Ruski pripovjedači/Poglavlje 6

← Ivan Aleksandrović Gončarov.

Ruski pripovjedači: —  Ivan Sergejević Turgenjev. autor: Milivoj Šrepel

Fedor Mihajlović Đostojevski. →

Ivan Sergejević Turgenjev.

I.

Ivan S. Turgenjev rodio se 28. oktobra godine 1818. u Orlu, gdje je slučajno bio namještena pukovnija, u kojoj je služio njegov otac. Po porietlu pripadaše starinskoj plemićkoj obitelji.

Otac Turgenjevljev služio je u elisabetgradskoj kirasirskoj pukovniji, a oženio se u Orlu kćerju bogata posjednika Barbarom Petrovnom Lutovinovom. Kad mu se rodilo drugo diete, naš Ivan, otac podje u mir sa činom pukovničkim i preseli se na imanje svoje žene »Spasskoje", deset vrsta daleko od grada Mcenska u orlovskoj guberniji. Ovdje je Ivan sproveo mlade dane zajedno sa bratom Nikolajem, za dvie godine starijim. God. 1822. roditelji njihovi sa svom obitelju i množinom kmetske čeljadi odu sa svojim konjima, a na dvojim kolima za granicu, — u Njemačku, Švicarsku i Francuzku. Ovo putovanje, koje je u ono vrieme kod tadašnjih cesta bilo osobitim podhvatom, gotovo je stajalo našega Turgenjeva glave: u Bernu promatrajući znamenitu jamu, u kojoj se i sada nahode gradski medvjedi, sruši se s perila i za malo što ne upade k zvierima; na sreću otac na vrieme spasi neoprezna dječaka. Ova blizina smrti nije jedini slučaj u djetinjstvu Turgenjevljevu: u četvrtoj godini tako se opasno razboli, da su s njega već snimali mjeru za lies.

Vrativši se iz tudjine, obitelj se na dugo smjesti u Spaskom, pa je tamo živjela obični ladanjski život, plemićki, polagani, široki i neznatni život. Budući veliki pisac rastao je i uzgajao se, kako se pristojalo tada sinu bogata vlastelina, — pod nadzorom gubernatorâ i učiteljâ — Švicarâ i Niemacâ, domaćih sluga i kmetskih dadilja. U uzgoju su bili glavnim predmetima francuzki i njemački jezik, koje je Turgenjev naučio u ranom djetinjstvu; na ruski se slabo pazilo: majka njegova bila je žena, koja se je sasvim podala u formu XVIII. stoljeća i prvih decenija našega vieka; stekavši izobrazbu po francuzkoj maniri ona je samo Puškina u neke priznavala znamenitim piscem, a za književnost poslije njega nije marila. Guvernerâ je bilo u njihovu domu mnogo; prvi učitelj, koji je u dječaka probudio zanimanje za rusku knjigu, bijaše kmet kamerdiner njegove majke, on mu je kradom gdjegod u vrtu ili u udaljenoj sobi čitao »Rossijadu« Heraskova. Nešto kasnije, kad je Turgenjev već bio u Moskvi, silno ga se kosnu jedan od guvernerâ pansiona, u kojem se uzgajaše, neki Rus. Obično bi uzeo mladića k sebi na koljena, a Turgenjev bi ga s velikom pomnjom slušao, te je gotovo od rieči do rieči umio ponoviti, što je čuo. S njemačkom ga knjigom upoznade neki Niemac, koji je veoma slabo govorio ruski, on nije mogao bez suza čitati Schillera, no doskora se pokaza prostim sedlarem, bez ikakove pedagogijske spreme.

Roditelji J. Turgenjeva postupali su poput druge vlastele strogo i sa kmetovima i sa domarima, tako da je u kući sve trepetalo od straha, počevši od djece. Osobito strog bješe otac, čovjek atletskoga tiela i velike snage. Jednoć dodje u sobu, gdje su se djeca učila, baš u čas, kad je guverner Niemac Vukao za vlasi starijega sina, razljućen s njegove nepažnje i izgreda. Kad to otac vidi, pograbi jadnoga pedagoga za vrat, podigne ga u vis i baci ga sa stuba drugoga kata, te odmah naloži slugama pobrati sve njegove stvari i izvezti ga iz imanja. Ovaj se dogadjaj našega Ivana duboko dojmi, pa ga se još dugo živo opominjaše. Bit će, da je Turgenjev morao češće gledati ovakove prizore; pa se tomu nalazi odraz u slikama njegovih »Lovčevih zapisaka«.

U početku god. 1827. preseli se obitelj u Moskvu, gdje su kupili kuću. Djeca su već poodrasla, pa ih je valjalo smjestiti u koji zavod. U početku bio je Ivan predan u privatni pansion Weidenhammerov, a zatim je neko vrieme živio, kao pansioner, u direktora Lazarevskoga instituta Krause-a, koji ga nauči englezki.

Godine 1833. priedje Turgenjev, u šestnaestoj godini, u »slovesni« fakultet moskovskoga sveučilišta. Od profesora su se osobito izticali mladi Pogodin i M. G. Pavlov; od g. 1826., kad je dokinuta stolica za filozofiju kao suvišna, Pavlov je predavao fiziku i narodno gospodarstvo. Medjutim je on ipak djacima iznosio nauku Schellingovu i Okenovu s velikom plastičnošću, i tako ih pobudjivao na ozbiljan duševni rad. Uz ovu dvojicu stajaše i Pobjedonoscev, koji je predavao rusku književnost, a bio je predstavnik stare škole iz XVIII. vieka. Turgenjev je ovdje probavio samo godinu dana, pa g. 1834. priedje u petrogradsko sveučilište, jer se je sva obitelj preselila u Petrograd poradi starijega sina, koji je dobio ovdje službu u gardskoj artileriji. Iste godine u jesen umrie otac.

Petrogradsko je sveučilište imalo još manje, nego moskovsko, prava nazvati se razsadnikom naukâ. Djaci su bili slabo pripravljeni; osim dva tri predavača ostali su se zadovoljavali, da im djaci nabubaju »skripte«. Med ju bolje profesore išli su samo M. S. Kutorga, učitelj obće povjesti, i P. A. Pletnev, predavač ruske književnosti. Filozofiju je predavao Fischer, doselivši se iz Austrije, ali kako nije umio ruski, predavao je latinski, no u obće sa slabim uspjehom. Zato su mladi ljudi, koji su osjećali potrebu veće naobrazbe, izlazili za granicu, najpače u Berlin, gdje je sveučilište bilo na glasu. Živući u Petrogradu čitao je Turgenjev uz Waltera stare klasike: Horacija, Tacita, Tukidida, Sofokla i druge. On je veoma marljivo polazio lekcije, od kojih ga je mogao odvratiti samo — lov, koji je od mladosti još mnoge desetke bio njegovom najmilijom zabavom.

