Dundo Maroje/Peti čin

Dundo Maroje: — Peti čin
autor: Marin Držić

Prvi prizor

POMET, zatim MARO, POPIVA

POMET (sam): Honores mutant moribus, i tko me vidi da sam promijenio ovako haljine rijet će: "Pomet se je Trpeza pomamio!", a ne zna er sam abate sada, kont sam, kavalijer sam; zato sam i kolajinu stavio na grlo, sinjora Mara sučeda, - on odpade od kolajine. Hoću li kad u Dubrovnik, da vidim gdje se je u ormanicu učinio? A meni pristoji haljina, bogme pristoji. Našao sam za čerto, za fermo da je sinjora Laura ona Mandalijena, kći Ondardova iz Auguste; a otole je i Ugo, moj Tudešak. Onoga sam čovjeka koji mi donije nôvu ostavio vesela na voštariji della grassezza; a ja sam bogme veseliji od njega, de ello. Ugu kad rečem, - neće mačka larda! - ova je parentijera učinjena! Poću najbrže u sinjore Laure, u gospođe Mandalijene. Za rijet bolje, neću joj govorit da ju otac ište i da je ostala tako ereda od tolikoga imanja, er bi se uzoholila, - kortidžana je! Hoću da joj all' improvviso dođe ovo veselje, da je Pometu oblegana. Ugu ću, momu Tudešku, sve rijet, neka je dobrovoljnije uzme za ženu. - Ma koga vidim odovud? Poću se retirat malo s strane, da mi ne smete fačende od inportancije.

MARO: Hajme, nesrjećo na šta me si zbila? Da ni sajuna moga od veluta ne mogoh imat! Ma mojoj nevolji ne konvenja se neg i zločestija haljina od ove. Što će rijet sinjora Laura?

POPIVA: Gospodaru, nije ga sada plakat neg učinit srce od lava. Svijeća je došla na zeleno: veće nije kuda. Ako još ne izesmo sinjori iz ruke prsten, kolajinu ali štogodi, nećemo imat s čijem otit, nećemo imat što jesti.

POMET: (Ovo ih, ovo su oni faliti! Tu vas hoću, grintavci, došli ste gdje ruka maha.)

POPIVA: Što mučiš?

MARO: Ajmeh, Popiva, ja sam se izgubio!

POMET: (Rusatijem mu octicem polse!)

POPIVA: Nije se sad brijeme gubit; trijeba je učinit obraz od mariola.

POMET: (Bogme od mariola!)

POPIVA: Nije što jesti!

POMET: (Jes, ošpedao njemu; ma tebe ako ne vidim na vješalijeh, neću miran umrijet.)

MARO: Oršu, da se ide u sinjore, ovdi je trijeba imat...

POMET: (Bogme ga nećeš sad tamo.)

MARO: Tko je ovo? Je li ovo Pomet? Pomet je!

POPIVA: Nut ribaoda gdi se u velut obukao i s kolajinom je!

MARO: Da' da ga ubijemo na mjesto! Ovo je ljepša okazijon od svijeta, ter nam neće rijet da smo utekli kao faliti, ma kako omičidi; ter nam neće tolika sramota bit.

POPIVA: To hoću da zautra učinimo; večeras ne imamo s čijem otit. S ružjem je, ribalad jedan; neka, malo ti će valjat.

MARO: Pomete, ti?

POMET: Misser Marin, ben trovato.

MARO: Maloprije mi si skapulao, drugovja mi nećeš skapulat!

POPIVA: Ribaode jedan, još imaš oči s nami govoriti?!

POMET: Id' tja, ti pođ' na komardu! Misser Maro, svjetovah se, tako i skapulah; i opet sam se svjetovao, da ovo oružje uza se vazda nosim. Nea Popiva pristupi da mi ovu muhu s nosa zbije.

POPIVA: Nut ribaoda, još nam brava!

MARO: Ki je vrag ovo? Lessandro drappier!

Drugi prizor

LESSANDRO i prijašnji; zatim LAURA, PETRUNJELA

LESSANDRO: Signor Marin, bon giorno alla signoria vostra! Oramai e tempo che io sia satisfatto.

