Dundo Maroje/Prvi čin
| ← Prolog | Dundo Maroje: — Prvi čin autor: Marin Držić |
Drugi čin → |
Prvi prizor[uredi]
MAROJE: Ajmeh, ajmeh, moja starosti, na što me si dovela, da se po svijetu tučem za dezvijanijem sinom, za haramijom, da iz morske pučine izvadim zlato, da iz jame beza dna izmem imanje! Pet tisuć dukata dah djetetu u ruke! Vuku dat u pohranu meso! Jaoh, valjalo bi mi dat dvaest i četiri konje na dan, na svaku uru svoga, za eror ki sam učinio.
BOKČILO: Bogme bi ti, gospodaru, valjao konjic i svaku uru svoj, i jedva bi se donio doma, ako bi ga hranio kako i mene. Jaoh si ve meni, u koji ve ti čas pođoh iz grada!
MAROJE: Bokčilo, jesam li ti rekao: ne davaj mi fastidija, ne pristaj mi tuzi! Ti se, pjanico, rugaš mnom.
BOKČILO: Tebi sam pjan, a tvoj tobolac najbolje zna kako stoji moj trbuh.
MAROJE: Nijesam li ti danaska dao po kutla vina popit?
BOKČILO: Jesi, sita me si napojio! Ovo, odkle sam iz Grada, nijesam se usrao, ni sam imao čim s tvojom hranom. Nađi ti one štono se iz Moreške zemlje donose kamilionte, kao li se zovu, koji se jajerom hrane; a ne vodi junake s sobom koji se jajerom ne pasu. Po kutla mi je vina dao! Jaoh si ve meni, jao!
MAROJE: Nevoljna mene, tužna mene! Veće sam ja otišao, veće mene pokri grob! Sin mi dukate uze, a ovi mi život uzimlje. Oči, što ne plačete? Ali ste doplakali? Ma zadosta je da srce za vas plače.
BOKČILO: Bog zna tko koga kolje i tko će prije umrijet. Duša mi odhodi i od glada i od žeđe; tvojijem tugama hoćeš Bokčila hranit. Dukate plačeš, a dukati ti rđave u skrinji. Brižni ti dukati, kad se ne umiješ njima hranit. Plače, er mu je sin spendžao od svoga. Za česa su dukati neg da se pije i ije i trunpa?
MAROJE: Od svoga, pjanče, veliš, od svoga spendžao? Ajme! Ubode me, ajme!
BOKČILO: Ponta mu dođe, ubodoše ga, - rekoše mu istinu.
TRIPČETA: Che ha questo pover omo?
BOKČILO: Misser, ga boli: fiol spenzuto denari, doglia!
TRIPČETA: Po svetoga Tripuna, vi ste našijenci!
BOKČILO: Misser, Bog te naučio! De Ragusa? I mi smo otuda.
TRIPČETA: Gospodine, što vam je? Vidim, ti si našjenac; siate il ben vegnuo, dobar si došao!
MAROJE: Ben trovato, misser! Vi ste našjenac? Drago mi je.
TRIPČETA: Ja sam od Kotora.
BOKČILO: Ah, da te Bog pomože!
MAROJE: Susjed si naš! Susjede, prikloni obraz, da mi se je s tobom pozdravit.
BOKČILO: Svoga mi, svoga, neka ti mi svoga, nije ti bez svoga. Koliko mišera srjetosmo, a nitko ne pristupi k nam neg sam našjenac, - svoj a k svojijem!
TRIPČETA: Ištom se obeselim, kad čujem koga od našega jezika.
MAROJE: Duša mi se vrati, misser mio! Kad te čuh govorit rekoh: ovi je od našijeh.
TRIPČETA: Che bone nove? Imate li ča novo otuda? Ča se ono boljahote?
MAROJE: U fastidiju sam.
BOKČILO: Gospodine, je li ka kaplja dobra na našku?
TRIPČETA: Ča hoćete rijet? Izrecite!
MAROJE: Bokčilo, dosta tvojijeh, muči sada.
BOKČILO: Njeka vina na agrestu i srce nam izrezaše.
TRIPČETA: Bogme si ti pravi našjenac; ja bih se s tobom ugodio! Za vince pitaš? Naćeš toga.
MAROJE: Bokčilo, stan' onamo s strane! Ne dava' fastidijo. O vinu ovi misli, a ja sam u tugah u velicijeh. Misser, vidim te dobra čovjeka; rad bih se malahno s tobom s strane razgovorit, pokli te je moja srjeća k meni dovela.
TRIPČETA: Gospodine, ovo sam, na vašu sam zapovijed; što mogu zapovjeđ mi kako bratu: ja sam zvišeran svijem Dubrovčanom kao bratji mojoj. I ne gledaj me ovako u spelanoj dolami; po svetoga Tripuna, ja ne kuram se da sam u tuđem mjestu signor i misser, gdje me ne znaju, ma da sam na mom domu gospodar počtovan i svijetao, gdje sam poznan.
MAROJE: Inveni ominem, nađoh čovjeka! Svete riječi, zlatom bi ih valjalo pisat. Jaoh meni, da budem znao da je ta doktrina u Kotoru, u Kotor bih sina na studijo poslao, - sina koji me je ruinao, koji me je rasčinio, sina koji je zlu skulu naučio. Jaohi, pet tisuć dukata!
BOKČILO: Našao je, iznašao je s kijem će plakat! Naplačite se, plakali vazda, er se ni moj trbuh ne smijeje uz vas. Jaohi meni, stranjci dubrovački, moja hranice, daleko ti mi ste!
