Okovani Prometej (Eshil)

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži


Okovani Prometej
- Πρoμηθευς δεσμωτησ -

Napisao: Eshil
Preveo: Koloman Rac




LICA:

  • Prometej, Titan, sin Japetov.
  • Hefest, sin Zeusov, kovač.
  • Snaga, Sila, sluge Zevsove.
  • Okean, Titan, bog morski.
  • Okeanide, kćeri Okeanove, zbor
  • Hermo, sin Zeusov, glasnik.
  • Ija, kći argivskoga kralja Inaha.


SADRŽAJ:

Prvi čin
Drugi čin
Treći čin
Četvrti čin
Peti čin


Prvi čin[uredi]



Pust gorski kraj do Okeana. Snaga i Sila vuku Prometeja. Hefest nosi okove i kovačko oruđe.


Snaga
U daleki smo evo stigli svijeta kraj,
U skitsku zemlju, pustoš pustu bez stvora.
Hefest, tebi mislit je na zapovijed,
Što otac ti je dade, i zločinca tog
Sad verigama krutim, sponam' gvozdenim,
Prikovat na hrid ovu, vrlet visoku,
Jer diku tvoju, svemoguće vatre sjaj,
On ukrade, smrtniku da; za takav grijeh
Pretrpjet kazan od bogova mora on,
Vlast Zeusovu poštivat da se nauči
I ljubavi se prođe prema čovjeku.

Hefest
Vi, -- Snago, Silo, nalog Zeusov svršiste,
I evo ništa više sad ne drži vas,
A ja gle srca nemam boga rođaka
Na klisuru da burnu silom prikujem.
Al' na to se odvažit moram svakako,
Jer očevom se riječju titrat kobno je.

(Prometeju)

Oj umni sine žive pravde -- Temide,
Sam tužan tužna ću te čvrstim okovim'
Na stijenu pribit ovu, -- stvora ljudskoga
Tu nema, čut tu glasa, lika čovječjeg
Zret nećeš; pržen sunca žarom žarkijem
Sjaj kože gubit ćeš, te šarom haljom će
Noć tebi na veselje svjetlost zastirat
I opet sunce mraz rastapat ujutru.
I vazda će te ovog sada jada bol
Izjedat, -- jer se tebi spas još ne rodi.
To plaća je za ljubav tebi k čovjeku,
Ko bog jer božje dare krasne smrtnima
Ti preko reda poda, gnjeva se ne plašeć.
I zato tu ćeš stijenu čuvat nemilu
Stojećke, bez sna, ukočena koljena,
A mnogim krikom, jaukom ćeš uzalud
Jauknut, -- Zeusu srce neumolno je.
Kom vlast je mlada -- svakom kruta jeste ćud.

Snaga
Pa neka! Što se kratiš, žališ uzalud?
Što boga bozim' najmržega ne mrziš,
A tvoj dar počasni smrtniku izda on?

Hefest
Krv jedna, prijateljstvo silna veza je.

Snaga
Da, priznajem. Al' očev nalog ne slušat
Zar smiješ? Kako to te nije većma strah?

Hefest
Sveđ bez srca si ti, -- pun puncat drskosti!

Snaga
Tom suze nijesu od pomoći, uzalud
Ne trudi se, korist ako nije nikakva!

Hefest
O stoput -- stoput proklet bio zanat taj!

Snaga
Što proklinješ ga? Ovim sada mukama --
Da kratko kažem -- ništa nije zanat kriv.

Hefest
Al' opet da je drugog koga dopao!

Snaga
Sve teret ti je doli vladat bozima.
Ta nitko slobodan ti nije doli Zeus.

Hefest
Po ovom znadem, -- prigovora nema tu.

Snaga
Pa nećeš brže bolje okovima ga
Okovat, nećkanja da otac ne spazi?

Hefest
Ta tu su lisičine već pri ruci, gle!

Snaga
Pa na ruke ih stavi, snažnom snagom daj
Sad maljem udaraj, na stijenu pribijaj!

Hefest
(stavlja verige na ruku Prometeju.)
Pa vršim, poslom ovim već ne otežem.

Snaga
De jače udri, steži, nemoj sustajati
Ta on i iz škripa će sebi naći put.

Hefest
Ta ruka pripeta je, riješit nećeš je!

Snaga
I onu čvrsto sad pričvrsti, mudrac taj
Nek zna, da Zeusu nije umom premac on!

Hefest
(pribija drugu ruku.)
Lje s pravom neće nitko no taj grdit me!

Snaga
Oštrice grozno klina gvozdenoga daj
Sad kroz prsi mu naskroz krepko zabijaj!

Hefest
Jao! S muka tvojih žalim te, Prometeju!

Snaga
Ti opet krzmaš, žališ Zeusa dušmane?
Ej pazi, jednom sebe da ne požališ

Hefest
Na, prizor vidiš, -- očma gledat ne da se!

Snaga
Ta vidim. Kazan zaslužena stiže ga.
Al' preko bokova prebaci gvožde -- pas!

Hefest
To činit moram, -- odveć ne zapovijedaj!

Snaga
Da, zapovijedat i još jače vikat ću.

Ded slazi, silom sputaj noge negvama!

Hefest
(pripne noge.)
Pa s nevelikim trudom poso gotov je.

Snaga
Po probušenim negvam' krepko tuci sad,
Jer onaj, štono kazni djela, strašan je!

Hefest
Tvog obličja je jezik slika, prilika.

Snaga
Ti nježi se, al' moga srca kamenog,
Žestine, nagle ćudi nemoj korit mi!

Hefest
Hajdemo! Ruke, noge drže veze mu.

(Ide.)

Snaga
(Prometeju.)
Tu koči se, dare bogovima grabi sad
I davaj ljudma -- tome cvijetu vodenom!
Što? Mogu li muke te smrtnici skinut ti?
Eh, krivo tebe zovu bozi oprezom --
Prometejem ta samom treba opreza,
Izmotat kako ćeš se iz tih okova.

(Za Hermom otiđu Snaga i Sila)

Prometej
(sam.)
Božanski zrače, vjetrovi lakokrili,
Oj rijeka izvori i morskih talasa
Ti igro beskrajna, oj zemljo, majko sveg, --
Vas zovem pa i sunca, što sve vidi, krug:
Ded gled'te, kako od bogova pati bog!
Ta gledajte, kakvim li mukama
Ja kidan ću trpjeti tisuće
Sad godina! Takove nade mi
Taj mladi gospodar blaženih
Gle verige grdne!
Oh uzdišem s ove sad nevolje
I buduće, hoće li ikada
Osvanuti mukama ovim kraj.
Al' što to govorim? Unaprijed na vlas znam
Sve, što će biti, -- preko nade neće me
Ni jedan stići jad. A udes suđeni
Što lakše treba snosit, kad već znadeš, moć
Sudbine krute da je neodoljiva.
Al' niti mogu šutjet nit ne šutjet ja
O ovoj nesreći. Smrtniku podah dar
Pa bijedom zato ovom jadan sapet sam.
U Narteku ja kradom iskru ugrabih
Te vatre, ljudma, štono učiteljicom
Vještine svake svanu -- pomoć velika.
Za takve grijehe moram kazan trpjet sad
Pod vedrim nebom okovima prikovan!
(Čuje se šum.) Ah, ah!
Šum kakav, kakav miris doprije neznan mi?
Zar bog je ili čovjek ili oboje?
Zar klisuri na kraju svijeta stiže sad,
Da muku moju vidi? Hoće li drugo što?
Ded gled'te sužnja -- mene boga zlosretnog
I Zeusu dušmana i bozima svijem,
Što boga Zeusa pohađaju, dvore,
Oh omražena, a samo rad silne
I presilne ljubavi prema smrtniku!
Jao, jao! A kakav opeta blizu
Šum ptičiji čujem? Da, uzduhom lepet
Od udara krila lakijeh stoji!
Al' bilo što bilo, sve strašno je meni!

