Sve se događa

Izvor: Wikizvor
Naslovnica Sve se događa
autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena 1911. godine.


Priča nam kroz drugarski dim R. i gladi dugačku bradu umjetnika i fantasta. Ćelav, naočari: još daje plav, bio bi sasvim sličan Lenbachu.

— Samo zato postadoh umjetnik jer danas samo zločinac doživljava, dakle živi, a samo umjetnik ima smisla za doživljaj. S anarhistima sam drugovao samo zbog toga: zbog pomirljivijeg života tah fantasta. Moderni se život uređuje, izjednačuje, postaje sve bezizrazniji i monotoniji. Purgar i radnik. A radnik i purgar barem za mene ne mogu biti nikako zanimljivi. Nisam ja kriv ako samo antisocijalni krugovi, svijet izvan zakona, ostaje jedini svijet u kojemu još ima nepredviđenosti, romana, nesvakidašnjosti, neobičnosti, poezije. Za mene, za moj ukus naime, ono stoje obično nikada ne može biti poetično, privlačivo, zanimljivo. Običan život može biti interesantan samo onda kad se osjeća kao neobičnost. Ja nasam kriv osjećam li običnost kao običnost. Ne zaboravite, gospodo, da me ne ugrijava nijedno od tih vaših »pitanja«. Nisam demokrat ni aristokrat. Vjerujem u patriotizam, ali ne vjerujem patriotima. U poboljšanju materijalnog života viših klasa i širenju pismenosti vidim progres samo u tome da se što veći broj ljudi može smatrati nesrećnim. Razlika između barbarskih vjekova i modernosti je ta što se prije rijetko tko osjećao nezadovoljan, a danas — svatko. Kad vam još reknem da volim ženu, a ne — žena, da ljubim ljubav radi ljubavi a ne radi slučajnog stvora što je sa mnom dijeli, istresoh vam svu životnu svoju mudrost.

— Iza neprilike u Njemačkoj zbog putnice koju dadoh bez ikakve simpatije, iz puke moje manije za doživljajima, nekakvom krvožednom i komičnom Rusu, morao sam se ukloniti u Pariz i tu se po običaju nastanim u najopasnijem, najzanimljivijem quartieru. Baš kod mog dolaska desio se u tom predgrađu u ulici Folies-Mericourt grozan, nečuven zločin, pa sam iznajmio sobu u neposrednoj blizini, u sumnjivom hotelu, pretvorivši u svoj atelijer stolarsku drvenu radionicu u dvorištu susjedne tvornice pokućstva. U ulici Mericourt nađena je naime zamagljenog januarskog jutra vreća s mladim muškim tijelom, tako unakaženim, da se nikada ne mogaše pronaći njen identitet a nekmoli trag zločincima. Policija, štampa, mnogi privatnici, užasnuti demonskom osvetom, dadoše se mjesecima u potragu, ali uzaman. Izmesaren neznanović ostade godinu dana strašilo Pariza, naročito našeg quartiera. Ušavši u veze s tamošnjim zlikovcima, uđoh brzo u trag tajni: svakako jednoj od najuspjelijih lopovskih mistifikacija. Netko ukrade iz ledenog podruma medicinske škole jednog od mnogobrojnih mrtvaca, određenih za đačke anatomske vježbe, izmesari je i baci u vreći na makadam zlikovačke ulice. U potjeri na imaginarnog lupeža zaboravila je vlast hvatati prve zločince, kojima je, kao vlažni, skrofulozni podrum zelenim gljivicama, zaraženo ono radničko i nesretničko predgrađe.