God. 1837. podvrže se izpitu i steče stupanj kandidatski. Već god. 1836. napisao je Turgenjev u »Žurnalu ministarstva narodne prosvjete« ocjenu o knjizi A. N. Muravjeva. Liepom knjigom počeo se Turgenjev baviti budući još slušateljem trećega tečaja, pa je prije svega pokušao svoje sile u stihovima. Prvi mu je pokušaj fantastična drama u jambu »Stenio«, u povodu Byronova »Manfreda«. Pletnev obodri mladića, ali ga upozori, neka ne gubi silâ na štogod. Turgenjev dade Pletnevu nekoliko svojih pjesama, a Pletnev odabere dvie i god. 1838. štampa ih bez pjesnikova imena u »Suvremeniku«. Prva mu je ljeposlovna radnja prva od ovih pjesama: »Stari dub«.

Da dovrši nauke, ode Turgenjev g. 1838. u Berlin, i to morskim putem, na kojem dodje u pogibelj života. Dva poljeća slušao je Turgenjev predavanja zajedno sa Granovskim i Stankevićem, a bili su ovdje i J. M. Nevjerov i Frolovi. Ovi su ljudi sastavljali tiesno kolo. U sveučilištu je slušao Turgenjev Hegelovu filozofiju, klasičnu filologiju i povjest u Werdera, Boeckha, Zumpta, Rankea, Rittera i dr. G. 1840. poslije kratka boravka u Rusiji i pohoda u Italiju vrati se u Berlin, gdje je još godinu dana probavio na učeničkoj klupi. U to doba već je bio toliko obrazovan i razvit, da je jasno razabirao tamne strane ruskoga družtva, a osobito onoga sloja, iz kojega je nikao, sloja vlasteoskoga.

God. 1841. vrati se Turgenjev iz tudjine, pa najprije podje u Moskvu, gdje je živjela njegova majka i gdje je htio da postane magistrom filozofije, no na žalost nije bilo profesora filozofije, da ga izpita.

Ovom zgodom upoznade Turgenjev slavjanofile, Aksakove, Kirjejevske, Homjakova, no on se ne može sprijateljiti sa slavjanofilstvom. Boravak u tudjini odlučno je utjecao na smjer njegovih misli, da je postao »zapadnik«. Tako on udje u kolo moskovskih »idealista četrdesetih godina«, kojemu su pripadali Granovski, Bjelinski, Hercen i dr.

Ne ostavljajući se svojih osnova, da postane profesor i učenjak, ode Turgenjev u Petrograd. Poradi prepirke s majkom, koja mu je veoma malo davala, bude prisiljen god. 1842. ući u službu kao činovnik u ministarstvu unutarnjih poslova. Možda ga je na to ponukao i primjer Puškinov. Berlinski djak Hegelovac pokaže se slabim činovnikom, službu je malo pazio, obično je provodio vrieme čitajući romane francuzke (Sandičine), kojih je bila puna njegova kancelarija. Ovdje je takodjer pisao pjesme.

U službi je Turgenjev izdržao dvie godine (1842.—1845.), no onda ju ostavi za uviek. Po svjedočanstvu P. V. Annenkova, zbijao je Turgenjev u to doba razne šale, s kojih je izišao na glas kao ekscentričan čovjek. Hercen, koji je bio šest godina stariji i već uspio utomiti ovu buru mladosti, nazivao ga je »pozerom« i tvrdio, da ni jesti ne može bez afektacije. No doskora se i Turgenjev promieni i u doba svoga aresta, godine 1852., bio je već davno drugim čovjekom.

U doba, dok je Turgenjev sjedio u uredu, već se je javio u književnosti kao pjesnik. U »Oteč. zapiscima«, počevši od jeseni god. 1841., stale su se javljati njegove sitne pjesme. U početku g. 1843. objelodani u posebnoj knjizi pjesan »Parašu«, podpisanu slovima T. L. (Turgenjev-Lutovinov). Bjelinski napisa o njoj obširnu razpravu, u kojoj se simpatično izrazi o njoj. Turgenjev je bio u to doba romantik, pa ga je srdio sud Bjelinskoga o Benediktovu, no doskora on izmieni svoje misli i zaželi upoznati Bjelinskoga.

Skoro poslije izdanja »Paraše« sastanu se oni, mladi pisac i kritik odmah se zbliže. Turgenjev je prijatno porazio Bjelinskoga izvornošću i nezavisnošću svojih misli, a s druge strane utjecaj Bjelinskoga, o kojem je Turgenjev do smrti zahvalno govorio, odlučno je djelovao na kasniji rad pjesnikov, koji traje četrdeset godina poslije Paraše, od godine 1843. do godine 1883.

Turgenjev se zbliži s cielim krugom Bjelinskoga, u kojem su bili Panajev, Jazykov, Kuljčicki, Annenkov, u tom su kolu prije bili Bakunjin i Katkov, neko vrieme Hercen, a kasnije pridodjoše Kavelin, Nekrasov, Gončarov, Grigorović i dr. »Otečestvennyja Zapiski«, organ ovoga kola, steku u Turgenjeva vrla suradnika, on je bio u to doba za cielo najnaobraženiji književnik ruski, vas proniknut zapadnom naukom i književnošću.

U proljeće g. 1844. ode Turgenjev na kratko vrieme na imanje, a povrativ se odanle opet se sastane s Bjelinskim ljeti u Ljesnom. Ovdje su se sastajali gotovo svaki dan. Šećući po jelicima, koji okružavaju Ljesni institut, izmjenjujući šalu sa ozbiljnim razmišljanjem, sačinili su pjesan »Popa«, koja se u rukopisima podpisuje samo imenom Iv. Turgenjeva. Od svih svojih pjesama iz četrdesetih godina objelodani Turgenjev osim »Paraše« u posebnoj knjizi samo još »Razgovor« g. 1845. Turgenjev istina kasnije nije htio da se ove pjesme uvrste u njegova sabrana djela, no uza sve to mnoge se od njih odlikuju velikom pjesničkom vrlinom.

Prvo djelo u prozi, koje izadje štampom, bijaše drama u jednom činu sa španjolskim gradivom, »Neopreznost«, smještena u »Oteč. Zap.« g. 1843. U istom žurnalu izadje g. 1844. njegova prva pripoviest »Andrija Kolosov«, u »Petrogr. Zborniku« g. 1846. oveća humoristična pjesma »Vlastelin« i pripoviest »Tri portreta«, a u »Oteč. Zap.« godine 1847. — pripoviest »Brettërъ«. Prva od ovih pripoviesti ne dojmi se obćinstva, no druge dvie pobude obću pažnju. Napokon u »Suvremeniku« god. 1847. na skromnu mjestu izadje »Horь i Kalinyčь«, prva pripoviest »Lovčevih zapisaka« (Zapiski ohotnika). S ovom pripoviešću, proniknutom dubokom simpatijom prema kmetskomu staležu, talent je piščev dobio nov pravac; on se okani stihovâ i stane opisivati kmetove, njihovu biedu, bol i riedku radost.

II.