(Osvane Zbor Okeanida na krilatim kolima, koja se spravom s desne strane pomiču. Vide ih gledaoci prije nego Prometej.)

Zbor
Ti ništa se ne boj! Prijateljska svanu družba
Na hridi evo ovoj,
A hitrim takmi se krilma, -- s mukom
Svog oca si srce skloni.
Vjetra dah donese burni mene,
Jer udaraca -- gvožđa jek u spilju, zabit
Do mene prodrije,
Nježni mi stidak pogna.
Te na kolim' krilatijem bosa sunuh.

Prometej
Ao, ao!
Oj porode Tetije, rodilje divne,
Vi kćerke Okeana oca, što strujom
Bez počinka oko cijeloga svijeta
Sve uokrug struji,
Ded zirnite, glednite, okovma kakvim
Ja pripet na vrhu litica ovdje
U prodoru ovom
Gle morat ću jadnu stražiti stražu!

Zbor
Prometeju, da -- vidim! Oblačina tmasta
Sva suza puna pade
Na moje oči, lik dok tvoj ti
Na klisuri kidan gledam
U mukam', vezama gvozdenijem.
Na krmi su gospoda nova, Olimp drže.
Po novom zakonu
Zeus-bog nezakonito
Sad vlada i silne stare ruši vlasti.

Prometej
Ej pod zemlju dolje Hadu u krilo,
Mrtvace što prima,
U Tartar da beskrajni vrgo je mene,
U okove nelomne sapeo kruto,
Ni bog da se tome, a ni tko drugi
Veselio ne bi!
Al' sada ti jadan ko ljuljačka zračna
Gle trpim, što radost dušmanma je mojim!

Zbor
Koj' bog je srcem tako tvrd,
Te radost bi mu bilo to?
Kom doli Zeusu nijesu slast
Ti jadi tvoji? Samo on u gnjevu svom
Dušom nesmiljenom vijek
Urana porod tlači;
Prestat neće, dok sebi ne utoli srca strast,
Ili mu lukavstvom tkogod nedohitnu ne otme vlast.

Prometej
(napola za se)
Jest, zaista mene će, premda se meni
U strasnijem verigam' raspinju udi.
Još jednom gospodar blaženih trebat,
Da pletivo oktrijem ono mu novo,
S kog žezlo je i čast gubiti njemu.
I neće me svojim medenim riječma
Premamit, opčinit, i nikada neću
Ja strahom se prestrašit ljutijeh prijetnja
I ono mu odat, dok krutijeh veza
On ne skine meni i muke ove
Ne ushtjedne platom meni naplatit!

Zbor
Ti ljut si, gorkoj nevolji
Popuštat ne znaš, usta su
I odveć tebi slobodna.
A srce meni darnu, do dna prože strah;
Za tvoj udes strepim ja,
Gdje li je jednom tebi
Pristat, luku uočiti -- jadima tijem kraj.
U sina Kronova srce bez suze i tvrda je ćud.


Prometej
Znam, srca je kamena i sam za sebe
On pravicu čuva, al' opet ti, sudim.
Jedanput će biti još mekane ćudi,
Onako kad tresne;
Ljutinu će svoju žestoku stišat,
U ljubavi, prijateljstvu će onda
On željan jedanput meni doć željnu!


==Drugi čin==vvvvv




PROMETEJ, ZBOR


Zborovođa
Daj otkrij, kaži nama jasno sada sve,
Rad krivnje kakve Zeus-bog tebe popade
l tako grdno, ljuto meće na muke!
De reci nama, ako reč ne boli te!

Prometej
Da, boli dašto mene i kazivat to,
A boli šutjet, -- sve je za me teška kob.
Kad ono bozi gnjevom se razgnjeviše
I svađu jedni zametnuše s drugima --
Ta ovi Krona htjeli svrgnut s prijestola,
Da kralj im bude Zeus, a oni upni se,
Da bogovima nikad Zeus ne zavlada, --
Tad najboljim vam svjetom svojim sklonit ja
Titane, Urana i Zemlje djecu tu,
Ne mogoh, nego lukavštine prezreše
Vještinu, u objijesti svojoj nadutoj
Bez truda silom gospodovat misliše.
A ne jedanput samo mati Temida
f I Zemlja -- jedno lice, a dva imena --
Proreče mi budućnost, kako će se zbit,
Da Snaga, Sila neće slavit pobjede.
Već oni, što će lukavstvom istaknut se.
Al' riječma dok ja tako njima razlagah,
Ni svrnut na me se ne udostojiše!
U prilikama onda onim najbolje
Bar meni učini se majku poslušat,
Pomagat Zeusu rado -- njemu na radost.
Po mome svjetu crni bezdan Tartarov
Starodrevnoga Krona onog proguta
I drugove mu s njime. Kralju bogova
Onako ja koristih, a on meni sad
Ovakvom platom grdnom evo naplati!
Ta bit će ovo bolest vlasti silničke,
U prijatelje svoje da se ne uzda.
A što me pitate, rad krivnje kakove
On mene muči, to ću jasno kazat vam.
Čim sjede jednom on na prijesto očinski,
Tad odmah uzme dare dijelit bozima --
Čast ovu ovom, onom onu; sredi vlast,
A ništa baš se na bijednika čovjeka
On ne obazre, već rod cijeli cjelcati
Istrijebit htjede, drugi novi stvoriti.
I tomu nitko doli ja se ne oprije.
A ja se drznuh i smrtnika izbavih,
Da satrt u Had tamo se ne preseli.
Ovakva stoga mene kida nevolja,
Što trpjet jeste muka, tuga pogledat!
Jer samilost me spram smrtnika obuze,
Sam naći ne zavrijedih je, već nemilo
Prirediše me, -- Zeusu prizor nedičan!

Zborovođa
Od gvožđa, od kamena srce onog je,
Prometeju, u koga jeda ne jare
Te muke tvoje! To ne željeh vidjet ja,
Al' kada vidjeh, srce meni para bol.

Prometej
Da, prijatelja ražalit će pogled moj.

Zborovođa
Da nijesi možda dublje kud zabrazdio?

Prometej
Smrtniku ne dah, da unaprijed vidi smrt.

Zborovođa
A kakav li mu nade lijek za bolju tu?

Prometej
U njemu nadu slijepu ti udomih ja.

Zborovođa
Blagodat silnu na dar dade čovjeku.

Prometej
Pa osim toga vatru njemu podah ja.

Zborovođa
Pa vatru, plamen ima sad kratkovjek, stvor?

Prometej
Vještine mnoge po njoj će naučit on.

Zborovođa
Pa zar za takve grijehe tebe ovo Zeus --

Prometej
Jest, muči, neće -- neće da me riješi zla.

