Kroz šibe/XI

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
X Kroz šibe —  XI.
autor: Ulderiko Donadini
XII


Eva je odlučila da ode u inozemstvo.

Tri tjedna iza toga umrla je njezina majka. Smrt je došla iznenada. Našla ju je u naslonjaču. Položili su je u sobu gdje je visila slika pukovnika Petrovića.

Na lijesu bio je samo vijenac što ga je kupila Eva. Žgalin nije poslao vijenca, pa nije došao čak ni na sprovod. Tek treći dan poslije ukopa došlo je kratko pisamce, u kojem je sa par konvencionalnih rečenica iskazao svoju sućut.

Dan kasnije došao je i on sam.

U posljednje doba dolazio je Evi vrlo rijetko.

Kadgod je odlazio od nje, odlučila je da ga dugi put ne primi, no kad se pojavio, on je sa par riječi slomio njen otpor.

Ona mu se šuteći podavala, lažući sve poljupce i zagrljaje što mu ih je uzvraćala. On je to primjećivao, ali nije se odavao ni jednom riječi. Čemu da bude psiholog? U posljednje doba nije mu išlo tako sjajno, i on se nije mogao odreći svoje nakane da se bogato oženi. Na ženidbu s Evom nije pomišljao. Da li ju je ljubio? Na to pitanje nije mogao odgovoriti.

A Eva? Zar ona nije ovisila o njemu, iako je mislila da ga ne ljubi? Ona ga je ljubila a da i sama to nije znala. No trebalo je tog ljubljenoga baciti do svojih nogu, da cjelovi, koje mu ona bude uzvraćala, budu iskreni. Kad je plakala nad majčinim lijesom, onda to nije bilo samo zbog gubitka što ju je snašao. U tim suzama bilo je gnjeva zbog odsutnosti Žgalina.

No kad je on došao, bila je hladna kao led. Sva u crnini. Kako je lijepa bila! Kao kraljica!

Nakon što su govorili neko vrijeme o smrti njezine majke, stao je on pripovijedati o Aninoj udaji.

Eva ga je mirno saslušala. Pokazala mu je da je njegove riječi ne zanimaju. Poslije njegovih riječi nastale su duge pauze. Činilo se kao da danas nije mogao izbjeći intimnijem razgovoru. Ona mu je zatvarala sve izlaze sa šutnjom. Namjesto odgovora, ona mu se smješkala žmirkajući, i u tom posmijehu bilo je koketerije, mržnje i prezira. Ni načas nije dopustila da joj se približi, i daleko od tijela ispružila je ruku, kad ju je prinio svojim usnicama da je poljubi.

Rukom podbočila se o naslon, a noge je prebacila jednu preko druge, tako da joj je ispod suknje virio list skoro do koljena, obučen u crnu svilenu čarapu.

S takvim ljudima, kao što je Žgalin, postupalo se jednostavno.

On je grickao u neprilici donju usnicu, a kroz cviker sjale su njegove oči. Takvu ženu da izgubi?! Ne! Nikada! U posljednje doba muči ga dosada. Tko ju je osim nje mogao da razagna?! Nitko!

Eva je pušila cigaretu. Kako čudnovato se smiješila!

- Ako tako dalje pođe - primijetila je kad je spomenuo Aninu ženidbu - ostat ćete doskora bez svih vaših ljubavnica!

Žgalin se nasmiješio. - Ja i ona nikad se ne bismo mogli složiti. To se samo u pričama događalo da su kraljevići ženili guščarice. Priča se svršava sjajnim pirom, no da je pisac priče došao u bračne odaje poslije godinu dana i napisao nastavak, izgubila bi priča tim nastavkom sav svoj sjaj.

- Ne smatram kao mezalijanku brak između činovnika i građanske kćeri - upala mu je Eva u riječ. - Ženi ne treba onog njegova stručnog znanja, a zapravo su samo skripta sa sveučilišta ono što ih dijeli jedno od drugoga. Od njega se, kad stupi u brak, širi samo miris marljivosti i par uobičajenih društvenih fraza. To je sve što on donosi!

Dok je Eva govorila, glas joj je zvučao oholo i porugljivo.

Žgalin je primakao svoj naslonjač k njezinom, no - isti čas se ona odmaknula. To ga je malo smelo, ali začas se snašao.

- Vi dakle putujete u inozemstvo da nastavite vaš slikarski studij. Što? Dakle, na koncu pobijedila je umjetnost.

Evi su zasjale oči. U licu je malo poblijedjela. Na usnici lebdjele su joj neizrečene riječi, no ona je hotimice zastala nekoliko časaka.

Žgalin je čvrsto upro svoj pogled u nju.

- Ja putujem - izgovorila je Eva radosno, ali s nekim skrivenim osjećajem - s mojim zaručnikom. Da sama odem, to ne bi imalo smisla. Gospodin Braun, onaj simpatični gospodin, sa crnim bojadisanim brkovima, vi ga stalno poznajete! - to je moj zaručnik. Malo je star, ali zakleo mi se da će me maziti kao lutku. Čarobno čavrlja o umjetnosti. Sve dosad, kazao mi je, bio je zaljubljen u zbirku starog porculanskog posuđa, što mi ga je već jednom pokazao u svom stanu, a sad, kaže, da ljubi mene. Kako fino prihvaćao je i doticao se tog posuđa. Kao da na svakom prstu ima za taj stari porculan po jedan poljubac. Ha! Ha! Što me tako čudnovato gledate? Ja pogađam vaše misli. Da, uzimljem ga iz hira. Jer neću nikog drugog.

- Što se šalite s tim starim gospodinom? - Žgalin je pokušao da se nasmije, ali mu nije uspjelo.

- Ne! Ja se nimalo ne šalim! - Eva je to kazala ozbiljno, skoro svečano. Sad se sjela, ali samo na oslon od naslonjača. Opet je provirila njezina divna noga u svilenoj čarapi.

- Što čujem? - nastavila je jetko podbočivši se jednom rukom. - Vi ste postali poslovni drug Antonov.

Žgalin je pocrvenio.

- Da... zajednički smo uložili, nekoliko dionica. To je sve.

Osjetio je da ga je oborila. Divna i nepristupačna stajala je nad njim. Mržnja i uvreda, što ju je sad prepatio, pretvarala se u njegovoj duši u nezatomljivu želju da ta žena bude njegova, samo njegova.

- Eva! - pristupio je on k njoj, ispruživši ruke da je zagrli.

Eva ga je uhvatila za ruke i lagano odgurnula od sebe.

- Ne! Ne! Ostavite me!

- Ja neću da vas ostavim! Ne! Ja ne mogu bez vas da budem!

- Do viđenja! - poviknula je lagano smiješeći se, a tada je pošla ravno prema vratima, što su vodila u drugu sobu, i kad ih je zatvorila, čuo je kako se ključ dva puta okrenuo u bravi.

Žgalin je poletio prema vratima.

- Eva!... Eva! Otvori mi! Na čas!

No iz druge sobe nije se ništa čulo.

Tamo je stajala ona, blijeda i nepomična na sred sobe s bijesnim posmijehom, slušajući njegove korake kako se gube.

Tada je polagano na prstima pristupila prozoru i kroz malu pukotinu među zavjesama opazila je dolje u vrtu njegova pogrbljena pleća. On je odlazio.