O priči i pričanju

O priči i pričanju autor: Ivo Andrić, prijevod: Tomislav Dretar

Govor povodom dodjele Nobelove nagrade za književnost 1961. u Stockholmu. Izdao TANJUG u Beogradu iste godine pod naslovom Beseda Ive Andrića.

U izvršavanju svojih visokih zadataka, Nobelov komitet švedske akademije riješio je ovog puta da pisca jedne, kao što se kaže, male zemlje nagradi Nobelovom nagradom koja, mjerena međunarodnim razmjerima, znači visoko priznanje. Neka mi je dopušteno da, primajući to priznanje, kažem nekoliko riječi o toj zemlji i dodam nekoliko općih razmatranja u vezi s pripovjedačkim djelom koje ste odlučili nagraditi.

Moja domovina je zaista "mala zemlja među svjetovima", kako je rekao jedan naš pisac, i to je zemlja koja u brzim etapama, po cijenu velikih žrtava i izuzetnih napora, nastoji na svim područjima, pa i na kulturnom, nadoknaditi ono što joj je neobično burna i teška prošlost uskratila. Svojim priznanjem vi ste bacili snop svjetlosti na književnost te zemlje i tako privukli pažnju svijeta na njene kulturne napore, i to upravo u vrijeme kad je naša književnost nizom novih imena i originalnih djela počela prodirati u svijet, u opravdanoj težnji da svjetskoj književnosti i ona podari svoj odgovarajući prilog. Vaše priznanje jednom od književnika te zemlje znači nesumnjivo ohrabrenje tom prodiranju. Stoga nas ono obvezuje na zahvalnost, i ja sam sretan što vam u ovom trenutku i s ovog mjesta, ne samo u svoje ime nego i u ime književnosti kojoj pripadam, mogu tu zahvalnost jednostavno ali iskreno izraziti.

Nešto teži i složeniji je drugi dio mog zadatka: da kažem nekoliko riječi u vezi s pripovjedačkim djelom pisca kome ste ukazali čast svojom nagradom.

Ali kad su u pitanju pisac i njegovo djelo, zar ne izgleda pomalo kao nepravda da se od onog koji je stvorio neko umjetničko djelo, pored toga što nam je dao svoju kreaciju, dakle dio sebe, očekuje da kaže nešto i o sebi i o tom djelu? Ima nas koji smo više skloni da na tvorce umjetničkih djela gledamo bilo kao na nijeme, odsutne suvremenike, bilo kao na slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umjetničkih djela čistiji i jasniji ako se ne miješa sa živim glasom njegovog stvaratelja. Takvo shvaćanje nije ni usamljeno ni novo, još Montesquieu je tvrdio da "pisci nisu dobri sudci svojim djelima". S divljenjem i razumijevanjem sam nekad pročitao Goetheovo načelo: "umjetnikovo je stvarati, a ne govoriti!" kao što sam mnogo godina kasnije s uzbuđenjem naišao na istu misao, sjajno izraženu, kod neprežaljenog Alberta Camusa.

Zato želim težište ovog kratkog izlaganja postaviti, kao što je po mojem mišljenju pravedno i umjesno, na razmatranje o priči i pričanju uopće, tisućama raznih jezika, u najrazličitijim uvjetima života, iz stoljeća u stoljeće, od drevnih patrijarhalnih pričanja u kolibama, pokraj vatre, pa sve do djela modernih pripovjedača koja izlaze u ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svjetskim središtima, ispreda se priča o sudbini čovjekovoj, koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima. Način i oblici tog pričanja mijenjaju se s vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i dalje i pričanju kraja nema. Tako nam ponekad izgleda da čovječanstvo od prvog bljeska svijesti, kroz stoljeća priča samo sebi, u milijun varijanata, usporedo s dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno istu priču. A ta priča kao da želi, poput pričanja legendarne Šeherzade, zavarati krvnika kako bi odložio neminovnost tragičnog udesa koji nam prijeti, i produži iluziju života i trajanja. Ili možda pripovjedač svojim djelom treba pomoći čovjeku da sebe nađe i da se snađe?

