Jama/IX.

← VIII.

Jama —  IX. autor: Ivan Goran Kovačić

X. →

IX.

O nikad nisam očekivo tamu

S tolikom čežnjom. Pazi! rosa kliže

Niz trupla dolje do mene, u jamu!

Užaren jezik počeo da liže

Kaplje sa ruku, nogu, mrtvih tijela,

Što su se na me ko žlijeb nadnijela.

Pomamno sam i divlje se penjo,

Gazio prsa i trbuhe grubo —

I kad bi mrtav zrak iz trupla stenjo,

Nisam već trno. Vuko sam i skubo

Dugačke kose, uspinjo se mesom,

Podjaren žeđom kao ludim bijesom.

Nisam osjećo bola, straha, stida;

Obarah leš za lešom, grabih, plazih

Po njima ko po zemlji što se kida.

A možda svoju mrtvu sestru gazih,

Susjeda vukoh, lomih nježnu dragu.

Žeđ mi je dala bezumlje i snagu.

Kad sam se divlje iz jame izvuko,

Zaboravih svijest, oprez, da l’ je mrko:

Tlom krvavim sam puzo, tijelo vuko

Do trave: zvjerski, živinski je srko;

Uranjo u nju, jeo je i guto

I ko po rijeci livadom sam pluto.

Dozvah se: ustâ, punih trave, ležim,

Gorim, ledenim: u teškoj sam mori.

Spasen! O, kamo, kamo sad da bježim?

Zadrhtah: pjesma krvnikova ori.

Daleko. Našim mukama se ruga.

I mržnja planu. Ostavi me tuga.

Sljedeća stranica→