TRIPČETA: Nije, bogme, ta mala riječ pet tisuć dukata! To je što se boljaše?
MAROJE: Sin, dezvijan sin pet tisuć dukat mi je splavio!
TRIPČETA: Bogme je to gore neg ponta, ta je velika nemoć. Uzmi mi dukate, uzmi mi čast i život.
MAROJE: Misser mio, život mi je uzeo! Vjerismo ga, er ne imam neg toga jednoga sina.
TRIPČETA: Bolje je nijednoga. na ti način ne imat, bolje je da ne živu taki.
MAROJE: Smrt mi je, misser mio, a ne sin! Mori me na prješu! Jesu tri godišta, vjerivši ga, ja lud dah mu, dah mu u ruke pet tisuća, ajme!
BOKČILO: Bože, djevico, jeda ga zakolje oni haramija ki ga je onamo zaveo? Ono ga će doma povesti, da ga gosti, jes, uzmi!
TRIPČETA: Bogme ti, razumijem: velika je to boles.
MAROJE: Pet tisuć dukata! Ajme, ajme, Bokčilo, pomaga'!
BOKČILO: Rekoh ja er ga će ona haramija zaklat.
MAROJE: Ajme!
BOKČILO: Kolje ga! - Kurvin mužu, što mi to od gospodara činiš? Pušta', đidijo!
MAROJE: Bokčilo, što je to? Pomamio se si!
TRIPČETA: Po svetoga Tripuna, čovječe, kao ti nijesi sam.
BOKČILO: Gospodaru, što je? Jesi li živ?
MAROJE: Nije zlo, Bogo, hajme, da' mi ruku.
BOKČILO: Mnjah da te kolje oni haramija.
TRIPČETA: Onestije dobru čovjeku govori, čuješ ti s navrtom? Che altrimente ti portera il diavolo, uzet te će veliki vrag.
MAROJE: Bokčilo, ne bud' mahnit! Ti se si pomamio!
BOKČILO: Koga vraga ja znah? Mnjah da te davi; a, po Majku Djevu, ne ima ni obraza od dobra čovjeka. Ovo te je doma poveo kao prustijera, da te gosti!
TRIPČETA: Vrag je, ter ne mao, tebe, čovječe, danaska k meni doveo.
MAROJE: Bokčilo, ja t' sam rekao er si mahnit; ovamo hodi! Misser, u eror je uzeo.
TRIPČETA: Znaš ka je? Rec' mu da se čuva velika vraga.
MAROJE: Hoću za moju ljubav da mu prostiš. - Bokčilo, pristup' ovamo, pita' mu proštenje.
BOKČILO: Gdi je gostara? Bez gostare se mir u nas ne čini.
MAROJE: Ovamo hodi, biće i gostara.
BOKČILO: Dobar čovječe, prosti; u grijeh se davam.
TRIPČETA: Ja t' praštam, ma čin' da s' drugovja mudriji, žî t' ja; er čuj, da znaš, moja je kolora kako trijes, koji oganj pušta i udire. U koloru se stavljam, i rukom igram ujedno i zajedno, i odsela te za brata uzimam, pokli se si u grijeh dao.
BOKČILO: S baretom u ruci kao starijemu i boljemu!
TRIPČETA: I hoću danaska da mi vidiš stan, i da mi ogledaš vino.
MAROJE: A ekčelent ti je tovijernar u njemu.
BOKČILO: Ah, jeda te kad srjeća u Dubrovnik dovede, da mi te je na mojoj lijepo' tovijerni bistroga rujnoga vinca napojit i lijepo gostit kao braca.
MAROJE: Bokčilo, pođ', opet stan' onamo, i ne hodi dokle te ja ne dozovem.
BOKČILO: Na vašu zapovijed, ma je brijeme pinut.
MAROJE: Sad ćemo otit na voštariju.
BOKČILO: Da je s Bogom!
MAROJE: Ovi moj čovjek veoma je vjeran, ma je srdit, a junak je kao trijes.
TRIPČETA: Po junaka Đurđa, ima što u njem junak bit! Dobra je peča čovjeka u njemu.
MAROJE: Sada da se vratim na moje tuge.
TRIPČETA: Nu, caro misser mio, seguitate.
MAROJE: Kako rijeh, vjerismo ga; zbrojih mu pet tisuć dukata, - tezoro, tezoro mu zbrojih!
TRIPČETA: Bogme, ne ja pet tisuć bolanača momu! Ne djeci u ruke dinare! Dinar u mladu djetetu bijesni kao zli duh, da znaš, u inspiritanu čovjeku.
MAROJE: Oto ja lud bih, a na konselj se druzijeh prigibajući; tko se ne konselja - zlo, a tko se konselja - još gore.
TRIPČETA: Misser mio, trijeba je gledat od koga se konselj uzimlje; od mlada konselja čuvaj se, staroga se drži.
MAROJE: Jaoh, to ga i plačem; mladi biše u tome vijeću, a ja ih čuh. Odpravih ga put Jakina, da ide u Fjerencu i da obuče te dinare u svite, vrativši se da ga odpravimo na Sofiju. Ako bi se dobro ponio, bijeh odlučio sve mu u ruke dat. Jaoh, dezvijanik jedan! Iz Jakina ne otide put Fjerence, ma put Rima, u ovo mjesto toliko delicijozo. Tko se u ovizijeh raskošah ne bi ištetio? Rekli mi su da je u zle žene poplavio, ter sam došao, jeda bih što mogao skapulat.
TRIPČETA: Gospodine, ako je u Rimu te dinare splavio, očisti veće ruke od njih; drijevo se je razbilo u vas pod onjezijem veljijem stijenami.
