Pojila/I.

Izvor: Wikizvor
Naslovnica Pojila —  I.
autor: Dinko Šimunović
II.


I.[uredi]

Četvrte godine moga samotnog učiteljevanja u selu Tihovu dodijele mi novog učitelja. Bijaše dosta mlađi, iako mi tada bila istom dvadeset i peta.

Dolazak me njegov obraduje toliko da mu već prvi dan ponudih da živimo skupa, a on radosno prihvati tim više jer drugoga stana u blizini nije ni bilo.

Otac mu bijaše Konrad Wolf, rodom Nijemac, koji, usprkos male službice, uspije da se oženi prilično imućnom djevojkom. To je bilo u nekoj varošici Dalmatinskoga primorja, gdje se moj novi drug rodio. Nadjenuše mu jednostavno ime Petar, a prezime ostade samo na papiru: još oca mu prozvaše Bakota, jer bijaše čovjek silovit, pa tako su mu i djecu zvali. Pod imenom Petra Bakote dođe ovaj mlađi učitelj i u Tihovo.

Bijaše mladić neobičan kakva moje oči ni prije ni poslije ne vidješe, barem među ljudima naše vrste. Visok i jedar, gotovo div, pa snažan kao medvjed; lice okruglo, puno, s množinom sitnih čirića i crveno; velike oči modre, a glatko priljubljena kosa i mali brčići žutjeli se poput zrelih klasova. Govorio najradije talijanski, jezikom majke Albine, ali je i naš jezik i njemački govorio vrlo dobro.

On je spravljao hranu za obojicu, jeo toliko da se začudiš, no spavao malo. U slobodno vrijeme bio neprestano zabavljen fizičkim poslom: gradio golubinjak i gimnastičke sprave, kopao i sadio u bašti, pa u sjenici namjestio golem kameni sto. Rijetko bi što čitao, pa i onda samo knjige o trgovini i gospodarstvu; stoga je i stvari i životinje i ljude dijelio samo na korisne i nekorisne, najčešće prema svojim ličnim probicima. Bit će da je, baš radi toga, uvijek nešto ili hvalio ili prekomjerno grdio, uvijek sa žarom, žestoko. A onda bi, najednom, zašutio kao da mu je nestalo zgodnih riječi pa disao brzo kao iza plamene srdžbe.

Ja sam bio gotovo suprotne ćudi, miran i tih, pa najvolio čitati romane i fantazirati, a da fizički što radim, nije mi se račilo. Ipak sam i svoje maštanje držao pravim mislima i ozbiljnim poslom, jer drugo što nisam ni znao. A Bakota se uvijek osmjehnuo kad bih rekao da radim a kad bih u stvari ležao ili šetao po sobi, misleći da tako govorim nešto za šalu.

Uza sve to postadosmo odmah dobri prijatelji, a prva je posljedica našega druženja bila da smo zapustili školu gotovo sasvim. Ali se u Tihovu na to nije pazilo, školska vlast daleko, pa ne čusmo prigovora, i to nam bijaše dosta.

Komšiluci tihovski nizali se po brdima i brdašcima, a u ravni samo škola, pošta, crkva i žandarmerijska stanica, a sve jedno od drugoga podaleko. Kroz sve te četiri godine, osim najmenika koji me posluživaše, boravljah najviše sam kad mi ne bi došla majka u pohode ili neki momci iz sela. Pa i radi toga sam se dolasku Petrovu baš obveselio.

Kad se u Tihovu nađosmo, već se poče razgarati ljeto. Škola se uzdizala sred goleti i do prvog hlada pô ure puta. A i kad bi tamo došli, vrvjeli po starim raspucanim hrastovima mravi i gusjenice, a uzduhom se rojile mušice i svakojake muhe. Ustajala voda krila se po dubokim, zaključanim bunarima, pa je ljeti kad bi se kamenje usijalo a uzduh počeo da titra i davi, napadao na mene čudan nemir, strah i jaka želja za zelenilom i živom vodom. Bakota je bio mirniji, jer se u Primorju svikao i kršu i sunčanom žaru pa samo kadikad spominjao svoj gradić i daleko more.

A do zelenila i žive vode bilo mnogo hoda. No kad su zaređali plameni srpanjski dani pa izgorili i ono malo trave u kamenim škrapama, dali bismo se ranim jutrom na put. Išli smo na Pojila u dalekom polju gdje su seljaci s Podova napajali stoku i gdje su pralje u vodi brčkale cijeli dan. A Podovima zvahu sva sela rastresena po kamenim ravnima s desne strane polja i rijeke.

Do toga su se polja morale prebrditi dvije kamene kose, no kad bismo sašli u polje, činjaše se kao da dođosmo iz bolesti u zdravlje, te sam više stola objesio tablicu s Muhamedovom rečenicom: »Tri stvari vesele srce čovječje: voda, zelenilo i lijep obraz.« A Petar učini to isto, pak ih držasmo na zidu sve dok ih ne zagadiše muhe.

Čim bi prešli zadnji kameni brijeg, ušli bi u sjenate šumice svakojakih drveta; malo niže ledinice bez kamenja, a onda njive i puste i lijepe, sa mekim poljskim stazama, kroz zlatno šuštavo klasje ili među sočnim stabljikama visokoga kukuruza. Još niže ravne livade i tihi kolovozi, sve omekšano vlagom, pa bi onda još jače zamrzili ljuti kamen i očajnička stabla u našoj pustari.

A kod Pojila, na rijeci, jedva se dalo i zamisliti ono prokleto stijenje. Tu silazilo s Podova svakojake čeljadi, dakako, no bilo i onih što ljetovali u polju: krčmar u sjenici što bi je napravio za kosce, dva općinska poljara, kovač sa malim vignjem i Guslar, čovjek naoko bez posla.

Od sjenice se vidjela na tome mjestu prilično široka i bistra no plitka Cetina i uvijek kogod na njoj: sad čobani, sad vodarice ili pralje; a i ribari, s jedne ili s druge strane, lagano hodili s dugim trstikama u ruci.

Odavle ne bismo s mržnjom gledali visoke i bijele gomile oblaka: tamo, nad našom kamenom pustinjom, javljali su da još zadugo neće biti kiše, a ovdje krasili tamnomodro nebo. A osobito onog ljeta ređali se na Pojilima lijepi dani i još krasnije večeri.

Malo niže, gdje se rijeka suzila, bio prijevoz kuda se išlo u manastir i uopće na drugu stranu. Toga ljeta talijanski majstori popravljali crkvu i stari manastir te dolazili na Pojila malone svake večeri da se livadama prošeću i okrijepe u krčmarevoj sjenici. Među njima bilo i ženskih: njihova poglavice žena i kći, te ženina najmlađa sestra.

Očaralo nas njihovo pjevanje i za cijela dva mjeseca ne propustismo ni jednog popodneva da ne siđemo k Pojilima, a kadikad bi i prenoćili u daščari za krčmom. Bio sam tada i radostan i bez brige pa nisam mogao slutiti ni izdaleka da će mi kasnije, radi Pojila, navirati u oči suze.

Sljedeća stranica