"Ecce homo!"/V.

Izvor: Wikizvor
IV. "Ecce homo!", V.
autor: Janko Polić Kamov
VI.



V.[uredi]

Odsad započe igra zavaravanja. Majka je htjela da dokaže da je u kući, kod nje, sve dobro, ugodno i sretno, i poljepšavaše mu život. A on odgovaraše opsjenjujući je, kako ide ili u kazalište ili instrukciju, kako su glupe žene i kako krasno napreduje u naucima.

Slutili su oboje da lažu, ali ne bijaše razloga povjerovati u to. Mijo je, dapače, nagomilavanjem izmišljenih i proračunanih obećanja, osjećao neku dužnost da se pred njom prikazuje bez obzira na vjerojatnost onakim, kako to ona želi.

I da nije nešto nenadano prekinulo ovaj klimavi odnošaj, u kojega stalnost ne vjerovahu ni majka ni sin, bili bi se oboje privikli laži i možda priznali njezinu nužnost, pa se smirili i sredili.

Ali majka bijaše saznala da se njezin sin viđa češće na šetalištu s jednom vrlo lijepom djevojkom. Ona mu to i rekne.

Mijo se ne zbuni. On je to očekivao. Prema svojim slutnjama, koje naslućivahu nešto od laži u majčinu ponašanju, i prema svojem vladanju, koje dokazivaše laž s njegove strane, prema svojem dakle odnošaju, u kojem se je ta laž udomaćivala, on je znao da će i majka doznati, da će on sve poreći i oni će živjeti dalje. Postajaše već miran i "knjigu računa" vođaše kao iskusni i prometljivi knjigovođa, što unaša krivo račune, ali se sve najposlije slaže. I na eventualne prigovore svojega gospodara, on je spreman dokazati da su prigovori neumjesni, a ako to ne uspije, onda je pripravan udariti se u čelo, nazvati sebe blunom i priznati da je pogriješio.

Zato je on majci sve odlučno poricao. On nema nikake "svoje", nikake "simpatije". Nije najposlije lud, jer što će mu draga, kad se ni ne misli ženiti. On ima svoje više ciljeve; on ima svoje "ideale od sedam nota" i "simpatije od nekoliko vrlo nepopularnih imena", što žena, ova naša glupa žena, ne bi nikada razumjela sa svojim "ovčjim mozgom"... A ako – ako ide s kojom, to je nešto treće; tu ulazi samo glazba i – ništa više.

Mijo je sebi u tonu grdno protuslovio. Ali, začudo, ovo očito protuslovlje bijaše njemu umjesno, razložno i logično. Pričini mu se da je tako djelovalo i na njegovu majku. Ona je najprije – izjavljujući mu "novost" – izgledala prezirno, zlobno, i ogorčeno. Onda pod dojmom njegovih dokaza počela opravdavati žene, braniti ih pred takim muškim klevetama i predrasudama da su glupe i da ne osjećaju ništa. A onda; kad je on pobio sama sebe i rekao da ih samo glazba veže, ugodio je njoj kao ženi i priznao opravdanost njezinih dokazivanja.

I kad su došli do te točke razgovora, izgledahu oboje umireni. Jer od one prve noći koja je bila nešto novo i neiščekivano, pa za ovo nekoliko dana laganja i opsjenjivanja pak napokon kroz ovaj razgovor - priviknuše se oboje na to da razgovaraju o – Mici. I besvijesnost, nespretnost, iskreni očaj, mržnja i ogorčenje pred ovom jasnom, običnom i rasuđenom činjenicom – sve ono od prve noći postajaše svijesno, razložno, razumno, postajaše – uobičajenost.

I jednoga dana prođe Mijo ispod majčinih prozora s Micom.



Sljedeća stranica