MAROJE: Jaoh, pod Sveti Vlasi!
TRIPČETA: Gdje ne mogu ni ljudi ni roba skapulat; žao mi je er ćeš i sina izgubit.
MAROJE: Njega li? Za njega ja hajem! Žao mi je dukata, a on mi ne bude veće na oči: živi i umri, hodi zlo kao je i počeo.
TRIPČETA: Misser, ne bih ja tako učinio, - našao bih ga; tko zna je li sve splavio.
MAROJE: Tako i ja mislim učinit, - nać ga.
TRIPČETA: Bože, znam li ga ja ovdi u Rimu? Kako je njegovo ime?
MAROJE: Maro je njegovo ime.
TRIPČETA: Maro, - amaro, bogme ti je tebi amaro i grk, ma kojojgodi kortižani ovdi u Rimu vele sladak.
MAROJE: Jaohi, to ga i plačem.
BOKČILO: Jeste li se vi tamo našaptali? Šaptom Bosna poginu, šaptom mi oni nije drag. Jaoh si ve meni, jao, na ko'e ti me je ljudi srjeća namjerila, ki ni jedu ni piju. - Gosparu, umrijeh od glada, svršite!
MAROJE: Bogo, Bokčilo, postrpi se malo; sad smo tvoji.
BOKČILO: Božiji bili!
TRIPČETA: Ja znam ovdi jednoga vašega Dubrovčanina, vlastelina kao perlu, vas u velutu s kolanom na grlu, gospodar čovjek, i zove se signor Marin, a vele da mu je ocu Maroje ime, od bogatijeh ljudi od Dubrovnika.
MAROJE: Od koje je dobi?
TRIPČETA: Tako, dijetac od dvadeset i jedno godište.
MAROJE: Koliko je er je u Rimu?
TRIPČETA: Misser mio, jesu tri godišta. Liberal je kao jedan česar; okošt, ne vele učinjen, ištom mu se nausnica prima.
MAROJE: To je on, on je! "Signor Marin", hajme "Signor Marin" ga veće zovemo! To je moj sin!
TRIPČETA: Da po kotorsku Blaženicu kao imaš sina gospodara čovjeka.
MAROJE: Ja sam siromah čovjek, ti je sinjor i gospodar, - to nije moj sin!
TRIPČETA: Oto mu tu sinjore; ovdi prem stoji njegova galantina, njegova namuroza. I malo će stariji bit. Tu ga ćeš vidjet; ovo je prva kortižana od Rima.
MAROJE: Hajme, zlo mi srce sluti!
BOKČILO: Gospodine, jeda je što?
MAROJE: Nije dobro, Bokčilo, zlo je.
BOKČILO: Ovo tvoj sluga, a i brijeme je da se ti objed objeduje.
TRIPČETA: Misser, ako t' para pođ'mo mi na ovu voštariju.
BOKČILO: Ah, da te Bog pomože!
TRIPČETA: I kad sinjor Marin dođe, vidjećeš, poznaćeš je li tvoj sin ali nije.
MAROJE: Moji sinovi nijesu sinjori: neće bit to moj sin; ma pođ'mo.
BOKČILO: Ah, da si čestit! Na dobra ti se smo čovjeka namjerili.
TRIPČETA: Misser, da znaš; ovdi su tri voštarije: na jednom je senj "Miseria", što vi zovete lakomos; na ovoj ovdi "Ludos"; na onoj onamo, božić gdje kuljene i djevenice ije, zove se "Oštaria della grassezza".
BOKČILO: Gospodine, gosparu, kralju, povedi nas gdi je najbolje vino.
TRIPČETA: Da bogme, ovdi na Ludosti najbolje je vino. - Misser, s ove voštarije moćeš vidjet tvoj posao.
MAROJE: Gdje Dubrovčani ovdi alodžaju?
TRIPČETA: Na Lakomos, vazda alla miseria. Kigodi se nađe ki alla grassezza kadgodi alodža. Sinjor Marin, sin tvoj, alla grassezza ončas je alodžao.
MAROJE: Sin moj! Sinjori nijesu moji sinovi! Taj je alodžao alla grasseza, a ja alodžah na Ludos, er lud i mahnit bih dat dinare iz ruka.
1. OŠTIER: Alla sciocchezza, al segno della sciocchezza bon vin, bone starne, bon capponi, galline, salciotti da Bologna, bon pan sopratutto; nasa un poco, signor, che color.
BOKČILO: Signor misser ošte, dar ogledat vin.
2. OŠTIER: Junako dobro od Schiavunia, vino dobro, tako mi boga.
1. OŠTIER: Alloggiate qua da me alla grassezza; vi daro un antipasto, sguazzetto alla tedešca, che vi morderete le dita, vin da Corsica e Claretto di Francia, vitella di latte, fagiani, pavoni et cio che poteti domandar con lengua.
2. OŠTIER: Signor, costui vi dara cose grandi, ma la vostra borsa poi sentira; vi mettera a conto poi fina alli štecchi con che vi netterete i denti.
MAROJE: Gdje gospoda i sinjori alodžaju, tu ja siromah ne alodžavam, tu sinjor Marin alodžava.
2. OŠTIER: Kodi ovamo! Ja mala plata uzeti, dati jesti koliko trbuka nositi.
BOKČILO: Ovdi me, gospodine, gdje mi krstjanski govore, gdje nas razumiju.
MAROJE: Bokčilo, uljezi unutra.
BOKČILO: Pate!
MAROJE: Misser, kako je vaše ime?
TRIPČETA: Tripeta se zovem, na vašu zapovijed.