Za prvom pripoviešću »Lovčevih zapisaka« došle su mnoge druge u »Suvremeniku« od g. 1847.—1851. Sve je govorilo samo o njima, svatko je htio znati, tko je to T. L., i doista ime Ivana Turgenjeva postane poznatim i dragim imenom za svakoga ruskog čitatelja. Od to doba počinje se silni uspjeh njegovih djela, koji ga postavi na prvo mjesto ruskih pisaca.

Kad se je štampao »Hor i Kalinić«, Turgenjev je bio već za granicom. Nezadovoljan svojom predjašnjom radnjom mislio je Turgenjev sasvim napustiti knjigu, no neočekivani uspjeh prve pripoviesti iz »Lovčevih zapisaka« povrati ga književnosti. Ipak ga ova nagla slava nije mogla izmiriti s Rusijom, i pomisliv na život u domovini bilo mu je tako težko i mučno, da je godine 1848. poslije smrti Bjelinskoga odlučio za uviek ostati za granicom. Ovo tegotno čuvstvo odrazilo se i na većini »Lovčevih zapisaka«, napisanih ponajviše u Parizu; vidi se to osobito u opisu i slikanju rodne prirode, koje se nije više nadao vidjeti. On i sâm veli u svojim uspomenama, da napokon ne bi ni napisao »Lovčevih zapisaka«, kad bi bio ostao u Rusiji.

Na koncu god. 1850. viest o smrti matere, kojoj je bilo oko sedamdeset godina, prisili Turgenjeva, da se vrati u Rusiju. Došavši na imanje, postupao je s kmetovima najplemenitije, pa i god. 1861. za odkupa odstupio im je petinu, te na glavnom imanju ne pridrža ništa zemlje, a to bi dalo veliku svotu.

God. 1851. živio je Turgenjev na imanju, u Moskvi i Petrogradu, nastavljajući »Zapiske«. Godine 1852. skupi sve »Zapiske« i objelodani ih u Moskvi u dvie knjige. Ovo izdanje ugodi u velike čitateljima, ali razdraži službene krugove. »Službena narodnost« u Turgenjeva je vidjela svoga silnog dušmanina. U književničkim se krugovima govorkalo, da je cenzor Lvov odpušten, jer je dopustio štampati »Zapiske lovčeve«. Uza to Turgenjev je g. 1848. živio u Parizu i drugovao s ljudima, koji su već davno bili u crnoj knjizi. Neznatan slučaj, tako rekav, kapljica prepuni posudu službene razdraženosti. Poradi pisma u povodu Gogoljeve smrti u martu godine 1852. bude Turgenjev smješten na mjesec dana u kuću policije. Ovdje bi morao odsjediti cieli rok, koji mu je bio odred jen za »popravak«, da mu nije sudba poslala spasiteljicâ — dviju kćeri njegova nadzornika. One su bile štovateljice njegove, pa saznavši za slučaj umole otca, da primi Turgenjeva u svoj stan. Ovdje je proveo dvie tri nedjelje i napisao »Mumu«. Družtva se ovaj arest nije silno dojmio, ono ga je držalo zabavnim, dapače mnogi su se šalili na pjesnikov račun. Petrogradsko je družtvo bilo još sasvim ravnodušno prema književnosti. Poslije neugodnosti, koju je Turgenjev izkusio iza Gogolja, dugo su se vremena bojali njegovo ime spominjati u štampi, pa su ga nazivali »poznatim piscem«...

Oslobodivši se od aresta, bi Turgenjev poslan na svoje imanje Spasko — »bez prava izlaziti«, ali ga to nije smetalo, da nekoliko puta za progona pohodi Moskvu. Ovaj je progon trajao do konca god. 1852. Nastojanjem grofa A. K. Tolstoga, poznatoga pjesnika, i gospodje Smirnovke dokopa se Turgenjev podpune slobode, koju upotrebi, da što prije ode za granicu.

Za progona na imanju Turgenjev je u onoj samoći prionuo raditi. Bavio se lovom i velikom svojom bibliotekom, punom djelâ o povjesti, filozofiji i književnosti, u starim i novim jezicima. K svojoj knjižnici pridruži i knjige Bjelinskoga, koje je kupio poslije smrti njegove. Boravak na ladanju, kako veli Turgenjev, zbližio ga je s takovim stranama ruskoga života, kojih inače ne bi saznao; nema sumnje, u to se doba njegov talent okriepio i razvio. Na ladanju je napisao »Dva prijatelja« i »Zatišje«, započeo komediju »Mjesec na ladanju« i napisao neke studije (o Aksakovu i Tjutčevu). Ova su djela izišla u »Suvremeniku« od god. 1854.—1855., a u četvrtoj knjizi »Oteč. Zapisaka« godine 1855. javi se nova pripoviest »Jakov Pasynkov«, izadje studija o »Slavuljima«, a u »Suvremeniku« pripoviest »Gostionica« (Postojalyj dvoriъ) i »Dvie rieči o Granovskom«.

U »Lovčevim zapiscima« iznosi nam Turgenjev tipe vlastele, koji su ili srodni s Hercenovim Beljtovom ili pripadaju kojoj drugoj originalni joj vrsti »izlišnih« ljudi. Med ju prve idu Karatajev, Radilov i nada sve slavni »Hamlet ščigrovskoga okružja«. Ovaj moderni pokrajinski Hamlet napunio je svoju glavu Hegelovom naukom, ali se nasuka na njenu transcendentalizmu. Absolutnost, život u užem krugu sasvim ga je odvojio od realnoga života, pa kako je u jezgri sasvim običan čovjek, otela mu je filozofija i ono malo samostalnoga mišljenja, koje se nahodi u svakoga prirodnog čovjeka. Osim strašne megalomanije i bolestne samoljubivosti nema za njega drugih pokretala. Državna mu služba zadaje glavobolju, pa se s njom razstaje. I književničtvo mu ne ide za rukom, pa završuje s tim, da se smuca o stjenama pokrajinskih salona zadovoljan, što je lako došao na glas skeptična domišljana. — Junak pripoviesti »Dva prijatelja« neki je Vjazovnin, čovjek prosječne ruke, koji se užasno dugočasi. Nije puno znatniji ni Veretjev u »Zatišju«: on je ognjevit, darovit, podsjeća nas nešto Pečorina, ali on dovršuje s golim frazama o svojoj neradinosti i nedaći. On začara žensko biće svojom inteligencijom i prividnim bogatstvom duševnih darova, no ona se prevari u njemu — on ju napušta i odlazi. On je preteča Rudjinu.

U poetičnom »Dnevniku suvišnoga čovjeka« (god. 1855.) označen je značajni tip samim obćenitim imenom; »Jakov Pasynkov« ide medju značajeve, kojima je snaga u neposrednom moralnom utjecaju čiste, idealne osobnosti: on je »posljednji romantik«, zadnji Mohikanac iz predjašnjega doba.