MARO: Avete fatto il conto quanto vi resto a dar?

LESSANDRO: Ho avuto cinquanta šcudi, e mi restate a dar ancora cento.

MARO: Sta bene; domattina sarete satisfatto senza fallo.

LESSANDRO: Voi andate mandandomi da un di all' altro; non posso piu spettar, voglio esser satisfatto.

POMET: (Popij tu zdravicu!)

MARO: Avete ogni ragion, voglio satisfarvi. Venite domattina a casa mia, et sarete pagato.

POMET: (Ne ostavi ga se, ne ima grintave mjedenice!)

LESSANDRO: Stasera io ho da far un pagamento; se pensate pagarme domattina, pagatemi stasera, e datemi qualche cosa manco.

MARO: Voi sete venuto con si gran furia! Alle vintitre ore che faccia pagamenti?! Trovatime all' ora di banchi, et sarete satisfatto.

LESSANDRO: Dico, voglio aver el mio, et non vo' parole!

POPIVA: Voi sete venuto con superchiaria.

LESSANDRO: Non volete pagarmi, eh?

POMET: (Je li tko, Bože? Gleda' feste!)

MARO: Par che voi vogliate combatter?

LESSANDRO: Non son venuto per combatter, ma per aver il mio.

MARO: Orsciu, che abbiate il vostro; vado a portarvi vostri dinari.

LESSANDRO: Vengo io con voi.

MARO: Aspetta alla buttega vostra; per mio servitor vi mando adesso, senza indugiar, cento šcudi, giacche sete tanto inportuno.

LESSANDRO: Aspetto, purche sia coži. - Se non mi paga, vo di lungovia a farlo citar.

Treći prizor

POMET (sam), zatim LAURA i PETRUNJELA

POMET: Sto uši će platit! Cento ducati! Počeli ga su potezat. Da bi Bog dao da mu još Pomet ne donosi u lončiću na tamnicu. A, na velik ti prepozit izide ovi svilar. Olova mi sad pliju, sve mi prospero prohodi! Ovi faliti mogahu mi posao ištetit; žene su kao lis, kojijem svaki vjetar kreće. Poću najbrže u sinjore; u poses ulazim. - (Tik, tok!) - Signora Laura, patrona mia!

LAURA: Ah, Pomete, ti li si? Uzidi gori.

POMET: Ah, sinjora, da maloprije ovako učinjaše, tvoje tri tisuće ne utonjahu.

LAURA: Oto, tako moja nesrjeća htje; ma, žî mi tvoja ljubav, Pomo, kako ih ne budem izgubit.

POMET: Sinjora Laura, nosim ti nôve koje scijenim da ti će drage bit.

LAURA: Taki čovjek ne može neg s dobrijem kolačem doć.

PETRUNJELA: Brižna, nut gdje se je nagalantao, i s kolajinom na grlu, kako da ide na pir.

POMET: A, bogme, Petre, na pir.

PETRUNJELA: Da bogme gospoju ti čestitih, - sve ti čestito!

LAURA: Idi, oslico!

PETRUNJELA: (E, nedrago joj je!)

POMET: Sinjora Laura, u dobri čas desnom naprijed stupih.

Četvrti prizor

MARO, POPIVA, zatim SINJORA LAURA, PETRUNJELA, pa VLAHO, PIJERO i NIKO (sakriveni), POMET

MARO: Ah, Popiva, vidiš li gdi nas je fortuna zbila? Da mi je trijeba lagat, da mi je trijeba bježat od dužnika, jaoh, da sva moja speranca stoji sad u mariolstvu! Ako ne ukradem što sinjori Lauri, mi veće ne znamo ni kud ni kamo. Ah, smrti, gdje si? Na velik ti bi mi prepozit sad bila! Blagosovljena ona ruka koja sama kadgodi libera se ovacijeh tuga.

POPIVA: Gosparu, nije ga tu plakat ni gubit brijeme. Pođ'mo u sinjore: čeka na večeru; i oprav'mo što imamo, ako neć' zautra u tamnicu uljesti.

MARO: Pođ'mo, pođ'mo.