MAROJE: Tripe, Tripeta, budi s nami danas, ne ostavi nas.
TRIPČETA: Gramarzi, vazda sam s vami. Poću k stanu; ormai e tardi.
MAROJE: Nemoj, Tripe, od velike mi si potrjebe: bez tebe se neću moć obrnut po Rimu.
TRIPČETA: A ja da vam poslužim; ovo sam na vašu zapovijed.
Drugi prizor[uredi]
UGO: Pomet!
POMET: Signor.
UGO: Foler far frit con me questa signora, signora tanto crudele al suo serfitor. Mi star sempre tuo serfitor; dinari, vita tuo comando, crudel signora! tascti koz pestilenz, fenga 'l cancar chi ti foler piu ben. Mi foler ben a un pietra; per Dio, matar chi non foler ben a mi.
POMET: Signora Laura, - znam kad se i Manda zvaše u Kotoru, - non tanta superbia! Sad mi toškano govoriš, a naši smo, ili hoćemo ili nećemo. Neće vazda jednako brijeme bit: za slatkijem ljetom dođe i gorka zima; i ti cvijet od ljeposti, kojom se oholiš, mogao bi i kozomor još potlačit. Vidjeli smo i druzijeh sinjora u Rimu, velicijeh kako i ti, koje, koliko su na višemu bile, toliko su na bašije pali.
UGO: Mi tanto amar questa crutele, e ella a me foler tanto mal!
LAURA: Pomete, ča su te riječi? Jesam li ti rekla da mi ne dohodiš s tizim Tudeškom prid vrata? A ti hoćeš svakako i na sramotu! Oto ti pripovidam: ostani mi se kuće, ako neć' da te skanda najde.
POMET: Ah, signora Laura, ne poznavaš tvoje srjeće! Ovi je Tudešak prvi bogatac od svijeh Tudešaka ki su u Rimu, a mahnit je za tobom; a u pratiku ne more bit galantiji vlasteličić od njega. Ja ne znam koji su to tvoji giribici: druge našilju na njega, a ti bježiš od tvoje srjeće.
UGO: Ah, cruter, queste lacrime non mover tuo cor, cor pietra non cor!
LAURA: Dico, andate con Dio, non vo piu ašcoltar le vostre ciance.
POMET: Zahvaljamo! Ma ti smo mi svakako sluge. - Fortuna je, neka malo poabunaca.
Treći prizor[uredi]
MAROJE: Tripko, ovo li je što veljaše?
TRIPČETA: Rekao bih veramente da je on.
MAROJE: Da ovo nije moj sin; duša mi se vrati!
BOKČILO: Bože ve, gospodaru, Bože, vjeruješ li što ti su nalagali na tvoga dobroga Mara?
MAROJE: Može Bog dobro dat.
BOKČILO: Nu ćeš vidjet er ćeš sve nać a contradiu.
MAROJE: Para da mi se tuge odloži od srca; još ufam, neće toliko zlo bit koliko govore.
TRIPČETA: Misser mio, gospodine moj; ovo nije tvoj sin, ovo nije ser Marin; imam kurtu vistu, ter mi se on činjaše.
Četvrti prizor[uredi]
POMET: Signor Ugo, che tanta desperazion pigliar? Star allegro, di bona voglia! Andiamo a far trink, la signora poi voler ben.
UGO: Antamo, fer Dio, bever malvagia e fuggir dolor de cor. Segnora, foler non foler, mi štar vostro serfitor.
POPIVA: Pomete, signor Pometo, bagio la man a vostra signoria! Veliki Pomete njegda, ma si sad mali; sinjora vam u obraz vrata zatvori! Da ne budem iz kantuna gledao, rekao bi mi: "Sve smo u nje". Pomete, neće sinjore tvojijeh slatcijeh riječi, ni se haju za brikunanje tudeško, za kijem ti ideš; hoće kolajine, hoće zlato, hoće dzoje! Vidiš ovu kolajinu? Vidiš ovi kolarin? Vidiš li ovi pendin? Sve ovo kosta trista dukata; ovo će sve Maro Marojev, gospar moj, darovat sinjori Lauri.
Peti prizor[uredi]
MAROJE: (Maro Marojev! - Bokčilo, ču li?)
BOKČILO: (Čuh, gosparu. Hvala Djevici er čujem našijem jezikom govorit; dobro stvari prohode.)
MAROJE: (Za mene zao glas bi ovi od Mara; čujmo naprijeda!)
POMET: Vidim, velici ste ljudi, kraljevi ste, po trista dukata u votu darivate. Gdje si, Dundo Maroje? Tvoji dukati, koje si s velicijem znojem dobio, kako se pendžaju?! Trista dukata dzojâ sinjori se imaju večeras darovat!
MAROJE: (Ajme, l' e fatta! Bokčilo, ču li?)
POMET: Njekoga ponta udri gori.
POPIVA: Pomete, plači komu drago; mi se dobru bremenu davamo, a gospar stari Maroje ima dukat kao šume: ima se od šta plavit! A ti, ako hoćeš s tvojijem Tudeškom imat graciju od sinjore, mene služite i dvorite, er dukatmi nećete vi s nami na paru stat.
POMET: Tebe služit i dvorit! Ti si Popiva, daleko Popiva od mene! Popiva, što ne može sam popit, čini da i druzi piju; što ti ne mož' doruinat gospodara Mara, činiš da ga rasčini Mande Krkarka. Ter nije zadosta da mu kako pijavice krv popijete, ma mu hoćete i dušu popit. Gdje si, Dundo Maroje?
MAROJE: (Jaoh, ovdi sam za veliko zlo moje!)
