Tri starca

Izvor: Wikizvor

Tri starca
Lav Tolstoj

 7 Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. 
 8 Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete.
 -- Mat VI, 7, 8 

Arhijerej iz Arhangelsk-goroda brodom je putovao u Soloveckije. Istim su brodom putovali hodočasnici u svetište. Vjetar je bio povoljan, a vrijeme vedro, i nije ljuljalo. Hodočasnici, od kojih su neki ležali, neki ponešto jeli, neki sjedili u skupinama, i slično tome, razgovarali jedni s drugima. Arhijerej je izašao na palubu da im se pridruži i počeo se šetati naprijed-natrag po mostu. Kad se približio arhijerej pramcu, zapazio je skup ljudi. Momak pokazuje rukom na nešto u moru i govori, a ljudi ga slušaju. Zaustavio se arhijerej, pogledao, kamo pokazuje momak: ništa se ne vidi, osim mora što na suncu sja. Približio se arhijerej te počeo osluškivati.. Primijetio je momak arhijereja, skinuo šešir i ušutio. I ostali su arhijereja primjetili, također skinuli šešire i naklonili se.

-- Nemojte se plašiti, braćo – reče arhijerej. – I ja sam došao saslušati, što sve govoriš, časni čovječe.

-- Pa o starcima ribar nam pričao – reče ohrabrivši se jedan trgovac.

-- Što o starcima? – upitao je arhijerej, došao do borta i sjeo na sanduk. – I meni ispričaj, rado bih saslušao. Što si pokazivao?

-- Pa evo otok izlazi na vidik – rekao je momak i pokazao unaprijed nadesno. – Tamo žive ti starci, spašavaju svoju dušu.

-- Ta gdje je otok? - upitao je arhijerej.

-- Ruku moju pratite. Eno oblaka, te niže i lijevo, kao da se crtica nazire.

Gledao je arhijerej i gledao, voda na suncu igra, ne vidi ništa nenaviknutim očima.

-- Ne vidim – rekao je. – Ali tko su ti starci koji žive ondje?

-- Pobožni ljudi – odgovorio je kmet. – Već odavna sam za njih čuo, ali nije prije bilo da ih vidim, te sam ih pretprošle godine vidio svojim očima.

I onda je ribar počeo pričati, da je tražio ribe i zalutao i pristao uz taj otok, a nije znao, gdje se nalazi. Ujutro je krenuo u šetnju i naišao na malu zemunicu, a kod te zemunice primijetio je jednog starca, a potom su izišla još dvojica; nahranili su ga i osušili te pomogli lađu popraviti.

-- A kakva su kroja? – popitao je arhijerej.

-- Jedan malen, zgrbljen, drevan, odjeven u mantiju, mora da ima godina sto ili više, sjedine u bradi već zelenima postaju, a sav od osmijeha, kao anđeo nebeski. Drugi, malo viši, i on star, odjeven u otrcani kaftan, brada šira, žućkastosijeda, a momak silan, proekrenuo je moju lađu kao vedro, nisam ni dospio mu pomoći – i on je živahan. Treći visok, s bradom dugom do koljena i bijelom kao runo, a on sumoran, obrve oči kriju, i čitav gol, samo rogožina oko pasa.

-- I što su ti pričali?

-- Gotovo su šuteći radili, i jedan drugome malo vele. A jedan kad pogleda, drugi već razumije. Počeo sam visokog da pitam, odavna žive li ovdje. Namrštio se taj, nešto je izrekao, tobože ogorčeno, a najstariji ga je začas za ruku uhvatio, nasmijao se – pa ušutio je veliki. Samo je rekao drevni «pomiluj nas», i nasmijao se.

Dok je govorio kmet, brod se još više približio otocima.

-- Sad je sasvim na vidiku – rekao je trgovac. – Izvolite pogledati, vaša svjetlosti – rekao je pokazivajući.

Arhijerej je počeo gledati. I stvarno primijetio crnu crticu – otok. Gledao je arhijerej, gledao i napustio je pramac za krmu, približio se kormilaru.

-- Koji je to otok – kaže -- što se ovdje vidi?

-- Pa bez imena. Mnogo tih ovdje ima.

-- A istina li je, što kažu, da ovdje starci žive za spas duše svoje?

-- Kažu, vaša svjetlosti, no ne znam, je li istina. Ribari kažu, da su vidjeli. Ali znaju oni brbljati u prazno.

-- Želim pristati uz otok – da posjetim starce – rekao je arhijerej. – Kako bih to mogao?

-- Brodom se ne da – odgovorio je kormilar. – Lađom biste mogli, ali kapetana trebate zapitati.

Pozvali su kapetana.

-- Ja bih vidio starce. Nije li moguće da me dovedete?