Zborovođa
A nije li ti muci tvojoj suđen kraj?

Prometej
Ne drugi, nego kad se onom prohtije.

Zborovođa
A kako će se prohtjet? Otkud nada ti?
Posrnu, -- ne vidiš? Posrnu, -- meni to
Kazivat nije slast, a tebi budi bol.
Al' pust'mo to, i traži mukam' kakav spas!

Prometej
U jadu tko ne ogrezne, tom lako je
Bijednika pusta svjetovat i putit ga.
A ja sa znanjem sve to radih. S voljom ti,
Da -- s voljom ja posrnuh, tajit neću to.
Smrtniku pomoć nosih, nađoh jada sam.
Ne, -- ne pade mi na um, s kazne takove
Na stijeni da ću evo ginuti visokoj.
Tu na kamenu pustu, u samoći toj.
I nemojte mi žalit jada sadašnjih,
Već sađ'te, čujte udes, što se primiče,
Da dokraja saznate sve! Pokor'te se,
Pokor'te mi se i pomoz'te meni sad
U bijedi! Huda sreća luta, jednako
Sad ovom, sada onom se prikrpi.

Zborovođa
(sa Zborom silazi s kola.)
Što reče, Prometeju, mi ćemo rado
To činiti tebi.
l sada ti laka ostavih skoka
To sjedalo svoje, strelohitra kola,
I presveti uzduh, ptičju stazu,
Te na zemlju ovu krševitu stupam,
A muke ti želim dokraja čuti.

(Dolazi Okean na krilatu konju.)




PROMETEJ, OKEAN, ZBOR


Okean
Prometeju, evo me k tebi! Gle kraju
Tog dugog i predugog stigoh ja puta;
Brzokrilog ovog krilaša je moga
Bez uzde mi misao ravnala moja.
A s tvoje sudbine, znaj, i ja ti trpim.
Ta jedna me krv -- to čini se meni --
Ovako sve sili, al' da i roda
Tog nije, iskazao nikome ne bih
Čast veću no tebi!
A vidjet ćeš, da je istina ovo;
Ta jezikom ne znam laskat zaludu.
De kazuj mi, kako da pomognem tebi,
Jer nikada kazati nećeš, da boljeg
Od Okeana druga, prijaka imaš.

Prometej
O! Što je? Pa zar i ti dođe jade mi
Da gledaš? Kako usudi se rječinu,
Što tvojim krsti se imenom, i pećinu.
Svod hridi žive, pustit, doći u zemlju,
Tu mater gvožđa? Ili stiže, udes mi
Da vidiš, sa mnom bijedu moju da žališ?
Daj gledaj prizor -- prijatelja Zeusova,
Na prijesto štono njega diže kraljevski,
U kakvim mukam' od njeg savijam se ja!

Okean
Ta vidim, moj Prometeju, i makar si
Sam mudar, najbolje te želim svjetovat.
Oh razaberi se i kožu novu daj
Navuci, -- nov je i gospodar bogova!
Ovako ljute, oštre riječi budeš li
Ti sipao, eh brzo će te čuti Zeus,
Pa stolovao i daleko gore on,
Te jed će, muke te sad šala činit se.
Al' gnjeva svog se prođi sada, patniče,
I traži ovim jadma svojim kakav spas!
Što zborim, možda ti se staro čini to,
Al' tako što za jezik odveć oholit,
Prometeju, zna vazda biti nagrada.
A ti još nijesi skučen, bijedi se ne klanjaš,
Već pored te sad želiš druge dostat se.
Al' mene li za učitelja uzmeš svog,
O ostan nogom lupat ne'š, kad razbereš,
Da oštar vladar vlada i samo silan.
I sada evo idem ja i kušat ću,
Tih muka ne bih li te riješit mogao.
A ti mi miruj, nemoj hulit odviše!
Il' ne znaš ti -- a nad mudracim' mudrac si, --
Da jezičinu pustu kazan stići zna?

Prometej
Bud' sretan, što te prijekor ne zadesi još,
A usudi se samilost iskazat mi!
Al' sad se kani, ne brin' se! Zacijelo ga
Ti sklonit nećeš, -- nije lako sklonit ga.
Al' pazi, sam da s puta svog ne nastradaš!

Okean
Da, -- bolje bližnjeg nego sebe putit znaš.
Po djelma ne po riječima to ti sudim ja.
Al' skrenut ne'š od nauma me nikako!
Ta dičim -- dičim se, što milost meni će
Iskazat Zeus, te jada tih ću riješit te.

Prometej
Pa to te hvalim, hvalit neću prestat ja.
Ta dobre volje tebi ne ponestaje.
Al' nemoj mi se trudit, zalud tebi trud,
Pomoći nećeš meni ma i trudit se
Ti htio! Nego miran budi, mani se!
Jer tišti li bijeda mene, zato ne bih rad,
Da njih što više s mene snađe nesreća.
Ne, nipošto! Ta mene tare udes već
Mog brata Atlanta, što stoji onamo
U kraju na zapadu, a na leđima
Stup neba, zemlje drži -- teret nemalen.
I Zemlje sina, pećina kilikijskih
Stanara vidjeh, požalih -- da -- bijesnoga
Tifona, čudo grozno s glava stotinu.
Al' sila svlada ga; svim bozim' oprije se,
Iz ždrijela grdnog strave dahom disaše,
Iz očiju mu divlja vatra sijevaše,
Ko Zeusa vladu da će silom srušit on.
No dođe njemu budna strijela Zeusova,
Na nj plamom paleć obori se grom
I hvastavijem hvalam' učini mu kraj.
U samo srce pogodi ga, sažeže,
Te ošinuv ga snagu smrska njegovu.
I bez koristi, protegnuto tijelo mu
Sad leži ondje blizu tijesna morskoga,
A tiskom tišti njega Etne gore dno,
A navrh vrha sjedi, gvožđe kuje bog
Hefest; tu će jednom vatre potoci
Provalit, gladnim ždrijelom ravna polja će
Tad Sicilije krasne, rodne proždirat
Bujicom žarkom strašne bure ognjene.
Da, takvim jedom Tifon će uskipjet sav,
Grom Zeusov makar ga u ugalj sažeže
A nevješt nijesi ti, za učitelja me
I ne trebaš. De spasi sebe, kako znaš!
A ja ću trpjet ovaj sada udes svoj.
Dogod se Zeusu duša gnjeva ne prođe.

Okean
Prometeju, zar uistinu ne znaš ti,
Da bolnoj duši našoj riječi ljekar su?

Prometej
Jest, ako u čas dobar srce blaži tko
I srdžbu, kada plamti, silom ne tuši.

Okean
Kad dobru volju, srce smjelo ima tko,
E kakvu u tom štetu vidiš? Kazuj mi!

Prometej
Trud izlišan je, dobro srce glupost je.


Okean
Tu bol bolovat pusti me, kad pametnu,
Ne činiti se pametnim, je najbolje.

Prometej
To moja jeste -- vidjet će se -- pogrješka.

Okean
Riječ tvoja očevidno kući vraća me.

Prometej
Jest, sažaljenjem da se tim ne omraziš.

Okean
Zar tom, na prijestolu što silnom sjedi sad?

Prometej
Ej pazi, srce da mu jednom ne plane!

Okean
Kob tvoja učitelj mi, moj Prometeju!