POMET: Njetko se ozva s voštarije! Miri plaču ruinu od toga uboga mladića, a tebi se pod Zadrom vozi.
POPIVA: Ubog je, er ti nijesi s trbuhom ki se ne može nigda napunit i s usmi od zmaja ki ne žve neg proždire, u njegovi kući da ga objednom živa proždreš i iziješ i da se udaviš. Spomenuješ li se kad ga ti navede da staromu gosparu ukradete dvije tisuće cekina, i kad ih pak podvrgoste kao vruću opeku? Ktijaše njekoga vraga proždrijet onada, - provrati se juha!
POMET: Neka Popivu ima u kući, sikuro more spat!
POPIVA: E, Pomet Trpeza boli se njime, ki kao metlom mete bokune s trpeze.
POMET: Popiva mu je vjeran sluga i ljubi ga. I pijavica ljubi krv čovječju, ali mu dušu vadi.
POPIVA: Popiva popijeva s gosparom Marom u sinjore Laure.
MAROJE: (S gosparom Marom u sinjore Laure?!)
POPIVA: A Pomet Trpeza iza vrata gleda s svojijem Tudeškom, koji vinom hoće intertenjat prvu kortidžanu od Rima. S dukati dođite u sinjore Laure kako i mi! Neće sinjore ovake havijara ni vina, - dukata hoće, a vi ih ne imate.
MAROJE: (Ajme, ovdi se mojijem imanjem brava!)
POPIVA: Onako tvoje srce jauka, Pomete, a jezik ti zamuknu. - Njekoga gori ponta tišti. - Plači i umri vas svijet, meni je dobro!
POMET: Dobro ti je?
POPIVA: Ovo mi moga lijepoga liberaloga gospara Mara, gospara moga i sinjore Laure; er i sinjori on sad zapovijeda.
POMET: Vidim ga; svega je svoje brijeme, i za lijepom godinom dođe daž; ma za tizijem smijehom još te ću vidjet plakat.
Šesti prizor[uredi]
MARO: Popiva!
POPIVA: Gospodaru!
MARO: Gdje dosle bi?
POPIVA: U Džanpjetra zlatara.
MARO: Pomete, što imaš tu činit?
POMET: Ben trovata la sagnoria vostra, signor Marin! Njegda tvoj bijeh u Dubrovniku; u Rimu si sada veličak čovjek. Daleko siromaha od velicijeh ljudi!
MAROJE: (Tripe, je li ovo moj sin?)
TRIPČETA: (Da bogme ti je on! Ovo je sinjor Marin.)
MAROJE: (On je! Ono je on u velutu, ajme meni!)
BOKČILO: (Gosparu, ono i Pometa, one lupežine štono u gradu biješe; jaohi meni, gdje mi se je skitnja doskitao!)
MAROJE: (Hajme, svi se su obješenjaci oko njega skupili!)
BOKČILO: (I Popiva, jaoh si ve meni!)
MAROJE: (Piva i Tara! Pet tisuć dukata!)
TRIPČETA: (Muči malo, per amor de Dio, da čujemo koga vraga vijećahu.)
MAROJE: (Da čujemo ne dobro za mene.)
MARO: Sta ben questa cosa, Pomete; ovako se karecaju sinjore, ovaki im se prezenti darivaju. A ti mi si s njekijem Tudeškom došao, od bokare čovjekom, za skartat mene; ali vam se će prikinut remik penjući se gdi se sam ja uspeo. Ma ti pripovijedam, Pomete Trpeza, šijunu od bokunâ, ako vas vidjeh veće vrtjet se oko ove kuće, tebi ću vas obraz izrjezat, a onomu ću Tudešku probosti trbuh, da mu sve vino isteče koje je igda popio. I ovu vam sentenciju davam sada za vazda.
POMET: Signor Marin, učinićeš što se pristoji tvomu paru, a ja ti sam sluga; a Tudešak svoj posao čini, a svak svoj.
MARO: Razumio me si. - Popiva!
POPIVA: Signor!
MARO: Pođi opet u Džanpjetra zlatara i reci mu: "Pošlji mi oni dijamant i oni rubin".
POPIVA: Signor, neće manje dvijesti dukat za te dvije peče. I ovi isti Tudešak, Pometov gospodar, davao je sto i osamdeset dukat za nje, i nije mu ih ktio dat.
MAROJE: (Ajme, moji dukati! Bogme ih će kupit!)
MARO: A ja mu ću dvajesti dat; pođ' ih uzmi, i da on dođe ovamo, da mu zbrojim dinare.
MAROJE: (Bogme ih uze, l' e fatta! Ako ne remedijam, sve će s vragom poć.)
MARO: Pomete, tko hoće sinjore imat, trijeba je tobolac otvoren držat kako i ja.
MAROJE: (Tobolac otvoren držat, ajme!)
POMET: Njekoga od danas ponta udara gori. Gospar stari Maroje ima dukata kao sovrne; mož' ih dobro pendžat, jes odkuda uzet.
MAROJE: (Ajme, jes odkuda pendžat! A ja veće na ošpedao u staros kad mi drago.)
MARO: Popiva, što se vrati?
POPIVA: Nećeš li na večeru u sinjore?
MARO: Hoću.
POPIVA: Da što ćemo kupit?
MARO: Vina dukat, a havijara paulin, kako i Pometov gospodar Tudešak, i na tri škude kupi par fadžana; i kupi par kapuna velicijeh, da znaš škud za nje dat; i kup' animelâ, i pođ' u picikarula moga, da ti da mortadelâ i salčicâ, što će biti za svu ovu nedjelju, i čin' da ti dâ dudzinu provardurâ, i svrati se u moga spičara; reci mu da mi pošlje jedan vruć marcapan.
