Pjesme (Šimić)

Pjesme autor: Antun Branko Šimić

Izvor: www.lektirabih.com.ba.

RANE PJESME (1914-1917)

Ah, evo opet...

Ah, evo opet dođoh u naš kraj,

U naše mile, bregovite strane,

Gdje žarko sunce jače sipi je sjaj

Na njive, vode i usjeve rane.

Gdje dom moj stoji uz široki drum

I pred njim stara murva što je davno

Slušala bijesnih turskih konja šum

I zveket mača u sumračje tavno...

Dođoh... i moja smirila se duša

Što plakala je u jesenji dan,

Kad svuda bješe - vjetar, kiša - tmuša...

Što snivo sam ga jedne noći zlate.

A sada?... Ljupki pogledi me prate

I čini mi se ovo sve ko san.

Himnos

Miriše grožđe i smilje

Tamo u našemu selu...

Posvuda prolazi jesen

U ruhu žutu i bijelu;

Plodove raznosi, daje,

Dariva polja i gaje.

... Tihano došla sam evo

Iz jednih neznanih strana,

U plaštu klasove nosim

I šipke s tananih grana...

Pjevuca tihano, - tiše

I granom smokovom njiše.

Na nebu modrom eno

Sjajna se preliva duga

I svirka flauta bruji

Sred malog zelenog luga...

To himnos jeseni ori -

I šipak i grožđe zori.

Bolesnica

Jesenje popodne riše po duvaru

Sobe tanke sjenke plodova i granja.

Sve je tako tio, da nam ljepše sanja

Bolesnica lijepa na krevetu staru.

Crven refleks neki te s visoka slazi

Odnekle iz vrta, licem joj se mazi,

Žućkasta se boja zasvijetli i plane

Načas, pa se gasi... il to život sane?

Sve je žuto, o žuto: soba i sjaj dana

I svela na prozor oslonjena grana;

I žut vonj da bude, zato su u loncu

Dva nevena žuta blizu svomu koncu.

Pa da netko često u sobu ne bane,

Tu bi stara jesen tanke mreže plela

Pokriv prahom šutnje i skutom tanka vela

Bolesnicu i njene sve noći i dane.

Odmor uz pjevanje mladoga vina

U selu veče. Dan je usnuo na vrsima.

Pred kućom čovjek mirno sjedi i pije

Dah mlada grožđa što na dugim trsima

Ko crno cvijeće pendžer kiti i zrije.

Pred kućom čovjek sjedi; sanen sluša,

Gdje mlado vino pjeva u starome badnju.

I gleda: dijete smokve prenese na pladnju,

Pa zamače kraj kuća, pojata i suša.

I tako sve polako niz cestu se šulja

Sat za satom i sporo nestaje u tami.

Pred kućom čovjeka u sladak sanak ljulja

Pjev mlada vina što sve k sebi mami.

Večernja pjesma o oblacima i zelenim jezerima

Poljem se smiruju žita -

Ne teku u nebo više.

Gnijezda, u žitu skrita,

Umukla; sve je tiše.

Oblaci lete sada,

Visoki, brzi i smjeli,

I kako lete, pada

Sa brda zvonik bijeli.

I plove oblaci, mrki,

Niz plave svoje drame

I prostru se na crne hume

Poput nejasne šume.

Poslije dok oblaci leže,

Sve je bez glasa i kretnje;

Samo šišmiši bježe,

Plahi i puni smetnje:

Jer dolje u noć bezglasnu i kasnu

Zelena jezera tonu i gasnu.

Utjeha očiju

Draga, ovaj grad što žut i sivkast tutnji

Pije svakog dana krv iz moga tijela,

I ja sahnem, sahnem, u zloj nekoj slutnji

Da se bliži starost krezuba i bijela.

Draga, ovdje mene često žudnja svlada

Za veselim mirom livada i voda,

Za šumama punim sjenaka i hlada

I za tromim letom oblaka i roda.

Onda tražim tvojih očiju dubljine

što ko plav i zelen bezdan mirno sjaju:

U njima su nebo, rijeke i nizine,

Vrtovi i kuće, ko u junskom kraju.

U njima je hlad i svježina vrbika;

Pod granama sjenke počivaju, duge;

Kroz granje se vere satir, moga lika,

Malko sulud i pun zagonetne tuge.

Povrh žita što se suncem zapaljena

žute i crljene, lete ptice neke;

Lete, ko odrazi drugog svijeta snena,

Na obale neke svijetle i daleke.

Draga, sve to jedna vizija mi biva,

Iz očiju svet i čudan predjel sijeva.

Onda tonu stvari, jedan svijet se skriva.

Mirno u dnu junsko veče dogorijeva.

Pjesma

Kroz moje noći idu mračni usamljeni nemiri

Kroz moje noći idu bijele ruke bludnica

ladne kose oči pruženi pogledi

Kroz moje noći idu sjenke prazni vjetrovi

jad i mir i tišina umornih časa

I povrh bludnica ulica muzike ružnih lokala

prolaze moji snovi ko svijetle teške tiče

I ja s anatemom mesa (meso moje već sane)

visoko sklanjam nemoćnu glavu u beskrajnost -

U beskrajhosti tonem i moje se misli u nju ruše

kao u bijelu vodu mirne crljene zvijezde

Vjetrovi

Kroz noć muklo laju crni vjetrovi

Hoće moju dušu da raznesu;

Kroz noć muklo laju crni vjetrovi

Kud su pošle ove žute ulice?

Ja bih htio da su k jednoj ženi

Kud su pošle ove žute ulice?

Sada kakva žena sniva o meni

U snu njenom gore moje oči

Sada kakva žena sniva o meni

Kroz noć muklo crni vjetri zalaju

Onda tiho (ko krik noćnih stvari)

Kroz noć muklo crni vjetri zalaju

Ja bih htio da me noćas žute ulice

odvedu daleko od svih stvari

Ja bih htio da me noćas vode ulice

k jednoj ženi, ili k jednom bogu

Pjesma

Svako veće kad se vraćam

iz ružnih mjesta

mislim

u vječnost ode dio mene

Pri svakom koraku, ja se

nešto silno bojim strah me

Čujem kako u svom šumu iza sebe

ja ostavljam sebe

Trčim trčim

Mene prima ladna kuća

Sve su stvari nijeme mrke mutne tvrde

Jao one mrze mene

I kad usnem kad me više nema

onda čujem: stvari žive nekud idu

Samo moji bijeli jastuci

(grlim ih ko čiste vjerenice)

vole mene silno vole

Oni svu noć dokle mene nema

živa meni mrtvom pjevaju

Bijeli moji jastuci

meni mrtvom pjevaju

moj san, i tišinu oko mene

Grad

Gospodinu Aleksandru Odiću

Vječno neki Grad

kroz moj život

vječno tramvaj koji pjeva

mjesto ševa

vječno šumor jednog kamenoga tijela

Život Grada!

I moj život atom Gradova života!

Pad tamnih časova povrh Grada!

Nad glavom mu prolaze oluje

pune mrtvih stvari

i krikova mračno pomorene djece

kroz ulice noći pune zločinaca!