Prometej
Daj kren' se, hajde, zadrž' pamet tu si sad!

Okean
Tu riječ mi reče, kad onako polazim.
(Odlazi.)
Ta ravnim putem -- zrakom evo krilma se
Konj krilaš krili i odmorit koljeno
U domu, staji svojoj on bi rado već.




PROMETEJ, ZBOR


Zbor
Prometeju, s hude te sreće tvoje plačem,
Sva rasplakana biser-kaplje
Gle ronim, suza vrelom
Svoj obraz kvasim, topim
Po zakonima svojim
Gle Zeus-bog strašno vlada,
Nad bozim' starim kopljem
On oholito maše
Sva savcata zemlja već lelekom se on,
Vlast uzvišenu, staru, dičnu,
Da -- tvoju i tvog roda
Sav zapad eno plače,
Sav svijet, kom sijelo, dom je
Ta Azija gle sveta,
Rad silnih, prebolnijeh
Tih jada tvojih žali
Djeve, jakote u boju,
Kraja kolšanskoga kćeri,
Pa i narod skitski plače,
Što do jezera Meotskog
Živi na kraju svijeta
Plače Arije cvijet bojni -
Grad mu na visoku visu
Kavkazu nadomak, stoji,
Strašna vojska, oštrorto
Koplje joj zvekom zveči!
A prije samo vidjeh ja mukam' groznim srvana
Titana boga Atlanta, kog zemlja
Silnom, neizmjernom snagom i neba svod
dovijek tišti, a on stenje
Val morski buci, uzdiše s njime, morsko ječi dno,
I huči zemlja, Hada bezdan crni,
Izvori svetih tekućica rijeka
rad jadna bola njeg'va stenju.

Treći čin[uredi]

Prometej
Ne sudite, od slaboće ili prkosa
Da šutjeh ja, već tuga srce para mi,
Kad sebe vidim gle ovako zgažena
Pa opet tko li drugi no ja zapravo
Tim bogovima novim časti podijeli?
Al' o tom šutim. Ta vi znate, -- ne marim
Kazivat vam. No ljudske čujte nevolje,
Smrtnika kako, gdjeno prije bješe glup,
Obdarih umom, dijelak dadoh razbora!
Al' kazat neću, grdnjom da ga pogrdim,
Već darom svojim da dobrotu dokažem
On, gledajući prije, zalud gledaše
I slušaše, al' ne ču, već ko slika sna
On dugo, dugo vremena sve miješaše
Bez glave. Nit je znao, što je zidan dom
I suncem obasjan nit što je drvodjelja
Prebivao pod zemljom, kao brzac mrav,
Po zakucima tamnih, mračnih pećina
Pa stalna nije znaka znao nikakva
Nit zimi niti pramaljeću cvjetnome
Nit rodnom ljetu, već je bez pameti on
Sve radio, dogod mu zvijezda izlaza
I zalaza ne kazah tajnu veliku
Pa onda broj mu otkrih, izum najveći,
I pisma sastav, dadoh pamet -- majku tu
Duhovitu i svega stvoriteljicu
I prvi ja u jaram bika uhvatih,
A on se igu poda, uzdi pokorna
Zapregoh konja pod kola, smrtniku nek
U poslu tešku tijelom bude zamjena,
Da -- konja, ures, gizdu sjajnog bogatstva.
I nitko drugi nego ja moreplovku
Mornaru stvorih lađu s krilma prtenim
Iznađoh jadan iznašašća takova
Smrtniku, a sam nemam misli, kojom bi
Sad nevolje se ove oslobodio.

Zborovođa
Zlo grdno stiže tebe, um te ostavi.
Kolebaš se, te klonu kao liječnik slab
Kad bolest njega srva, za se ne možeš
Pronać lijeka, kojim da se izliječiš?

Prometej
Kad drugo čuješ, još ćeš većma čudit se
Vještinam', sredstvim', kakvim sve se dosjetih
Najznatnije je kada se razbolje tko,
Nit jesti što nit mazat ni pit nemaše
Za svoje zdravlje, nego je bez ljeka on
Sve venuo, dogod mu ne pokazah ja
To miješanje ljekarija spasonosnih,
A tim se od svake on brani bolesti
I proroštvo udesih, mnogo načina
Razabrah prvi iz sna, što se doista
Dogodit mora, glase mu tajnovite
I znake, što ih putem sreta, objasnih
I pomno ja ti pticam' krivih panča let
Rasudih, da li sreću ili nesreću
Po svojoj nose prirodi, i kakav je
U koje život, kakva li među njima
Nenavist, ljubav, život teče zadružan,
Pa kako glatka treba da je utroba
I koje boje žuč, da bude bozima
Veselje koja l' šarim da je jetrima
Ljepota Pa i ude salom zavite,
Dugačko spalih bedro, -- k znanju sakritu
Dovedoh čovjeka i znake ognjene
Pokazah slijepcu, što ih prije ne vidje.
Da, tako je. Pa onda tko će kazat još,
Blagodat da je onu, što se ljudima
Pod zemljom dolje krije: bakar, željezo
Pa srebro, zlato, -- prije mene našao?
Znam stalno: nitko doli luda hvastava.
S riječi malo ukratko sve skupa čuj:
Sve umjeće su ljudma od Prometeja!

Zborovođa
Za čovjeka se preko reda ne brini
I odnemarit nemoj sebe nesretna,
Jer nadu dobru gajim, da ćeš jednom još
Tih okova se riješit, biti jak ko Zeus.

Prometej
Da tako bude, -- usud stalni još ti to
Ne reče, nego jadma, bolma bezbrojnim
Ovako kinjen otet ću se verigam'.
Od sudbe je vještina mnogo slabija.

Zborovođa
Pa tko nam to sudbine ravna kormilom?

Prometej
Tri Suđenice, usto Srde pamtilje.

Zborovođa
Pa od njih dakle Zeus-bog jeste slabiji?

Prometej
Ne -- neće on ti izbjeć sudbi suđenoj!

Zborovođa
A što je Zeusu suđeno do vječna vlast?

Prometej
To saznat nećeš nikad, -- pa i ne pitaj!

Zborovođa
Da, svetinja je neka, što je kriješ ti.

Prometej
Ded sjetite se drugog čega, o tome
Govorit nije -- nije čas, već krit je,
Što više se može; budem li to čuvao,
Tih veza grdnih, boli riješit ću se ja.

Zbor
Zeus-bog, gospodar svega,
Pamet tu mi ne dao, na nj da se dignem
Ni da se prići bozima kratim i klati goveda, gozbu svetu,
Ondje uz Okeana, oca si svoga, valove vijekom vječne!
Riječju ne griješila ja!
U srce mi se ukopalo, nikad izbrisalo:
Slatko je žića svoga
Dane duge u punoj trajati nadi,
U radosti vedroj sveđ srce si krijepit. Ali me groza hvata,
Tebe kada gledam, gdje mukam' se nebrojenijem tako mučiš.
Odveć, Prometeju moj,
Dušom svom smrtnika ljubiš, -- Zeusa strah te nije.
Oh, tužne li ljubavi, dragi! Gdje branik kakav? Kaži!
Gdje pomoć od bića, što dan -- dva živi?
Zar ne vidje slabost slabu,
Sliku sna -- rod ljudski, slijepi,
Što nemoći svojom ko teškijem putom je sputan?
Zeusova reda lje snovi ljudski porušit neće!
Prometeju, to ti razabrah, kad zlu kob vidjeh tvoju.
A druga mi pjesma na um sada dođe
No ona, uz kupelj, krevet
Na dan svadbe što ti pjevah,
Kad vjenčanim darma Hesionu, oca mi porod,
Pridobi, odvede, ljuba, druga braku da ti bude.

