Gospođa Sabina/XI.

← X.

Gospođa Sabina XI. autor: Eugen Kumičić

XII. →

XI.

Već je proteklo dvadeset dana što je gospođa Sabina onako ljutito i bezobzirno pokazala vrata svoje kuće Jakovu Vojniću, koji ne mogaše nikako zaboraviti taj mrski čin. Vojnić stanovaše sada u gornjem gradu, u malenoj i vlažnoj prizemnoj sobici. Ta ledena sobica imala je samo jedan prozor na dvorište, gdje se sušila rubenina na konopcima prepregnutim s jedne na drugu stranu. Posred dvorišta bio je zdenac, a oko njega dosta razlivene vode, modruljaste i pune sapunače. Vojnić sjedeći u svojoj sobici često bi pogledavao u neke žene jakih i crvenih ruku kad bi prale oko zdenca rubeninu. Svaki put kad bi polazio kući ogledavao bi se na sve strane, jer se sramio unići u staru kućicu gdje mu bijaše stan. On, Vojnić, čovjek koji je dulje vremena drugovao s najotmjenijom mladom gospodom glavnoga grada, pa i sa istim odvjecima slavnih aristokratskih porodica, on se stidio ulaziti u dvorište gdje su se vidjele sa ulice stare slamnjače, zakrpane haljine i rubenina po niskom zidu hodnika, koji je kružio sve naokolo cijelo dvorište.

Jakov Vojnić, došavši jedne večeri kući, izvadi iz džepova kaputa dva zamota, pa ih položi na svoj maleni stolčić. U masnom papiru bile su dvije kobasice, a u drugom zamotu dobar kus kruha. Jakov upali lojanicu, priredi na stolu spravu za čaj, omota noge velikim šalom, pa i ne svukav zimskoga kaputa, sjedne i upali špiritus. Teško se zatim zamisli piljeći u modruljasti plamen što je lizao dno bijeloj limenoj posudi, u kojoj zakipi domalo voda. Vojnić je drhtao od studeni u svojoj sobici golih zidova. Vlaga se širila tim zidovima u velikim mrljama i povlačila se po njima poput pruga, a sjaj lojanice jače se svijetlio po vlažnim mjestima zida. Dvije klimave stolice, kratak i uzak krevet, bršljav stočić, prozor sa crvenim platnenim zastorom; sva nevolja te sobe nije se slagala s lijepim Vojnićevim zimskim kaputom, s njegovim bijelim i krasnim rukama, s čistim ovratnikom i ošvama njegove košulje i sa gospodski počešljanom mu glavom.

Pijuckajući svoj čaj, razmišljavaše o svom stricu, za koga je znao da je bolestan. Petar Vojnić, njegov stric, cijelu je već godinu dana pobolijevao. Jakov je već više dana razmišljao da posjeti strica, ali se nikako nije mogao odlučiti na taj korak, jer je mislio da ga stric ne bi ni pogledao, da nije jošte zaboravio na onaj dan kad je ono opazio da mu nestaje novaca iz blagajne. Jakov ispije napokon svoj čaj, a zatim strese na sto nešto žute prašine iz svoje duhankese, sabere je na uglu malim prstom desnice i gurne je oprezno u papirić što ga je držao pod rubom stola, te stade smatati cigaretu. Zapali, ustane i počne šetati ljuteći se na duhan što mu se prihvaćaše usnica.

Vojnić opet sjedne i opet se duboko zamisli, zureći u supor preda se. Zatim slušaše crvića koji je negdje u ormaru griskao drvo. Ono tihano i muklo škrgutanje i točenje crvića uljulja ga u turobne misli. Iz tih tužnih misli prene ga kucanje na vratima. Vojnić se okrene i reče: — Dalje! — U sobu uljeze žena odjevena u crninu, mlada, ali uvenulih i propalih obraza. Ta mu je žena iznajmila sobu. U naručju je nosila maleno dijete žućkaste kose, rumena lica, velikih modrih očiju.