Užasnute

moje oči bježe

pune odbljesaka oluje što bjesni

Opet

uho čuje iza sebe Grad ko ubicu

On je za mnom

sa mnom

vječno

I u moje misli pada

crn i velik kao Smrt

Žuta sjenka

Mojoj majci

žuto lice: umiranje jeseni.

Ruke mole pred mojom sudbinom.

Oči mene gledaju,

zagonetku svojom krvi hranjenu.

U očima dugog bola odbljesci

mene svrate s mojih cesta

k njoj.

Ja sam opet dijete

žutom licu kosi očima.

Večeri što idu mirno kroza čula!

Sni duboki ko jezera!

Jutra i blizina njena pored mene!

Ona dođe k meni tiha kao stvar.

Budi tamnu šumu mojih snova.

Ja se smiješim:

ponad njene glave stoji i sja meni

jedno veliko crveno sunce.

Tijela

tijela tijela

svagdje svuda

razasuta razvitlana

lakim kretom jednih Ruku

Tijela ćute u molitvi

Tijela kriče u radosti

Tijela vrište u očaju

Tijela u snu

Tijela ljube tijela

Tijela povrh tijela u grčima

u stvaranju novih tijela

Tijela trunu u bolesti

gasnu kao žute lampe

mru

Tijela kroz noć hite lete padaju

Moje tijelo vjetri nose

Moje tijelo vapi zvijezde

Oblaci su zvijezde progutali

I jest: vječno jedne Oči mirno gledaju

tijela tijela tijela

Život

Ja nemam žene

Ja sam sam -

Svako veče padnem nadno svoga sna

San je kao plavo more.

Ležim spašen nadno mora.

Vrtovi se svijetle od zvijezda i cvijeća.

Kroz vrtove dođe ko zvuk harfe

tijelo moje drage.

Ja se s njime dugo sjedinim

u me

u San

u beskrajnost.

Ujutro se moje svijetle noći rasprsnu

ko kristalne plave čaše

Moji snovi padnu prijeđu nestanu

u zvuk prvog gradskog tramvaja.

Bakterije

Mene jedu bakterije

Trune trune jadno meso

Bože, zar ti nije žao?

Ja sam dijete. Bože! Dijete!

Neke noći neka vina

neko cvijeće ruke oči mračne oči

Sada: propast mesa bolest

bakterije

Ništa

Bože!

Vjerenice šta će Tebi

meso koje sane,

oči ko dva mrtva crna cvijeta,

jedno dijete koje gori u propast?

Gasnu vatre snovi zvijezde

Vjerenice Tvoje moje vatre snovi zvijezde

Mrtve oči u noć postaju

Meso prska u neke atome

Vjerenice Tvoje moje meso

Svijetla, sakrij svoje crne svete oči

Slušaj: šum je zvuk je: dolazi

užas časa:

duboko u noći moja duša mre

I iz noći jedna Ruka dolazi

neosjetao k mojoj duši preko stvari

Ljubomora

Od mene bježe niz ulice kuće

i stabla

ženska vela nose vjetrovi

Na crnom nebu mrtvi oblaci

vise kao razderane prnje

Vjetrovi nose oblake i vela

Večeras meni sve su razmrskali

Preda mnom leži smrskan

moj svijet ko dječje razbijene igračke-

Večeras padaju na me

krpe mrtvih oblaka

Pokriven sivim žutim prnjama

posrćem preko razmrskanog svijeta

Vječno iza nje nekoliko metara

trčim

i postajkujem pokadšto

ko kakav slomljen i izgubljen pas

Na svakom uglu stoji jedna Smrt.

Moja draga, prijatelj i ja

Na tijelu moje drage

tvoj pogled

stoji

ljubi

sklize se i pada

kao crna mrtva tica

Oko tijela moje drage,

laju, laju tvoje požude

Tvoj pogled i moj pogled

Sudar mržnje

škripi

prašti

boli, boli

Kroz prostor

crven mlaz

moje krvi

prska

Srce jede gladna Smrt.

Vampir

On vodi mene u noć

Ruka mu je mala topla mekana

On vodi mene u noć

Oči mame prazne plave vodene

On pruža meni iz noći

otrov vina riječi osmijeha

On.

Taman.

Svirep.

Nepoznat.

Ja skrivam svoju dušu od njega

On grli moje tijelo

i pije pije moje usne

i pleše pada pijan moje krvi

I čeka

čas da se moje tijelo mrtvo sruši ispruži

i on da zgrabi moju bijelu dušu

i s njome jurne sjekne kroz noć brz i crn ko vrisak

Očaj

Pogasili smo svjetiljke i zvijezde

Nama sjaju kose žena

Nama sjaju žuta vina

Stabla (naše žive nijeme sjenke)

svršuju u noći i u beskraju

Rasplinuto tijelo noći

šušti oko naših duša

Naše duše u noć ulaze

Na poljima crnim sada su oluje

Kroz oluje bijele ruke vijore:

Naše majke mladost našu traže

Majke, polja odnose oluje

Mi se načas zagledamo jedno u drugo

ko u crnu propast

U gradu se kuće razišle

Prazan prostor plaši zabludjele tiče

Više nigdje nema ničega

Naša pjana srca plešu posljednja

Šum oluje raste ponad naših glava

Traženje žene

Dan stoji visok na snijegu (i meni)

Snijeg se plavi

i zima oštri ocrte stabala i kuća.

A kroz dan

kroz grad moji koraci

crtaju i potežu i vuku

duge pravce

kvadrate

elipse.

Sad sam stao

slušam u sebi

mukli lom koraka svojih bezbrojnih

bolno zvoni zadnji jedan zvuk

Moj lik zemlji nagnut

čeka,

kut mu dršće na tlu tup i crn i oduljen

Oko mene

prostor, plav i prazan, šušti

šušti

Daleko se negdje neke sfere ruše

Gdje si!?

Izgubljen

Ja sam ostavio šum svjetla i ljude

Bježim pognut pokraj mrtvih kuća

Muzika zaostaje i za mnom zadnji zvuk se kida

Svjetiljke i zvijezde redom gasim.

Tama

oko mene stoji

Cutanje raste.

Ja se gubim crn

i koraci se moji krše

svrše

bezglasni.

Ja sam tama

ćutnja stajanje.

Moja duša tone u dubine noći

i ko zvuk se rasiplje

i mre.

Negdje neko plače

gorko?

PREOBRAŽENJA (1920)

Pjesnici

Pjesnici su čuđenje u svijetu

Oni idu zemljom i njihove oči

velike i nijeme rastu pored stvari

Naslonivši uho

na ćutanje što ih okružuje i muči

pjesnici su vječno treptanje u svijetu

Moja preobraženja

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći

iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro

i pogledima plivam preko polja livada i voda

Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta

i bezbroj puta uskrsnem

O bože daj me umorna od mijena

preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenljivu i vječnu zvijezdu

što s dalekog će neba noću sjati

u crne muke noćnih očajnika

Mladić

Ja poznam bol mladića

koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca

u jutro pjeva

sa željom da sva srca s njegovim zatrepte

i da se osluškujući glave prignu

u ćutanje i slatki zaborav

Al pjev mladića nečuven od ljudi

padne natrag

u njegovu ćutijivu samoću

Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkast

s pogledom u prazna lica ljudi u sivomu zraku

i sa strahom ispred crnog bezdana u duši

Ja poznam ponos mrk i tvrd

sa smjelim uspravijenim korakom što gazi

i s uhom koje iznutra

glas svoga boga sluša

Molitva na putu

Bože

koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv

vodi me i dalje koncu mojih želja

Ne ostavi me

umorna i sama nasred puta

Obrazi su moji blijedi

i moje misli nemoćno ko moje ruke vise

Bože

daj da novo plavo jutro

iz umora digne moje misli

da kroz blijede ruke prođe mlaz crvene svježe krvi

Budi

nad mojom glavom moja pratilica zvijezda.