(Naglo bane Ija raskuštrane kose s rogovima na glavi.)

Četvrti čin[uredi]



PROMETEJ, IJA, ZBOR


Ija
Kraj kakav to? Kakav li narod? Koga --
Da kažem -- na stijeni, na udar buri
Gle pripeta vidim?
Rad kakova grijeha trpiš i gineš?
Daj reci mi, kamo,
U koju li kukava zemlju dolutah!
Ah, ah!
I opet jadnu prolaze me trnci!
Sjen Arga, Zemlje sina -- pomoz', bože! --
Pastira sa tisuću oči vidim;
Ide -- ide, a očima lukavim
Sve zvjera on, -- ni mrtva ne krije ga
Zemlja, već jadnu mene,
Iz donjeg svijeta dižuć se, gladnu gle
Goni, morskijem vere se žalom tud.
Voskom složena svirala glasna se
Glasi, san svirka mi nosi sad.
Ao, ao! Kud lutanje me vodi --
Lutanje daleko?
Kronov sine, u kakvu me --
Kakvu zateče grijehu? Zašto mene
Jadima ovim -- uh! --
Ti sape? Bijesnim strašilom -- mukama
Zašto s uma 'vako goniš
Munjom spali me, zemljom potrpaj il' morskoj daj
Progutat nemani!
Ne ogluši mi se
Želji, gospode!
Ta skitnja skitna dosta me
Već satre, dogledat ne mogu, kako ću
Bijedi ja se otet
Čuješ -- čuješ li djeve rogate glas?

Prometej
Pa djevu bijesom gnanu ja da ne čujem --
Kćer Inahovu, s koje Zeusu ljubavlju
Usplamtje srce, a sad Heri miška sva
Goleme, teške pute silom putuje?

Ija
Otkud za ime oca mi dozna ti?
Reci mi kukavoj tko si ti?
Tko si, oj jadni, kad bijednoj meni
Istinu zboriš svu?
Bolest božiju kaza mi,
Žalcem bijesa što -- ao! -- bode, ništi,
Svijetom me goni -- uh!
A s muka skokom gladnim, hitrinom svom
Gle hrleć amo stigoh,
Here volja i Ijutost svlada me Koji li
Zlosretnik isto -- uh! --
'Vako, ko ja, trpi?
Nego jasno mi
Oglasi, patnja kakva me
Još čeka! Ima l' pomoć, ima l' boli lijek?
Kaži, ako znadeš!
Pričaj, očituj djevi lutalici!

Prometej
Sve, što znat želiš, jasno, bez zagonetke,
Prostodušnom ću riječju, kako prijanu
Govorit liči, reć' ti -- gledaš onoga,
Što stvoru ljudskom vatru da, -- Prometeja.

Ija
O spase opći, koji svanu ljudima!
Prometeju bijedni, zašto kazan trpiš tu?

Prometej
Baš ovčas jade svoje plakat prestah ja.

Ija
Zakratit valjda milost ovu nećeš mi?

Prometej
De kakvu tražiš! Sve od mene saznat ćeš

Ija
Daj reci, tko te ovo na krš prikova?

Prometej
Ma volja Zeusova, Hefesta desnica.

Ija
Za kakve grijehe patnjom tom se patiš ti?

Prometej
Eh, samo toliko tebi otkrit mogu ja

Ija
Pa k tomu još svršetak mom potucanju
Daj kaži, kad će jednoj onaj kucnut čas.

Prometej
Al' bolje ti je ne znat nego znati to.

Ija
Ne -- nemoj krit mi, što pretrpjet mi je još!

Prometej
Ma ne kratim ja tebi ove milosti.

Ija
Pa što se onda necaš i ne odaš sve?

Prometej
Ta rad sam, al' ću, strah me, srce zbunit ti.

Ija
Ne vodi brige više, no mi drago je!

Prometej
Kad želiš, ono kazat treba. -- Dakle čuj!

Zborovođa
Ne, još ne! Za volju i meni mrvu daj
Učini! Čujmo prije bolju njezinu, --
Nek sama priča svoju sudbu zlokobnu,
Od tebe tad nek muke sazna ostale!

Prometej
Do tebe, Ija, stoji, da im ljubav tu
Sad iskažeš, -- ta sestre su ti ocu tvom
Sudbinu svoju oplakat, prožalit
Jest u čas onaj truda vrijedno, iz oka
Slušaču kada suzu smamit može tko.

Ija
Ja ne znam, kako ne bih poslušala vas
Štogod želite, iz riječi mi jasne vi
Sve doznat ćete, ali i kazivat me
Već boli o oluji božjoj, propasti
Mog lika, otkle na me jadnu sruši se
Sveđ u snu obnoć dolazile prikaze
U odaje mi djevojačke, zborile
Baš riječma slatkim -- „Djevo sretna, presretna,
Što djevuješ mi dugo, a najsjajnije
Dokopat udaje se možeš? Za tobom
Zeus plamom čežnje plamti i u ljubavi
Sjedinit on se želi. -- Dijete, zagrljaj
Ne odbij Zeusov k Lerni - bujnoj livadi
Izađi, k oca svoga stadu, oboru.
Čeznuće da se Zeusa oku smiri već!"
Sni takvi svaku noćcu mene nesretnu
Sve mučili, dogod se ne usudih ja
Svom ocu kazat ona noćna strašila
Glasnika u Pit i Dodonu silu svu
On slaše, ne bi l' dozno, što mu radit je,
Što zborit, bozima da bude po volji
Al' vratiše se s proroštvima nejasnim
I zagonetnim, tamom riječi zastrtim.
Glas napokon ti jasan dođe Inahu
Sa zapovijeđu, porukom, nek od kuće,
Iz domaje goni mene, svijeta krajnijem
Da granicam' se odvrgnuta potucam.
Od Zeusa ako neće on da gruhne grom
I cijelo pleme ne zatre mu dokraja
To proročanstvo Loksijino skloni ga,
Iz dvora tužan tužnu mene otjera
I progna, -- al' ga Zeusa sila prisili,
Te preko srca svoga 'nako uradi
I odmah oblik, pamet mi se prevrne,
Pa rogatu me, kako sad me vidite, --
Štrk ljuti bosti stane, skokom bijesnijem
Ja žurno Kerhni, vodi pitkoj, odskačem
I vrutku Lerni, a govedar, Zemlje sin,
Arg nagle ćudi uze pratit, vrebat me,
i gustim očma pazit svaki korak moj.
Al' iznenada najedanput život mu
Kob uze, -- mene bijesom evo goni sad
Bič božji od nemila do nedraga svud
Sad ču mi, što se zbilo Znaš li kazat mi
Ostatak jada, -- kazuj! Od milosrđa
Ti mene nemoj riječma tješit lažnijem!
Zlo najgrđe je, velim, ishitrena riječ

Zbor
Ah! ah! Stan'de! Uh!
Nikada -- nikad ne nadah se,
Do uha da će mi glas doći nečuven,
Ni da će napast, propast, prepast
Gledat grozota je, tegoba snosit vijek! --
Dušu mi dvoreznim parat rtom
Ao, sudbo, sudbo!
Lje bijedu vidjeh, -- sva potrnuh!

