča jedna visoka bijela vrata, a nju nešto štrecnu u grudima. Malo te ne zaplaka, sjetivši se pokojne majke, ključarice u tome punome dvoru, koja joj umrije davno, davno i za koju je načula da se jednog dana stala gristi u ruke... — Evelina, Evelina! — zazuji, zapraska i zagrmi Ljubici opet u ušima.

*

Na poziv vlastelina, grofa ***, koji je jutros prvi put došao na naslijeđeno imanje svoje, iskupila se sva starija dječurlija u stanu upraviteljevu, u jednoj velikoj i toploj sobi sa svodovima. Ljubica nikoga od te djece ne poznavaše pošto je čiča Martin ne dovodaše u zamak. Sva se bila izgubila. Čisto joj laknu kad dođe u sobu Đuro, sin upraviteljev, koji je došao kući preko praznika iz gimnazije u P.

— Zdravo da si! — pruži joj, čim ju opazi, sav zapuren i sa pretjeranom ravnodušnošću ruku. — Donio sam ti novih knjiga. Znam kako ti je bez njih!

— Kada si otišao davaše mi knjige nova telegrafistica, gospođica Milka. Oh, divnih li stvari!

Međutim se čiča Martin već pozdravio s upraviteljem i otišao u sobu za goste, a Ljubici odlanu kao vazda kad se osjeti dalje od njega. Odvoji se sa Đurom od ostalih i sjednu na divan kraj peći.

— Kakvu ti to čudnovatu kosu imaš, Ljubo?! — i Đuro joj prijeđe rukom preko bujne kovrčave kose.

Ona se nasmija i zadrži mu ruku.

— Daj da te poljubim, Ljubo! I tako se nismo ljudski pozdravili. A gle, na rukama i slijepim očima imaš modre žilice kao statue u našem parku!

— Kako ti to čudnovato govoriš... A šta je to kod mene, Đuro? Već od poslije podne sve mi juri glavom neka čudnovata riječ... To je često kod mene. Prošle mi nedjelje sve šapuće u ušima Karamba, Gitana, Gitana, Karamba.

— Ne znam! Kod mene toga nema nikada!

I Đuro je plačljivo pogleda, sjetivši se njezine poludjele majke.

Ostala već djeca u svojim svečanim haljinicama drijemaju po stolicama i sofama, a ono dvoje ćereta i ćereta. Đuro zapitkivaše, a ona odgovaraše, cvrkućući kao poletarka koja je iz gnijezda prvi put lepršnula na najbližu granu.

*

I dođe ponoć.

Na dvorištu pukoše prangije.

Sva se ona pospana i usplahirena djeca iskupiše na prvom spratu, u »crvenom salonu«, sa svojim roditeljima koji se za njihovim redom natuštiše savlađujući vinski izraz na licu. Ljubica, stojeći u sredini i sprijeda, držaše objema rukama svoju kitu kamelija. Klecaju joj koljena, i podrhtava vascijelo tijelo od nepojmljivog uzbuđenja. Osvojilo ju osjećanje straha i slabosti, i što se više upinjaše da bude ravnodušna, to se više gubila. A riječ Evelina raspredala joj se u mozgu kao crn, dosadan pauk.

— Šta ti je, Ljubo? — priđe k njoj Đuro, ali ona ne ču ništa, zagledavši se rasijano u jedan ogroman pozlaćen okvir.

Uto zaškripe susjedna velika bijela vrata tiho i polako, a stariji, žagoreći, stanu badriti djecu. I Ljubicu grunu neko u leđa, i ona ču čiča-Martinov ispušeni glas:

— Evo gospodina grofa. Drž' se, i ne fali ti dukat! Ali ako zamucaš, teško...

Ljubici se učini da tone. Od same sebe osjećaše samo nagle udarce srca i stezanje u grlu...