God. 1855. podje Turgenjev opet u tudjinu. Još g. 1845. upoznao se u Petrogradu sa znamenitom u ono doba umjetnicom Paulinom Viardot-Garcia, pa je od to doba do smrti ostao u najbližoj svezi s njenom obitelju. Turgenjev je ostao neženja, te je s ovom obitelju i za nju proživio polovicu svoga života. Njegova majka pravo je govorila, da je on »jednoljubiv«, t. j. da ide medju ljude, koji mogu samo jedared ljubiti istinski, duboko, požrtvovno, te vas život ostaju vjerni prvoj svojoj ljubavi. S Viardotovom obitelju Turgenjev je prošao svu Evropu, živući najviše u Parizu i u Baden-Badenu, a samo na mahove dolazio bi na kratko vrieme u Petrograd i na svoje imanje. Upoznavši se dobro sa životom različnih razreda ruskoga družtva i sa životom najvećih kulturnih gradova Evrope Turgenjev je u nekoliko godina bio veoma plodan. U drugoj polovini petdesetih godina javili su se biseri njegova stvaranja: god. 1856. »Rudjin« i »Faust«, god. 1858. »Asja«, god. 1859. »Plemićko gniezdo« (Dvorjanskoje gnêzdo), i napokon g. 1860. »U predvečerje« (Nakanunê) i »Prva ljubav«, — pripoviest, koju je Turgenjev cienio više od svih ostalih djela, a koja po svjedočanstvu J. P. Polonskoga (u »Njivi« god. 1884.) imade autobiografijski značaj. Sva ova djela pronieše slavu pjesnikovu. Prvi kritici razjasnili su književno i družtveno značenje ovih djela, od kojih je svako živ odraz načelâ, štono su rukovodila družtveni razvoj.

Podpunoj suvremenosti, petdesetim godinama pripada zanosni idealist »Rudjin«, koji dieli s družtvom sve visoke nade i podupire ih naprednjačkom propagandom. Čini se, da je u obće to njegov zadatak, da navješćuje družtvu njegove visoke zadatke i da pokazuje put usavršivanja i sreće. On zato na juriš pridobiva srca, jedva procvala Natalija pada mu na grudi, samo cinični Pigasov i praktični Ležnjev ostaju hladni progledavši svu nestašnost svoga prijatelja. I Natalija se prevari u Rudjinu, koji ju u kritičnom momentu života ostavlja na cjedilu i nastupa nemirno lutanje vječnoga Žida. Dovršuje s tim, da ga ustriele na barikadama u Parizu za februarske revolucije. Njegov je kontrast Pokorski, u kojem neki odkrivaju crte Bjelinskoga. — Sasvim je drugoga kova odvjetak staroga plemićkog roda Lavrecki u velikoj noveli »Plemićko gniezdo«: to je čvrst i odmjeren značaj, no njegov ponos i sviestna energija razbijaju se o novom duhu vremena, kojemu on ne može odoljeti i koji ga uči, da je zabasao u tudju, njegovoj predaji suprotivnu struju.

Ovoj će potrebi »novih ljudi« doskočiti nepraktični, prosječni, ali vas odan ideji narodne slobode Bugarin Insarov u noveli »U predvečerje«, kojemu se predaje srodna Jelena. I Jelena traži djelatnost, bar njenu sjenu, pa kako u najbližoj okolini ne nalazi nikakova čovjeka rada, misli, da je Insarov taj ideal. Ali Insarov umire ne opraviv svoje misije, a Jelena kao milosrdna sestra odlazi na prizorište narodnoga pokreta, koji ju oduševljava ... Nije Turgenjev uzalud nazvao svoju pripoviest »U predvečerje«: i ruskomu je družtvu svitala zora slobode, povratak gradjanskih i čovječjih prava za onu polovinu naroda, koja državu hrani...

Zimu g. 1857.—58. proveo je Turgenjev u Rimu, gdje je u to doba živjelo mnogo Rusâ, medju njima knez Čerkaski, Botkin i Rostovcev. Kad se je pročulo, da ministarstvo namjerava osloboditi kmetove, počeli su oni u Rimu priredjivati sastanke, razsudjivali su sve strane ovoga životnog pitanja, proiznosili govore i napokon zamislili osnovati žurnal, izključivo posvećen ovomu pitanju. Turgenjev je obrazložio u posebnu spisu, da bi ministarstvo moralo u tom poslu pitati za savjet književnost i široku javnost. Čerkaski odnese spis u Petrograd, da ga predoči oblastima, ali su svi ovi projekti proglašeni za »prerane«, pa tako je pala i misao o žurnalu.

U početku šestdesetih godina Turgenjev je zimu provodio obično u Parizu, a ljeto — što na imanju svojem, što u Baden-Badenu. Ovdje zajedno s Louisom Viardotom, francuzkim estetikom i književnim historikom, prevodio je na francuzki drame Puškinove. Ovaj je prievod izišao u Parizu god. 1862. Iste godine izadje u »Ruskom Vjestniku« nov roman Turgenjevljev »Otci i djeca« (Otcy i Dêti), koji je bio važan dogadjaj ne samo u ruskoj književnosti, nego i u piščevu životu.

Šestdesete su godine doba razdražene djelatnosti, trajna napona, grčevita rušenja tradicije u državi, pravu, običaju i nazorima. Truli se stupovi svega narodnoga života ruše, te valja podići nove. Vlada zove družtvo na sudjelovanje, a družtvo se odazivlje zanosno, osjećajući, da je to po nj laskavo. Medju starim i mladim naraštajem puca silan jaz. Stari gube tlo izpod nogu i povlače se u svoje predsude i običaje, a mladi se drže za reformatore, pa bi htjeli ne samo javni život, nego i ljude preobraziti. Sasvim nehotice dolaze opet do izhodišta, s koga su pošli idealisti četrdesetih godina, — k ideji samousavršivanja. Ali su se vremena promienila. Propaganda individualnoga samouzgoja preporučuje kao ideal — egoizam, osnovan na razumnom užitku života bez ikakovih mekaničnih zapreka.

Novele Turgenjevljeve vjerno odrazuju i ovu fazu družtvenoga života, te zato zaslužuju ime kronike za rusko družtvo. S neobičnom bistrinom okucao je Turgenjev glavno bilo života i dao mu izraza u »Otcima i djeci«. Ova je družtvena novela u isti čas fiziologijska studija o novom smjeru mišljenja, koji je pod utjecajem tadašnjih nazora, pozitivnih znanosti i socijalnih okolnosti u Rusiji preoteo mah: to je poznati, često zlo tumačeni i zlo upotrebljavani nihilizam, pravije realizam. Turgenjev je tipno biće ovoga pojava snimio dosta vjerno i dokazao, da je shvatio njegove strane nazore o životu. Bazarov je bez sumnje simpatičan nihilist, pa je našao priznanja u dosljednih zastupnika mladoruskoga žurnalizma, na pr. u Pisareva. No radikalni dio Mladorusâ obasu Turgenjeva pogrdama: kritik Antonović u »Suvremeniku« izjavi, da je Bazarov uvredljiv pamflet za mladu Rusiju. Medjutim je Turgenjev sasvim dobro shvatio novi smjer u stadiju teorije, filozofijskoga pitanja. Bazarov razvija u svojim disputama s »otcima« svoje misli o raznim abstraktnim i drugim predmetima, no njegovi vlastiti čini nisu u skladu s njegovom teorijom, on u praksi ne može je izvoditi. Po Bazarovu je čuvstvo puki fiziologijski proces, od naukâ su vriedne samo prirodne znanosti, pa i one samo u praktičnoj primjeni, u medicini. Bazarov neprestano iztiče svoju i obću korist, razkošnost mu je zlo. Ali dok se ruga ljubavi, sâm ljubi strastveno; osudjuje dvoboj, a ipak se bije; propovieda rad, a trati dragocjeno vrieme s mudrom Odincovom. Podpuno neradin ne može se zvati, jer napokon pada žrtvom svoje revnosti u radu. Bazarov takodjer ljubi i poznaje puk, a i puk njega poštuje.