POPIVA: Što "pođ'mo"? Ovo si prid vrati od sinjore.

MARO: Da kuca'.

POPIVA: (Tik, tok!)

PETRUNJELA: Chi batte giuso?

POPIVA: Petrunjela, otvori!

Ovdi izlazi Vlaho, Pijero, Niko.

VLAHO: (Kompanjijo, nu gleda'te, vidim Mara prid vrati od sinjore.)

POPIVA: Petrunjela, što se si zabila?

PETRUNJELA: Gledam te, Popo, smurala sam se na tebe. Brižnika, pristao ti je!

POPIVA: Petre, Petrunjelice!

LAURA: Signor Marin!

MARO: Signora mia!

LAURA: To li ja od tebe dostojih?

MARO: Što, sinjora?

PETRUNJELA: Nut onoga bezočnika! Nebogo, dohodi mi kima da mu ovizijema noktima izderem one očine kijema još ima oči gledat.

LAURA: Muči ti, Petrunjela!

POPIVA: Nebore, Petre, što je ta kolora? Pomet li vam je štogodi nalagao?

PETRUNJELA: Bezočnici jedni! Ašišinâ sinjoru od tri tisuće dukat, ah!

MARO: Pomet li vam je štogodi nalagao? Ah, Pomete, Pomete, vele ti mi ih si sakrojio!

PETRUNJELA: Mojijem sam očima vidjela, tradituri jedni, gdje ti oni zlostar odnese svite; a Žudio se ončas pođe naplatit na banku. Nebogo, još imaju oči govorit.

MARO: Ter si ti to vidjela?

PETRUNJELA: Vidjela! Ne vidjeli vi da bi!

LAURA: Maro, ja li to od tebe meritam?!

MARO: Sinjora, ja ne znam ništa od toga.

LAURA: A od vjerenice si imao knjigu, a meni si govorio da nijesi vjeren! Basta, na dva načina sam od tebe privarena, tako da ovako dosle nije nijedna moja drúga privarena bila. Scijeniš li da u Rimu nije pravde? Čini da imam moje tri tisuće dukata bez skandala i bez tvoje velike sramote.

MARO: Sinjora, zlo si informana. Ovdi s ulice ne mogu moje razloge govorit.

POPIVA: Otvori malo, sinjora, da uljezemo u kuću. Nijesu tolike stvari kolike ti su nalagali!

PETRUNJELA: To, da nam još dvignete štogodi? Nut, nebogo, da' ašišine u kuću!

VLAHO: (Kompanjija, čujete li i vidite li?)

NIKO: (I čujemo i vidimo.)

PIJERO: (Ovo je što se reče: kurvam noge plači, da te ovako goste.)

Pomet iz kuće od sinjore.

POMET: Tko je ovo doli? Ah, misser Marin, prostite, mjesta su puna, ne imate gdje sjesti, a komedija se je počela odkada! Popiva, reci gospodaru: pacijencija! Vuk lisicu privari.

MARO: Kurvin ribaode jedan, hoću li ti se kad krvi napit? Hoć' li mi kad u ruke upasti, da t' ukažem što je te trate činit?

POPIVA: Mariolu jedan, nu sid' dolu, da t' ukažem s kijem imaš što činit!

POMET: Da sidem doli? Ašendao sam ja, a vi ste pali! I vi bijehote na ovomu mjestu maloprije, ma, grintavci, ukinuste se, er na dobročestu mjestu ne umije zločes sjedit.

MARO: Ah, mariolu jedan! - Čuješ li, sinjora Laura, otvori, er po raspetje Božije sažegoh ga u kući.

POPIVA: Da' da razbijemo vrata!

VLAHO: (Vidite li?)

NIKO: (Slušamo i gledamo komediju.)

PIJERO: (Che spasso!)

PETRUNJELA: Da razbijete vrata?!

LAURA: Vrata meni da razbijete?! Petrunjela, mortar mi!

PETRUNJELA: Da nam vrata razbijete, manigodo jedan! Po Luncijatu Božiju, kako vas se ću sad bačkjelom vrć, čijem mi na ruke dođe. Nut, vrag ti dušu ne uzeo!