Žene, mladići, ljeto

O podne se na šetalište slete mnoge žene

- O odakle sve dođu? -

ko jata tica

što ispod plavog neba k nama na zemlju se spuste

Žene šume

kroz ljetni zrak i duše sanjarskih mladića

i laki koraci im nose laka tijela

Ne, žene nisu s ove zemlje!

Već to su izdna nebrojenih plavih noći naše mladosti

bijele čežnje izrasle u tijela

O žene

za vas

rastvorili smo dvore naše mladosti!

Al korak žena zvoni tuđ i dalek

Sve žene opet odu

ko jata tica

što išćeznu za plavim zavjesama ljeta

Na koncu naših pogleda

red stabala visok sam korača

Zavodnik

I poslije toga

na koljenima izmeđ razbacanih jastuka

misliš

na smrt

O dijete!

Ja neću da te novim poljupcima smirim

u zaborav

Puštam da ti blijedim licem suze teku

Sutra

smirit će se tvoje srce

koje sada očajalo tuče

Sutra

kad stupiš među svoje mlade druge

s dvije tamne sjenke ispod očiju

začudit će se tvoje mlade druge

Al nijedna neće moći da otkrije

skrivenu udno tvojih očiju

blijedu zvijezdu

Ne plači dijete: noć se plavi zimska

Za mojim stopama će zapadati bijel visok snijeg

Zavedena

Ne, njega nema više..Pobjego je. Vrata

na kući dolje glasno zalupila

ko zadnji put

Da letim za njim niza stepenice?

Ukočila se, stojim

Na podu zgažen cvijet

Kroz prozor

crvene se zvijezde glasno smiju

Ja zovnem u noć iz svih snaga

Na prozoru staklo se zatrese

i smiri

U noći

kamenito srce grada ćuti

Moje golo tijelo dršće

obliveno ladnim svjetlom zvijezda

Bolesnik

Moje je tijelo bolesno

i žudi tihu jednu bolnicu

Bolnica bez šuma i bez grada

u praznom blijedom danu

Blijedi dan je odsjev blijeda neba

U mrtvom vrtu zimsko sunce šeta

Mi tihi samostanci bez boga

u našim bijelim pustim sobama

zaboravljamo život

snivamo

duge tužne blijede prazne naše dane

O okna naša udare pokadšto

krik ples i radost života iz grada

- O grad!

O nemir nemoć naših srca!

O mi smo davno izišli iz života

i mi smo samo svoji spomeni!

U smrt se samo vrata naše kuće otvaraju -

Za rub se zemlje nebo sruši

Veće

- O veče noći naše djevojke!

Tko ljubi sada naše djevojke? -

Mi potonemo u crn ponor snova

i snivamo da svi smo davno pomrli

Već bezbroj ljeta ležimo

i, Preko nas

u trku idu neba oblaci

Preko nas

u vječnost se bez konca dani noći ruše

Mjesečar

Bog noći

mjesec

sađe s neba

i dokoraca lagano do moje kuće

Polako on se uspne na moj prozor

i spusti pogled na me

On mami mene u noć

Ja ustajem... i moje lice bijelo... smiješi se

Koracam sanen rubovima krova

i šetam kroz noć u visini

- Mene drže meke ruke mjeseca -

O tako lak sam... nezemaljski... lebdim

i mogu stati na list stabla

Ne zovite me: glas sa zemlje

smrt je moga nebeskoga bića

Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

Mučenik

Iz gomile istupih

sam

i pozvah vas u zemlju:

Novi Život

Smijeh ruga samo jeknu

iz gomile

k mojem uhu

Pođoh sam

Al za mnom ravno uputiste Smrt

Umrijeh

Iz moga srca izniknuše

dva modra cvijeta ljubavi

u svijet

Mati

Ja uđem u samoću svoje majke:

nijemi goli hram

U hramu gori besprekidno crveno i tiho srce ljubavi

Njenom oku stoji ispred mog života

neprozirna zavjesa od mraka

U moju prošlost njezin pogled ne ulazi dublje

od njene noge kojom prvi korak stupi

u tamu noćne šume

Za pjesmu moje ljubavi ona nema uho

Na odmetnutom sinu samo leže

dva pogleda teškog prijekora

Ja gledam njeno nijemo ladno bezutješno lice:

Davna, vječna pramajka

iskrsnula iz dubljina vremena

Idem

Dva lica ćute tvrda kamena

Dodir ruku na kućnomu pragu

Moja majka povraća se u svoju samoću:

nijemi goli hram

Hercegovina

Ja koračam livadama plav od sutona

Na rubu livada je kuća parnog mlina

Iz daljine

to je krvlju namrljana uglasta i gruba

slikarija na nebu

I što god bliže stižem, sve glasnije viču

nebrojene užarene opeke

Ko ne zna, mislio bi da seljaci slave kakvu slavu

Ispod brežuljaka crni vlak se vuče

odmjereno udara

i vrišti

svoj dolaz još dalekoj nevidljivoj stanici

Noć i ja na brdu

Poda mnom načas izrone iz mraka

kuće stabla dvorišta i njive

I opet utonu u mraku

ko u svijesti

Iz tame u me gleda nekoliko svijetlih bijelih prozora

ko nekoliko bijelih svečanih časova

iz crnog života ljudi

Samoća na vodi

Moj otac reče sinoć: "Sine, jesen je"

I već su noćas naš kraj cijeli poplavile žute vode

Sa brda slaze ljudi lutaju po vodi

traže ribu ili možda kakvo utopljeno dijete

Nad vodom sjaju njina nijema bakrenasta stroga lica

Kad zastanu odmarajući ruke

njihov pogled pada dug i težak na vodu

i njihova su tijela mirna čvrsta kao od kamena

Vrh vode i vrh ljudi

blizu vrška brda stoji sunce

nalik

na bijeli danji papirnati mjesec

Ja volim jesen vode blijedo papirnato sunce

i plovim sam po glatkoj goloj vodi

Pjevam pjesme mislim i mislima vraćam

sve:

brda vodu ljude sebe

u prve mlade dane zemlje

i mirna gola površina vode

čini mi se: leđa neke praiskonske silne žene

Dan svrši

Sa brda dugi zov na vodu pada

među ljude

I ljudi iščeznu na prvom zaokretu strmih puteljaka

Noć

bezdana i divlja

još nevidljiva

proguta u se sunce

I kada poslije stane i pred moje oči

proguta u se nebo oblake i brda

Ja sam na vodi

pod svodovima tamne i visoke noći

Kadšto

uspravim se u noć

- lik što budan sniva -

i pružim dugo veslo u prazninu mraka

- Zar bi moja duša htjela

da neko iziđe iz tajanstvene noći

i stupi k njoj u njezinu samoću

na crnoj nijemoj vodi? -

Oko mene je tamno

i sve se svršava na rubu vode i na rubu noći

Podne i bolesnik

Plavo podne sjedi

na oblacima

U jednoj sobi kamo ne ulazi niko

bolesnik mre

Kraj njega ćuti crna tica

U vrtovima sunčaju se gole djevojke

i plavi mlaz visoka vodoskoka

u plavu prazninu

šumi

Bolesnik leži mrtav:

predmet pokraj predmeta u sobi

Crne tice

nema?