Prometej
(Zboru )
Već prije reda tužiš, straha puna si, -
De stani, dok i drugo ne razabereš

Zborovođa
Daj kazuj, pričaj! Bolnom godi zaista
Unaprijed bol kad dobio znade buduću.

Prometej
Da, prvu želju onu vama ispunih
Ja lako. -- Prije svega nju čut željeste,
Da sama muku svoju ispripovijeda.
A drugo sada čujte, kakve patnje još
Od Here treba mlada ta da prepati!

(Iji)
Ti, Inahovo čedo, daj na moju riječ
Svom dušom pazi, kraj da saznaš putu svom!
Odavde najprije se suncu na istok
Ti kreni, neoranim hodi poljima!
I skitniku ćeš Skitu doć, -- pod krovom mu
Pletenim na kolima lijepih točkova
U zraku stan je, ima luk strjelometni,
Ne priđi mu, već žalom, što ga bije val,
Sve uz kraj krokom kroči, putuj svijetom tim!
A nalijevo Halibljani nastavaju -
Kovači gvozda, njih se treba da čuvaš, -
Divljaci su, tuđinac prić im ne smije,
Na rijeku Hibrist tad ćeš doći, -- ime joj
Baš liči, prijeći nemoj -- nije lako prijeć,
Dogod do samog ne stigneš mi Kavkaza,
Do gore ponajviše, gdjeno s glavica
Svom snagom rijeka navire. -- Vrhunce sve,
Što do neba se dižu, prijeđi, na jug se
Ti putem kreni! K četi ćeš amazonskoj,
Muškarca što ne trpi, doći, jednom će
U Temiskiri oko Termodonta se
Naselit sve do Salmidesa na moru
Do žala kršnog, što mornaru mrzak je
Domaćin, lađam' očuh. -- One kazat će
Put od srca ti rado Predžbi kimerskoj,
Do tijesnih vrata doć ćeš morskih, smiona
Nju srca pusti, prijeđi tijesno meotsko,
U ljudi dovijek širit će se velik glas
O putu tvome, Bospor ime dobit će.
Europe zemlju ostaviv na azijsko
Ti kopno stupit ćeš. Ne čini li vam se
Kralj bogova da siledžija jednak je
U svemu? To stvorenje ljudsko htjede bog
Obljubit, a tumarat 'vako nagna je.
Na grozna, djevo, prosca namjeri se ti
Pred svadbu svoju! Riječi što ih sada ču
Još mukama ti ni početka ne kažu!

Ija
Ajme, ajme meni! Uh!

Prometej
Ti zajauka, zastenja! A što ćeš ti
Tek onda, kada druge čuješ nevolje?

Zborovođa
Pa zar ćeš njoj još jada kazat drugijeh?

Prometej
Da, burno more bijede ljute, preljute!

Ija
Pa koja korist meni od života mog?
Sa stijene tvrde brzo što ne bacih se,
Do na dno da se srušim, riješim muka svih?
Ta bolje bi mi bilo samo jednom mrijet,
No od dana do dan dovijek jadno patit se!

Prometej
E, teško bi ti muke moje snosila.
Gdje mrijet nikad meni nije suđeno!
Ta smrt bi meni -- jadim' ovim bila spas
Al' 'vako ti mi nema kraja nevoljam',
Dogod se s vlasti kraljevske Zeus ne sruši.

Ija
Pa zar je Zeusu ikad pasti s prijestola?

Prometej
S veseljem, mislim, gledala bi zgodu tu!

Ija
A kako ne bih, kad od Zeusa trpim zla?

Prometej
Ta da je tako, prosto li je eto znat.

Ija
A tko će njemu žezlo otet kraljevsko?

Prometej
Sam sebi -- taštog srca svoga snovima.

Ija
A kako? Kaži, ako nema štete ti!

Prometej
Pirovat pir će, s kog će jednom kajat se.

Ija
Sa bićem božjim, ljudskim? Kaži, smiješ li?

Prometej
Što pitaš, s kakvim? To se kazat ne smije.

Ija
A hoće li ga žena svrgnut s pnjestola?

Prometej
Jest! Sina boljeg, no je otac, rodit će.

Ija
A nema li mu lijeka od te kobi zle?

Prometej
Ne, -- ako ovih ne riješim se okova!

Ija
Pa tko će preko Zeusa volje riješit te?

Prometej
Od potomaka tvojih bit će jedan to.

Ija
Što reče? Zar će sin moj tebe riješit zla?

Prometej
Da, treći porod za desetim koljenom.

Ija
To proroštvo dokučit nije lako mi.

Prometej
Pa i ne traži, jade svoje da čuješ!

Ija
Al' nemoj dobro nudat, onda kratit mi!

Prometej
Od dva ću glasa jednijem obdarit te.

Ija
A kakvim? Kaži oba, birat meni daj!

Prometej
Dam. -- Biraj, hoćeš li da jade druge ti
Još rečem jasno ili, -- tko će mene spast!

Zborovođa
Ti jedno njoj, a meni drugo za volju
Učini, te kazivat nemoj kratit se!
I reci ovoj, kud će još potucat se,
A meni, tko će tebe spast! To želim čut.

Prometej
Kad tražite, protivit vam se neću ja,
Već sve ću kazat, što želite. -- Najprije
Ja tebi, Ijo, mučnu klatnju pričat ću,
Ko pismom vjerno u srce zapiši si!
Kad prijeđeš vodu, od dva kopna granicu
Ti istoku se žarkom, sunca stazi kren'!
I pjenom morskom plivaj, polju Gorgonskom
Krstem dok ne prispiješ, gdje Forkide,
Tri djeve sijede, -- likom labudice su.
Prebivaju, a jedno oko, jedan zub
Imadu, niti sunce na njih zrakama,
Nit mjesec svijetlom noćnim sine ikada
A blizu njih tri sestre živu krilate,
Gorgone, -- zmije kosa su im, ljudski im
Stvor mrzak je, smrtniku, kad ih spazi on.
Dah stane. -- To ti velim, da se čuvat znaš
Još za drugi mi pogled grozni evo čuj!
Ti pasa Zeusovih se čuvaj, arslana
Oštrokljunih, žestokih, i jednooke
Na konju vojske -- Arimaspa, vrelu su
Plutona, vode zlatne, svuda susjedi.
Ne priđi njima! U daleku zemlju ćeš
Tad doći k crnu puku, štono stanuje
Na izlazu sunčanom, gdeno rijeka je
Etiopska Uz njenu idi obalu.
Dok slapu ne stigneš, gdje s gora Biblovih
Već ko Nil svetom vodom slatkom ruši se.
U trouglati on će tebe vodit kraj,
U Nilsku zemlju, gdje daleko sijelo je
Osnovat, Ijo, tebi djeci suđeno.
No ako ti je od tog nešto nejasno
I tamno, daj još jednom pitaj, jasno čuj!
Ta više imam vremena, no želim baš.

Zborovođa
Imadeš li o lutanju joj zlokobnom
Još kazat što il' dosad kazat propusti,
Ti kazuj! Reče l' sve, iskaži ljubav nam,
Što tražismo te, -- valjada se sjećaš još.

