Krunidbena zavjernica Franje Josipa I.

Izvor: Wikizvor
Prva hrvatska krunitbena zavjernica izdana od kralja Franje Josipa I.
Kraljevska zakletva

Preuzeto iz Bogoslav Šulek:"Hrvatski ustav ili Konstitucija godine 1882.", Zagreb, 1883.


Mi Franjo Josip Prvi, po milosti božjoj car Austrijanski, Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije, Vladimirije, Rame, Srbije, Kumanije i Bugarske kralj apoštolski; kralj Ilirije, Jerusolima itd. itd.; nadvojvoda Austrije; veliki vojvoda Toskane i Krakova; vojvoda Lotaringije, Solnograda, Štajerske, Koruške, Kranjske i Bukovine; veliki knez Sedmogradski, pokrajinski grof Moravski; vojvoda gornje i doljnje Šleske, Modene, Parme, Pijačence, Gvastale, Osviečima i Zatora, Tješina, Friaula, Dubrovnika i Zadra itd.; grof Habsburga i Tirola, Kiburga, Gorice i Gradiške; knez Trienta i Briksena; pokrajinski grof gornje i donje Lužice i Istrije; grof Hohenemsa, Feldkirha, Bregenca, Soneonberga itd. ; gospodar Trienta, Kotora i Slovenske pokrajinske grofovine itd. itd.,
Kao Ugarske i posestrimih joj kraljevinah kralj apostolski dajemo na uspomenu redci ove Naše zavjernice : da je - pošto se je Njegovo Veličanstvo slavni vladavši gospodar Ferdinando I, car austrijanski, kralj ugarski imena ovoga V., naš duboko poštovani i ljubljeni stric, izdanom u Olomocu još 2. prosinca 1848. odričnom listinom, kako no austrijsko-ugarske krune, tako i krunah ostalih pod njegovom vladom stojavših zemaljah svetčano odrekao; i pošto je nadalje Njegova Prejasnost, carsko-kraljevski nadvojvoda Franjo Karlo, naš duboko poštovani i vrlo ljubljeni otac, komu bi po nasljedbenom redu pripadalo bilo nasljedstvo na prestol, svoju odreku nanj istom prilikom i ravnom svetčanošću očitovao — po ustanovljenomu 1. i 2. članklu godine 1723. nasljedbenom redu, na Nas, kao zakonom ovlašćenoga nasljednika, spalo nasljedstvo na prestol kraljevski u Ugarskoj i posestrimih joj kraljevinah. — Mi smo i zbilja preuzeli vladanje, ali poradi nadošavših težkih preponah nemogosmo se za kralja Ugarske i posestrimih joj kraljevinah krunisati dati u roku, ustanovljenu čl. 3. god. 1791.
Docnije i to godine 1861. sazvasmo pomazanja i krunitbe Naše radi zemaljski sabor, te mu predložismo i prije napomenute listine ob odreci na prestol, kako Njeg. Veličanstva cara i kralja Ferdinanda, duboko štovanoga Nam strica, tako i Njeg. Prejasnosti nadvojvode Franje Karla, sinovljim poštovanjem ljubljenoga Nam otca; nu krunitba Naša ipak poradi obstojavših okolnostih ni tada se obaviti nemogaše.
Nanovo dakle sazvasmo krunitbe naše radi na 10. prosinca god. 1865. u slob. i kraj. grad Peštu sadanji ovaj zemaljski sabor, te ga otvorismo licem i predvodismo ga neprekidno. Poslje podužih viećanjah podje Nam božjom pomoćju na radost otčinskoga srdca Našega za rukom uzpostavom ustava ukloniti one težkoće, sbog kojih kraljevska Naša posveta i krunitba dosad izostade.
Onu zabrinutost pako, što ju je zemaljski sabor god. 1861. obzirom na abdikacijonalne listine Njeg. Veličanstva, cara i kralja Ferdinanda V., duboko štovanoga i ljubljenoga Nam strica, i Njeg. Prejasnosti, carsko-kraljevskoga nadvojvode Franje Karla, sinovljim štovanjem ljubljenoga Nam otca, opetovano Nam u svojih predstavkah očitovao bio, razpršila je ona po odgovornom Našem ministarstvu u ime Naše pred licem sabora učinjena izjava: da se iz formalnih nedostatakah gore spomenutih odrekah nikakove štetne posljedice za zakonitu samostalnost i neodvisnost zemlje izvadjati nesmiju, te da se čin odreknuća na prestol u buduće ima uz osobitu napomenu Ugarske, njezinu obaviest i privolu dogadjati; pa da se za obezbiedjenje zemlje u toj stvari odmah poslije svetčane krunitbe Naše osobiti zakon stvoriti ima.
Uzevši dakle zemaljski velmože i zastupnici u obzir odredbu domaćih zakonah i želeći Nas u njihovom smislu čim prije krunisati kao zakonitoga i pravoga im nasljednika na prestol i krunu Ugarske i posestrimih joj kraljevinah: obratiše se sa podaničkom pokornošću na Nas, moleći preponizno, da Mi u smislu temeljnih zakonah zemlje i svakako prije krunisanja Našega krunitbenu zavjernicu izdati, te njom za obezbiedjenje pravah zemlje dolje naznačene članke i sve, što je u njih sadržano, primiti, kraljevskom Našom moći odobriti, potvrditi, te kakono Sami milostivo obdržavati, tako i po drugih obdržavati dati blagoizvolimo. — Ovih je članakah sadržaj sliedeći:
§. 1. Sveto i nepovredimo obdržavat ćemo, a kraljevskom Našom moći i po drugih obdržavati dati nasljedbu na kraljevski prestol, ustanovljenuu 1. i 2. članku god. 1723.; krunitbu, po propisu članka 8. god. 1791. obavljat se imajuću; prava, ustav, zakonitu neodvisnost, slobodu i zemljištnu cjelovitost Ugarske i posestrimih joj kraljevinah; — sveto i strogo ćemo obdržavati sve u istih zemljah i kraljevinah zakonito postojeće sloboštine, povelje, zakonske običaje i dosad po zemaljskih saborih stvorene, to po slavnih Naših predjih, krunisanih Ugarske kraljevih posvećene, kakono i odsad po zemaljskih saborih stvoriti i po Nas, kao krunjenom kralju, posvetiti se imajuće zakone u svih njihovih točkah, člancih i zaporkah, tako, kako što će istih smisao i uporaba obćim suglasjem kralja i zemaljskoga sabora ustanovljeni biti; izuzevši ipak dokinutu onu zaporku zakona blagopočinuvšega kralja Andrije II. od god. 1222., počamši od riečih : "Quodsi vero nos" sve do onih riečih "in perpetuam facultatem". Za obezbiedjenje svega toga služit će i ona Naša kraljevska zakletva, što ćemo ju vrhu sadržaja ovoga Našega kraljevskoga pisma na osnovu riečih krunitbene zakletve slavnoga Nam predšastnika Ferdinanda I. prigodom krunitbe Naše položiti.
§. 2. Svetu zemlje krunu dati ćemo po starodavnom zakonitomu običaju stanovnikah zemlje i po domaćih zakonih uviek u zemlji držati i čuvati po svjetskih osobah, koje se iz njihove sredine bez obzira na vjeru za to izabrale i ovlastile budu.
§. 3. Sve one strane i pokrajine Ugarske i posestrimih joj kraljevinah, što su već natrag stečene, pa i one, što će božjom pomoćju odsele biti natrag pribavljene, pripojit ćemo u smislu krunitbene Naše zakletve rečenoj zemlji i posestrimim joj kraljevinam.
§. 4. U onom slučaju, što da ga providnost božja daleko udalji — kad bi prekinuće sjemena obojega spola nadvojvodah austrijskih i to najprije izumrenjem nasljednikah, proizhodećih od koljena carevah i ugarskih kraljevah, slavne uspomene pradjedovah Nam VI., odnosno Karla III.; poslje: blagopočinuvšega Josipa I. ; napokon blagopočinuvšega Lavoslava I. uzposljedovalo, — spasti će podjedno prema ustanovi članka 1. i 2. god. 1723. na Ugarsku i posestrime joj kraljevine natrag preimućtva birati si kralja i krunisati ga, te će kod ovih zemljah po davnih njihovih običajih ostati nepovriedjeno u svojoj njekadašnjoj valjanosti i stanju svom.
§. 5. Kao što je gore u prvoj točki sadržano, imat će, koliko god putah se u buduće ovakovo krunisanje u Ugarskoj bude po zemaljskom saboru izvršivalo - nasljednici i potomci Naši krunisati se imajući kraljevi obvezani biti, svagda predposlati prihvat jamstvah ove zavjernice i položiti zakletvu nanj!