Ispod neba

rep pauna ogroman svjetlucav

sa oblaka visi u vrtove

Gorenje

Niz zapadno nebo

i iz rasprsnutih šipaka u vrtu

krv se cijedi

Al s istoka se veče javi plavim licem

i zapad biva bljeđi, crveniji šipci

Ti bježiš k meni

preplašena od grana u mraku

i ćutiš

Zašto ti je tijelo odjedanput plamen?

O kako šipci prskaju

i s nama gore!

Ni zvijezde neće da se jave

da jače bude ovo nijemo gorenje u vrtu

Povratak

Ti i ne slutiš

moj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina

znaj:

ne korača mjesečina oko tvoje kuće

Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koračajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne

staneš

preplašena krikom čudne tice

znaj:

to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče

s onu stranu mrke mirne vode

znaj:

ja koračam uspravan i svečan

kao pored tebe

Povratak

Ja sam natrag došo

bez mutnih misli na svom licu

U ljetnu svjetlost

osmjehuje se blago moja duša

Iziđi na svoj prozor

gledaj:

Daleko gdje se preko šuma i crvenih kuća svijetle obale

sa zelenom se vodom moje tijelo igra

Polako ćeš zaboraviti prošlog mene

Pred tobom ja ću rasti

nov i visok

Na obale je došao stanovnik s neke nove zvijezde

i šumi svojom divljom radošću

po vodi i zelenilu

U plavom zraku golo tijelo se zablista

krikne i izgubi se u dubljini zašumjele zelenkaste vode

Prenuće

U noći mene prene iz tvrdoga sna

bijela svjetlost lijući se kroz moj prozor

Ja znadem: s dalekoga neba sjaju

u moju sobu gola tijela žena

I klečeći na prostrtomu plastu plave mjesečine

molim nijem iz nijeme noći

tijelima nevidljivih nebeskih boginja

Ljubomora

Nad snježnom zemljom

plave zvijezde

Tvoja kuća stoji nakraj šume

Ja idem k Tebi

Da me kakav vuk ne napadne iz tame?

Tiho šušti snijeg pod mojim koracima

Tu sam!

Tvoja kuća stoji ograđena

Sva su okna zastrta

Pred vratima ne videći mene

straži pas

Samo jedan prozor crven gori

Ja znadem sve

i idem natrag

mrtav

i u licu bijel kao snijeg

Prva noć samoće

Crveni cvjetovi ljubavi

gore u noći

Prva noć kroz koju idem

sam

Slušam:

visoki plavi vodoskoci čeznu

zvijezde koje nikad dosegnuti neće

i meni crno teško srce

tuče tuče

Zima

Moju je dušu izmučila ljubav

Moja je duša bolesna

i sniva

Ne budite je: svaka miso boli

Moja je duša tamno golo jezero

u ladnom bijelom danu

Ne lete ponad vode bijeli galebovi

Ne šume ispod neba plavi oblaci

O kako stoji sve

ukočeno oštro bijelo!

Na blize kuće nebo palo

Na kuće nebo naslonjeno sniva

Pustite neka danas stoji sve i sniva

Danas svaki pokret boli

Teški zrak

O kuda da se danas pođe?

U sobu uđe moja majka

sjedne

i gleda u me nijemim pogledom

Ja puštam knjigu, izlazim iz kuće

Na rubu polja izmeđ crnih stabla

crveno mrtvo obješeno sunce

Ja stanem nasred ceste

i kriknem

iz svih snaga

Zapuštena

U jednoj sobi ogromnoga grada

pokraj sirotnoga pokućstva i suda

živi mlada žena

Svaki dan o podne i naveče

uđe jedno vučje lice

I dok žena stojeći po strani

čeka

vučje lice jelo proguta

i ode

U noći

mlada žena ćuti pokraj peći

- pjev vatre šumi u tišini sobe -

nad romanom Marcela Prevosta

Dugo lice blijedo i bez nade

oteščalo od čitanja padne

nad stranice romana

i usne

Na prozoru rastvoreni modri cvjetovi

čeznu sami u noć

u kojoj bliza krčma divlje šumori i pjeva

Bog mučitelj

U naše duše iznenada stupi mržnja

- O naše iskrivljene usne, raskidana lica! -

Za nama stoji nevidljiv i svirep bog

u mraku

Mrak je njegov plašt

i ogromno mu nevidljivo tijelo iščeznulo u visinama

Mi stršimo ko stabla kad oluja prođe

Pokraj nas čaši šušte o odijela

U naša lica

samilost reže blag i dubok posmijeh pomirenja

I tamni bog se obrati u svjetlost

što se vani valja prostorima

i na naša okna divlje navire

Jedanput

Ženo

što iz bijede našeg svagdanjeg života

očajale i krotke oči dižeš k meni

Sav ovaj život... oh, sav ovaj život

ženo

jedanput ja odsvirat ću na harfi

I kad poslije harfe

progovore ćutke naše duše

znaš li što će govoriti?

Kako bjesmo srećni. Kako bjesmo srećni

Izgubljene žene

O gdje su sada one žene

što lutajući ovim svijetom svratiše se u moj život

i opet redom iščeznuše iz moga života

u tamu?,

I gdje je kraj

u kojem sada njine duše ljube?

Te žene sad su

zvijezde

Noćas

sve se iz dubljine noći

u moju dušu smiješe

Hercegovina

Pod zvijezdama su legla brda i poljem niske razbacane kuće

Iz plave tame stabla strše

Na cesti više nikog nema

Cesta stala

sa zaronjenom glavom u mrak bezglasne doline

U noći stabla maknuti se neće

Tek nebom sporo i bez šuma koračanje zvijezda

Pjesma iznad zemlje

Mi cijeli dan smo plovili na oblaku

Sad je veče

Spuštamo se na visoki vrh brda

i ispijamo vino

Kroz veče k nebu bliješte srebrni pokali

Duboko preziremo ljude i zemlju ispod nas

Naš je život samo u visini

Na grudma noći

počinut će naša teška tijela

A sutra zorom

kroz novi dan će nova radost nas ponijeti

Visoke pjane naše radosti: naša bijela jedra

April

U vrtu ispod aprilskoga sunca

pucaju polako prvi pupovi

Stazama se igraju i smiju

djevojčice

Ja ulazim i sjedam na klupu

da ispušim cigaretu

u prančioku

Djevojčice stidno ostavljaju igračke

ko da vele:

To nije više za nas

Pušim

Neki šuštaj blizu

Skrivene iza jednog grma

mjere mene nijemim pogledima

djevojčice

Ja vidim kako koja kadšto rukom zabludi

i pritisne pod lakim proljetnim odijelom

srce

Krik!