MARO: Ah, kurve, kurve, tko s vami ima što činit!

POPIVA: L' e fatta!

VLAHO: (Skrijmo se, da nas ne vidi.)

MARO: Ajme, Popiva, ovo nam falja! Što ćemo?

POPIVA: Ah, jeda možemo Pometa gdi dočekat, da mu se, ajme, krvi napijemo.

MARO: Hoću svakako da ga prežimo i da ga ubijemo na mjesto. Ovdi ovoliko! Popiva, mi smo spačani.

POPIVA: Gosparu, nemo' se još abandonavat; ako uzmanjka, a mi na sodu - zvoni tambur.

MARO: Ajmeh, nesrjećo, na što me si dovela! Popiva, hoću da zakoljemo Pometa, - che lo ammattiamo!

POPIVA: Gosparu, na smrt - na život, ovo sam, slijedim te.

MARO: Hoću da uljezemo per forza u Laure, - ah, kurve! - Da ih svijeh u kući zakoljemo ko mi pod ruku dođe! Desperan sam, - otac vrag, pak ću sam sebe ubit. Pođ'mo oružje uzet.

POPIVA: A, svijete! A, vraže, vele ti moreš!

VLAHO: Ah, vraže, zao ti si! A, zločestvo, od mala ti si! A, zli guvernu, na što dohodiš!

NIKO: Da u Dubrovniku meni koja onako učini, po muku Božju bih je fjersao.

PIJERO: Onaki desperan, dubitam da koji skandao ne učini.

VLAHO: Onaki zločes, dubitam da vrat ne ulomi. Ako ga barižeo nađe s oružjem, vidjećete feste.

NIKO: Vrag! Pođ'mo za njim, nemo'mo ga abandonat, da u onoj furiji ne učini ki eror.

VLAHO: Ako što možemo, pođ'mo, pođ'mo!

NIKO: Mi smo došli u Rim za imat kigodi pjačer, a najliše s ovizijem Marom, a ja viđu š njime nećemo imat neg despjačer. Vrag! Žao je meni er se je s sinjorom svadio, - za moj dio; ma džiljoz biješe, ne dadiješe, bjestija, na nju ni gledat.

Peti prizor

DŽIVULIN i TRIPE

DŽIVULIN: Ah, ah, giuraddio, ne da se nać oni naš Žuho riđe brade, štono mi placa; lazi mi kao indijana žaba. Bože, hoću li se gdje stat š njim? Da mi je š njim na balun poigrat, da ga učinim od jajera, da malo poleti, da mu dam nogom u oćas, da ga vihar odnese, ne drugo - da se š njim pozdravim. Nije ga, slava milostivici! Ma tko ide ovo odovuda? Ma koga se ja bojim? Kurvin sin budi s dvijema rukami! Ma mi je bolje stât s strane, da spijam koje su čijere od neprijatelja.

TRIPE: Po kotorsku Advokatu, can, becco futuo, sad me nađi s oružjem! Gdje je ovi sin majke od sedam muži!? Ne viđu ga, po svetoga Džulijana, junačkoga Advokata, dobre žene sina, da ovako rečem, koji bi mi sada dobar sramotu učinit. Izidi, can, becco futuo!

DŽIVULIN: Ah, ah, ovo je moga Žuha majstorija! On ga je poslao, neće inako bit po Gospu od Pšunja; poznah ja er se hoće izet, da mi ne plati navao.

TRIPE: Eccomi in campagna! Ako je tko, izidi, nije se ovdi krit; tko nije žena, hod' na polje.

DŽIVULIN: Misser, koga ti išteš? Ako čovjeka išteš, ovo je na pjaci; ako žene išteš, u kući su gdje kudjelje predu. Ti li si oni? Tko te je poslao?

TRIPE: Da ti li si oni koji mene išteš? Ovo sam! Nut, što me nablizu gledaš? Sit me se nagleda'.

DŽIVULIN: Reci mi ti, ne smijemo li našega iskat?

TRIPE: Da kaži ti meni: što t' ne more bit per amor, zašto hoć' per forza?

DŽIVULIN: Giuraddio, po majku od Pšunja, pomanje govori!