POMET: To je za po pastu konfortat štomak.
POPIVA: Pomete, jeda ti zubi vodu čine? - Sve će bit opravljeno, pođoh veće.
MARO: Ne čeka'te me na objed, er ću u sinjore na objed.
POPIVA: Dobro.
POMET: To je pravi i gospocki život! Neg mislim, signor Marin, kako se ćeš pak pasavat s pečom mesa u Dubrovniku i s krincom juhe kojoj se dno uzvidi kako u Mrtvom moru na Lokrumnu, kad je bunaca.
MAROJE: (Jaohi, bogme mu će i pomanjkat! Još će, dezvijanik jedan, za Boga prosit. Ajmeh, gdje moje pet tisuć dukata otidoše?!)
MARO: Pomete, ja ne mislim ni u Dubrovniku džimrijat.
POMET: Znam, gospoda valja da gospocki živu.
MARO: Da bogme gospocki! Scijeniš li ti da ću ja na po kutla vina i na medzalin mesa stât kako i ostali? Pritilo ću, Pomete, ja živjet; a ti ćeš daleko od moje kuće stât, a zubi ti će vodu činit. Ovu ću kolajinu na grlo stavit, neka me moja gospođa veselijem okom pogleda.
POMET: Da bogme ti i dobro stoji! Što se kavalijer ne učiniš, ter bi je vazda nosio?
MAROJE: (I kolajinu je na grlo stavio! Bokčilo, Tripeta! Da mi je sit doli: poć mu ću sve kose iskupsti i sve mu ću oči podbit).
TRIPČETA: (Misser, non in furia!)
BOKČILO: (Mila mati, bila mati!)
MARO: Pomete, čin' da te tu nijesam veće vidio; jes' me razumio? - (Tik, tok). Signora, ja sam, padrona mia bella.
POMET: Bit će što da Bog. Sluga ti sam! - Ma š ćaćkom ćeš razlog učinit! Dundo Maroje, živi, da vidiš kao se tvoji dukati pendžaju! Ja ću odovle poć k momu Tudešku, s kijem veće mi valja ručak neg s ovizijem i sa svom njegovom družinom objed i večera. Dubrovčani ne znaju što je pastedžat: izjedu mi onu peču mesa, tad s plaštem na Placu. Tudešci na repozano zasjedu ti mi, počnu s njekijeh gvaceta a specijom t' ih krope za otvorit apetit za mrtva uskrsnut i da ga čine jesti; a trink ide uokolo, pak ti mi dođu s pliticom, u njoj dobra kokoš, u njoj pritila patka, u njoj dvije jarebice, - fadžanova, Dubrovčani ih ne umiju neg pečene jesti!
MAROJE: (Ajme, da mi je nadvor, - ubosti ga ću!)
TRIPČETA: (Non far, misser, non in furia!)
BOKČILO: (Mir Božiji s tobom, sveta te Nedjelja pomogla!)
POMET: Njeka je buna gori na voštariji, a njetko od danas ino ne čini neg jauka gori: tkogodi se pjan bode; za mene se makar iskoljite! - Or bene, u toj plitici još bude dobre slanine na tudešku, i dobroga vitelja mesa, a s rjepicom i s kupusom u jusi. Što su letuariji i kordijali što se stomakalijem ljudem dava? Siromasi, ne umiju ozdravit. Sve to ujedno; a mostarda mi njeka dušu vadi: ijem a lačan sam; što veće ijem to sam lačniji. A plitica kao se ispražnjuje; tako jedan (a valenti ti su sluge) na nožu i primeće u pliticu sad kapunića, sad guščicu, sad jezik slan, sad sufridžatu ovoliko debelu; a brinc ide uokolo, a mi ijemo a sve smo lačni. A para nam sad smo sjeli na trpezu, a tri ure su prošle, a u delicijah smo, u raju smo; pak se na slano, pečeno! Oh, oni odor, odor za svakoga nemoćnika ozdravit! Ma ovo mi moga Tudeška namuranoga; ma bogme sam ja namuraniji na njegovu trpezu neg on na sinjoru. I poću š njim u zemaljski raj, gdje se ima što se žudi; a riječi ću ostavit i spovijedat mirom pečeno i vareno.
Sedmi prizor[uredi]
UGO: Pomet!
POMET: Signor Ugo!
UGO: Che star tanto qua? Ti non foler bever malvagia? Mi, fer Dio, foler.
POMET: Nut galantarije od ljudi! Ovo je nješto probudit apetit. Con voi, signor Ugo, andar in inferno et star ben.
UGO: Salutar la signora: "Son fostro servitor".
POMET: La signora sera vostra, che voler altro? Et andamo a trink.
UGO: Fer Dio, far meglio.
Osmi prizor[uredi]
TRIPČE: Misser mio caro, non si fanno le cose in furia, reče se: tko plaho ije udavi se; a oni reče: uprež' ih.
MAROJE: Uteče mi obješenjak jedan! Nije ga, štica se u one ribote.
BOKČILO: Ne plaho, gospodine! Plašilo ovcu tjera, tihoćina vuka stiže. Bit ćeš gdi hoćeš, nea ti furencija prođe.
MAROJE: Hajmeh, dođoh gdi se onuđe veće ne more.
TRIPČE: Pojmi duše, ustavi se, kolora te je smela! Vrag uzeo i djecu, makar i tko se afatiga činit ih, pokli se za nje tolika fastidija imaju.
MAROJE: Ajme, smrt se, smrt se za nje napokon ima!