Velika bijela vrata zinuše. Na pragu zastade visok mršajlija u redengotu, sa duguljastim plavožućkastim licem, ćelom, rumenka-stim zolufima i u spiralu zavrnutim brkovima. Sve zanijemi, a on se nasmiješi i stane se približavati lagano, odmjereno, namještajući jednako cviker na žacavim sivim očicama. Uz njega se prišio nekakav debeljko u fraku — bit će kaki notabilitet iz obližnje varoši P. Za njima se upravo šulja seoski župnik (paroh), mršava i blijeda neka žujica, pa onda snažni i visoki spahinski upravitelj sa ćoravim seoskim notarošem. Bješe ih još: frakovi, jedna uniforma, lica, brkovi, naočari, ćele, nosovi... Ljubica ih ne poznavaše.

Grof dočepuka i stane baš pred Ljubicu. Udari vino kao iz bureta. Neko odostrag dreknu:

— Živio nam Presvijetli još mnogo godina!

— Živio!

Grof malo drmnu glavom i pogledom svojim staklenim upravo ošinu Ljubicu. Odjedared je tako uštinu za obraz da umalo nije vrisnula. Osjetivši da ju je čiča Martin i opet munuo u leđa, pruži ona mahinalno spram grofa svoju kitu kamelija i stane, šapućući, glagoljati bricine beskonačne stihove. Nešto kao da joj se objesilo o grlo, jedva je smagala glasa — toliko je obuzimaše oštar i postojan dodir grofovih caklenih očiju.

— Glasnije! — progunđa za njom srdito čiča Martin.

Ali ona obori stidljivo glavu, šapućući iznemoglim glasom i posmatrajući kako se grof sa požutjelim od duhana prstima sigra sa zlatnim lančićem na satu... Odjedared se Presvijetli glasno nasmije i stane u uho šaputati onome visokome činovniku iz P., bacajući na Ljubicu onako sa strane još čudnovatije poglede.

. . . . . . . . . . . .
Evo tebi kitu cvijeća...

I Ljubica zapne.

Grof mora da je svome susjedu nešto užasno, nešto strašno ša-nuo! O, Ljubica se čitanjem prilično dotjerala u njemačkome! Blijednula je i rumenjela, kao da joj ko naizmjence kraj lica pali i gasi vatru. Kitu rumenih kamelija, koju je grčevito pritisnula na lice, stanu rositi vrele suze. Nije u leđima ni osjetila silno meranje čiča-Martinovo. Kroz žile joj pojuri led i vatra. Tek kada se malo razabrala, čula je kroz pisku u ušima plačevan gotovo od bijesa glas čiča-Martinov:

— Oprostite mi, vaša milosti, ali to je tvrdoglava gadura kake nema u cijeloj varmeđiji. Već sam prestao i da je bijem. Tvrda tikva!... Oprostite...

Ali grof ju i sada posmatraše.

— Bogami — okrenu se on i opet k svome komšiji — dieses Madl seliger Onkl Ferdinand in hochstselbiger Ausgabe! (Ovo djevojče šušti moj pokojni stric!)... Gledaj ju samo!

Ljubica da pobjegne, ali osjeti kako ju neko uhvati za ruke. Digne glavu, a usnama joj se primiče brkato, pijano, nasmijano lice vlastelinovo. Osjetivši njegove hladne usne kao daje osjetila dvije pijavice. Puna odvratnosti i gnušanja odrine mu obadvjema rukama ćelavu glavu.

— Oho! — reče grof gotovo humoristički i nastavi bajagi hladnokrvno mađarski: — Zaista vrlo rđavo djevojče! Kažem vam, Martine, umekšajte tu prgavicu. Ako se popravi, može doći u dvor za ključaricu. Ali sada — reče naški — sada će svi dobiti po dukat, a ti ništa!

I on stane djeci dijeliti i vrati se s gostima u svoj salon.

— Oh, kučko prokleta! — progura se čiča Martin sa zapjenjenim od bijesa ustima do Ljubice. Jedva ga jedvice otrgoše.

— Pustite me da ju ubijem, da ju utučem, ta pustite me...

Svi se ušeprtljaše. Nastade gužva i galama.