Gospođa pozdravi Jakova, pa mu reče da nije znala da je kod kuće, jer mu nije čula korake kad je prošao hodnikom. Dok je govorila, upirala je u njega svoje velike i zagasite crne oči. Vojnić joj odgovori da kod kuće nije još ni jedan cio sat.

— Dvaput vas je tražio neki čovjek; reče mi da želi s vama svakako govoriti, jer...

— A kako je bio odjeven? — upadne joj Vojnić u riječ.

— Bio je odjeven priprosto, kao radnik. Rekao je da dođete k svome stricu.

Jakov se trže, usne mu drhtnu. Klone na stolicu, Pa odgovori tiho:

— Dobro, hvala, hvala!

Žena ga gledaše nešto začuđeno. Iziđe i tiho zatvori za sobom vrata.

Vojnić je mučno disao, ruke mu se tresle, čelo mu se naglo uznojilo, a po leđima osjećaše mrzle srhe kao da ga groznica hvata. Pritisne rukom srce, uzdahne, osovi se i opet mu se od srca otrgne dubok uzdah. Uhvati zatim ljevicom oslon stolice, grčevito stisne okruglo drvce na oslonu, oči mu sijevnu, drugom rukom obuzme čelo i ruknu: — Ah! — Sav se na to strese, pa dohvati klobuk, a kad bude na pragu sobice, svrne okom po golim zidovima, klimnu i hrlo iziđe. Domalo stigne na gornjogradsko šetalište, i tu stane uz jedno stablo. Prisloni se o deblo i poče zuriti u blijedu zimsku noć. Nebo bijaše vedro, rijetke zvijezde trepetahu iskreći se živo po blijedomodrom svodu, a pun je mjesec sipao svoj tihi sjaj na grad Zagreb i svu malko maglovitu okolinu. Silna se ravnica gubila daleko preko Save u sivom i srebrnom moru, mjesečinom protkane noći. I nad snijegom pokritim krovovima Zagreba provlačila se prozirna maglica dižući se iz ulica gdje slabije, gdje jače. U toj maglici razabirahu se plameni plina, a dva ih se dugačka niza vidjelo na širokoj cesti što vodi k savskom mostu. Na željezničkom nasipu jurio je vlak od Save prema kolodvoru, te se čuo šum grdnih kola, a dvije žarke crvene tačke naglo se približavahu gradu. Jak i oštar zvižduk prodre zrakom; one crvene tačke iščeznu, jer se vlak okrenuo na zavoju. Vojnić duže vremena gledaše u ono mjesto gdje su iščeznule luči lokomotive, a zatim pođe naglim korakom na istočnu stranu šetališta. On sveudilj mišljaše što da reče svome stricu, kako da ga umoli za oprost, kako da ga ublaži. Teško mu je bilo poći bolesnom svom stricu, čovjeku priprostu i naprasitu, jer je slutio da taj stric neće birati riječi kad bude govorio sa svojim sinovcem. Jakov se bio priučio na gospodski život, a njegov stric bio je jošte uvijek prost seljak, koji u toliko godina nije mogao naučiti kako se valja razgovarati sa gospodom, s njim, s Jakovom! Mladiću je srce drhtnulo kad mu je zatim sinula misao u glavu da će stric, možda, doskora umrijeti. On je to, dapače, i poželio, no umah ga obuzelo kajanje s te ružne misli, pa mu se činilo da se stidi sam sebe, ali ona želja da mu stric umre, nikako ga se nije dala mahnuti, nego mu je sve jače obletavala srce. S tom tjeskobom u srcu naslonio se Jakov na željeznu ogradu šetališta i zagledao se u zbijene hrpe kuća oko crkve sv. Marije i u Opatovini. Kuće, crkve i tornjevi, sve bijaše u mraku sa zapadne strane, gdje još nije sjala mjesečina. Crkva sv. Kralja dizala se kao velik otok u tankoj magli, u kojoj se njezin obris kao raširio. Jakova je stezalo u grudima, plašio se stupiti pred svoga strica, ali napokon se spusti u Ilicu i udari prema zapadu. Hodao je naglo i mahom bi popostao i zamislio se. Za koji čas dođe pred jednokatnu starinsku kuću, uđe i stane u veži. Studen zrak što se spuštao s jednog brežuljka u blatno dvorište duvaše na zapuhe kroz vrata u Ilicu. Jakov se popne uskim i mračnim stubama, stupajući uza zid, u prvi sprat, i tu opet stane. Bilo je malne posve tamno, samo na jedan omalen otvor ulazio je slab odraz mjesečeva sjaja što se odbijao od snijega na obronku brežuljka.

