U smrt od Fiore Martinove Šumičić autor: Marin Držić
U smrt od Fiore Martinove Šumičić
Gizdava mladosti, ka grozne suze treš
za mojom liposti i priku smrt kuneš,
koja ktje potlačit u vrime, kad ctješe
mladosti moje cvit, kim se svit resješe,
kad sjaše me lice meu lipim vilama
kako no sunačce meu svitlim zvizdama,
tej suze ustavi, suze su tej zaman,
jer u višnjoj slavi uživam vječni dan,
ki vrime ne vlada, ni stiže mrkla noć;
gdi ni pri neg sada i gdi smrt ne ima moć;
gdi gorko dresel'je ne ima nijednu vlas,
ma gdi je vesel'je i gdi je vječna slas;
gdi vernim spravil jes u vike slatki stan
vladalac od nebes, bez noći gdi je dan.
I ako telesnom lipotom slavna bjeh,
na nebu duhovnom ljepša sam vila svih,
ku prika huda smrt izagnana s nebes
ne može vik satrt; vječni nje život jes.
A i ti ć mladosti sjemo doć, a ne mniš,
za što u tamnosti telesnoj sanak spiš;
ma oči otvori i djeluj djela taj,
sa mnom da i ti gori uživaš vječni raj
i višnje liposti, ke su ine neg moje
u vječnoj svitlosti, kim se duše goje.
