Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka/Kajkavski dijalekt

KAJKAVSKI DIJALEKT. Njegov naziv dolazi od zamjenice kaj (ona glasi u govorima kaj, kej, ke i sl.), koja odgovara po značenju zamjenici »što« u štokavskom dijalektu i »ča« u čakavskom. »Kaj« je arhaizam koji se sačuvao u kajkavskom dijalektu, a koji se svakako nekad upotrebljavao i u drugim osnovnim našim dijalektima, pa u njima iščezao, ili bio potisnut zamjenicama što ili ča. Tako je u svakom od naših osnovnih dijalekata prevladala po jedna od upitnih (neodređenih) zamjenica, po kojoj je on dobio svoje ime.

Ova zamjenica se upotrebljava i u slovenačkom jeziku, i nema nikakve sumnje, da se K. D., u izvjesnom svom dijelu, nahodi u srodničkim vezama sa slovenačkim jezikom; ali to još ne znači da se K. D. u današnjem svome sastavu može smatrati slovenačkim dijalektom. Naprotiv. I ako se, sve do 18 vijeka, pa katkada i kasnije, K. D. naziva »slovenskim«, taj naziv treba razumjeti isto onako kao i naziv »slovinski« u Dalmaciji, kao ostatak od starog naziva »slovenski« za sve Južne Slovene, koji su kasnije potiskivali nacionalno-državni nazivi »srpski« i »hrvatski« u različnim dijelovima našeg teritorija, a ne kao »slovenački«.

Ali bez obzira na to, kako se danas predstavnici toga govora nazivaju (oni se nazivaju Hrvatima, tako da bi se već po tome ovaj govor morao nazivati hrvatskim K. D.), i po osobinama svojim, po svome podrijetlu i sastavu, ovaj govor predstavlja jedan naročiti dijalekt, za koji je nesumnjivo, da se nalazi u vrlo tijesnim vezama sa srpsko-hrvatskim jezikom, i ako su njegova geografska blizost prema slovenačkom jeziku i njegovi uzajamni odnosi sa tim jezikom, naročito od vremena turskih prodiranja u zemlje K. D., učinili, da se u njemu razviju i u novije vrijeme osobine pod neposrednim utjecajem slovenačkog jezika. Na taj način, hrvatski K. D., i ako ulazi u jezično područje srpsko-hrvatskoga jezika, predstavlja u isto vrijeme, i vrlo dragocjenu vezu našeg jezika sa slovenačkim.

Zbog toga naročitog položaja, koji K. D. zauzima među srpsko-hrvatskim i slovenačkim dijalektima, slovenski su se naučnjaci razilazili u pogledima na njegovo podrijetlo. Jedni su ga jezički pripisivali slovenačkom jeziku (Kopitar, Miklošić, Oblak, Valjavec, Murko, Maretić i dr.), drugi srpsko-hrvatskom (Šafařik, Florinski, Rešetar, Rožić, Polivka, Lukjanjenko i dr.), treći su (kao Jagić) smatrali, da K. D. zauzima srednji položaj među slovenačkim i srpsko-hrvatskim jezikom, razlikujući ga u tome, da li smatraju da u njemu prevlađuju slovenačke ili srpsko-hrvatske osobine. U posljednje vrijeme svoga života Jagić je naginjao ovom posljednjem. Tako je pitanje o odnosu K. D. prema okolnim jezicima ostalo još otvoreno i čeka još neprestano nova ispitivanja.

Danas se govori kajkavskim govorom, u grubim crtama, sjeverno od Kupe u tri županije nekadašnje civilne (građanske, provincijalne) Hrvatske, u Varaždinskoj, Zagrebačkoj i djelomice u Križevačko-Bjelovarskoj; zatim u Međumurju, nešto u dijelovima madžarskih komitata Salatskog, Šomotskog i Križevskog, još manje u Zapadnoj Ugarskoj i u Slovačkoj (Hrvatski grob); najzad, ima K. D. i nešto južno od Kupe, u sjevernom dijelu Hrvatskog Primorja i nešto u Istri. U Hrvatskoj je teško dati potpuno točnu granicu današnjeg štokavskog i K. D. Nekada je tu granicu dao Jagić, ali ju je znatno ispravio u pojedinostima tek Rešetar.