Ugledaše da su otkrivene

i smijući se pobjegoše naglo ispred mojih očiju

za visoke grmove u vrtu

Ljetna pjesma

Već nekoliko dana

u meni mene prati svijetla pjesma ljeta

ja ne sjećam se kad je ljeto u grad došlo

al znadem: ljeto živi s nama

O već se smije cvijećem sa svih prozora

i ulicama s uredanih stabla

na naše glave baca ladne sjenke

Iz duša i iz radosnih pogleda

zaskočilo je na nebesa i na oblake

U danu grad je tih utonuo u vruće svjetlo

i malo ljudi ide

Kroz plavu svjetlost stiže s rijeke u ulice krika ljudi

i ulazi kroz rastvorene prozore

u svagdanji i spori život domaćica

Domaćice se uspavljuju kraj posla

u život koji njina duša sama za se stvara

i šeće izmeđ svojih svih čeznutih ispunjenja

Na ribnjaku su labudovi mojih čežnja ispunjenje

Postali su tijelom najbjelji mi sni

Tu na plavoj vodi

između dubljina i visina

lebde

i tek se pokadšto lakim kretom iz svoje nepomičnosti jave

Ovdje na obali čekam ljetnje veče

da pozvjezda prostor oko mojih tica

Hoću da ih vidim

kako u snu lebde držane sred noći

nevidljivom moći zvijezda sa svih strana

Uzvišeno veče

Kroz prozor uđu glasi predmeta i ljudi

iz večeri u moju nerasvijetljenu sobu

što hoće ovi tuđi nametljivi gosti?

Glasi nisu zli; ko poslušni psi kraj mene liježu

u ćutnju

Zar sve tišine hoće da u mene izrastu

i u moj lik se ovaplote?

Sjam u noći: blijedi nepomični mramor

Molitva za preobraženje

Dan još je samo nekoliko svjetla koja gasnu

na vrhovima

Ja čekam noć: preobraženje stvari

Noć

iz doline javi se i raste izmeđ blizih brda

k nebu

Prostor moga kraja pun je noći

Rasvjetljuju se ispod neba brda

u ogromne i plave prozirne kristale

Stabla

na vrsima, po polju, oko vode i kraj mene

bespokretna i crna stanu

Ja slušam s ceste: dolje livadama

bijeli mjesec šeta

i mislim:

zašto noć što vraća stvarima

blago nepokretno lice njinih mladih dana

u nama budi tamne gladne požude?

O noći

budi ladna ruka preko našeg vrućeg čela

utišaj krv i spusti blagi mir na čula

Neka naša tijela mirna prozirna i plava usnu

snom nevinih i tihih biljaka

na plaštevima koje mjesec prostire po travi

Mi slušat ćemo u snu

kako mjesec tiho korača po vodi

Pobjednici na livadi

Mi ubili smo noćas staru

od vjekova mrsku

Smrt

Pred nama noć je pobjegla sa zemlje

Još samo zvijezde u oči nam sjaju

Zelenilo livada se ogleda u bijelim oblacima

Na livadama ječi naša slava

Vrč težak ide od ruke do ruke

Na licima se duša radošću crveni

U oči tonu dublje... već su nevidljive... zvijezde

Iz pjanih srca podiže se

kroz čisto svijetlo jutro

pod nebo visok pobjednički smijeh

U jutru ljuljaju se bijeli laki oblaci

Prolom!

Iz plavog svoda ponad naših glava

iskrslo

crveno silno

stoji sunce

Cvijet u kavani

Pod širokim šeširima, u odjeći apartnoj

- u džepove ruke i u duše tajne '

duboko zakopali -

iz zimske bijele noći

ulaze i žure za svoj stalni sto

Likeri Kave Cigarete

I čas je došo

da se ulazi polako u probleme

Na licima se užižu i plamte tajne vatre

plamte plamte

Odjednom

svi ih puti izvedu u suhu žutu i beskonačnu prazninu

Kuda?

Duša dušu počinje da mrzi

i muči

Iz duša skrite tajne iziđu u oči

S rukama pod teškim glavama na stolu

zaćute

U vazi među njima

zaboravljen

tih i crven

cvijet ljubavi

gori

Vampir

On vodi mene u noć

Ruka mu je mala topla mekana

On vodi mene u noć

Oči mame prazne plave vodene

On pruža meni iz noći

otrov vina riječi posmijeha

Ja skrivam svoju dušu od njega

On grli moje tijelo

i pije pije moje usne

i pleše pada pijan moje krvi

I čeka čas

da se moje tijelo mrtvo sruši ispruži

i on da zgrabi moju bijelu dušu

i s njome bljesne kroz noć u bezdanu tamu

Sudbine u ponoć

Obrazi su teški vise... dogaraju oči

mutne vlažne prazne

U očima poumirale duše

(Zastrta okna praznih tamnih kuća)

Bijela svjetla šume

Na stolovima čaše pune alkohola

Tekućina ulijeva težinu

u pokrete

ljudska tijela prečinja u neke pomične i teške

kipove od drva

Žena

što sja žarkim bojama odijela

namirisanom bijelom puti tijela

ne budi više požude

uzdignutim oštrim smijehom

Crvena i ladna srca muklo kao ure tuku

Čovjek

podignut od stola

nekim zovom koji on sam čuje

korača u noć svoje zadnje korake

Mjesec

- okrugla crvena glava -

smije se neopažen kroz prozor

dok raste pometnja

u ovaj prostor izgubljenih tijela

Radosna noć u gradu

Noćas

sve noćne kuće rasvijetljene pjevaju

i sve su stvari naćulile uši

i ulice se ispružile u beskraj ko misli

Noćas

za oknima se pleše crven ples

I okna dršću

Okna

podivljat će i luda u noć poskakati

Noćas

sve noćne kuće rasvijetljene pjevaju i vrište

Al dosta!

Na uri stoji kazaljka ko prst i kaže zadnji čas

- To smrt je ponad grada o ponoći stala -

I sva se lica trgnula

i svi su glasi zanijemili

i svi su stali pokreti

Tišina

Smrt redom gasi gradske lampe

Rastanak sa sobom

Mi stojimo na rubu svijeta

i gledamo u zapadanje zadnjih zvijezda u dubljine noći

Sa zvijezdama i mi zapadamo

Mi stojimo već na krajnjem rubu sobe

Ko ispod nas zemlju nevidljivo maknu

da je već daleko vidimo ko zvijezdu?

Zamakle su zvijezde

Ko od nas još može naslutiti sebe?

Rušimo se vječno

Naš je put bez dna i padanje bez glasa

Put

Mi idemo u tamno neizvjesno

U mraku mnoga slaba srca mru

Mi sa grobova dižemo se - Dalje! -

noseći u uhu zadnji krik

onih koji ostaše na putu

U duši bol za mrtvacima

Dalje!

Kad prispijemo koncu

duše će nam biti pune bola

kao zdenci vode

I kad se ispred naših očiju

zacrveni jutro zvijezda kojima smo išli

naše duše

pozdravit će iz svog bola

jutro ispunjenja tihim osmijesima

Otkupljenje

Nas niko nikad otkupio nije

Svaki od nas sin je božji

što s neba je u bijedu svijeta sašao

Mi smo želje boga spuštene do zemlje

- bog hoće

sve biti i sve živjeti -

U boga mi se uvijek natrag povraćamo

Zemlja: kratki izlet

Opomena

Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!