Mi dakle, primivši blagostivo prenavedenu molbu sabora, i sliedeći blago nagnuće otčinskoga srdca Našega, svekolike gore uvršćene članke i sav im sadržaj kako u pojedinostih, tako i u cielosti njihovoj umjestnimi i milimi Nam izpoviedamo i k istim s milostivom Našom privoljom pristupamo, obećavajući i kraljevskom Našom rieči osiguravajući Ugarsku i posestrime joj kraljevine, da ćemo sve, što je navedeno, kako sami obdržavati, tako i svakomu podaniku Našemu, ma bio kakova reda ili stališa, obdržavati dati, — kao što ih ovom našom zavjernicom primamo, odobravamo i potvrdjujemo.

Čega vjerodostojnosti i izviestnosti radi ovu listinu sobstvenom Našom rukom podpisasmo i kraljevskim Našim pečatom potvrdismo.

Dano u Budimu, glavnom gradu kraljevine Naše Ugarske na šestog lipnja godišta gospodnjega hiljadu osamsto i šestdeset sedme.

Franjo Josip I. s. r. Grof Julijo Andrassy s. r.

Zakletva kraljevska.

Mi Franjo Josip I., božjom milošću Ugarske i posestrimih joj zemaljah nasljedni i apostolski kralj, zaklinjemo se živim Bogom, blaženom djevicom Marijom i svimi svetci božjimi, da ćemo crkve božje oblasti Ugarske i posestrimih joj kraljevinah i svakoga reda crkvene i svjetske stanovnike u njihovih pravih, preimućtvih, slobodi, sloboštinah, zakonih, slavnih dobrih i odobrenih običajih uzdržati, svakomu pravdu i pravicu podjeljivati; Ugarske i posestrimih joj kraljevinah prava, ustav, zakonitu neodvisnost i zemljištnu cjelokupnost nepovriedjeno im sačuvati, da ćemo zakone blagopočinuvšega Andrije II. (izuzamši ipak zaporku §1. istih zakonah, koja se ovako počimlje: "Quodsi vero Nos" sve do riečih "in perpetuam facultatem") obdržavati; da graince Ugarske i posestrimih joj kraljevinah i sve, što ovim zemljamam, kojim god pravom i naslovom pripada, nećemo niti otadjiti niti okrnjiti, pače da ćemo ih, na koliko moguće, umnožiti i razširiti, te sve ono učiniti, što na boljak, slavu i umnoženje ovih zemaljah po pravdi učiniti možemo. Tako Nam Bog pomogao i svi svetci božji.