Između Save i Drave, kao što se i moglo očekivati, ta se granica nahodi među nekadašnjom istočnom i zapadnom granicom Vojne Granice. Pošto ta granica nije prirodna, ona se mora dati po mjestima, kojima se određuje. Na taj način, i ovdje će se dati Rešetarova granica, od koje je stanovništvo na zapadu i sjeveru kajkavsko. Ta granica počinje u Virovitičkoj županiji od mjesta Turanovca, nedaleko Drave. Ona ide dalje »na Viroviticu, odakle u jugozapadnom pravcu dopire do istočne granice obiju Varaždinskih regimenti, nekadašnje Vojne Granice i današnje (1907) granice Virovitičke županije i Bjelovarsko-križevačke kod brda Trimećka; zatim ide tom granicom u sjeverozapadnom pravcu do sela Brzaje, odakle ona, dopire do zapadne granice nekadašnje Vojne Granice kod mjesta Koritna, obuhvatajući svojom krivudavom linijom ova mjesta: Veliku Trešnjevicu, Malu Trešnjevicu, Ribnjačku, Pupelicu, Kašljavac, Orovac, Patkovac, Presnu, Tomaš, Grginac, Višnjevac, Čurlovac, Diklenicu, Stanice, Poljančane, Sredice, Tordu Rijeku, Domankuš, Kovačevac, Novakovac, Cjepidlak, Hrsovo, Majur, Bolč, Zovnik, Žavnicu, Glognove, Habijanac, Čopordu, Remetinac, Stari Glog, Habijanovac. Od Koritna vraća se štokavska granica kroz teritorij obiju Varaždinskih regimenti, u još krivudavijoj liniji, prvo u jugoistočnom, a zatim opet u jugozapadnom pravcu preko Vukšinca, Štefanja, Laminca Starog, Paljevine, Bereka, Krivaje, Potoka, Ploščice Stare, Kozarevca, Nevinca, Bulinca, Drljanovca, Kovačice, Dražice, Trnovitice Velike, Begovače, Oštrog Zida, Šimljanika i Podgarića, u Kutinicu, na među nekadašnjih obiju Varaždinskih regimenti i nekadašnje Križevačke županije. Tu obuhvata oba sela, Selište Srpsko i Mikleušku u kotaru Moslavinskom iste županije i selo Šartovac Kutinskog kotara nekadašnje Požeške županije, da bi, idući po toj granici rijekom Ilovom, došla do granice Lipovljanskog kotara nekadašnje Gradiške regimente a današnje (1907) Požeške županije. Odatle ide štokavska granica preko Piljenica, Kraljeve Velike, Krivaja, Brestače u Jasenovac na Savi. Od Jasenovca ide granica Savom do Siska, zatim Kupom do blizine Karlovca, ali tako, da je i uski pojas na desnoj obali obiju rijeka mahom kajkavski; od Jasenovca uzvodu desna je obala čisto štokavska, sve do Babovca, ali odatle ide pojas kajkavski, koji ograničavaju mjesta: Bistrać, Žreme, Krivaj, Greda, Graduša, Blinski Kut, Komarovo, Crnec, Pračno, Mošćenica, Drenčina, Petrinja (sa izuzećem južnoga mjesta Majdana, koje je štokavsko), Mokrica, Gora, Glinska Poljana, Stankovac, Brkiševina, Bučica«. Vjerojatno je, da ova kajkavska pruga ide još dalje u pravcu Karlovca, ali to Rešetar nije mogao utvrditi. Samo je pouzdano, da je Gliboki Potok, koji leži na obim obalama Kupe, najudaljenije na zapadu kajkavsko mjesto; Kobilić na lijevoj, a Kamensko na desnoj obali već su čakavska mjesta, dok je Popović-Brdo, koje se nahodi između Kamenskog i Glibokog Brda, već štokavsko.

