Isušena kaljuža/Na dnu/Dio drugi/VII.

Isušena kaljuža NA DNU, Dio drugi, VII.
autor: Janko Polić Kamov

VII.[uredi]

Iste je noći pio s Rubellijem. Od podne pa do šeste sproveo je dan u svojoj sobi ispisujući nekoje stavke jednog romana. Ali njegovo osjećanje ne spavaše. Bijaše mu lako, disaše slobodno. Suze odvališe štono riječ kamen sa srca, a smrt je majčina odvalila suze. Sada počivaše, ali ne spavaše. I u takom položaju "ležećih osjećaja" kao da se i iste misli sklapahu poput vjeđa.

Ali kucnuvši se s Rubellijem i ispivši drugu čašu, osjeti energiju, gdje ga uspravlja kao da se i kroz one ležeće osjećaje i sklopljene misli provlači kostur.

– Ja mogu da pijem i pjevam! – progovori oštro, polupijano, makar ne bijaše pijan.

– A zašto baš vi? – pitaše Rubelli.

– Ja mogu, velim vam. Jer mi je sinoć umrla majka.

Rubelli obori pogled. Jednim je prstom stao šarati po stolu. A Arsen gurajući nekud u zraku prst i upirući ga na neodređeni prostor nastavi grublje, hrapavije i tiše:

– Možete li vi prigovoriti onome radniku, što kao čovjek radi šest dana poput živine i onda sedmi pije ljudski i napije se ko krmak?

Gledao ga je oštro. Pričinjaše mu se, da ovo, što je poniknuo, izražava najbolje Rubellijevu nepriliku: on osjećaše, da u takom slučaju ne smije piti s Arsenom, jer pogrdujući uspomenu njegove majke pogrđuje i onu – svoje. I nije gledao u Arsena.

– Vi buržoa osjećaja! Vi! – Arsen se podsmijevao. I jest smiješno. Lumpuju i traže – povišicu plaće!

Tu se njegovo podsmijevanje zaustavi, ukoči, sledi. Rubelli je pio preko volje. Ali čudnovatost situacije, podsmijevanje i pijanka, na koju – govoraše Arsen – "imam pravo", kad se Rubelliju činilo da ima u toj prilici najmanje pravo – stade ga buniti. I stao piti polagano, nehotice kao da zateže s odlaskom. I kad je Arsen htio promijeniti lokal, Rubelli se nije dao. Bojao se ostati bez uporišta, stola, stolice, zidova i whiskya ma bilo to i za nekoliko minuta. Arsen je govorio bez prestanka.

– Ja sam danas ujutro imao svoje momente, i... ne treba da za njom žalim. Oni momenti jutrošnji... onaj jedini momenat (tu mu je čeljust stala na mahove podrhtavati), razumite, daje mi sva ta prava.

I makar bijaše sad pijan, njegov govor zanašaše na poraznu treznoću.

– I ja ispovijedam: plakao sam nogama, mislima, rebrima... stvarao filozofiju plača... i gledajte me... jer sam to više ljubio mrtvu majku, što sam više zla nailazio na njoj i što sam više posvećivao njenu uspomenu blatom... i zato, zato, jer sve to ispovijedam, mogu mirno, bez grižnje, bez srama ispovjediti i ovo: Ona je umrla i ja sam oživio; ona je izdahnula i ja sam odahnuo. Sloboda!

Rubelli je mislio, da će zaplakati, zato ga je zaključak porazio. Nije bio više poduprt o sto; naslanjao se o naslon stolice i udaljivao samu stolicu od stola, jer se Arsen goropadno bližao ispružen povrh praznih čašica, kao dim, crni, zagušljivi, gusti. I nakon stanke uprv suhe oči u njega zapita:

– A da je u vaše majke silan novac i da ona škrtari prama vama i da vam brani primjerice uzeti djevojku prema sebi, biste li vi odahnuli, da umre?

– Ne bih – odgovori.

– Biste li vi onda odahnuli? – zapita Arsen ponovo kao da to ni ne može biti odgovor.

– Ne.

Odgovorite, prijatelju. – On ga već nije stiskao očima. Režao je borama lica:

– Ljubite li vi svoju majku?

– Ljubim – tiho šapne Rubelli.