Prometej
Kraj svemu putu ona ču. -- A da mi zna,
Da slušala me zalud nije, kazat ću,
Što s' napatila, ovamo dok ne stiže,
Nek mojim to mi riječma bude potvrda!

(Iji)
Većinu toga -- dosadno je -- pustit ću.
Te samog kraja lutanja se mašam tvog.
U mološku kad ono stiže krajinu --
Dodoni na vrleti strmoj, sjedište
I proročište gdje je Zeusa Tesprotskog,
Tad -- čudo neviđeno -- hrasti proroci
Ko dičnu tebe Zeusa ženu buduću --
Zar to ti laska? -- jasno, bez zagonetke
Baš ikakove pozdraviše pozdravom,
Odande bijesom obuzeta naže ti
Duž žala putem k silnoj draži Rejinoj,
A otud trkom natrag bura goni te;
A s vremenom će jednom onaj morski kut --
To stalno znadi! -- Jonskijem se prozvati,
Da rodu ljudskom spomen bude puta tvog.
Te riječi su svjedokom tebi uma mog,
Da nešto više vidi, no je očito.
A drugo vama i njoj skupa kazat ću
I tragu ću se riječi vratit prvijeh.
Na kraju kraja onog ima Kanob grad
Na samom ušću nilskom, glibu snesenom.
Tu Zeus ti pamet vraća, neustrašivom
On rukom dira tebe, čedo rađa on.
I crnog Epafa ćeš rodit -- ime mu
Od rađanja je Zeusova; uživat će
On zemlju, široki što natapa je Nil.
A s pedesetero će djece koljeno
Od njega peto, s kćerma samim u grad Arg
On doći, svadbe rođenih se bratovih
Sinova kloneć. Al' će planut srca strast,
I jastrijebi daleko za golubicam'
Zaostat neće; kobni lov će lovit -- brak,
Al' slasti užit bog ti njima neće dat.
Pelazgija će ženskom rukom krvavom
Njih primit, svladat obnoć budnom smjelošću;
I žena svaka mužu život otet će, --
Mae dvosjekli zaronit u krv žrtve će.
Dušmane moje stigla takva Kipranka!
Kćer jednu čežnja će premamit, druga si
Svog bračnog ubit neće, nego srce će
Umekšat svoje, od dvog jedno voljet će:
Zvat kukavicom se no grješnom krvnicom.
A ta će Argu rod poroditi kraljevski.
Ispričat pomno sve -- tom treba govor dug.
Jest, iz sjemena onog hrabar niknut će
Potomak, lukom slavan; mene muka će
On riješit. Takvo mati mi starodrevna,
Titanka Temida, proreče proroštvo;
A kako, kada, -- o tom duljit moro bih,
Al' da i čuješ, korist ne bi bila ti.

Ija
(stane mahnitati.)
Ha, naprijed, naprijed! Grč hvata me opet, ludilo mozak
Već reže i žeže, bijesa me žalac
Sve bez vatre pali!
I srce mi od strave o grudi bije,
A igraju oči, vrte se meni!
Gle silazim s puta, bjesnila bijesna
Hak progoni mene, bez uzde je jezik,
I mutne mi riječi bez ikakva reda
O valovlje crne nevolje biju!

(Odjuri.)




PROMETEJ, ZBOR


Zbor
Mudrac, da -- mudrac bješe,
Tko nam prvi svojijem dokuči umom, jezikom ovo izreče:
Prema sebi družicu birat je izbor najbolji;
Siromah nek se za brakom oholica
Bogatijeh ne jagmi, a ni onih,
Rodom štono svojim diče, koče se.
Nikad -- nikad, časne
Suđenice, mene ko nevu vi ne vidjele uz Zeusa na logu,
Niti sa nebesa mladoženju kakvog grlila!
Sa zebnjom Iju djevicu gledam stidnu --
Proscu otimala se, a mukama
Here progon, kobna skitnja ništi je.
Brak jednak i bez strepnje -- to je uzor moj.
Ljubav jačih bogova
Neizbježnim ne zapela okom o me!
Boj takav crn je boj, tu spasa nema.
Ne znam, što bi sa mnom bilo.
Zeusa volji ne vidim
Kako bih otela se.


Peti čin[uredi]

Prometej
Da, Zeus će, bio on i srca ohola.
Još malen biti, -- takvu svadbu sprema se
On slavit; s vlasti, s prijestola će bez traga
Otpuhnut njega. Krona oca dokraja
Izvršit tad će kletva se, kojom kleo se,
Kad s davnog svoga rušio se prijestola.
A od tih jada lijeka bog mu nijedan
Pokazat jasno osim mene neće moć!
A ja to znam, znam način. Stog nek sjedi sad,
Nek junači se, u grom uzda nebeski,
Nek ruka njemu trese strijelom ognjenom!
Ta od koristi neće bit mu nikakve,
Već grdnim padom -- spasa nema -- past će on.
Sam protiv sebe takva protivnika sad
On diže -- čudo snage neodoljive.
Od munje on će naći jači ognja plam
I tutanj strašni, -- sam će grom zanijemit s njeg.
I trozub morski, s kog se trese zemlji dno, --
To koplje Posidonovo će slomit on.
Tom nesrećom će poražen razabrat tad,
Od ropstva koliko se razlikuje vlast.

Zborovođa
Tom željom svojom sve se Zeusu groziš ti.

Prometej
I zbit će se! Što želim, to i zborim ja.

Zborovođa
Zar nadat nam se, da će Zeusa svladat tko?

Prometej
I jade teže trpjet će, no moji su


Zborovođa
A kako strah te nije izreć takvu riječ?

Prometej
Što da me strah, kad mrijet mi nije suđeno?

Zborovođa
Al' bol još od te bolniju će zadat ti!

Prometej
Pa neka! Na sve ja sam evo pripravan

Zborovođa
Adrastiji tko klanja se, mudra glava je,

Prometej
Štuj, moli, laskaj gospodaru svakomu!
A ja Zeusa manje marim od ništa
Nek radi, vlada ovo kratko vrijeme još
Po volji, dugo neće vladat bozima
Al' evo vidim Zeusova skoroteču,
Tog našeg novog gospodara slugana, -
Zacijelo dođe nešto novo javit nam


(Hermo s krilašcima na nogama i s glasničkim štapom u ruci spušta se na stijenu)




PROMETEJ, HERMO, ZBOR


Hermo
Mudracu tebi, duši ljutoj, preljutoj,
Što bozim' zgriješi, biću što kratkovjeku
Čast poda, - tebi tatu vatre zborim ja
Moj otac nalaže ti, brak da kažeš mu,
S kog on će - to se hvališ - svoju gubit vlast
I nemoj ništa zagonetat meni sad,
Već po istini kazuj sve i naprtit,
Prometeju, ti nemoj meni dvostruk put!
Ta vidiš, Zeus sa takvim ne zna šalit se

Prometej
Dostojanstvena i oholosti puna je
Riječ tvoja, kako liči sluzi božjemu
Sad novi vladate, u dvoru visokom
Bez tuge mislite stolovat Kralja dva
Zar bijegom iz njeg bježat ja već ne vidjeh?
A trećeg ću vladara vidjet sadašnjeg, -
Najgrdnije i najbrže će pasti on
Pa čini l' ti se, da ja strepim i dršcem
Od novih bogova? Ne, ama ni zere!
Požur' se natrag putem, kojim dojuri!
Ta doznat nećeš ništa, što me pitaš ti

Hermo
Al' takvim prkosom i prije doista
U bijedu tu ti eto sebe dovede

Prometej
Za tvoju službu ja se svojom nevoljom -
To znaj mi dobro - ne bih išo mijenjat sad

Hermo
Ta bolje je robovat, držim, stijeni toj,
No ocu Zeusu vjeran bit glasonoša!