Ali i zapadno od ove granice imamo i većih štokavskih ostrva. Tako se na teritoriju nekadašnjih Varaždinskih regimenti između Koprivnice i Križevaca nahodi malo jezično ostrvo pravoslavnih (ijekavskih) štokavaca (ono obuhvata ova, po većini stanovništva, pravoslavna mjesta: Veliku Mučnu, Paunovac, Sokolovac, Malu Branjsku, Sesvete, Kloštar, Lepavinu, Mali Poganac, Botinovac, Osek, Veliki Poganac, Gabričani Veliki i Radeljevo Selo i zajedno sa mjestima Prkos, Belanovo Selo, Duga Rijeka, Segovina, Bolfan i Čukovac ulazi u područje nekadašnje Križevačke županije; u okolnim selima ima štokavaca u malom broju). Drugo štokavsko jezično ostrvo na teritoriju nekadašnjih Varaždinskih regimenti nahodi se između Ivanić-Grada i Čazme (ono graniči ovim mjestima: Derezom, Dragičevcem, Marinkovcem, Mostarima, sa izuzetkom Marče-Prkosa, Graberja, Bunjana, Palančana, Suhaje, Milaševca i — zaobilazeći kajkavsku Čazmu — opet Derezom), samo je ono, i ako je ijekavsko, mahom katoličko; štokavaca pravoslavnih ima nešto po okolnim mjestima. Najzad, treće štokavsko jezičko ostrvo jest i unijatski Žumberak, koji se prostire i u Kranjskoj u općinama Radovičkoj i Suhorskoj (na njega se nastavljaju Bojanci, koji su ostali pravoslavni).

Nema nikakve sumnje, da se nekad K. D. pružao na istok daleko preko navedene granice, i da je zauzimao veliki dio Slavonije, a, po nekima, i cijelu Slavoniju. U današnjoj Slavoniji ostalo je od starog K. D. nešto ostataka u Podravini (granica je njegova prema štokavsko-ikavskom govoru Slavonije: drum Virovitica— Našice—Podgorač; zatim zapadno od Virovitice u nekoliko sela prema Dravi i sjeveroistočno od Podgorača na ušću Drave u selima Almaš i Erdut), i južno od toga, u kraju ispod Vinkovaca u nekoliko sela. Na granici Slavonije (između Ilove, Lonje i Save) ima sela potpuno štokavskih (ijekavskih), ima ih kajkavsko-štokavskih sa ekavsko-ijekavskim izgovorom, a ima ih i štokavskih sa ekavsko-ijekavskim izgovorom. Sve su to različni stupnjevi gubljenja K. D. medu novim štokavskim stanovništvom. Jezičkih ostataka, često minimalnih, od K. D. ima i po drugim krajevima Slavonije, u kojima se danas govori različne vrste štokavskim govorom.

Potiskivanje K. D. iz Slavonije, ako se pretpostavi, da je nekad cijela Slavonija bila kajkavska, vršilo se već vrlo rano. Na osnovu ispitivanja ikavizama (zamjene zvuka jata glasom »i«) u nazivima mjesta u Slavoniji, može se reći, da se već do 13 i 14 vijeka, znatno prije vremena turskih prodiranja u Slavoniju i prije vremena stvaranja Vojne Granice, govorilo ikavski-štokavski, u glavnome, tamo gdje se i danas govori (oko Morovića, Nijemaca, Vukovara, u Đakovačkoj i Požeškoj okolini i u Posavini od Morovića do Gradiške).

Za vrijeme turskih ratova i turskog prodiranja u ove krajeve, od 16 do kraja 17 vijeka, i poslije njih, nestalo je K. D. u cijeloj zapadnoj Slavoniji, koju su tada naselili štokavci-jekavci, isto onako kao što su tada naselili i veći dio Bjelovarsko-križevačke županije. To isto vrijedi i za centralnu Slavoniju, za kraj između Našica, Đakova i Dilj-Gore i oko Đakova, i za istočnu Slavoniju, za kraj oko Vinkovaca i Vukovara.

Pored starih štokavaca-ikavaca u Slavoniji, nalaze se u njoj i noviji štokavci-ikavci, čiji su se predstavnici također doselili ovamo za vrijeme ili poslije turskih ratova. Ali ima slučajeva, da su štokavci-ijekavci zauzeli i zemljište starijeg ikavskog govora u Slavoniji (na pr. oko Psunja, od okoline Pakračke do Novogradiške i još u nekim mjestima; zatim između Osijeka, Vinkovaca i Vukovara, gdje još ponegdje ima ostataka od ikavskog govora i slično).