Uspjeh ovoga romana nadišao je sve, što je doživjela ruska pripoviest. Na Turgenjeva su navalili sa sviju strana — već poradi rieči »nihilist«, kojom je nekoč — g. 1829. — Nadeždin nazvao Puškina i druge romantike ruske, i koju je Turgenjev upotrebio za karakteristiku novoga družtvenog tipa; prekoravali su ga poradi karikaturne slike glavnih licâ; tvrdili su, da za tendenciju romana nisu dovoljni podani portreti, pa da se sam pisac pokazuje privrženikom nihilističnih nauka Bazarovljevih. Urednik »Ruskoga Vjestnika«, gdje je roman izišao, opet je tvrdio, da je Turgenjev po njegovu savjetu unio u figuru Bazarova sitne crte, bez kojih bi se ona prevratila na korist nihilizma, te bi pusti, zlobni, grubi studiosus medicinae izišao visokim idealom za mlado pokoljenje. Mladež sa svoje strane nemilo udaraše na Turgenjeva, nazivaše ga čovjekom, za koga je držala još nedavno, da je rušitelj kmetskoga prava. Ruski djaci u Heidelbergu zahtievali su od pisca dapače, da se izjavi o smislu i cilju romana. Turgenjev navlaš ode u Heidelberg, te pred hrpom svojih obtužitelja izjavi misli, koje je kasnije i štampao. Ovaj je roman donekle uzrokom, da se je Turgenjev razišao s Hercenom, koji je Turgenjeva ožalostio rezkim odzivom. Turgenjev je zamolio litografa Levickoga, da uništi slike, koje su ga prikazivale zajedno s Hercenom. Tako su se oni zavadili. God. 1863. pobudilo se u senatu pitanje o »prestupnom odnošaju Turgenjeva s Hercenom«. Zastupnici Turgenjeva bili su njegovi petrogradski drugovi, a na čelu im opet grof A. K. Tolstoj. Turgenjev je objasnio, da je u početku zime godine 1862. izmienio nekoliko pisama s Hercenom i s njim se razkrstio.

Još ranije razidje se Turgenjev gotovo za vas život s Nekrasovom, s kojim je prije prijateljevao. Još u prvoj knjizi »Suvremenika« god. 1860. bila je njegova studija »Hamlet i Don Quijote«, no pripoviest »U predvečerje« pojavila se već u »Ruskom Vjestniku«. U »Suvremeniku« mjeseca marta pisao je Dobroljubov, da se ova pripoviest ne doimlje publike, dapače da se gdješto prima neprijatno. U bljedoći junaka Insarova nalazio je Dobroljubov glavnu umjetničku pogrješku novele.

Mnogi su se žalili na list, što je hvalio Turgenjeva, dok je u njemu štampao svoja djela. No na to odvrati »Suvremenik«, da posljednja djela Turgenjevljeva ne odgovaraju njegovim nazorima. Napokon u trećoj knjizi žurnala g. 1862. napiše Antonović oštru kritiku o romanu »Otci i djeca«.

Sve ove i mnoge druge neprijatnosti tako su se težko dojmile Turgenjeva, da je ozbiljno pomišljao odreći se književnoga rada. Tomu je stanju dao izraza u lirskom odlomku »Dosta!« (Dovoljno) god. 1864. Njega je mučilo, što su novi Rusi prestali razumievati pisca, koji je vazda iskao za njih ideale i slike... No prejaka je bila potreba stvaranja u njega, da bi se za uviek okanio pera.

Godine 1863. zajedno s Viardotovima priedje iz Pariza u Baden-Baden; u to je vrieme politična i moralna atmosfera Napoleonova cezarizma bila već veoma tegotna. U Badenu, u jednoj od najzgodnijih dolinica, u Thiergarten-aleji, nahodila se villa Viardot, usred vrta, koji je izlazio na park, okružena s jedne strane Saderbergom, obraslim u jelovu šumu, a s druge strane — sočnim, baršunastim livadama. Jednu od ovih livada, koje su pripadale parku Viardotovih, kupi Turgenjev i godine 1865. počne na njoj graditi kuću u slogu Ljudevita XIII., s visokim krovom, s mansardama i dugim, strojnim dimnjacima. Iznutra je kuća bila uredjena u istom slogu, a oko nje bio je malen vrt sa starim sjenatim voćnjakom i s raznim novijim ukrasima, — sa sjenicama, kioskima, busenima i fontanom. Ovaj je vrt natapala voda iz vrela, te je bio živicom odieljen od Viardotova parka. Turgenjev se preseli u ovu kuću god. 1866., te je ovdje živio do polovine 1870. god. Ovdje su ga pohadjali berlinski drugovi: Bodenstedt, Ad. Menzel, Paul Heyse, Ernst Dohm, Paul Lindau, Julijan Schmidt, koji je od prvoga časa zavolio Turgenjeva i u svojim ga književnim slikama nazvao najveličanstvenijom pjesničkom silom našega vremena, te Ludwig Pietsch, poznati ilustrator, koji je štampao u to vrieme zanimljive podatke o Turgenjevu.

Ovih godina bio je dom gospodje Viardotovke viša škola pjevanja, kamo su se iz sviju strana sabirale mlade darovite pjevačice, da se okoriste predavanjem znamenite umjetnice. Izkusna predavačica davala je svojim učenicama sviju narodnosti prilike, da pokušaju sile i u dramatičnom prikazivanju. Trebalo je manjih drama, u kojima će gotovo sve role prikazivati mlade djevojke: za tu je svrhu Turgenjev, koji je vazda silno ljubio glazbu, napisao najprije malen vaudevile »L'auberg ou le grand sanglier«, a zatim tri vesele, fantastične glazbene priče »L'Ogre, conte de fée«, »Cracquemiche, le dernier des sorciers« i »Trop de femmes«, pune živa humora, a gospodja Viardot izradi glazbu za njih, te je kadkad sama izvodila partije kontralta. Sam Turgenjev odabirao bi za se rolu ljudojeda, čarobnika ili paše, koga su nadvladavale i mučile dražestne elfe ili obitavateljice harema. Redateljem je bio kapelnik iz Stuttgarta Eckert, koji je ujedno pratio na fortepijanu. Niži sprat Turgenjevljeve ville bio je priredjen za glumište, pa je amo dolazilo izabrano badensko kozmopolitsko družtvo, pohodio ga je i pokojni pruski kralj Vilim, kasnije car njemački, sa ženom svojom.