Pusti

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ

kad se budeš zadnjim pogledima

rastajo od zvijezda!

Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

Budući

Budući već su bili

i sve je bilo već u prvom času

u beskrajnom pogledu boga ogledano

Iz vremena: iz dubokoga tamnog božjeg krila

besprekidno u svjetlost površine

stižu budući

U bezdanomu božjem oku

ogledaju se mirijade budućih svjetova

SIROMASI (1920-1921)

Siromasi

Siromasi nestalno lebde

između života i smrti

i svaki čas može da pretegne

nevidljivi uteg smrti.

Svaki čas mogu da prijeđu

među i odmah budu

u smrti: najbližoj blizini.

Sunce siromaha

Siromaštvo je tijesno tjeskobno stegnuće

U njemu život čuva vječno napregnuće

U sirotnih je i samo čeznuće

cvjetanje bez sunca

Kroz siromaštvo samo sja crvenim žarom

- to jedino sunce sirotana -

bol nebrojenih vječno svježih rana

Pogled siromaha

Ja znadem: jutrom kad ustaju, ćute

i sjede malko još na postelji.

Za stolom ćute tako dokle jedu ili sjede.

Odmaraju se. Ruke su im mirne:

prekrižili ih na upale grudi;

tek koja stolom crta sama

Nijedne oči ne gledaju ravno, naprijed

Ti ljudi ne čekaju niodakle ništa

U njihov život

sve dolazi izvana

i njima ravna.

Njihov je život predan je i zebnja.

Tu sjede sada

Pogled im se ni na čemu ne može

da smiri

Pometen bludi

i traži izlaz izvan prostora.

Ručak siromaha

Jedno pred drugim stide se da sjednu

za takav ručak

i dokle jedu boje se

da ne bi jedno drugom život pojeli.

Kad ustanu od stola,

tišina i težina

Gađenje pred samim sobom

unakazi obadvoma lica

i svako misli da je drugomu ubica

i da je krv što teče kroz njegovo tijelo

krv drugog

(kao da je jedno drugo jelo)

Siromasi koji jedu od podne do podne

Glad vuče podne bliže

i iz nutrine prazne tijelo tuži i cvili

Al podne stoji

neumoljivo, daleko

O ćuti, jadno tijelo,

zaboravi jelo

i jedi strpljenje!

Da tijelo može barem izdahnuti!

U zadnji čas donese uvijek podne okrepljenje

i tijelo mora da trpi i stenje

razapeto između dva podneva

O ćuti, jadno tijelo,

zaboravi jelo

i jedi strpljenje!

Siromahu

O skupi sebe u se i svoju sudbinu

Ne razlivaj se preko ruba

Zatvori vrata svakoj nadi

jer to su vrata u prazninu

O skupi sebe u se i svoju sudbinu.

Tvoje tijelo biva tanje

ruke bljeđe

oči dublje

Bez šuma krv iz tvoga srca hlapi

Kad stojiš go u noći sličiš

- tako tanak proziran i plav -

na visok svenut cvijet.

O kud ćeš, kud ćeš?

Zar ovdje već na zemlji

posvema ćeš se osloboditi od tijela?

Bogataš gleda kud si nesto, čudeći se

"Iščeznu ko miris".

Post scriptum

U siromaštvo gledah

i htjedoh da ga opjevam

Al kad se dublje zagledah unutra

zanijemih

vidjeh:

Bezdana je bijeda!

Šta posta mojom pjesmom?

jedan pogled, uzdah

Sve ostalo mi osta izvan pjesme

neopjevano

To mogu samo ćutati.

RAZNE PJESME (1921-1924)

Napitnica

Mi smo siti. Mi smo siti.

A za druge nek se stara

Onaj ko ih stvara!

Sad hajdemo piti, piti!

Plod sve tuđe muke

dolazi u naše ruke!

Opijmo se, opijmo se!

Za bol drugih nijemi,

za krik drugih gluhi!

I bez nas se zemlja vrti!

Ko se muči i ko trpi

sam će naći mir u smrti!

Pijmo!

Konac

Tijela ovih ljudi postaju okrugla,

tijela ovih drugih postaju sve tanja.

(O gdje je konac

ovog širenja i ovog utančanja?)

Čovječanstvo biva uže, neki ljudi širi:

skoro će po zemlji ići tek vampiri.

Zemlja biva pusta

nekoliko samo bića debljajući stenje.

Nevidljivim valom buja poživotinjenje

cijelom zemljom i k nebu se penje.

Veliki ubijač

I

I opet jedan što je oružjem ubijo

od oružja bi ubit; sravnjen s onom zemljom

s kojom za života sravnio je mnoge.

Sad je kod njih: izmiješa se s njima.

II

On pade. I kad pade vriska stade

oko njeg tiskaju se turaju se tuku

da nađu onog, da raskinu onog

što ubi ovog koji ubio je mnoge.

U rukama je: već mu jedan iskopao oko,

drugi drži uho mu u zraku i najbliži

okrvavljenim zubima se cere, i teturaju

jer oni se odstraga naprijed guraju

da zateknu još štogod i barem ga se taknu

I kad im umor svlada bijes i srdžbu,

počeše da se razlaze, jer - reče mnogi -

na njima nije da mu sude: za to tu je pravda.

Raziđoše se i ostatak ostaviše pravdi.

III

Nad grobom ljudskog ubijača pravda bjesni i ljudi mru

i umrijet će još mnogi. Pravda smrću zbori.

I ko bi znao dokle će još ovaj koji tolike pomori

da rukom svoje pravde mrtav dalje mori!

Umorstvo djeteta

I

U meni nešto klija

u meni raste neko

Najjače noću u mom snu

To raste uvijek

i kadikad kao da kroz cijelu mene pline

i ispuni me ko tjeskoba

i ko opasnost.

O kuda da bježim

ispred onog što u meni se mojom krvlju hrani?

O bože, zašto stavi

u ljudski život sramotu i glad?

i zašto život što je u meni proklijo

raste kao moja smrt?

U meni svakim časom raste moja smrt

II

Ne tebe

U tebi ja umorih gotovo svu sebe

i njega koji me je ispunio tobom

kao tamom

Što sada osta meni još od mene?

Materinstvo

Sad znadem sve:

Rođenje bješe razdvojenje

I rastenje je samo rastajanje sa mnom.

Zaludu mi je što te tako ljubim;

Vidim: sve beznadnije te gubim.

O što učinih! Što te rodih!

Zar čim te prknih svojom rukom, ne bi više moje?

I čim te u svijet stavih, svijet mi tebe ote?

O zašto vječno ne osta u meni

da s tobom, svijetom moga srca, živim, bdijem, spavam,

da sa mnom si u svakom času

ko ruka moja što je uvijek sa mnom.

Da sa mnom umreš

i sa mnom budeš u svim vječnostima!

Žene pred uredima

O bože, ako jesi, vidiš li ti s neba ove žene

što hrpama se kupe ispred ureda i dršću ispred vlasti?