Ako je K. D. na istoku izgubio znatan dio svog nekadašnjeg teritorija, on je nesumnjivo na jugu današnjeg svog prostiranja znatan dio teritorija dobio. Teritorij između Save i Kupe, koji je nekada pripadao čakavskom dijalektu, danas je kajkavski. Zatim i južno od Kupe K. D. je znatno proširen, ali ga je ovdje ponegdje teško razlikovati od kajkavskog slovenačkog, čiji su predstavnici, poslije oslobođenja ovih krajeva od Turaka, počeli naseljavati također ove krajeve (u mnogim su slučajevima ovo bili raniji hrvatski bjegunci u Kranjskoj, koji su se sada vraćali na svoja ognjišta ili u svoju otadžbinu). Kajkavski je elemenat jači u sjevernom i sjeveroistočnom dijelu Karlovačkog kotara nego u ostalom; u Karlovcu se govori kajkavski i štokavski. U Modruško-riječkoj županiji ima K. D. najviše u Čabarskom kotaru, nešto iznad polovine u Delničkom, nešto u Vrbovskom kotaru, u Ogulinskom i Vojnićkom.

Među jezičnim osobinama K. D. navest ćemo prije svega one, koje su manje ili više zajedničke svima K. D. Među ovim crtama ne nalazi se č i j, koji zamjenjuju praslovensko tj i dj (i odgovaraju štokavskom ć i đ), jer je to osobina samo jednog dijela K. D. Zato otpada i tvrđenje, koje se dugo držalo, da se na osnovu te crte K. D. prirodno određuje kao slovenački.

Oba stara poluglasnika (i debelo i tanko jer) glase u kajkavskim govorima kao »e« ili kao glas njemu sličan. Ova se crta nalazi i u istočnim slovenačkim dijalektima, ali nije jasno, odakle je ona prvo potekla. Zvuk jat preko zatvorenog e, prelazi u različnim govorima u e, ej, i sl. Dugi vokali dobivaju uopće u K. D. zatvoreniju nijansu: takvo a se razvija u pravcu glasa o, o dugo u pravcu glasa u, i sl. (u Varaždinu a prelazi, pod akcentom, u oa, kao i u Virju; dugo o u Međumurju, Varaždinu daje uo). Vokal u razvija se katkad, naročito u sjevero-istočnim govorima, u pravcu zvuka i, čineći glas sličan njemačkome ü. Mjesto starih nosnih glasova imamo danas, kao i u drugim srpsko-hrvatskim govorima: mjesto nosnoga e — glas e, mjesto nosnoga o — o u sjeverozapadnim govorima (kao u slovenačkom), u sjeveroistočnim govorima u ili zatvoreno o, u jugoistočnim govorima glas sličan glasu u (otvoreno u) i u jugozapadnim govorima u, kao i u ostalim srpsko-hrvatskim dijalektima. Dakle, ovdje imamo sve nijanse, od u do o. Mjesto vokalnog l imamo samo u sjeverozapadnim govorima o i u, a u svima ostalim — u, pored koga se u sjeveroistočnim govorima javlja i zatvoreno o (u Varaždinu u i o, u Koprivnici i Kloštru u, u Virju zatvoreno o, u Prigorju u, a u Trebarjevu srednji glas između u i o). Kratki vokali u K. D., naročito onda, kada su bez akcenta, ili dobivaju otvoreniju nijansu, ili se skraćuju (reduciraju). Ovdje vlada veliko šarenilo među dijalektima, ali treba naročito spomenuti vokalnu asimilaciju, koja je karakteristična za jugozapadne govore (u Trebarjevu o u nenaglašenom slogu prelazi u poluglasnik reda e; u sjevernim govorima, kada su samoglasnici bez akcenta, dobivaju otvoreniju nijansu ili, naročito ako je vokal i, skraćuju se; asimilacija vokala naročito je tipična u Prigorskom govoru, ona je u tome što na pr. o u slogu ispred i postaje i samo vokal, i sl.).

Praslovensko umekšano r, koje daje u ovim govorima »rj«, nalazi se u svima govorima ovog dijalekta. Ali je moguće naročito na istoku, da ima i govora bez ove osobine. Stari umekšani suglasnici lj i nj (dobiveni od lj i nj u praslovenskom jeziku) ili prelaze u neumekšane glasove, ili razvijaju ispred sebe j, prelazeći u tvrde glasove. Pred glasom u razvija se u početku riječi suglasnik v, a pred ostalim vokalima j. Suglasnik h, naročito u istočnim i jugozapadnim dijalektima, gubi se.

U deklinaciji imamo: u lokativu jednine imenica muškog roda nastavak u, u dativu imenica ženskog roda e, u instrum. imenica ženskog roda um ili om, u genitivu množine imenica muškog roda ov; u genitivu jednine ženskog roda, u akuzativu množine muškog i u nominativu i akuzativu množine ženskog roda e, u lokativu množine imenica srednjeg roda ah, u dativu i lokativu jednine pridjeva i imenica ženskog roda e, u padežima množine zamjenica i pridjeva eh, em, emi; u komparativu pridjeva »ši« u većim razmjerima nego u drugim govorima našim, eji (kao i u drugim dijalektima) i eši.