U to vrieme, pripovieda Pietsch, Turgenjev je rek bi hotice pokazivao neobičnu lienost. On se kanda vas podao drugovanju s milom obitelju i glazbi, koja je postala najglavnijom potrebom njegova života, a od polovine augusta — lovu, koji je nada sve ljubio. No uza sve to Turgenjev je radio. Svake godine silio se, da podje na zimu ili s proljeća u Rusiju, pa bi u doba ovoga kratkoga dodira s rodjenom grudom kao drevni Antej, sin Zemlje, nabirao novih sila i novih dojmova za radnju. U ovoj epohi (od g. 1866.—1867.) Baden bijaše zbiralište predstavnika najrazličnijih klasa ruskoga kulturnog družtva, koji su mu poslužili za novi roman »Dim«. Ulomke njegove čitao je pisac g. 1867. u februaru u Petrogradu na književno veče pred hrpom obćinstva; dočekali su Turgenjeva neobično: sred pljeskanja čuli su se zvižduci ljudi, koji piscu nisu oprostili Bazarova.

U martu g. 1867. izadje »Dim« u »Ruskom Vjestniku«, te poput »Otaca i djece« izazove veliku buru, u kojoj su mnogi prigovori i napadaji zapali pisca. Najviše su mu prebacivali, da ne poznaje ruskoga života. No Turgenjev je ovaj put ostao mnogo mirniji nego poslije »Otaca i djece«, te nije više govorio, da će se odreći knjige, nego je naprotiv radio veoma usrdno.

»Dim« udara već u strože žice, nego »Otci i djeca«. Pjesnik izvabljuje iz njih samo disonancije. Boje su u noveli žarke, pisac odkriva i obtužuje. Novela riše glupi život Rusâ u Baden-Badenu. Ženski slabić Litvinov napunja nas samo antipatijom, da i ne govorimo o dosadnim vikačima s Gubarevom na čelu. Sve je dakako dim, ali to još nije — Rusija. Duhoviti skeptik Potugin, koji je u politici indiferentan, i zavodna kneginja Irena, kojoj je Litvinov rob, ne mogu nam biti odšteta za izmet ruskoga družtva u kupelji, s kojim nas pisac upoznaje. Sama ljubavna zgoda u dosta je slaboj svezi s kulturnim zaledjem.

III.

Poslije »Dima« razkrsti se Turgenjev s »Ruskim Vjestnikom« ne hoteći pristati na njegove uvjete, te priedje u tada novi »Vjestnik Evrope«, gdje je uztrajao do smrti (od godine 1868.—1883.). Na koncu šestdesetih godina i na početku sedamdesetih napisao je Turgenjev nekoliko pripoviesti, a to su »Brigadir«, »Nesretnica«, »Čudna povjest«, »Stepni kralj Lear«, objelodanio je »Uspomene o Bjelinskom«, i umjetničku sliku posljednjih časova zločinca, osudjena na smrt: »Kaznu Tropmanovu«. Kako uvjerava Pietsch, Turgenjev je navlas otišao u Pariz, da vidi sam čin. Godine 1871. izadju prekrasne »Proljetne vode«, a god. 1874. »Punjin i Baburin«.

Godine 1870. u početku francuzko-pruske vojne obitelj Viardot i Turgenjev ne hoteći ostati medju »Prusima«, prodadu svoje ville badenske i presele se stalno u Pariz. Do toga vremena Turgenjev nije bio osobito sklon Francuzima, nazivao je sâm sebe »Poluniemcem«, a Germaniju svojom drugom domovinom, njemačku književnost cienio je više nego druge, te obćio s mnogim njemačkim piscima; no patriotizam Viardotovih, posljedak vojne, pad drugoga carstva i žive sveze s piscima i politicima Francuzke, simpatije i obće štovanje, fino osjećanje Francuzâ, osobito Parižanâ za sve, što može ukrasiti i uzvisiti život, — sve to učini, da je zaljubio Francuzku i Pariz. U početku vojne bio je Turgenjev doduše uz Niemce. Na francuzku književnost, osobito na roman i glavne mu predstavnike — Huga, Dumasa, Balzaca — gledaše i u šestdesetim godinama neprijatno. No deset godina iza toga već je drug Flaubertu, Augieru, Daudetu i Goncourtima, zaštitnik je Zoli i Maupassantu, te francuzkoj beletristici daje prvo mjesto. Dapače našao je vremena i volje, bez obzira na česte navale podagre i ljubav k dokolici, prevesti (god. 1877.) dvie pripoviesti Flaubertove. Taj se preobrat u Turgenjeva mora odbiti na to, što je od konca šestdesetih godina prevladao u francuzkom romanu novi, naturalistični smjer, koji je za Turgenjeva bio star, vlastit, ruski, pa je zacielo Turgenjev i riečju i primjerom mnogo pripomogao, da se ovaj smjer odomaći u Francuzkoj. Sami francuzki pisci nove škole priznaju, da su ih se silno dojmile zdrave ideje ruskoga pripovjedača i da su njegovi progresivni nazori o zadaći liepe knjige bili za njih neka vrst odkrivenja. Ovi su nazori bili s tim vredniji, što Turgenjev nije sudio s izključiva i tiesna gledišta, nego na osnovu izporedjivanja ciele svjetske književnosti, koju je dobro poznavao. On je tako razširivao umno obzorje svojih mladih drugova, tvorio vezu izmedju dvie razdaleke književnosti u različnim jezicima. Razgovarajući se s vodjama novijega naturalizma on im je dokazivao potrebu, da se ostave zastarjelih romantičnih forama, romanâ s primišljenim dramatičnim i učenim kombinacijama i pletkama, s lutkama mjesto živih ljudi, — pa je zahtievao, da pisci proizvode život, i ništa nego život. Roman je, govoraše on, najnoviji oblik umjetne književnosti, i danas, kad se književni ukus počinje čistiti, treba zabaciti sve lažne nakite, valja učiniti jednostavnom i uzvisiti onu umjetnost, koja mora biti historijom života. Nije zalud bila njegova ljubimica rieč Goetheova (u Faustu): »Greift nur hinein in's volle Menschenleben! ein jeder lebt's, nicht vielen ist's bekannt, und wo ihr packt, da ist's interessant.« Laž, licemjernost, sentimentalnost i klopotljiva retorika, ti smrtni griesi stare francuzke književnosti, imali su u njega odrješita protivnika; no propoviedajući naturalizam, on nije nikada prelazio stalne granice, za kojom se već počinju skrajnosti ovoga smjera, te je strogo osudjivao ove skrajnosti.