Stanovao sam blizu stare, od zločina i zločinaca pocrnjele tamnice Roquette u istoimenoj ulici. To su dvije tamne, visoko ograđene zgrade, prekoputa jedna drugoj, s prostorom na ulici, gdje se još u moje vrijeme giljotiniralo. Kao nad umorenim mrtvacima, lebdi nad tim mjestom atmosfera zločina, smrti i prokletstva. Blizu je slavno groblje Pere Lachaise, gdje padoše posljednji komuniste, pa Bastiljski trg, gdje buknu prva Revolucija. To je središte starog, puntarskog predgrađa St.-Antoinea, a i danas je košnica teškog rada, teške prostitucije i teškog zločina. Te tužne, blatne ulice pune su radionica, ćorsokaka, malih kafanica i sumnjivih gostionica. Drveće na boulevardima, što ih sijeku, pati od sušice i od spleena kao nasadi bolnički i tamnički, parodirajući pomisao na šumu i gledajući drhtanjem umobolnika parcove pod sobom i zločin na klupama, kad se noću u magli znoji grozničavim znojem asfalt i nepregledni, u žuto i crno utonuli red jadne, zadimljene, nemilosrdne ulice. Pa onda oni nebrojeni hoteli s bizarnim nazivima, s obligatnom kafani-com u prizemlju, s uskim, smrdljivim stubama, s antikvamim, širokim posteljama svih stilova pod prljavim zavjesama i ledenim kaminima, pa s otrcanim tapetama, punim stjenica, noćnih čudnih zvukova iz drugih soba, s vonjem alkohola, jeftine ljubavi, znojnih košulja, bolnica, grijeha, rada, orgije i sirotinje!

Stanovah u drugom katu. Stol, stolica, krevet, umivaonik, svijećnjak obično bez svijeće, i to bijaše sve. U toj ćeliji mogah leći tek uzduž, nikako — poprijeko. Prozor gledaše u uzanu ćor-uličicu, što vodi u golemo dvorište neke tvornice. Kuća prekoputa bila je parna praonica sa zidom što ga mogu štapom dohvatiti. Taj zid je crven kao zidovi klaonice.

Jedne proljetne noći vratim se dakle kasno kući i, tek što legnem, čujem dolje iz uličice, pod prozorom, kao gušeno zapomaganje, zadržavanu viku, neku sumnjivu žurbu. Usplahirim se kao svaki tko osjeća zločin za zidom, skočim do prozora i vidim kako se dva mračna zlikovca u legendarnim kačketama bore sa ženom koja se u smrtnoj opasnosti razmahala nožem, makazama, čime li. Na uglu pred starinskom zelenom plinskom svjetiljkom stoji zlikovac s nekom ženetinom bez šešira. Ona lovački gleda na jednu, on na drugu stranu pritisnut uz zid: straža... Baš kad je jedan zločinac izvukao iza pojasa dug katalonski nož, a drugi ženi s maramom u ustima odostrag stao hvatati ruke, ja izručim na gomilu vodu iz svog umivaonika, zaviknem za pomoć, puknem iz revolvera, jedan, dva puta, navučem samo hlače i kao bezumnik potrčim dolje s hotelskim vratarom i momkom, koje je moje pucanje već probudilo. Zlikovci — kao da ih je zemlja progutala, a u ćorsokaku nađemo na istom mjestu na zemlji ženu bez šešira s izgrebenim licem i izranjenim rukama, sasvim mokru od mog umivaonika, kao da je pokisla.

— Ne želim imati skandala i posla s novinama i policijom — reknem joj strašno uzrujan, gotovo je odvučem, odnesem u hotel, najmim joj sobu i pozovem je u hotelskoj kafanici na čašicu, dok momak iz ljekarne ne donese lijekove i ne dođe s našim znancem, hotelskim liječnikom.

Bijaše izbodena po rukama i tek na ramenu pokazivaše dublju, ali neopasnu ranu. Imala je lijepu, debelu, crvenu i zlatnu kosu: kosu bretanjskih i engleskih žena, kosu venecijanskih portraita. Bijaše krasna, grešnica, pa sam plakao kad je ona djetinjasto plakala kod povijanja rane — više od sreće no od bola!

Zvala, se Žaneta. Dašla je iz Horfleura, krojačica. Izgubivši posao, došla je na ulicu, pa u zlo društvo, živeći od grešnog svog tijela. Poznata, vulgarna pripovijetka. Naišla jb na apaše koji se baš nekako one zime pojaviše kao strašna parodija i ilustracija detektivskog roman-feuilletona. Jedan silom htjede da ga ona kao ljubavnica »hrani i oda zla brani«; ona mu pobježe, on je noću nađe s drugovima negdje na boulevardu Voltairea, dovuče je milom i silom u tu ulicu, u kafanu, ponovno je stane nagovarati, pa je najzad domami s družinom na ovo zlokobno mjesto na ubijanje. Obični apaški događaji.