BOKČILO: Ah, djeco, vele ti kruha hoćete, nut što se za vas pastidija!
MAROJE: Nu, ovo sam ostavio koloru; što hoćete da se čini?
TRIPČE: Da se opet vratimo na voštariju. -
BOKČILO: Ah, blaženo mlijeko koje te doji!
MAROJE: I što da se čini?
BOKČILO: Bogme mi usta od njeke pastidije usahoše.
TRIPČE: Da čekamo dokle dijete izide iz kuće; kad izide, kako sve tvoje dijete, uhit' za ruku i dvigni ga sa zla puta i tihoćom pročeda' š njime, er ako ga uplaši, uteče ti i ne stignu ga sa svijem psi sinjora Džulijana Čezarina.
BOKČILO: Da je blagosovljena zemlja po kojoj hodiš! Med mu iz usta izlazi.
MAROJE: Oršu, ne more gore stvar proć neg je prošla; činite što znate. Ovo sam, da se čini kao vi hoćete: uljez'te opet unutra.
BOKČILO: Ah, da te Bog pomože! Reče se: dogovorna je bolja šteta neg koris bez dogovora. - Tripe, gospodine, kutalac vinca! Ne umori me: usahoše mi usta.
TRIPČE: Tako mi Boga, da t' služim un boccal de vin s dobre volje, brate.
BOKČILO: Ah, Djevica te pomogla; cvijetkom ti i ružicom puti porasli, kotorska slatka krvi.
TRIPČE: Hod' unutra, brate.
BOKČILO: Kao stariji i bolji.
TRIPČE: Nea stoji ta bareta.
Deveti prizor[uredi]
<poem> PERA: Dživo, lijep ti je ovi grad i vele ti je veličak; ja se umorih ovom ulicom hodeći.
DŽIVO: Ja scijenim dilja je od Krive ulice.
PERA: Uzaova, Dživo, što govoriš? Ovo je dilja neg od Grada do Luncijate.
DŽIVO: Pera, hoć' da ti ukažem crkvu od Svetoga Petra?
PERA: Nemo' me, Dživo, Perom zvat, da nas tko ne čuje i da me ne pozna jer sam djevojka.
DŽIVO: Neću veće, zarekoh se nehote.
PERA: Petrom me zovi, kako smo rekli.
DŽIVO: Hoću. Vidiš ovu ulicu? Onamo je crkva od Svetoga Petra.
PERA: Je li velika kako i Sveta Gospođa?
DŽIVO: A kako ti znaš da je Sveta Gospođa velika?
PERA: Brižna, Dživo, kako ne znam? S tetkom nijesam li svaki Božić u Svetu Gospođu na misu bila? Jaohi, tete, veoma ti mi ćeš za zlo imat er sam od tebe ovako otišla! Je li se kad i jednoj djevojci ovako nevolja zgodila da je iz Grada ovako izišla za iskat svoga vjerenika? Koga mnim da sam tako izgubila, jaoh, da ga veće neću nać. U tri godišta, odkle je iz Grada pošao, ne pisat ni meni ni nikomu od svojih jednu ciglovitu knjižicu! Jaoh, što se će u Gradu od mene govorit?!
DŽIVO: A što se će rijet? Pošla si s babom i sa mnom, tvojijem prvijem bratučedom, k vjereniku.
PERA: Sjetna, neću smjet nigda na oči veće k mojoj teci doć, koja ne znam hoće li živa bit cijeć ovoga moga mahnitoga pošastja.
DŽIVO: Pošastja! Hoć' li jo' smjet na oči! Zašto ne?
PERA: Zašto ne? A trista dukata koje jo' sam iz skrinje izela za ovo naše nesrjećno pošastje? Dživo, ja sam djevojčica, i učinila sam stvar koju dosle nijedna djevojčica nije učinila; ja sada razgrizam grijeh koji sam učinila! Jaoh si ve tužnoj meni, sad poznam što je bez majke bit i bez nje straha! Teško svakoj djevojčici koja majku ne ima!
DŽIVO: Muči, Pera, sve se će načinit.
PERA: Jaoh meni, to mi je i mučno er se neće ništa načinit; sad razgrizam zlo moje. Pošla sam ovamo scijeneći sve načinit, a našla sam da je on tamo vas s zlicami i da je poplavio svu prćiju koju mu su dali. Ni znam kako se more k njemu poć, i bi li me primio, budući tako s zlicami zlu družbu sadružio. A koliko mi je za vratit se u grad, bolje, nesrjećna ja, u more skočit neg se opet u grad bez njega vratit; er me ne bi ni svoji primili za stvar koju sam učinila, - i imali bi razlog.
DŽIVO: Nebore, Pera, tu tuge sada brojiš pokli je stvar učinjena; nastojmo na što smo došli. A da se u grad opet vratimo, po nesrjeći ne opravivši na što smo došli, manjkalo bi dumana koje bi te primile.
PERA: Žî n' t', ni dumne neće u manastijer koje ovako hode.
DŽIVO: Da svake idu ovako kako si ti pošla.
PERA: Ne more gore nijedna poć neg sam ja pošla.
DŽIVO: Pera, ti si smiješna; ti se desperavaš, er u tri dni nijesmo sve opravili.
PERA: Brižna, jesu tri dni er smo ovdi u Rimu, a njega ni možemo vidjet, ni ga znamo gdje nać, ni scijenim da ga ćemo za našega života nać; er ako je u zlica, on je, moj brače, veće izgubljen, i veće mi ne valja da njega ištemo.
DŽIVO: Nebore, dosta riječi! Nać ga ćemo, ma se ne more sve u čas tako učinit.