U prnjama su mnoge i sve s pogledom ko u snu:

obaziru se

ko na nekog što će doći i odatle ih spasti

Sve plaši ih i straši: naslov iznad vrata

i s vrata ime njima nijemo prijete;

i bude koja što se nasmrt prepadne i smete

kad prozovnu je i preda njom vrata zinu:

pred pogledom te vlasti može u njoj život stati

i ispred jedne riječi tijelo obesviješteno pasti

O bože, ako jesi, zašto puštaš ove žene

- što već su bezbroj puta ispred pravde ove vlasti

užasnule se, posumnjavši i u te i u pravdu

i da će iko ikad odatle ih spasti -

O bože, ako jesi, zašto puštaš ove žene

da stoje tako izgubljene pred životom?

Kad gledam njih, ja povjerujem

da jesi i da te mora biti,

i da je osim ovog jedan drugi svijet

u koji ćeš ih jednom izbaviti.

Jer zar će ove oči zauvijek ugasnuti u grobu,

ne ugledati nikad pravde? I zar će ova tijela,

na zemlji ispaćena, u zemlji biti zemlja,

i neće se uzvisit među zvijezde?

Zar može biti

da za njih nema utočišta izvan moje pjesme?

Raspeće

I dokle ispod prvih udaraca čekićem u čavle

na križu tijelo čovjekovo poče da se uvija i svija

i s ten je

službenici ukočeno sjeđahu na konjma

u pažnji da se čin po propisima svrši

Tek kada čovjek s križa jednom, dvaput kriknu

i onda (prestav biti čovjek) divlje riknu

usplahireni konji počeše se dizati upropanj

I nasta metež u kojem se izmiješaše i konji i ljudi

Uz konjsku njisku (na ljudsku nalik vrisku)

rik raspetoga rasijecaše zrak

I neki spaziše da nebo potamni i da munje križati počeše

Vojnici oko križa moraše se požuriti. Naglo

završiše svoj poso: čovjeka raspeše

I odmah zatim

konji hitro službenike odatle odniješe

i za njima se cijela rulja srljajući u grad surva

S njom i noć stiže. Po Jerusalemu

glas o tom što se zbilo poče da se širi

Marija

Marijo, ja u tebi gledam svoju majku

i svaku majku

I ja mislim često

na onaj bol u tvom licu kada spazi

da tvoj se porod poče odvraćat od tebe

(i samo blag mu posmijeh za te osta)

Ja znadem da si gledajući gdje ga gubiš

poželjela da nikada ga ni rodila nisi

i da je vječno pod srcem ti osto

I znadem i to da si u čas raspinjanja

više htjela živog sina pokraj sebe

no mrtvog boga

I da si na koncu

svih muka i svih boli vidjela svoj poziv službenice

i smjerno prignula se pred zakonom koji tako hoće

Nad trupom

Tvoje je tijelo ovdje još al tvoje usne ćute.

Mi znamo: ti si otišo na neke nijeme pute

sam, posve sam,

i nikom od nas ne reče kud ode.

Il možda nikud nisi otišao

iz ovog tijela

i samo prijeđe među stvari:

zaćuta kao i one i svaki pokret stade

u nepomičnost.

I čemu ovdje plač i tužbe?

šta mogu biti glasi ljudi

kraj ovog vječnog ćutanja i mira?

Ukop druga

Još si u društvu s nama: nosimo te.

Jesi li zbilja ti to? I jesi li zbilja ti još s nama?

II si već dugo daleko negdje od nas

i to je samo ludost što nosimo ovo mrtvo tijelo

i što se svud ne razbježimo i kričimo divlje za tobom

(ko negda što te kao djeca zvasmo kada bi se skrio

il poslije kad se ko mladići dozivasmo po noćima pjanim)

O kako to

da mi koji nikada te nigdje ostavljali nismo bez nas

ni u krčmama ni u samom krilu žena -

da mi te danas ostavimo nadno vlažne grabe

(koju još sami za te iskopasmo)?

Neko je jači od nas

i ne možemo promijeniti ništa što se zbilo

i nemoćni obilazimo oko mrtva tebe.

O ko je taj

što učini te manje vrijednim nego kakvu 'stvar,

lešinom koja zakopa se negdje

i ostavi.

Neodlučni se vrzemo na jednom mjestu.

Da ostanemo ovdje pokraj mrtva trupa

il da se vratimo u prazan svijet?

Ćutljivi sastanak s prijateljem

I

Ti pod zemljom. Tu pod mojom nogom.

Već odavno si zemlja. Zar ta zemlja - Ti?

(O Tko da shvati to

da ja jesam i da tebe više nema!)

Zaludu mi je da prislonim lice k ovoj zemlji

i usnama se dotičem tvog groba:

od mene je do tebe, prijatelju, beskraj

i ni bog sam nas ne bi mogo udaljiti jače

Da, prijatelju, ti pod zemljom

I nikad nisi bio tako smiren

i nikad nisi tako ćutao kraj mene kako ćutiš sada

Ti sada zemlja

O zar mogu

da zemlju zovem svojim prijateljem?

II

O kad bih barem vjerovo u uskrsnuće tijela

u onaj sudnji dan

kad bi na glas groma: na silni glas boga

poustali svi mrtvi iz grobova!

Al uskrsnuća nema

i mrtvi sve će sudnje dane prospavati dalje

u vječnost

U zemlju jedini se ljudi kupe poslije smrti

i odatle se ne podižu više

Jedanput i ja tako sastat ću se s tobom

i vječno ćemo biti zajedno

ne, jedno

al ćutajući oba

kako samo zemlja zna da ćuti

Smrt i ja

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni

od najprvog početka: sa mnom raste

u svakom času

Jednog dana

ja zastanem

a ona raste dalje

u meni dok me cijelog ne proraste

i stigne na rub mene. Moj svršetak

njen pravi je početak:

kad kraljuje dalje sama

Tijelo i mi

Kroz moje žile teče otrov što ga popih

u nasladama, u noćima pjanim.

I otrov truje. Tijelo trune. Ja živim u lesu.

I tijelo mi se gadi. Može li se kako

odijeliti od tijela, biti čist od tijela?

Tijelo je teret, tuđin, trulost.

Ja bih ga rado ostavio negdje

i utekao od njeg, odletio zavijek u "slobodu".

Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv.

O ko me spoji s ovim tuđinom u jedno?

Tijelo: težina drži me za zemlju

i odvući će me u nju svega, bez ostatka.

Uz krevet mi se mlada žena smije.

Kako bih došo do nje sam, bez tijela?

Ne mogu iz njeg. Ne smijem je da taknem.

Moj dodir, kao dodir smrti, sije svud rasulo.

U snu se razdvojimo. Ipak sam se otkinuo, lebdim

i hoću da poletim, da prhnem -

I probudim se: ležim u svom lesu.

Mladić

Ima li iko u svijetu

kom bih se mogo obratiti?

Od ljudi se morah odvratiti

Knjige me samo smetu

Da ima barem bog da mi on

pomogne iz ovih muka

i da mi njegova ruka

pokaže pravi put!

Al boga nema više

u hramu ni izvan hrama

O zašto mi ubiste boga

i ostaviste me sama!

Kad bih se mogao vratiti

u djetinjstvo, k ocu i majci

i biti dijete što slijedi

njihove zapovijedi!