Možda je njegov poziv da govori u ime svih onih koji nisu umjeli ili, oboreni prije vremena od života-krvnika, nisu se stigli izraziti? Ili to pripovjedač možda priča sam sebi svoju priču, kao dijete koje pjeva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj tog pričanja da nam osvijetli, bar malo, tamne puteve na koje nas često život baca, i da nam o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumijemo uvijek, kaže nešto više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo saznati i shvatiti; tako da često tek iz riječi dobrog pripovjedača saznamo što smo učinili a što propustili, što bi trebalo činiti a što ne. Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i sadržana prava povijest čovječanstva, i možda bi se iz njih bar mogao naslutiti, ako ne i doznati smisao te povijesti. I to bez obzira na to da li obrađuje prošlost ili sadašnjost.

Kad je riječ o pripovijedanju koje ima za predmet prošlost, treba napomenuti da ima shvaćanja prema kojima bi pisati o prošlosti trebalo značiti kako treba zanemariti sadašnjicu i donekle okrenuti leđa životu. Mislim da se pisci historijskih pripovijedaka i romana ne bi složili s tim i da bi prije bili skloni priznati da sami stvarno i ne znaju kako ni kada se prebacuju iz onog što se zove sadašnjost, u ono što držimo prošlošću, da s lakoćom kao u snu, prelaze pragove stoljeća. Najzad, zar se u prošlosti kao i u sadašnjosti ne sučeljavamo sa sličnim pojavama i istim problemima? Biti čovjek, rođen bez svog znanje i bez svoje volje, bačen u ocean postojanja. Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji ponajčešće nisu po mjeri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju misao o svemu tome. Ukratko: biti čovjekom.

Tako, i s one strane crte koja proizvoljno dijeli prošlost od sadašnjosti pisac susreće tu istu čovjekovu sudbinu koju on mora uočiti i što bolje razumjeti, poistovjetiti se s njom, i svojim dahom i svojom krvlju ju grijati, dok ne postane živo tkanje priče koju on želi priopćiti čitateljima, i to što ljepše, što jednostavnije, i što uvjerljivije.

Kako to postići, kojim načinom i kojim putevima? Jedni to postižu slobodnim i neograničenim razmahom mašte, drugi dugim i pažljivim proučavanjem historijskih podataka i društvenih pojava, jedni poniranjem u suštinu i smisao minulih epoha, a drugi kapricioznom i veselom lakoćom kao onaj plodni francuski romansijer koji je govorio: "Što je to povijest? Klin o koji ja vješam svoje romane." Ukratko, stotinu načina i puteva može postojati kojima pisac dolazi do svoga djela, ali jedino što je važno i presudno, to je djelo sâmo.

Pisac povijesnih romana mogao bi na svoje djelo staviti kao natpis i kao jedino objašnjenje svega, i to svima i jednom zauvijek, drevne riječi: "Cogitivi dies antiquos et annos aeteornos in mente habui." (Razmišljao sam o drevnim danima i sjećao se godina vječnosti.)

Pa i bez ikakvog natpisa, njegovo djelo kao takvo govori to isto.

Ali, na kraju krajeva, sve su to pitanja tehnike, metode, običaja. Sve je to manje ili više zanimljiva igra duha povodom jednog djela i oko njega. Nije uopće toliko važno da li jedan pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost, ili se smjelo zalijeće u budućnost; ono što je pritom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo djelo. A o tome, naravno, nema i ne može biti propisa ni pravila. Svatko priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvaćanja i snazi svojih izražajnih mogućnosti; svatko snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i svakog treba pustiti slobodno pričati. Ali dopušteno je, mislim, na kraju poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha. Jer, pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničemu ako na jedan ili na drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti. To je ono što je bitno. To je ono što sam smatrao dobrim za istaknuti u ovom svom kratkom prigodnom razmatranju koje ću, ako mi dopustite, završiti kao što sam i počeo: s izrazom duboke i iskrene zahvalnosti.