Počeo je kapetan da prigovara kako bi se arhijerej predomislio: – Moguće je, kako da ne, ali mnogo ćemo vremena potrošiti, i, ako smijem reći vašoj svjetlosti, ne valja te vidjeti. Od ljudi sam čuo, da su tamo sasvim raspamećeni, ništa ne razumiju i ništa ne kažu, kao da su ribe kakve iz mora.

-- Želim – rekao je arhijerej. – Platit ću vam trud, odvedite me.

Ništa se nije moglo, užurbali se mornari, promijenili jedra. Preokrenuo je kormilar brod, počeli su ploviti prema otoku. Donijeli su za arhijereja stolčić na pramac. Sjeo je i gleda. I narod se čitav skupio na pramcu, svi gledaju otok. A tko ima oči sokolove, taj već vidi kamenje na otoku i malu zemunicu, a netko je već i tri starca razabrao. Donio je kapetan durbin, pogledao preko njega, dao ga je arhijereju. «Stvarno – kaže – eno na obali, nadesno od velikog kamena, trojica ljudi stoje.»

Pogledao je arhijerej preko durbina, pokrenuo taj kamo treba; stvarno, stoje trojica: jedan visoki, drugi niži, a treći sasvim malen; stoje na obali, ruku sklopljenih.

Okrenuo se kapetan arhijereju.

-- Tu, vaša svjetlosti, brod mora stati. Ako vam je po volji, odavde izvolite pa lađom putujte, a mi ćemo ovdje na sidru počekati.

Onda su otpustili uže, bacili su sidro, smotali jedra. Trgnula se, zaljuljala se lađa. Spustili su brodicu, skočili su na nju veslači, i počeo se spuštati arhijerej ljestvicama. Spustio se arhijerej, sjeo na klupu na brodici, udarili su veslači u vesla, zaplovili do otoka. Doputovali su dok se kamenom nije moglo obalu pogoditi; vide – stoje tri starca; visoki – gol, rogožina na pasu; niži – u kaftanu otrcanom, i najstariji zgrbljen u staroj mantiji; sva trojica stoje, ruku sklopljenih.

Primakli su se veslači obali, zakvačili su se čakljom. Izišao je arhijerej.

Starci su mu se naklonili, blagoslovio je ih, a oni se naklonili još niže. I progovorio im je arhijerej:

-- Čuo sam – kaže – da se ovdje vi, starci Božji, spašavate, za ljude Krista Boga molite, a ja sam tu, Božjom milosti, nedostojan rob Kristov, njegovu pastvu da spašavan pozvan, i vas, Božje robove, da posjetim i vama, kad bih mogao, učenje da prenesem.

Šute starci, smiješe se, jedan na drugoga ispod obrva pogledavaju.

-- Recite mi, kako se spašavate i kako Bogu služite – rekao je arhijerej.

Uzdahnuo je srednji starac i pogledao starijeg, drevnog; namrštio se visoki starac i pogledao najstarijeg, najdrevnijeg. I nasmiješio se najstariji, najdrevniji starac i rekao: ne umijemo mi, sluge Božje, služiti Bogu; samo sebi služimo, sebe hranimo.

-- Onda kako Boga molite? -- popitao je arhijerej.

I rekao je drevni starac: Molimo se ovako: tri Vas, tri nas, pomiluj nas!

I tek što je izustio drevni starac, dignula su sva tri starca oči prema nebesima i sva su trojica rekla: «tri Vas, tri nas, pomiluj nas!»

Nasmiješio se arhijerej i rekao:

-- To ste vi za Sveto Trojstvo čuli, al krivo se molite. Zavolio sam vas, starci Božji, vidim, da želite Bogu ugoditi, ali ne znate, kako da Njemu služite. Ne moli se na takav način, već slušajte mene, ja ću vas naučiti. Neću po sebi učiti, nego iz Božjeg pisma ću vas naučiti onako kako je Bog naredio svima ljudima da ga mole.

I počeo je arhijerej da tumači starcima, kako se Bog otkrio pred ljudima: objasnio im je za Boga Oca, Boga Sina, i Boga Duha Svetoga, i rekao je:

-- Bog Sin siđe na zemlju da bi sve ljude spasio, i ovako naučio sve da se mole. Slušajte i ponavljajte za mnom.

I počeo je arhijerej: «Pater noster». I ponovio je jedan starac: «Pater noster», ponovio drugi: «Pater noster», ponovio treći: «Pater noster». «Qui es in caelis». Ponovili i starci: «Qui es in caelis». Ali brkao se u riječima srednji starac, nepravilno govorio; nije izrekao ni visoki, goli starac: njegovi su mu brkovi usta pokrili – nije uspio čisto izgovoriti; nejasno promrmljao i drevni starac, što zube nije imao.