U konjugaciji: u prezentu prvog lica jednine nastavak je m, kao i u drugim govorima, u trećem licu množine eju, iju, mjesto u ili e; u imperativu u množini nastavak je emo, ete; razlikovanje upotrebe infinitiva i supina (drugi sa nastavkom t uz glagole kretanja); imperfekat, aorist i particip prošlog vremena aktivni (na v, vši) gube se; prezent perfektivnih glagola upotrebljava se za buduće vrijeme, a tako isto i konstrukcija sa budu (ili bum) i participom na l, ma da ima i upotrebe glagola hoću-ću sa infinitivom za istu službu.

U K. D. imaju dva stara akcenta   ̑   i   ̏   kao u starom štokavskom govoru;   ̑   i   ̏   odgovaraju i čakavskom akutu.   ̏   se prenosi sa posljednjeg sloga na prethodni, koji ako je dug može s njim dati u nekim govorima (Prigorju i dr.) i   ´ . Osim toga i   ̏   dulji se katkada u   ̑   ili   ^ (poludugi nizlazni akcenat). I ako ima dosta skraćivanja dužina na neakcentiranim slogovima, ipak ima i čuvanja dužina u govorima pred akcentom. Ima i drugih pojava kod akcenta kajkavskih govora i drugih prenošenja, a ne samo sa krajnjih kratkih slogova; ali na tome se ovdje dalje ne ćemo zadržavati. Uostalom, i obavještenja koja nam daju različni opisivači kajkavskih govora nisu dovoljno izjednačena prema jednom kriteriju. Na pr. Rožić govori o četiri akcenta u Primorskom govoru, i ako je nesumnjivo, da oni predstavljaju nešto drugo nego obična četiri štokavska akcenta. Fancev govori o naročitom sistemu kajkavske akcentuacije sa stvarno dva nizlazna akcenta, jednim kratkim i jednim dugim (i sa još jednim poludugim).

Ove su se osobine razvile u različno vrijeme, i zauzimaju katkada nejednake prostore kajkavskog teritorija. Ali je nesumnjivo, da današnji cjelokupni razvitak kajkavskih govora ide u ovom pravcu, tako da se može govoriti o jedinstvu savremenog razvitka kajkavskih govora, koji se nalaze na sjeverozapadu našeg cjelokupnog jezičnog teritorija.

Opravdano je pitanje, kako treba razumjeti ovakav razvitak jednog od naših osnovnih dijalekata. Mjesto neposrednog odgovora na to pitanje, ja ću iznijeti osobine, po kojima se razlikuju dijelovi dijalektskog teritorija ovoga dijalekta. I ako rad u ovom pravcu još nije završen, mislim, da se već danas mogu razlikovati, u najopćenitijim crtama, tri dijalektska pojasa: istočni, sjeverozapadni i jugozapadni.

U grupu istočnih govora ulaze dijalekti onoga tipa, koji je opisao Dr. F. Fancev u Virju i okolnim mjestima, dakle, u sjeveroistočnom dijelu teritorija; zatim dijalekt, koji se vidi u tekstovima iz Trebarjeva; od starijih pisaca takav je na pr. jezik Pergošićev. Prema tome, moglo bi se reći, i to u najopširnijim crtama, da bi linija ili pojas, koji sastavlja sa sjevera na jug mjesta istočno od Varaždina i istočno od Zagreba i siječe Savu i Kupu idući u tom pravcu predstavljala zapadnu granicu istočne dijalekatske grupe. Prostor zapadno od te pruge mogli bismo opet u najopćenitijim crtama podijeliti u dva dijalekta horizontalnom linijom, koja ide Zagrebačkom Gorom i siječe zapadnu liniju istočnog govora u visini te visoravni. Sjeverno od nje bio bi dijalekat zagorski ili sjeverozapadni, a južno od nje, u najgrubljim crtama, bio bi prigorski ili jugozapadni dijalekt. Nema sumnje, da su ovo samo najudaljeniji govori i da među njima ima pojasa, u kojima se ti dijalekti miješaju, kao što je jedan takav pojas i onaj što obuhvata Zagreb, ali će se o svima prelaznim miješanim i manje tipičnim govorima moći nešto točnije reći tek kada budemo imali detaljnijih proučavanja. Ovim određivanjem triju K. D. daje se samo njihova najopćentija, ali, također, i najtipičnija karakteristika. Prigorski je govor dosta iscrpivo opisao Rožić, a o zagorskom govoru ima najmanje dobra materijala (moralo se služiti tekstovima narodnih umotvorina i sličnim).