Ljubicu uhvati samrtnički strah. Kao uhvaćena ptica stala je zvjerati očima uokolo, i tek što se jedan lakej maknuo sa vrata, odšunja se ona napolje. Osjetivši se na hodniku, potrči na dvorište. Učini joj se daju neko viče, a srce će od straha da joj iskoči.

— Hoću da ju ubijem, da utučem. — Evelina, Evelina! — šumi joj u glavi, a ona bez cilja trči u svom tananom i bijelom odijelu koje joj je čiča Martin tamo oko Brašančeva kupio.

— Ljubice, Ljubice, stani!

Osvrne se. Zaista, neko za njom ide u potoč.

— Ljubice, Ljubice!

Srce hotijaše da joj od grdne strave prepukne, a mozak da izgori. I jaučući, trči već niz zamrznute stazice parka, a mjesec šija na olovJ nome nebu kao srebrna lubanja, a oblaci se viju kao plaštevi, a ledene se po drveću rese krijese kao svijeće, a golo granje šuškara i klepeće kao kosti mrtvačke. A vjetar duva, paleći suzne oči, a snijeg škripi, škripi, kao da ržu tajanstveni konji.

— Ljubice... Stani, Ljubice! —ječi za njom, ali uzalud.

Već je izašla iz parka na bijelo polje, lomeći cipelicama smrznutu koru na snijegu.

*

Činovnici jabukovačkog spahiluka već odavno ne prodžumbusi-še kao sinoć. Velikodušnije vlastelin za svoj sto pozvao sve od upravitelja pa do kočijaša, dakako — sa ženama. Pila se i maršala i šampanjac.

I čiča Martin ostao, zaboravivši pri vinu na Ljubicu za koju mišljaše daje s ostalom djecom dolje kod upraviteljevih. Ali kada ju u zoru ni kod kuće ne nađe, vrati se i pobuni sve u dvorcu. — Nekoliko se slugu onako đeđerni i sanjivi krenu da potraže Martinovo jadno djevojče.

Pretresoše cio Jabukovac, ali badava.

Baš je stalo zvoniti na službu, kada ju nađoše po tragu daleko u polju ispod parka. Jedva ju izvukoše iz neke snijegom zasute jaruge, bit će kake zasjede za hajke na kurjake. Bijaše ukočena i hladna kao led. Ubila ju ciča zima, te je uvenula kao i kamelije koje je grčevito pritisnula na pupoljaste grudi i koje se ruje kao da ih je obojadisala krv što se okorila oko izgriženih, pomodrelih usana. A mraz se uhvatio svuda: i oko pritvorenih, ukočenih očiju i po bujnoj čupavoj i kovrčastoj kosi. I ovako bijaše krasna, premda joj viraše iz svake žilice modra i ledena smrt. Izgledaše kao daje kakva nježna nimfa jesenas zaboravila i zaspala u snijegu, pa u proljeće da se probudi s ljubičicom i visibabom.

Svi se rastrijezniše — i kočijaši i lugari i lakeji, dok Franc, grofov »piksnšpaner« vucijaše lešinu oprezno ispod pazuha. Samo čiča Martin, taj tvrdi starčić, cupkaše, suhih očiju, ali blijed i dršćući, svoje skrknute i sijede brkove, govoreći:

— Bolje i tako, nego daje šenula pameću kao mati.

Ali kad je Franc stao izvlačiti još nekakovu modru ruku koja se grčevito uhvatila za Ljubičinu haljinu, pa onda čitavog zamrznutog i mokrog upraviteljevog sina Đuru u svečanom crnom odijelu, pade čiča Martin malaksao i poražen u snijeg, busajući se u prsa i čelo nijemo i očajno.

Odjedared skoči i stade ljubiti pokojnicu po obrazima i haljini, mašući grčevito glavom kao da ga ujedaju obadovi.

— Pravite vatru, moramo ju spasiti... oh, da su proklete sve Nove godine... oh...

I jedva mu jedvice grunuše suze iz očiju, a njegovo se pusto staračko lelekanje gubljaše u snijegu i magli i miješaše s vjetrom i svečanim zvukom zvona jabukovačke crkve.

Povratak na vrh stranice.