Da joj se ne osvete, odmah se s njom preselim u drugi, udaljeni gradski dio, blizu Narodne biblioteke. Digao sam je iz blata. Pošto sam pravio nacrte za velike kuće, za čuvene pronalazače ženskih novih moda, naročito za Redferma i Felixa, brzo sam je angažovao za model u jednoj od prvih modnih radionica oko Ulice de la Paix. Zarađivala je više od mene. Na ulici se okretahu za njenom ljepotom i elegancijom. Proživjesmo prave medene mjesece.

Bila je prava modelska ljepota. Nije imala prekratke noge i pokvareno stopalo kao obični francuski modeli. Privlačila me svom snagom novosti svoje rase, svog lijepog jezika, svog ugodnog, zdravog i vječno veselog temperamenta. Bijaše tako zdrava da za nju postojahu samo fizički bolovi i bolesti. Duša je bol, a na njenom licu bijaše uvijek aristokracija mira helenskih mramora za koje ne postoji duša. Iz ove nesreće njena prošlost ne ostavi na njoj baš nikakva traga u nečuvenom fatalizmu njene prirodnosti. Mogao sam je mirne duše uzeti za ženu — kao daje dovedoh djevicom. Ta kći običnog pokojnog mornara nije ljubila u meni samo spasitelja nego i inteligentnog čovjeka i sav onaj čudnovati misterij što ga za proste duše ima tuđina i tuđinac. Ja postadoh prva njena bol. Probudih joj dušu. Ne govoreći isprva dobro njenog jezika, zaluđivao sam je kao što nas zaluđuju djeca prvim tepanjem. Nikada me nitko, ni majka me rođena nije ljubila kao ona. Ja nju i sada ljubim, do smrti ću je jednako ljubiti, ali onda-------Što da vam kažem? Ostavio sam je. Bijah je sit.

Tek što nešto imam, ja to više nemam. Imam vrlo nesrećnu, glupu narav kao mi svi, naročito umjetnici. Nas privlači samo ono čega ne posjedujemo. Sreća, krasna, zdrava i plava, dolazi ti, veli ti: — Uzmi me; ja te ljubim. Osim mene ničega ne može biti na ovom svijetu — ti misliš: — Gluposti! Sreća nije renta što se realizira. Pa od-gurneš sreću i tek što sije odgurnuo, osjećaš da bi najbolje bilo da se skončaš i da nikad više ne možeš biti srećan.

Iza prvog ljubavnog pijanstva stao se javljati mamurluk. Ja, intelektualac, srdio sam se što sa Žanetom ne mogu »razgovarati«, što ne razumije umjetnosti i mene. Ta krasna žena, inače bistrija i praktičnija od mene, bijaše bez ortografije, ne čitajući ni novina. U kazalištu je zanimahu tek lakrdije. Ja ne vjerujem ništa, a ona nošaše pod košuljom Bogorodicu kao amajliju. Znala je samo ljubiti i moliti. Meni bijaše to premalo. Osim toga, ljubav je i fizičko pitanje. Ja bijah već dosta umoran i blaziran, a ona je tek prvi put istinski ljubila. Ne bijah joj samo dragan, već brat, otac, jedini prijatelj, dobrotvor — šta ti ja znam što još ne! Zamislite pod teškim kolima starog, umornog paripa i mladu, vrelu, punokrvnu, jedva upregnutu kobilu ... Ne mogah više držati korak s njom. Prava ljubav traži Herakla s trinaestim brojem u njegovom herojskom programu; eto ti — to je to!

Opazivši da sam je sit, postade užasno ljubomorna. Mučila me, i u oskudici takmačice zamrzila je moju umjetnost. U prijateljskom nekom poljačkom atelijeru napravila mije silan skandal. Slikaricu N., moju prijateljicu, javno je ćušnula, našavši je u razgovoru sa mnom na ulici. Portretirao sam damu iz austrijskih diplomatskih krugova. Malo te je ne ubi.