PERA: Jaohi, ištom mi zlo srce sluti.
DŽIVO: Muči, ovo njekoga; para njetko je od našijeh iz Dubrovnika. Stan' s strane, čini mi se djetić. Ovo je Dživulin Lopuđanin; navegao sam š njime. - Dživuline, adio! Kud tako s prješom ideš?
DŽIVULIN: Džuho, ovdi li si? Tugo moja, znaš kad te kašicom pitah, a morinčela te ubila biješe? Koje te su ovdi u Rim dovele?
DŽIVO: Dživuline, došli smo velikom potrjebom.
DŽIVULIN: Da ovi uza te brat li ti je? I njega li ćeš dat u drijevo, da nam beškote konsumi? Giuraddio, ako dođe, ončas ga ću za noge, tako ću njim kao grmušom i metnut u more. Ja sam manigodo u drijevu svijem ovizijem perdidžornatam i mandžagvadanjem. Placari u drijevu hoće kao godišnicam komandit: "Naprav'te mi odar!" Po sonce žoto i Blaženicu od Pšunja, kao je trijeba mistijere u drijevu abandonit a njih kašicom pitat. Bestro, kad dođeš u drijevo, čin' da ti prvu stvar majka u skrinju stavi lončić i mećajicu za kašu.
PERA: Ja sam dobar na moru: neće od potrjebe meni bit kašu mesti, a prem mislim i ja za škrivana u drijevo.
DŽIVULIN: Za skrivana ćeš u drijevo?! A hoć' govorit na stoleću?
DŽIVO: Dživuline, ostav'mo te riječi. Odkle te sad imamo?
DŽIVULIN: Misser mio, sad sam učinio alle curtellade. Srjetoše me njeki putem; a ja sâm ovako kako me vidiš - s mačem, s mojijem najvjernijijem drugom, i s rudelom, s mojom braniteljicom. Ah! ah! Scijenjahu imat što činit s ovijem zemaljskijem gujami koje mi ližu zemlju! U meni rekoh: privarili ste se; ovo je od jajera dijete, mlijekom od Igala dojeno, u kajpah od drijeva odhranjeno, oko sartija je njegova šećnja; ptica je bez krila, galeb je morski i od jajera. Giuraddio, scijenjahu da me će ončas s nješto malo spendzice rastavit: sunuše se, ja se fermih, pokrih se rudelom. Kurvin mužu, tu li si? Potegnuh na sljepačku, kud pade da pade. Mahnu njekomu tamo ruka - druzijem mahom s levadom otidoh, - mah u vjetar otide. Pogledah iza rudele - oto t' nikoga prida mnom! Tamo nadaleko vidjeh gdje njetko bježi; rekoh: hod'te tamo, što dobiste, giuraddio, ne dijel'te sa mnom.
DŽIVO: To su kojigodi od strade ljudi bili. Iz Grada li ideš?
DŽIVULIN: Iza mira li idem? Što? Da mi spašete oružje? Od kampanje sam ja čovjek; son de isula de Mezzo, izulan se zovem, i izulan hoću živjet i umrijet.
DŽIVO: I da hoćeš ini bit, ne bi mogao neg izulan. Ma neka stoji to! Imamo li te od našijeh strana?
DŽIVULIN: Od našijeh strana? S Prijekoga ne idem, gdje vi dunidžate, gdje mi mačicem po kantunijeh skrobućete. S Lopuda idem, gdi vam nije Luce, na čeljadina našega gdje ne smijete ni gledat.
DŽIVO: Za Boga, Dživuline, kad nije vas, tko vam čuva čeljad?
DŽIVULIN: Strah naš: naša je čâs ognjem ograđena.
DŽIVO: Sve je tako. Koliko odkle ste otuda?
DŽIVULIN: Njeki placar vaš ima mi platit navao do Jakina.
DŽIVO: A tko je s vami došao?
DŽIVULIN: Njeki starac za sinom ide; dukate mu je poplavio.
DŽIVO: Kako mu je ime?
DŽIVULIN: Maroje.
DŽIVO: A sinu mu?
DŽIVULIN: Maro.
DŽIVO: Sam li je došao?
DŽIVULIN: Njeku je slugu s sobom doveo, - sve nam vino od mise konsumi.
DŽIVO: Da sad kud ćeš poć?
DŽIVULIN: Zavjetan sam u Svetoga Petra; poću proštenje uzet, pak ću poć po voštarijah toga placara iskat, da me plati.
DŽIVO: Dživuline; molim te da se nađemo, kad opraviš, pak oko ovizijeh ovdi voštarija.
DŽIVULIN: Bonora, bonora!
DŽIVO: I ako što mogu za tebe, operaj me.
DŽIVULIN: Bagio le pede, misser.
PERA: Jaohi, gospodar je Maroje došao! Ako uzazna još da sam se i ja ovdi doskitala, toprv mu će zla klenut i na me sve zlo pasti.
DŽIVO: Došao je! Oršu, tko zna što je za bolje; Pera, ne valja ovdi spat.
PERA: Jaohi, Dživo, na tebi i na Bogu moja čâs, moj život i moja smrt! Ja vidim, zlo sam pošla; more Bog i bolje dat.
DŽIVO: Pera, ne brini se, priporuči se Bogu. Tvoje je došastje ovdi bez zlobe i na dobru fin, a ja ti neću ničijem manjkat; a u rukah Božijijeh sve stoji. Pođ'mo, ovdi nije trijeba spat, a ja znam što ću.
PERA: Što ćeš učiniti, dragi Dživo, reci ve mi?
DŽIVO: Pođ'mo, rijet ti ću.