— Marko, netko je na hodniku — začu Jakov Vojnić slab glas iz jedne sobe.

Uto se otvore vrata; svjetlo iz sobe obasja Jakova na hodniku.

— Jeste li vi to, gospodine Jakove? — upita visok i plećat čovjek stupivši iz sobe na hodnik.

Jakov ne uzmogne ni riječi prosloviti.

—Izvolite u sobu, jer je ovdje studeno! — reče Marko, sluga staroga Vojnića.

Jakovu klecahu koljena. Uniđe za slugom i spusti se na stolicu.

U jednom kutu oveće sobe ležao je na postelji njegov bolesni stric. U sobi je bilo prevruće. Namještaj nije ni skup ni izabran, ali se vidjelo da tu ne stanuje crna nevolja. Bio je tu velik divan od crne kože, nekoliko teških stolica, dva starinska ormara i nekakve malene slike po zidovima. Pred jednom slikom tinjao je plamičak u čaši napunjenoj vodom i uljem od masline. Velika brada i ključevi na toj slici odavali su sv. zaštitnika staroga Petra Vojnića.

Bolesnik okrene glavom i upre svoje upale oči u Jakova. Te su se oči tiho sjajile pod visokim i požutjelim čelom, na koje padahu, s obiju strana, dva prama sijede kose. Među tim pramovima svijetlio se širok prostor ćelave glave. Sijeda bolesnikova brada bila je kratka i gusta, a debeli se brci rašepurili nad tankim usnama.

— Jakove! — pozove bolesnik sinovca, a onda reče sluzi neka iziđe iz sobe.

Jakov se približi k postelji, sjedne do uzglavlja i obori glavu. Bolesnik se pridigne malko, pa mu položi mršavu desnicu na rame.

— Jakove, ti si rijetko kod kuće! — poče bolesnik slabim glasom. — Marko je našao tvoj stan s teškom mukom! Da, nismo znali gdje stanuješ! — ne uzmogne dalje starac jer ga poče gušiti suh kašalj.

Jakov pogleda strica plašljivo. Kad se Petar umiri, nastavi tiho: — Mišljah da si još u onoj kući u Ilici, znaš, gdje si bio učitelj!

— Vi ste, dakle, znali da sam bio kod Lozarovih? — prošapta Jakov i sjeti se Zorke i njezine gospodske sobe.

— Da, znao sam! — kimnu starac.

Nakon kratke stanke, upita Jakov:

— Kako vam je, dragi striče? Vi ste opasno bolesni?

Bolesnik se gane, oči mu se zakrijese i živo pogleda sinovca.

— Što! Opasno? Ne, nisam bolestan, ne, nisam opasno! — izgovori naglo i smiješeći se gorko. Na te riječi problijedi Jakov, a stric doda spokojnije: — Da, nije mi baš dobro; bit će godina dana što me zdravlje najbolje ne služi, no sad me baš prikovalo o postelju, te ne znam da li ću... A, ti misliš da ću...

— Dragi striče! — dahne Jakov molećivim glasom.

Bolesnik se opet gorko nasmiješi i gane glavom po jastuku koji nije bio posve čist.

