Hrvatska: pravo, dužnost i nužnost

LE MONDE, 10. kolovoza 1995.

Hrvatska : pravo, dužnost i nužnost Paul Garde

Hrvatska je poduzela i, čine se, uspjela povratiti više dijelova svoga teritorija koji su prije četiri godine okupirali Srbi (Krajina). Ponovno uspostavljajući svoj suverenitet nad tim područjima, ona izvršava pravo. Čineći to danas, i oružjem, ona ispunjava svoju dužnost i podčinjava se nužnosti.

Pravo. Nitko ozbiljno ne osporava međunarodnopravnu legitimnost te reintegracije. Niti jedna zemlja na svijetu, pa ni Rusija, štoviše niti Grčka, ne negira da su okupirani dijelovi sastavni dio hrvatskog teritorija. Poštivanje međunarodnih granica je načelo koje univerzalno proglašuju UN i sve vlade, dok takozvana «Republika Srpska Krajina» nije bila priznata ni od koga. Tu se radi o unutarnjem hrvatskom pitanju. To je možda samo po sebi jasno, ali još bolje kad se to i kaže. Prijeđimo na takozvana prava koja bi proizlazila iz prisutnosti srpskog stanovništva u tim krajevima. Hrvatski suverenitet tom činjenicom nije ondje međunarodnopravno ništa više ograničen od suvereniteta bilo koje druge države nad teritorijem gdje obitavaju manjine: Mađari u Rumunjskoj i Slovačkoj, Turci u Bugarskoj, Grci u Albaniji itd. U spornim područjima, Srbi su 1991. g. činili jedva polovicu stanovništva, većinu ili manjinu, pak, ovisno od pojedinih općina, primjerice, 88 % u Kninu, ali 45 % u Petrinji, 29 % u Slunju, 21 % u Drnišu itd. Ako su danas u tim područjima ostali samo Srbi, to je zato jer su 1991. g. skoro svi Hrvati, gotovo polovica stanovništva, bili protjerani, neki i masakrirani. Zbog svojevoljnog odlaska Srba tijekom ove četiri godine, Srbi iz Krajine su 1995. g. malobrojniji negoli Hrvati koji su 1991. g. otuda bili protjerani. Pravo manjina treba poštovati, ali ono ne podrazumijeva i pravo na masakre i protjerivanje većinskog pučanstva. Vanceovim planom iz veljače 1992. g. ta su područja stavljena pod zaštitu UN-a. Ali dvije temeljne odredbe tog sporazuma (demilitarizacija i povratak prognanika) ostale su zbog Srba mrtvo slovo na papiru, bez ikakva odgovora od strane UN-a. S obzirom na to, ovaj tekst već je odavno zastario. Prema tome, hrvatski ciljevi su legitimni. Ali možemo se pitati o sredstvima kojim se ostvaruju.