Ostavih je — ne: pobjegoh od nje. Godinu dana gonila i progonila me dan i noć. Sakrivao sam se u najzabitnijim ulicama velegradskim. Nisam se mogao sakriti. Cijele noći bi drhturila pred mojim stanovima, dajući dobre napojnice mojim vratarima, konobarima, i uznemirujući pismonoše s mojim pismima. U kazalištu se redovito našla blizu mene, u kafanama i zabavištima pored mog stola, praveći mi smušene, luđačke scene. Za inat je napustila svoj krsni, sjajno plaćeni posao, vratila se elegantnoj prostituciji i progonila me dan i noć u društvu sumnjivih žena, pustolova i rufijana. Jedno vrijeme uzdržavaše meni za inat nekakvog nitkova, a ne mogavši me umekšati, otpusti ga, i lov poče iznova, ali s tom razlikom što mi i otpušteni plaćeni ljubavnik stao prijetiti. Počeh nositi glavu u torbi.

Jedared, na sam Badnjak, kod ponoćnog krasnog koncerta u crkvi sv. Sulpicija, obrete se Žaneta iza mojih leđa. Plakala je. Molila me za oproštenje. Žalio sam je, i onako sam, tužan i praznički udešen, proveo sam s njom cijelu noć do zore u raznim lokalima. Uvjeravao sam je daje volim još uvijek kao prijateljicu, da se kao artist ne mogu vezati ni s kim, da sam tjelesno slab, da ću skoro morati otputovati, da je ona napokon ludim svojim ponašanjem sve pokvarila i sebe preda mnom osramotila. Ona me na koljenima molila i zaklinjala samo za jednu, za posljednju milost. Volio sam je kad je ono u pustoj, jutarnjoj ulici klečala preda mnom i — šta sam znao učiniti?

Obećam da ću s njom provesti posljednju noć, posljednju našu noć. Dam joj poštenu riječ, i ona je znala da sam u tome Arnautin. Kako ne htjedoh da dođe u moj atelijer i da se tamo ugnijezdi, ureknem kao Silvestrovo oko ponoći sastanak u nekom običnom hotelu.

Preko praznika imao sam od nje mira.

Nekako baš u vrijeme kad se s njom raziđoh, upoznah se sa Žakom Weissom. Ni rođenog brata nisam volio kao tog momka. Bijaše ruski Židov, ali od onih Židova što nemaju ništa, ama baš ništa hebrejsko. Vrlo imućan od kuće, bavio se umjetnošću odista kao pravi artist: bez ikakve namjere da zaradi. U vezi s visokom financijskom pariškom aristokracijom, bijaše kao kod kuće u prvim salonima. Jedino plava, izazivački grgurava kosa mogaše možda odavati crnačkom i vunenom svojom gustoćom njegovo semitsko porijeklo. Inače bijaše visok, lijep kao Hermafrodit i sasvim sličan kakvom van Dycko-vom mladom Englezu. Uostalom, engleski je najradije govorio, a idealom mu bijaše Disraeli. Njegove romane znao je naizust. Žene za njim ludovahu, a mi, rijetki prijatelji njegovi, kojima bijaše uslužan kao krlj, ludovasmo za njim kao žene. Smijat ćete mi se reknem li vam da sam oko njegove glave, vedre, zlatne i pobjedničke, s pogledom Lassallea i smiješkom dandvja Beaconsfielda, često vidio pravu prvcatu aureolu — kao na slikama. On je sve mogao i sve imao. Preko Rothschilda i grofice Pourtales hranio je kao biblijski srećnik zlatnim mrvicama cijelu legiju gladnih revolucionara, umjetnika i umjetnica, i to sve onako ispod ruke, da ne zna ljevica. Bojao se samo ljubavi i sirotinje, a žene je vukao za nos svojim osmijehom ili — debelim zlatnim lancem ...

Ispričavši mu svoju najnoviju dogodovštinu sa Žanetom, on se silno zabavljaše i na najveće moje čudo počne me toplo moliti da on ode umjesto mene na urečeni sastanak. Iznajprije sam se vrlo opirao, ali tko njemu, Žaku, ne bi popustio? Ljubav nije milostinja, pa mišljah da usuprot zadanoj riječi ne moram noćiti s nametljivom ženom, to manje što bijah i više no osvjedočen da će za Žakom poludjeti kao svaka druga i da će se od mene izliječiti.