Istočni dijalekt odlikuje se od ostalih time, što mjesto praslovenskih glasova tj i dj ima č (svakako meko) i đ (možda prije meko dž). U ranijim spomenicima, na pr. kod Pergošića, pisma druge polovine 16 vijeka, imamo dosljedno ć i đ. Kao što sam spomenuo, ta se osobina nalazi podjednako i u sjevernim dijelovima ovog govora (na pr. u Virju) i u južnim njegovim dijelovima (Trebarjevu). Ovaj govor ima još jednu vrlo dragocjenu osobinu. Tamo gdje čakavski dijalekti imaju šć a štokavski št, čakavski žj, a štokavski žd od praslovenskih glasovnih grupa stj, skj, ske i slično ili zdj, zgj, zge i slično, ovaj istočni K. D. ima šč (svakako meko šć) i žđ (ili možda meko ždž). Time se odlikuje glavna struktura ovog govora, glasovima ć, đ, šć i žđ u prošlosti (jer i za šć i žđ vrijedi u potpunosti ono što je rečeno o č i đ).

Jugozapadni govori (u Primorju, između Kupe i Save) imaju mjesto praslovenskog tj ć, mjesto dj j, dakle, potpuno onako kako imaju danas čakavski dijalekti. Mjesto šć (čakavskog šć), ovaj govor ima samo »s« umekšano, koje jasno pokazuje, da je tu bilo nekad »sć«, pa se drugi dio reducirao, isto onako, kao što mjesto žj imamo u njemu »z« umekšano.

Sjeverozapadno hrvatsko kajkavsko narječje ima mjesto praslovenskog tj č, mjesto praslovenskog dj j, dakle onako, kako obično imaju slovenački dijalekti.

Nije teško, na osnovu ovoga, utvrditi, da je osnovica istočnog K. D. »štokavska«, jugozapadnog »čakavska«, a samo sjeverozapadnog »slovenačko-kajkavska«. Ali, i ako je nesumnjivo osnovica istočnog K. D. »štokavska«, ona nije obična štokavska, jer obično u štokavskim govorima, prema čakavskom šć i žj, imamo št i žd (štokavsko ognjište, dažda — čakavsko ogńišće, dažja). Međutim ovaj govor nema ni jedno ni drugo, već ima šć, i žd, što vrlo lijepo odgovara najstarijem stupnju razvitka štokavskih govora. Po mome mišljenju, ostataka od takvog štokavskog govora ima u govorima posavskim u Slavoniji, u ikavskim i štokavskim govorima u Bosni i Hercegovini i u Dalmaciji. Što se tiče ostalih starih štokavskih osobina, to je neke od tih osobina ovaj govor nesumnjivo unio u zajednicu kajkavsku, neke je izgubio, a neke opet preinačio. Ali je nesumnjivo, da se u starim spomenicama nalaze još znatni tragovi od toga. I samo »što« nekada se u njemu upotrebljavalo, a i danas se u dijalektima upotrebljava u značenju »tko«.

Da su osobine prigorskog govora u osnovici čakavske, o tome ne treba sumnjati. I zamjena nosnog o čistim glasom u, i zamjena vokalnoga l čistim zvukom u, pokazuje, da je ulazak čakavskog prigorskog govora u kajkavsku cjelinu kasnijeg datuma, dok je zajednica istočnog dijalekta sa ostalim dijelom K. D. veoma stara. I u prigorskom govoru ima ostataka od upotrebe zamjenice ča (če = č). Što se tiče nekadašnjih govora na zemljištu ovih (jugozapadnih) dijalekata, za nas je danas nesumnjivo, da su tu do kraja 15 vijeka bili čakavski dijalekti (u cijelom porječju Kupe), pa su po svoj prilici i nešto ranije, počeli ulaziti u sferu jezičnog razvitka kajkavskih govora.