— Striče, vi ste mi već oprostili! — reče Jakov i primi bolesnika za vruću ruku.

— Šta, oprostio! Oh, ti, jadniče!... Da, oprostio sam ti, no bojim se da se ti jošte nisi promijenio! Ta, zaboga, mogao si lijepo uza me živjeti, ali ti si htio biti velikim gospodinom! Jakove, mani se te oholije, ne srami se svoga roda, jer nije sramota roditi se u seljačkoj kući! Sjeti se kako ti je dokončao otac... No, tome sam ja krivac, jer da mu nisam davao novaca, da nije trgovao po sajmovima, ne bi se propio! I on je htio biti gospodinom, a mišljaše uvijek: Eh, dat će brat Petar!

— Dragi striče, mnogo ste nam dobra učinili! — usili se Jakov.

— Bio bih i više da ste bili vrijedni! Tvoj je otac umro mlad, a ni ti nećeš dočekati starosti ako se ne opametiš! Jakove, srce me boli kad pomišljam da ću sve svoje siromaštvo ne znam ni sam kome ostaviti, jer za tebe nije novac, pa će biti bolje da pomognem siromasima nego da ti rastepeš moju muku! — klimaše tužno bolesnik.

— Učinit ćete, dragi striče, kako vas bude bog nadahnuo! — šanu Jakov i stisne stričevu desnicu.

— Da, učinit ću kako mene bude volja! — razljuti se starac i ljut ga kašalj spopade.

— Striče, što se ljutite? Umirite se, vama nije dobro!

— Ja se ne ljutim, no žalim što se ne možeš opametiti! — srdio se Petar. Sva se postelja tresla od njegova kašlja.

— Ali, dragi striče...

— Da, zar nije sramota što smo živjeli u istom gradu, ja i ti, stric i sinovac, da, u istom gradu, a ne pod istim krovom?! Svijeta sam se stidio, a tko je tome kriv?... Jakove, neka ti bog oprosti!... Ti si mi otrovao stare dane!

— Striče, oprostite! — umolio ga Jakov gledeći plaho u njegovo žućkasto, narovano i uznojeno čelo.

— Zar te nije duša boljela kad si mi krao novac da ga ludo razmećeš? Jakove, srami se! — reče Petar dršćući.

— Striče, dosta sam pretrpio! Oprostite mi!

— Tat! Tat! Moj sinovac tat! — istisne kroz zube Petar, pa gurne od sebe nećakovu ruku.

Jakov problijedi smrtno. Sav drhtaše. U glavi mu je šumjela riječ: tat! Pogleda bolesnika, pa kad mu opazi suze na upalim obrazima, zaželi da i sam protoči koju suzu da tako ublaži svoga strica. Stoga poče dozivati u pamet najžalosnije časove svoga života jer je mislio da će tako ganuti svoje srce, da će ga obuzeti neka milina. Silio se da živo predoči sebi onaj trenutak kad mu je majka dušu izdahnula, pa i onaj kad su je spustili pred njim u grob, no sva muka da umjetno izvadi iz svojih očiju nekoliko suza bijaše uzaludna — srce mu je bilo tvrdo i hladno!

— Jakove! — uzdahne starac i potraži mu ruku, pa je povuče na svoja koščata i razgaljena prsa. Jakovljeva bijela i mlada ruka bila je jošte ljepša na starčevoj crnomanjastoj i rutavoj koži. Jakov, čuvši mekani glas strica, gane se na stolici i umilno ga pogleda.

— Da, opraštam ti, bio si mlad, zla su te društva zavela; Jakove, opraštam ti! Hoćeš li doći k meni da s tobom pod istim krovom proživim ono malo vremena što mi je bog dosudio? — upita starac, a debele su mu suze ronile po blijedim obrazima.

— Hoću! — šapne Jakov i bjeloputno njegovo lice naglo pocrveni. Jakov spusti glavu na uzglavlje svoga strica...

Sljedeća stranica→