Dužnost. Rezolucijama UN-a u Bosni je 1993.g. utemeljeno šest "sigurnosnih zona" koje su sve nastanjene Bošnjacima (muslimanima) i ugrožene od Srba, koji su 1992. poubijali i protjerali Bošnjake iz okolnih krajeva. UN su tada preuzeli obvezu zaštititi stanovništvo tih šest gradova. Za Srebrenicu, jedan francuski general dao je časnu riječ. Tijekom proteklih dviju godina, ni jedan od šest gradova nije bio pošteđen smrtonosnih bombardiranja. U srpnju ove godine, dva od tih gradova, Srebrenicu i Žepu, osvojili su Srbi. Razaranja, masakri, silovanja, masovni progoni… UN ništa nisu spriječili. Vidjeli smo krokodilske suze, čuli jalove zamolbe, a onda su obje enklave jednostavno prekrižene. Tad su svi shvatili: na redu je Goražde. Također i Bihać, gdje se već umire od gladi. U diplomatskim kancelarijama već su se pripremali budući plačljivi prosvjedi o mrtvima u Bihaću, o silovanjima u Bihaću. Europljani bi rado bili priskočili u pomoć Goraždu, ali eto, nedostajali su im američki helikopteri. Da bi pomogli Bihaću, Hrvati pak nisu moljakali helikoptere ni od koga. Djelovali su sa snagama koje su imali, kad je trebalo, ondje gdje je trebalo, na tom uskom pojasu svog teritorija okupiranog od strane zajedničkog neprijatelja, i odakle je polazio napad na Bihać. U dva dana obruč oko Bihaća bio je razbijen. Diplomati, obrišite suze! Barem jedna od šest "sigurnosnih zona" na kraju će zaslužiti taj naziv. UN su iznevjerili svoju zadaću, umjesto nje izvršila ju je Hrvatska. Barem za Bihać, učinila je ono što smo mi obećali i nismo se usudili izvršiti. Njezino djelovanje čini naše nedjelovanje još sramotnijim. Da li je zbog toga neki i osuđuju ? Da su Hrvati računali na pregovore da bi ponovno uspostavili svoja prava na vlastitom teritoriju, Bihać bi u kratkom roku doživio istu sudbinu kao i Srebrenica. To opravdava odabrani trenutak i upotrijebljena sredstva.

Nužnost. Pravo i obveza zanimaju idealiste. Okrenimo se sada realistima. Teritorij koji su do sada okupirali Srbi počinjao je, na sjeveru, 50 km od Zagreba, na jugu pak, gotovo je doticao Jadran. Bila je to stalna prijetnja nad prijestolnicom, obalom, prometnicama. Takvo stanje bilo je donekle podnošljivo dok god su im s leđa bili Bošnjaci iz Bihaća. Da je Bihać pao, nastao bi kompaktni srpski blok koji bi se protezao od makedonske granice do srca Hrvatske, čineći zemlju neobranjivom. Pad Bihaća značio bi smrt jedne vitičaste i krhke države. Za Hrvatsku, pasivnost bila bi ravna samoubojstvu. Da je tada ustuknuo, Tuđman bi zaslužio prezir svoga naroda, jer bi ga bio time osudio na podčinjavanje. Pritisnuta nužnošću Hrvatska se oduprla, drukčije nije mogla postupiti. Mnoga druga pitanja postavljaju se realistima. Je li Tuđman djelovao u tajnom dogovoru s Miloševićem? Hoće li Srbija napasti istočnu Slavoniju? Nagovješćuje li hrvatski povrat teritorija bošnjački povrat ili, naprotiv, razdiobu Bosne? Treba se također pitati kakva će biti sudbina Srba na vraćenim područjima. Bilo bi neprilično unaprijed osuditi Hrvate, ali i naivno slijepo im povjerovati. Oprez je nužan. Unatoč tome, odgovor na sva ta pitanja, bez obzira kakav bio, ni u čemu ne mijenja činjenicu: Hrvatska je akcija bila legitimna, ona je bila neizbježna. Pad Knina jedina je dobra vijest koju je svijet primio nakon pada berlinskoga zida.

Sanjalo se o pravednom svijetu u kojemu bi vladali samo pravo i dužnost, i iz kojeg bi nužnost bila prognana. UN, svojom nedjelotvornošću i svojim kukavičlukom u Bosni, sa stalnim uzmicanjem pred zakonom jačega, sa đavolskom ustrajnošću da podjeli krivicu između srpskog agresora i hrvatskih i bošnjačkih žrtava, ubio je, vjerojatno zadugo, te snove. Hrvatska, slaba, ugrožena, opustošena, podređuje se nužnosti zahtijevajući istodobno svoje pravo i vršeći svoju dužnost. Prigovori koji joj se upućuju djetinjasti su, s obzirom na zbiljsko stanje. Odvratni, pomislimo li na dužnosti koje obnašaju oni koji ih izriču. Sramno je da su i francuski čelnici među njima.

Paul Garde je bivši profesor na sveučilištu Provence. Autor je djela Život i smrt Jugoslavije, Fayard, 1992.