Što se tiče prvobitne osnovice sjeverozapadnog K. D., nova ispitivanja treba da utvrde, koliko je vremena taj govor bio u vezi sa slovenačkim K. D. Ali je nesumnjivo bila stara veza ovog dijalekta sa starim kajkavskim govorom, od koga se razvio, s jedne strane, kasnije, slovenački jezik, a, s druge, ovaj govor, koji je od najranijih vremena svoga života ušao u zajednicu sa ostalim govorima, čineći s njima hrvatski K. D.

U cjelokupnom razvitku hrvatskog K. D. ja vidim dvije epohe, prvu, stariju, do 14 i 15 vijeka, i drugu, noviju, poslije toga vremena. U prvoj epohi razvile su se stare kajkavske osobine, na pr. zamjena poluglasnika glasom, e, izjednačene su neke osobine, kao na pr. specifično kajkavski nastavak ete u drugom licu množine zapovjednog načina i slično. Već tada, ili možda pred kraj te epohe, počelo se širiti »kaj« na račun ostalih zamjenica (što i ča). Po svima znacima sudeći, zajednica starog štokavskog govora, koji se nalazio na istoku (u Slavoniji i dijelu Hrvatske), i starog kajkavskog, koji se nalazio na zapadu, čini osnovni zametak kajkavskog govora. Ovim osnovnim elementima prišao je s juga ili jugozapada i čakavski, vjerojatno tek od kraja 14 vijeka.

I ako su ova tri elementa dala jedan dijalekt, pošto su se u svima njima razvile zajedničke crte od vremena, kada su oni počeli živjeti zajedničkim životom, ipak se tragovi njihove nekadašnje jezične osnovice još i danas jasno vide.

Druga epoha njihova razvitka, poslije 15 vijeka, još ih je više zbližila. Ona je učinila, da se razviju neobično tijesne veze sa slovenačkim govorima. Pod turskim pritiskom, osnivanjem Vojne Granice, koja je bila na granici Slavonije i Hrvatske u jedno vrijeme, izvršilo se pomicanje stanovništva. Ono je išlo ne samo iz Slavonije u Hrvatsku, nego i dalje, u Kranjsku i Štajersku, otuda se vraćalo, selilo od mjesta do mjesta i slično. Tako se izvršilo uspostavljanje vrlo blizih jezičnih veza među slovenačkim dijalektima i kajkavskim hrvatskim govorom. Iz ovoga vremena potiče, vjerojatno, modifikacija vokalnog sistema u kajkavskim govorima, razvitak razlike u vokalnoj boji među naglašenim i nenaglašenim slogovima, koja je vrlo jako razvijena u slovenačkim dijalektima, razvitak redukcije vokala, asimilacije vokala u nekim govorima i slično. Tada je, vjerojatno, i zamjenica »kaj« definitivno proširena.

Svi ovi govori, nalazeći se na teritoriju, koji je bio znatno udaljen od prvih centara naših nacionalnih država, srpske (u Zeti i Raškoj) i hrvatske (u sjevernoj Dalmaciji), živjeli su, relativno, posebnim životom, i imali su od početka prirodni oslon na slovenačke govore. To se po rezultatu njihova razvitka jasno vidi. Prema tome, i ako oni ulaze, po svome sastavu i po svom razvitku, u historiju srpsko-hrvatskog jezika, pokazujući kako se crte njihovih govora u njemu razvijaju, oni predstavljaju i organsku vezu srpsko-hrvatskog sa slovenačkim jezikom. Sve to pokazuje kako su se u K. D., s jedne strane, razvile crte sjeverozapadnog dijalekta, koji je u najbližim srodničkim vezama sa slovenačkim jezikom, i kako su se kasnije razvili utjecaji slovenačkog jezika na njihovom teritoriju. Ali cjelokupnošću svojih crta kajkavski hrvatski dijalekt ne predstavlja samo miješanje slovenačkih i srpsko-hrvatskih jezičnih osobina, nego naročite vrste srpsko-hrvatski govor, sa znatnim svojim, samostalnim osobinama.