Ovako (već bljeđi od zvijezda)

mučim se dane i noći

i niko mi ne može pomoći

ni ljudi ni bog kojeg nema

O hoću li ikada moći

bar izreći taj očaj?

il vječno

usta mi ostat će nijema?

Prazno nebo

Nebo je već dugo praznina

bez boga i serafina,

beskrajna pustinja siva

kroz koju kadšto aeroplan, grdna tica, pliva.

Ne lete više gore duše ko laste.

Čovjek u zemlju legne i sav se raspe.

K bogu izgubismo pute.

Pjesnici stoje pred ništavilom, i ćute.

Nađeni Bog

Ne traži boga mišlju; u praznini

u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi

Uza te bog je, uvijek u blizini

U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najbliži od svega

Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba

Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica

i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu

Uza te bog je. Otvori sva čula:

na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti

Svirač ili Preobraženje glasova

Tijelo mu bije rukama o klavir

To je akrobat što svom snagom kroti

pred sobom zvjerku koja kriči i ciči

i urliče i riče i srvana ječi

Ne, to sad nije zvjerka, to sad čovjek ječi

i muca i bunca ostavši bez riječi

pred nečim što ćuti

To sad ćuti ćuti

I sada iz dubljina glasovi se dignu

visoko. Molitva je. Raspjevanih grla

manastir cijeli ispred boga kleči

I sada zvone zvona. (Moram sklopit oči)

Pred zvonjavom se otvaraju širine

ko ispred svjetla

U prostoru prazne

tornjevi dižu glase nedostižnom bogu

Konac kraljeva

Je vivais à l'époque où finissaient les rois

Tour à tour ils mouraient silencieux et tristes

Guillaume Apollinaire

Buknuše svuda svijetom bijesne bune

Kraljima s glave popadoše krune

I ne oču se niko s neba. Ne javi se znamen

Bog ne pretvori buntovnike u kamen

I ne oču se niko s neba. Boga više nema

Na cijeloj zemlji zavijek moć kraljeva presta

U zemlji tek se nađe za njih mjesta

Bez gospodara dvori. Niko ih ne mete

Na prijestoljima podvornici puše cigarete

IZ KNJIŽEVNE OSTAVŠTINE

Sebi

Ti hoćeš da živiš?

O u što se uzdaš i nadaš?.

Ljudstvo je postalo društvo a život pad,

prodanje i poniženje

Ti si se sklonio tu u stradanje i stojiš

izgubljen

O dokle ćeš ostati tako

u borbi sa sumnjom koja te svakog svanuća čeka:

bi li se izmučen smirio zavijek u smrti

ili bi pošao natrag i stisno se u kut

između poniženja i stida?

Ti...

Ti, koju za me rodi

tek moja tamna

u mojoj duši tuđom riječi probuđena

slutnja!

Zar ti da sebe, dar nebesa, dijeliš

tek među slijepce, sirotane?

Sunce

u noći mojih bdjenja

sadi

u otvoreni bezdan moje ljubavi!

O ovaj život...

O ovaj život u kojem je sreća

od ljudi s kojim negda dijelih dane zauvijek se rastat

i još veća

sa svima ostalima nikad se ne sastati!

O ovaj rastanak, da nikad ne znam

da opet neće doći sastanak!

Jer ova lica neće da me puste, da se smire

na rubu moga sna i moje samoće

Unutra nepozvana vire, žmire,

ušuljaju se i po cijelom prostoru se moje svijesti šire

O kad bi samo kakav kutić osto

neispunjen od tog života u momu životu!

Mi mučimo se...

Mi mučimo se dnevno radom i gladom

i hranimo se strpljenjem i nadom.

I mnoga bolest već je na nas pala,

al još smo živi, poslije sviju zala.

Bog nikad kod nas nije došao za gosta,

mi sami smo i sami sebi dosta.

Kad nad nama se teške tame zgusnu,

mi nalazimo spas u ljubavi i u snu.

Tek kadšto kad se spomenemo sebe, izmučenih jadom,

nad samim sobom bismo zaplakali kradom.

Krvolok

Grdni rat već grmi, gruva

Treba da se zacrveni svježe sva zemlja siva i suva

Od tutnja tlo se ispod nogu stresa

Svuda skoro bit će mesa!

Već vidim gdje se dolje prvi čovjek (konj il pas,

svejedno) svija

O kako to prija!

O tko bi mogo ispjevati

O tko bi mogo ispjevati

pjesmu mladića našeg vremena

Mladića što su ostavili zavijek

svoj dom i (roditelje, braću, prijatelje

i njihova božanstva

i ostali sami

da u samoći traže novog boga

Po pustim sobama i nepoznati jedan drugom

mladića nekoliko živi razasuto širom svijeta

i muče se bez prekida i svako veče

očajavaju

i svakoga se jutra s novom nadom prenu

Ne nema više pomirenja

sa svime s čim su jednom raskinuti

U sobama sirotinjskim i pustim

budućnost svijetu stvara nekoliko neznanih mladića

Mladići čije ruke trepte od čeznuća i -kao da bi htjele

da tu budućnost odmah snesu na zemlju ko nebo.

Kuda da pođem...

Kuda da pođem u ovu prazninu ispred sebe?

Da se javim svojima ko sablast

Il ko sramota prijateljima?

Gdje god se javim među ljude nastane tišina

Pogledaju me kradom

i nešto prošapću

i ćute

Ja sam ko neki nosilac tišine

i ćutanja

Još mi je ostalo da se družim s kamenjem

Kamenje ne zna da se stidi,

kraj mene leži nepomično i ćuti zajedno sa mnom ćuti

Sunce me prati kao oko

Uviđam: treba otići nekud daleko od sunca

Svoje ću tijelo ostaviti ticama

Sebe izgubit u ništavilu.

Nemoć pjesnika

Pjesnici nekad nadahnuti vjerom

pjevahu ljudima o onomu kraju

u koji čovjek prijeđe kad ostavi tijelo

Danas se svakom fantazija slomi ,

na rubu ovog svijeta.

Dalje je ništavilo

pred kojim pjesnik stoji stoji nemoćan i nijem

Smrtno sunce

Odavno mi se tijelo krije

od sunca, moje pogibije

Životvorno sunce

mene bonika plaši smakom

Dođem li poda nj, u istom trenu

oborit će me jednom zrakom

Past ću bez krika na moju sjenu.

Vraćanje suncu

Evo me svega svlada težina

Ko potege s nategom, jedva pomaknem ude

Evo me svega svlada vrućina

Ohladit bi me mogla samo hladna zemlja.

I glas mi usahnu u grlu suhom

Nikad ga više neću čuti svojim uhom.

Zanavijek pustih težini trup i trudne mi ude

Usijanim tijelom grijem oko sebe uzduh žestinom jula

Bez glasa gorim, u tjeskobi

Vraćam suncu sve što od njega dobih.

Smrt

I smrt će biti sasma nešto ljudsko

Na ležaju se tijelo s nečim nevidljivim rve

i hropti

i smalaksava i stenje

i onda stane.

Ko kad mašina stane. I stoji. Ni makac.

I ljudi u to što se zbilo gledaju ko u neki svršen poso

i podižu se kao kad se podižu od stola

i sluškinje se uprav tad najviše uzrade

Mati će živinski kriknuti

otac zaćutati

i buljiti nijemo cijelog dana.