Na Silvestrovo dakle odemo ranije u urečeni hotel, pravu špilju, u starodrevnoj okolici magistrata, u blizini lanterne o koju se objesi Gerard de Nerval. Vrataru-hotelijeru dadosmo uz pouku nekoliko franaka, ponesosmo zaire i šampanjca i uzesmo dvije susjedne sobe u prvom spratu. Žak, slab na vinu, osim toga »sinoćnji« i »preksinoćnji«, stane drijemati, te se još prije ponoći raziđemo.

Još nisam pravo ni legao, kad začujem spokojno disanje njegovog zlatnog, sretničkog sna. O mom spavanju ni govora. Pušim, uz dogorijevanje svijeće promatram tu infamnu, svodničku, sumnjivu sobu s podom od opeka, s napuklim, prašnim ogledalom i s infamnim litografijama na zidu odrpanih tapeta. Moj jastuk vonja po tuđem znoju, po tuđim znojevima! Obuze me vrućina kao u vrućici i savjest me poče peći s neodržane riječi. Svijeća izgori. Čekam i čekam u pomrčini, obrćući se s boka na bok, na Žanetin dolazak, ali nje nema pa nema. Brojim otkucavanje sata s magistratskog glasnog tornja, sažalim, smilujem se bijednoj djevojci, odlučim je ipak dovesti u svoju sobu, ali nje — nema pa nema! Čuje se tek spokojno, mirno, blaženo disanje srećnika Žaka s druge strane tankog zida, jamačno drveno tapetovane pregrade. Već mišljah da ona neće doći. Sa Hotel de Villea već otkucava pet sati, i baš kada me poče osvajati prvo drijemanje, u susjednoj sobi škrinuše oprezno vrata i netko oprezno uđe.

Ona!

Napnem uši kao zločinac, ali ne čujem ništa jer mi srce već lupa kao bubanj i visi o grlu kao teško sindžirsko gvožđe.

Žak, srećnik, spokojno i mirno diše, diše, diše ...

U sobi netko ide, polako i oprezno. Osvoji me neopisiva tjeskoba. Da ustanem, ali uto potrese iz Žakove sobe cijelu kuću tako užasan, tako zlokoban, tako silan i tako očajan glas, da nisam povjerovao da dolazi iz ljudskih prsiju, i da sam i ja mahnito zavapio glasom, meni sasvim tuđim i nepoznatim.

Kao kratko rvanje, pa padanje stolica, lupa na vratima i užasno stenjanje, od kojega mi se nakostriješila kosa i pošiknuo me ledeni, ledeni mrtvački znoj.

Nahrupim s vratarom u sobu i imamo što vidjeti! Na opekama, na podu, savija se Žak kao crv. Cijela desna strana glave, sasvim crna, oguljena je i kao vatrom pečena. Uho je kao smrvljeno, ispod ispaljene kose i kože viri gola lubanja, a desno oko iscurilo i zja kao crvena krasta.

— Tebe, tebe sam htjela — tebe, gade, huljo — ah, dragi moj, dobro da te nisam, oprosti! — baci mi se o vrat — ona, Žaneta, ali hotelski momak joj iščupa iz ruke bocu u kojoj bijaše još vitriola.

Dok su je vukli policiste kroz užasni hropac i stenjanje Žakovo, ona se grčevito smijaše vičući mehanično:

— Tebe, tebe sam htjela, tebe, huljo, gade — ah, dragi, dragi moj! Dobro da te nisam, oprosti, oprosti! ...

Zatvoriše me kao njenog jataka. Kako, zašto, ne znam, ali nanovo sam je zavolio, pa htjedoh s njome stradati rekavši da sam ja svemu kriv, da sam je čak na taj zločin nagovorio, no izjave Žakove i njezine uvjeriše istražitelje o protivnome. Pustiše me.

Ona je dobila tri godine. Kod ovakvih afera je francuski sud galantan.

Žak je otputovao u Rusiju. Šta je s njime, ne znam. U bolnici davah mu revolver da me ubije. On me tek zagrlio — posljednji put.

Ovih dana će Žaneta izaći iz tamnice. Otići ću pred nju. Ja je ljubim, i da je mene osakatila, još više bih je volio ...



Povratak na vrh stranice.