Kajkavska književnost, koja je pisana domaćim kajkavskim govorom, i koja se razvijala sve do Gajeva pokreta, predstavlja dragocjen izvor za proučavanje K. D. u prošlosti. Osobine spominjanih govora u njoj se jasno ogledaju. Naročito se u djelima književnika ogledaju dva dijalekta, istočni, sa ć i đ (ili č i dž), i sjeverozapadni, sa č i j. Pored Pergošića (isp. njegov prijevod Verböczy-evog Tripartita od 1574), Maretić (u svojoj Historiji hrvatskoga pravopisa) navodi veliki broj kajkavskih pisaca, koji su razlikovali ć (č) od đ (dž). Ovamo bi išli: Petar Petretić (1651), Baltazar Milovec (1661), Simon Sidić (1693), Mihailo Šimunić (1697), Juraj Mulich (1742), M. Šilobad (1758). Josip Vračan (1823), Tomaš Mikloušić (1821) i dr. Ali veliki je broj pisaca, koji pored đ imaju i j, kao Vramec ili kasnije Habdelić, tako da je teško utvrditi, koliko je elemenata od gornja dva govora u svakom od njih. Da spomenem, opet po spomenutoj Maretićevoj knjizi, još neke od ovakvih pisaca: Petar Zrinski (1660), Gabriel Jurjević (1675), Stjepan Zagrebac (1715), Stjepan Fuček (1735), Baltazar Krčelić (1747), Hilarion Gašparoti (1752) i drugi. Jagić s pravom pretpostavlja, da se u Zagrebu u 17 vijeku onako govorilo kako je pisao Juraj Habdelić. I ako u tom jeziku ima nesumnjive mješavine dijalekata, ipak ja ne bih mogao primiti Jagićevo mišljenje, da je taj jezik »književni produkat«, već prirodna mješavina narodnih govora.

U ovim djelima naći će se i znatnih potvrda za onaj pogled, koji smo gore iznijeli o sastavu i razvitku K. D. Dovoljno je da se pozovem na opis jezika Pergošićeva, koji je izradio u izdanju Tripartita J. Polivka, pa da se vidi, koliko se osobina, koje su nesumnjivo pripadale starom štokavskom govoru, koji je u osnovici toga govora, izgubilo od kraja 16 vijeka do danas. I za druge osobine (na pr. za upotrebu i gubljenje imperfekta i aorista) ovi su spomenici isto tako poučni.

Literatura: L. Lukjanjenko, Kajkavski dijalekt (1905; sa kartom; na ruskom); V. Oblak, Nešto o međumurskom narječju (Zbornik za Narodni Život i Običaje Jugoslavenske Akademije, I, 1896; u istoj je raspravi i teorijski dio pod nazivom: Karakteristika dijalekta i njegov odnošaj prema slovenskim i hrvatskim dijalektima); F. Fancev, Beiträge zur serbo-kroatischen Dialektologie. Der Kaj-Dialekt von Virje, mit Berücksichtigung der Dialekte Podravina's (Koprivnica-Pitomača) (Jagićev Arhiv, 29, 1907); V. Rožić, Kajkavački dijalekat u Prigorju (Rad, 115, 116, 118, 1893—1894); V. Važny, O hrvatskom kajkavskom narječju Hrvatskog Groba (u Slovenačkoj, u monografiji A. Vaclavika: Podunajska dedina, 1925; 111—176, na češkom); M. Kračmanov Valjavec, Narodne pripovijesti u Varaždinu i okolici (II izdanje, 1890); R. Strohal, Dijalekti u današnjoj bjelovarsko-križevačkoj županiji (Nastavni Vjesnik, 28, 1920, 412—416); R. Strohal, Jezične osobine u kotaru Karlovačkom (Rad, 146, 148); R. Strohal, Današnje oštarijsko narječje (Rad, 180); R. Strohal, Osobine današnjeg lokvarskog narječja (Rad, 162); R. Strohal, Osobine današnjega delničkoga narječja (Rad, 153); R. Strohal, Osobine današnjega ravnogorskog narječja (Rad, 162); Stjepana Vörböczy-a Tripartit (Slovenski prijevod Ivana Pergošića 1574. Izdao Karlo Kadlec, s objašnjenjima Pergošićeva jezika od D. Polivke, 1909); F. Fancev, Beiträge zur historischen serbo-kroatischen Dialektologie (Jagićev Arhiv, 31, 32); V. Jagić, Arhiv 26, 31; Habdelić, Kajkavsko-latinski rječnik (1670); Jambrešićev (i Sušnikov) veliki rječnik kajkavsko-latinski (1742) i Belostenčev (i Orlovićev) latinsko-kajkavski i kajkavsko-latinski rječnik (1746); J. Kristianovich, Grammatik der kroatischen Mundart.

A. Belić.

Ovo je članak iz Narodne enciklopedije srpsko-hrvatsko-slovenačke, Zagreb, [1926]-1929.