– I ne biste odahnuli? Buržoa! Buržoa! – I odvrnuvši se od njega mljasne:

– Kad biste bili svijesni ljubavi, bili biste svijesni i mržnje. Kad biste prozreli svoje kreposti, znali biste i za svoje mane. I vidjeli biste, da je zlo u dobru. – Ali osjećajući ovu njegovu plahost i pogledav iz prikrajka na punoću lica, na obraze bijele ko sise, iz kojih će poteći mlijeko, iskuhano, uškorupljeno, zažučeno... materija ona iz one kvrgaste puti, gdje se meso sinteziralo u kost i kost u tekućinu – Arsen stane mahati glavom:

– Ah, kaki je to kaos naša psiha! Kaka je to kaljuža. Ne gledajte je iz daljine ko impresionizam. Pristupite bliže, pristupite. – Govorio je blago, ljubazno, dobro.

Rubelli se nagne bliže:

– Impresionizam... dahne.

– On je ko psiha. Izbliza: packe. Iz daljine: ljepota.

Rubelli se nagne još bliže. Arsen je gledao u onu zubatu, koraljnu školjku na njegovom vratu.

– Pišete li vi što?

– Pjesme. – Govorahu obojica uzbuđeno.

– Što pjevaju vaše pjesme?

– Blud. – Arsen ne skinu očiju s njega.

– Blud – tiho prošapta Rubelli. – Blud. – I klone.

Arsen se odvrne. Shvatio je svojeg susjeda. A ovaj zapita.

– Neki dan govoraste o simbolizmu. Kako ste došli do ovakog shvatanja?

– Lijepo. – Arsen je odmah prihvatio riječ; žurio se. – Obolih na plućima. Veš prošle godine. Bolest me skupi oko sebe i stadoh studirati sebe. I otkrih bolest ne samo na prsima, nego u mislima, osjećajima, spolu... Toliko toga razumjeh. Bacil u plućima, prevrat u mislima, apsurd u osjećajima, perverzitet u spolu. Individualizirah se: odijelih se od društva, debata, uličnjaštva, veselica i koketiranja. I rekoh: Ne znači li individuum bolesnika? Nije li bolest uvjet individualnosti? I nije li rasplod nijekanje individualiteta? Ako je tako, onda je askeza individualnost. Ali ako je individualnost raspojasavanje, zadovoljavanje, uživanje – onda individualnost ne može biti u askezi. Valja dakle dati maha seksualnosti, ali ne stvarati djece. Valja biti – perverzan! – Arsen nije "gledao" zanosno u svoje riječi kao obično. One ga danas ne opijahu svojim vinskim vonjem; on je gledao pozorno u Rubellija. Ovaj se nekud sagibaše; izgledaše pokadšto, da se "želi" oteti nekakoj paukovoj mreži, što mu se stvara oko glave. Najposlije se čuo njegov glas pun nježnosti poput njegove puti.

– Ja sam bolestan, znate... a ja želim stvarati djecu i ne smijem... Ja želim ljubiti i brane mi... Šta bih ja bez svojeg platna, bez svojih portreta, pejzaža i zvonika... Onaj zvonik sjeća me prošlosti, djedova, sablasti... Ja ga preslikavah, vidite. I zatomljivah sve te osjećaje i sad si predstavljam sliku i čini mi se, da se iza onih boja krije ovo; iza platna, da se tako izrazim... Zatomljivah to. Jer ipak, estetika znači lijepo, a lijepo je ono, što se sviđa i uživa. Stara definicija, ali ja si umjetnost nikada drukčije ne predstavih. Zar mora svijet vidjeti na slici slikara bolesna, odurna... Mi smo tu, da otkrijemo ljepotu... da je makar stvorimo – pa makar i sebe zaprljali. Naši su haljetci blatni i ruke su kaljave, ali slika je čista. Nije li tako?

Arsen utegne dim.

– Razumijem. Velite: estetika. Razumijem. Ali ima vam takozvana paradoksalnost seksualna... miris smradeži... i tako dalje. A estetika je, rekoste, uživanje lijepoga; dakle uvijek – blud.

I odmah se digne.

– Ajdmo. – To mu je prebrzo došlo na um; trebao je vjetra, da ga izvjetri. Whisky ga je udarao u glavu. Ko kijača.

Sljedeća stranica→