Opet je ponovio arhijerej, opet su ponovili starci. I sjeo je na kamen arhijerej, i stali su pokraj njega starci, i gledali su mu u usta, i ponavljali što im je govorio. I čitav dan i večer trudio se s njima arhijerej; i deset, i dvadeset, i sto puta ponavljao jednu riječ, i starci su ponavljali za njim. I brkali su, i popravljao je ih, i opet tjerao da ponove.

I nije arhijerej starce napustio, sve dok ih nije naučio čitavu molitvu Gospodnju. Govorili su s njim i govorili su bez njega. Prije svih razumio ju je srednji starac i sam je ponovio. I naredio mu arhijerej da je opet i opet izgovori, i opet da ponovi, i drugi su govorili molitvu.

Već je padao mrak, a mjesec nad morem počeo je izlaziti, kad se dignuo arhijerej da pođe na brod. Oprostio se arhijerej od staraca, i svi su mu se naklonili do zemlje. Dignuo ih je i svakog cjelunuo, naložio im da se mole, kako ih je naučio, i sjeo u lađu i krenuo brodu.

I plovio do broda arhijerej, i još uvijek je čuo, kako s tri glasa starci glasno govore molitvu Gospodnju. Počeo se primicati brodu; nisu se više čuli glasovi staraca, već se samo vidjelo pod mjesecom: stoje na obali, na istom mjestu, tri starca -- najmanji u sredini, visoki zdesna, a srednji slijeva. Stigao je arhijerej do broda, popeo se na palubu, digli su sidro, razmotali su jedra, puhnuo im je vjetar, pokrenuo se brod, i dalje plove. Došetao se arhijerej do krme i sjeo tamo i dalje otok promatrao. Na početku su se vidjeli starci, onda su nestali iz vida, samo se otok vidio, onda je i otok nestao, jedino je more igralo pod svjetlom mjeseca.

Legli su hodočasnici spavati, i sve je na palubi umuklo. Ali arhijerej nije htio spavati, sjedio je sam na krmi, gledao je more, tamo, gdje se izgubio otok, i mislio o časnim starcima. Mislio je o tome, koliko su se obradovali, kad su naučili molitvu, i hvalio je Boga, jer ga je doveo da pomogne Božjim starcima i da ih nauči slovo Božje.

Sjedi onako arhijerej, misli, gleda more, na onu stranu gdje se izgubio otok. I igra mu pred očima -- sad amo, sad tamo svjetlo na valima pleše. Iznenada vidi kako nešto bijelo sja na mjesečevu tragu. Je li ptica, je li galeb ili jedro na lađi sjaji? Zagledao se arhijerej. «Brod, --- misli --- na vjetru za nama plovi. No prebrzo nam se primiče. Bio je daleko, daleko, a sad već sasvim blizu se pokazuje. A kakav je to brod, na jedro nije nalik. Ali ide nešto za nama i sustiže nas!» I ne može razbrati arhijerej, što je to: brod nije, ptica nije, riba nije. Na čovjeka je nalik, ali preveliko je, te ne može čovjek da se usred mora nalazi. Dignuo se arhijerej, došao kormilaru:

-- Pogledaj -- kaže -- što je to?

-- Što je to, brate? Što je to? -- pita arhijerej, a već sam vidi -- trče po moru starci, sjaje bjelinom njihove sijede brade, i prilaze brodu kao da je nepomičan.

Okrenuo se kormilar, preplašio se, ostavio kormila i kriknuo gromkim glasom:

- Bože sveti! Starci za nama po moru kao po zemlji suhoj trče!

Čuo je narod, digao se, svi su se zgrnuli na krmu. Svi vide: trče starci, ruka ruku drži -- oni na krajevima mašu rukama brodu da stane. Sva trojica po vodi, kao po zemlji suhoj, klize i noge im se ne miču.

Brod se nije ni zaustavio, a starci su ga stigli, približili se do samog boka, digli glave i počeli govoriti jednim glasom:

-- Zaboravismo, slugo Božji, zaboravismo tvoje učenje! Dok govorismo, pamtismo, ali kad prestasmo na neko vrijeme govoriti, jedna riječ iskočila -- zaboravismo, sve se rasulo. Ništa ne pamtimo, nauči nas ponovo.

Prekrižio se arhijerej, nagnuo se starcima i rekao:

-- Dolazi do Boga i vaša molitva, starci Božji. Nije na meni da vas učim. Molite se za nas grješnike.

I naklonio se arhijerej starcima do nogu. I zaustavili su se starci, obrnuli se i krenuli natrag po moru. I do jutra se vidio sjaj od strane, kuda su otišli starci.