Prometej
Nek napržice tako nadimaju se!

Hermo
U dobru, čini se, plivaš u tim prilikam'

Prometej
U dobru? U ovakvu dobru dušmane
Ja svoje gledo' Tu i tebe mislim ja

Hermo
Pa zar i mene s bijede svoje kriviš što?

Prometej
Ta jednom riječju mrzim na sve bogove
Za dobro moje što mi krivdom čine zlo

Hermo
Iz riječi vidim bijes ti, bolest nemalu

Prometej
Jest, bjesnim, ako bijes je mrzit dušmane

Hermo
Al' teško s tobom kad bi sretan bio ti!

Prometej
Ao meni!

Hermo
"Ao meni'" - takve riječi Zeus ne poznaje

Prometej
Al' dugo vrijeme svakog to ti nauči

Hermo
Pa opet još se ne nauči pameti!

Prometej
Ta da, - jer ne bih ja sa slugom zborio

Hermo
Ti, čini se, nećeš reć, što traži otac moj

Prometej
Ta da, - zahvalnost dužan, dug bih smirio!

Hermo
Ti dugo mene grdiš ko dječarca baš

Prometej
Zar mjesi dijete, nijesi l' od njeg gluplji još,
Od mene ako išta doznat nadaš se?
Ne, nema muke, nema sredstva, kojim će
Zeus mene nagnat, njemu da to otkrijem,
Dok okova, sramote te mi ne skine!
Pa stoga neka žarke munje baca plam,
Bjelokrilim nek snijegom, gromom svojijem
Do na dno zemlje uzmuti i trese sve,
Al' ništa od tog mene neće sklonit baš,
Da kažem, tko će njega skinut s prijestola'

Hermo
Gled', čini l' ti se, od pomoći da je to

Prometej
Već davno ti promotrih i odlučih to.

Hermo
De preni, ludo, preni se jedanput već
I misli prema svojoj bijedi sadašnjoj!

Prometej
Dosađuješ, - ko valu zalud govoriš.
Ne došlo tebi nikad na um, da ću se
Ja Zeusa volje prepast, ženska postat još
I poput babe ruke da ću pružati,
I na kog mrzim iz dna duše, molit tog.
Da veza ovih riješi me! Ne, nipošto!

Hermo
E mnogo zborih pa ću zalud, čini se,
I drugo zborit, - molbe srca ne blaže
Nit mekšaju ti. Kao ždrijebe prvi put
U jarmu, žvale grizeš, juriš, uzdi se
Ti otimaš. Žestinu rada razbor slab
U tebe. Prkos bezumnikov veće sam
Po sebi svemu baš na svijetu podlegne.
Al' vidi, moju ako riječ ne poslušaš.
Kolika se oluja, vali nevolje
Neizbježne na tebe dižu! Guduru -
Tu vrlet gromom će i munjom ognjenom
Moj otac svu rasprskat, tvoj će sakrit trup, -
U zagrljaju kamenom će nestat te!
Dug - dug će godinica niz navršit se,
I opet ćeš na svijetlo doć. Pas krilati.
Krvožedna će Zeusova orlušina,
S tvog tijela krpe mesa trgat požudno;
Dan na dan gost će nezvan tebi dolazit
I jetra, od kljuna sva crna, bušiti.
A kraju tih se muka nemoj nadati,
Dok bog se jedan zamjenikom ne javi
Tim jadma tvojim, drage volje ne sade
U mračni Had, u bezdan crni Tartarov.
Stog razmišljaj! Jer nije hvala, pusta laž,
Što rekoh, nego prava, živa istina.
Ta Zeusu usta zborit laž ne umiju.
Već svaka riječ se njegova ispunjuje.
A ti daj gledaj, pazi, nemoj pomislit,
Od razbora da prkos ikad bolji je!

Zborovođa
Jest, Hermova se riječ i nama učini
Baš zgodna. Kaže, prkosa da prodeš se
I tragom podeš zdrava, trijezna razbora.
De poslušaj! Sramota mudru griješit je.

Prometej
Te glase, koje mi ovaj sad kaza.
Ja zaista znadem, a nije sramota,
Od dušmana kad dušman zlo nekakvo trpi.
Pa zato na mene nek oštra se strijela -
Ta ognjena zmija ruši, i uzduh
Nek gromom se, virom vjetrova divljih
Sav trese! I s temelja vihor nek zemlju
U najdubljoj onoj drma dubini,
A valovlje morsko nek groznijem šumom
Sve putove zvijezda na nebu gore
Zatrpa, i crnom Tartaru na dno
Nek strovali Zeus-bog moje mi tijelo
U vrtlogu krute, grozne sudbine,
Al' dokraja mene ubiti neće!

Hermo
Al' takove misli i besjede samo
Od bijesna luđaka mogu se čuti.
A kol'ko još treba, te nadutost neg'va
Njeg s uma će maci? Što popušta bijesu?

(Zboru.)

Al' vi, što zajedno trpite s njime
Te nevolje njegove, s mjesta se ovog
Ded nekamo sada maknite brzo.
Da svijesti vam vaše ne pomuti za čas
Strahovita rika gromova gromkih!

Zborovođa
De drugo mi nešto govori i svjetuj,
Da - što ću i slušat! Jer valjada nijesi
Sad iznio riječi, što snosit se mogu.
A zašto me tražiš, da zloćom se kažem?
Što podnijeti moram, s ovim ću podnijet;
Na izdajicu ja mrzit naučih.
I bolesti nema.
Što većma od izdajstva gadi se meni.

Hermo
Al' sjećajte tog se, unaprijed što rekoh!
I ako vas nevolja ljuta zateče,
Sudbine ne grdite niti kad rec'te,
U neslućenu da nesreću vas je,
Zeus vrgao! Ne, to nije vam tako,
Već vi ćete satne uništit sebe!
Sa znanjem - ne preko nade, bez slutnje
U beskrajnu mrežu nevolje ćete
Vi zaplest se, sve rad bezumlja svoga.

(Hermo odilazi, oluja se diže, oblaci se spuštaju na stijenu, zemlja se trese.)

Prometej
Sad uistinu se, ne tek po riječi.
Sav svijet gle koleba.
Pod zemljom jeka gromova tutnji,
I sijevaju trzaji prežarke munje,
A vihori vitlaju prašine oblak;
Dah svih kolikijeh vjetrova eto
Sve od jednog drugome dijelu već hrli,
I metež u borbi izbija divljoj, -
Izmiješo se uzduh s pučinom morskom!
Od Zeusa to očito udarac takav
Na mene vam pada, podiže stravu.
O majko mi moja, svetosti sveta,
O zrače, ti izvore svijetla svemiru,
Zar vidiš me, kako po nepravdi trpim!



(Stijena propada s Prometejem i sa zborom.)