U Parizu je Turgenjev živio u obitelji Viardotovih u skromnu stanu, imajući dvie male sobe u gornjem katu, i ne mareći za udobnosti. Ljeto je provodio obično u vlastitom iznajmljenom stanu uporedo sa stanom obitelji Viardotove »les Frênes« u Bougivalu blizu Pariza. Neugodna bolest podagra pojavila mu se još na koncu šestdesete godine, a sad se stala javljati sve češće i češće, pa ga je suzdržavala od puta u daleku Rusiju, ali ga nije priečila, da radi kao i prije, i da točno svake godine podari ruskomu obćinstvu bar jednu malu pripoviest. Novi pojavi ruskoga života, koji je uviek pozorno pratio, težnja mladeži u početku sedamdesete godine, da podje »u narod«, te socijalistična propaganda silno zaokupe duh piščev i pobude u njega ideju nova romana, u kojoj bi prikazao »nove ljude«. Gradju je za roman sabirao marljivo u Rusiji i za granicom, još od god. 1874., proučavajući živa lica i izvješća iz raznih strana Rusije. Uz ovu radnju izradio je nekoliko manjih studija u obliku pripoviesti. Napokon g. 1876. bio je roman gotov, te izadje g. 1877. pod nadpisom »Novъ« (Novi naraštaj). Ovdje nam pisac prikazuje socijalista Neždanova, koji polazi »u narod«, da ga usreći.

I roman »Nov« izazove oluju u knjizi i u obćinstvu. To razsrdi pisca tako, da se je opet riešio okaniti pera. Bit će da u isto doba pada jedna od »Pjesama u prozi«, koja se počinje s riečima Puškinovim: »Čut ćeš sud glupakov...«, te pokazuje bolnu dispoziciju piščeve duše.

I doista, Turgenjev tri godine nije ništa priobćio. No u to doba dogodi se u njegovu životu, što ga primiri i uvjeri, da i evropsko i rusko obćinstvo umije cieniti zasluge njegove. God. 1878. na književničkom kongresu za obće izložbe u Parizu predstavnici sviju evropskih književnosti per acclamationem izaberu Turgenjeva predsjednikom jednoga odsjeka, a pohodiv godine 1879. London dobio je on od oxfordskoga sveučilišta počastni doktorski diplom (doctor of common law), kao pisac, koji je svojim djelima, osobito »Lovčevim zapiscima«, dokazao podpuno poznavanje morala i običaja ruskoga naroda.

Na koncu februara iste godine dodje Turgenjev u Rusiju, da se — kako reče — »izmiri« s ruskom publikom, a osobito s mladeži. Zanosni doček nadišao je njegova očekivanja, najprijeprije u Moskvi, gdje se je nakon dvanaest godina javio pred ruskim obćinstvom u sjednici »Obščestva ljubitelej rossijskoj slovesnosti«, a zatim u Petrogradu, gdje je u nekoliko večeri čitao poimence ulomke iz »Lovčevih zapisaka«. On doživi cieli red svečanih ovacija osobito od mladeži. Sve je to pokazalo, koliko ga ljubi rusko obćinstvo. To je bila naknada za propušteni 35-godišnji jubilej književne djelatnosti Turgenjevljeve, svih starih nesporazumaka nestade do kraja.

Ova je slava silno razdražila onu čest štampe, koja je ljubomorno išla za njim, odkako je ostavio »Ruski Vjestnik«, i kojoj se nadala prilika, da baci sjenu na značaj njegove književne djelatnosti. U oktobru g. 1879. izišao je u dnevniku parizkom »Temps« mali članak »En cellule, impression d'un nihiliste«, s pismom I. Turgenjeva uredniku lista. U tom pismu veli Turgenjev, koliko god se on ne slagao s mislima autorovim, to on ipak drži, da ovaj prosti i iskreni članak može poslužiti dokazom, kako je predbježni osamljeni zatvor slabo opravdan s gledišta racionalnoga zakonarstva. Ovo je pismo i podalo povoda zlobnoj navali na samoga Turgenjeva i obtužbi, da on »sramoti svoje sjedine« i da se »pred nihilistima prevraća poradi svoje popularnosti i njihove zabave«. Na to odgovori Turgenjev obširnim pismom »Odgovor inogradskomu stanovniku«, koji se može smatrati znamenitom stranicom njegove autobiografie. Na koncu se pisac poziva na sud obćinstva.

Obćinstvo je pokazalo, da umije cieniti Turgenjeva. Uz Puškinovu slavu, 6.—8. juna god. 1880. u Moskvi, priredjene su njemu tolike počasti i ovacije, koje su znatno nadkrilile ono priznanje u obje priestolnice prije godinu dana. Moskovsko sveučilište, u svečanoj sjednici na dan, kad je odkriven spomenik Puškinov, izabere Turgenjeva svojim počastnim članom želeći tako spojiti imena dvaju velikih predstavnika ruske književnosti prošle i sadašnje, u skupštini književničkoga Obščestva i u književnim čitanjima susretali su Turgenjeva dugotrajnim pljeskanjem; obće simpatije bijahu na njegovoj strani. U svojoj besjedi o Puškinu spomenuo se Turgenjev toga, kako su pjesnika cienili suvremenici i kako je družtvo ohladnjelo prema pjesniku u šestdesetim godinama, pa je kazao: »Nekoliko je naraštaja prošlo poslije Puškina, za koje je ime njegovo bilo samo ime, no sad se k pjesniku povraća i mladež, nerazočarana nedaćama, i ljudi zrele dobi. Znamen njegove poezije na neko je vrieme potamnila prašina, ali je sada opet zasjao pob jedni stieg«. Ove se rieči mogu primieniti i samomu Turgenjevu, koji je kao i Puškin izkusio hladnoću, no ipak doživio jednoglasno i zanosno priznanje svojih zasluga. Nema sumnje, da su to bili najljepši dani života njegova. On je to sam priznao, odabravši za čitanje na literarno veče pjesme: »Opet u domovini« i »Posljednji oblak razagnate bure...« 

Na žalost Turgenjevljev pohod u Rusiju godine 1881. bio je ujedno posljednji, ruskomu obćinstvu nije bilo više sudjeno, da vidi živa ljubljenoga pisca, već jedino da se pokloni njegovu prahu. Od konca godine 1881. počeli su se raznositi u ruskoj štampi loši glasovi o njegovu zdravlju. Ovi glasovi bijahu sasvim neodredjeni i gdjekad protuslovni; novine su javljale, čas da mu je bolje, čas da mu je gore; zatim su prolazili mjeseci bez ikakovih viesti i tegotnu sumnju u družtvu izmieni uzkrsla nada s tim više, što su se u isto vrieme u »Vjestniku Europe« počele javljati nove radnje piščeve: »Pjesan slavodobitne ljubavi« (g. 1881.), »Stari portreti« (g. 1881.) i »Očajnik« (g. 1882.). Njegova bolest, koje nisu prepoznavali prvaci medicine u Parizu, razvijaše se polagano, ali neprekidno, te mu zadavaše velike muke, koje je podnosio samo s pomoću atletskog organizma svoga i narkotičnih sredstava, koja je morao sve češće upotrebljavati. On ipak nije klonuo duhom i koliko su sile dale, radio je. Ljeti g. 1882. napisao je »Klaru Milićevu« (u početku ju je nazvao »Poslije smrti«, ali joj promieni nadpis, da mu kritika ne prebacuje spiritizma) i pripravi za štampu već prije napisane »Pjesme u prozi«, koje su izišle u decembarskoj svezci »Vjestnika Evrope«. »Klara Milićeva« izidje u januaru g. 1883. u istom žurnalu, — to je posljednja rieč njegova u štampi.

U početku god. 1883. bolest je Turgenjevljeva napredovala i spojila se sa groznim mukama, koje mu je zadavala mala neuroma niže života. Francuzki su ju liečnici sretnom operacijom izrezali, i Turgenjevu bude za neko vrieme bolje, te se dade na posao, koji je već prije započeo, na ime da pregleda za štampu svoja djela. Posao je dosta brzo odmicao, koliko su dopuštale sile bolestnika, koji od proljeća nije više mogao pisati sâm, nego je morao diktovati pisma i bilježke. U to je vrieme izdiktovao svoju uspomenu »Požar na moru«, dva mjeseca prije smrti, u junu, a prevedena je na ruski još za njegova života. U augustu okolica je I. Turgenjeva vidjela, da se od dana do dana mora očekivati konac. Izmučen nadčovječnim patnjama, bolestnik je ciele dane ležao nepomično, u nesviesti, a sviest mu se je vraćala samo izriedka i ne na dugo. U predvečerje i na dan smrti Turgenjev nije bio pri sebi, pa je samo disanje svjedočilo, da se još nije utrnula luč života u njega. U ponedjeljak 22. augusta (3. septembra), u dvie ure po podne izdahnu Ivan Turgenjev.

Zagonetna bolest objasnila se je istom poslije smrti pjesnikove. Bio je to rak hrbtenice, koji mu je podpuno uništio tri kralježka.

Dva dana iza smrti prevezli su tielo I. Turgenjeva iz Bougivala u Pariz, gdje su ga u ruskoj crkvi opojali.

U Rusiji se viest o njegovoj smrti duboko kosnu, premda su ju sa strahom već dugo očekivali. Sve obrazovano družtvo poćuti, da se je kao pretrgla nevidovna nit, jedna od posljednjih niti, koje su ga vezale s epohom vjere u obće ljudske ideale prosvjetne. Turgenjeva nestade s vidnoga mjesta u književnosti. Rusko je družtvo istom poslije smrti njegove pravo razabralo, što je izgubilo. No ne samo rusko družtvo, nego vas naobraženi sviet priznade, da je smrt njegova gubitak sviju književnosti. U povodu njegove smrti spominjalo se ime samoga Göthea!

Ne dugo prije smrti govorio je Turgenjev, da bi želio biti pohranjen u »Svjatogorskom Uspenskom manastiru« podno nogu Puškina, koga je uviek nazivao svojim učiteljem, no nije držao sebe dostojnim takove časti, pa je zato ostavio zavjet, da mu zakopaju tielo u Petrogradu na Volkovu groblju s drugom Bjelinskim. Kako nije bilo više mjesta za grob blizu groba Bjelinskoga, bi odlučeno sahraniti Turgenjeva na istom groblju s Bjelinskim, polag crkve, s lieve (sjeverne) strane njezine odmah pri ulazu u crkvu.

Tielo I. Turgenjeva bi odpravljeno iz Pariza u Petrograd tri nedjelje poslije njegove smrti. Na kolostaju sjeverne željeznice u Parizu skupilo se mnogo obćinstva i predstavnikâ književnosti i umjetnosti. Govorili su Renan, About, Vygubov i umjetnik Bogoljubov. Lies pokojnikov obasut viencima i cviećem krenu u domovinu velikoga pisca, koju je toliko ljubio, a gdje su ga čekale posljednje zemaljske počasti. 27. septembra stiže lies u Petrograd, glavni grad zajedno s mnogim drugim gradovima odluči osnovati dvie narodne škole s njegovim imenom i utemelji stipendiju pod njegovim imenom u petrogradskom sveučilištu. U sprovodu je bilo sve, što misli i osjeća rodoljubno. Na grobu su govorili rektor petrogradskoga sveučilišta Beketov, profesor moskovskoga sveučilišta Muromcev i pisac Grigorović, a Pleščejev pročita svoju pjesmu.

Tako su se predstavnici ruskoga družtva oprostili sa svojim ljubimcem piscem, koji je četrdeset godina bio vodja književnosti ruske, koji je s takovom divnom finoćom osjećanja pratio sve pojave ruskoga družtvenog života i podigao im bezsmrtan spomen u svojim umjetnički savršenim djelima.

Njegov talenat nije bio titanske snage, njega ne odlikuje strastvena, olujna snaga, nego naprotiv mekoća, čuvstvo mjere i umjetnička harmonija. Plastika i kolorit njegovih okolišnih slika, fina izradba i otmena plemenitost u risanju značajeva, razkošno krasni slog i zanosni jezik podaju njegovim novelama prvo mjesto u svjetskoj književnosti, po njima je Turgenjev i postao »kralj novele«!

IV.

U književnosti, kao i u politici, narod sliedi po nagonu one ljude, koji njemu pripadaju sasvim, koji su sazdani od njegove puti i njegova genija, koji su proniknuti njegovim vrlinama i njegovim nedostatcima. Turgenjev je ujedinjivao u sebi sve vrline ruskoga naroda: naivnu dobrotu, čistoću srca, prostodušnost, smjemost i pokornost sudbini. Bio je, što vele, duša božja; njegov snažni um spojio se sa nepokvarenim srcem djeteta. Odanost, velikodušnost, milosrdnost, bratska ljubav — sve te vrline bijahu mu prirodjena, organična svojstva. U našem svietu, gdje je inače svak oboružan za borbu sa životom, on je bio kao veliko diete, krotak, razmišljen, ljubezan čuvar svojih ideja kao pastir svojih ovaca. Dapače po vanjštini taj visoki, mirni starac s krupnim, nešto neotmenim crtama lica, s izrazitom plastičnom glavom i dubokim pogledom podsjećaše te ruskoga seljaka, djeda, koji sjedi na pročelju patrijarhalnoga stola, tek oplemenjena i preobražena misaonim radom.

Ruska duša vidi se i u njegovim djelima. Prvo su njegovo slavno djelo »Zapisci lovčevi«. Od g. 1847. do g. 1851. javili su se prvi članci bez svakoga primisalja, pod stiegom poezije. Obćinstvo nije još naslutilo njihova pritajena smisla, ali je oćutjelo, da se javlja silan talenat u književnosti. Nema sumnje utjecaj se je Gogoljev odrazio u slogu mladoga pisca u načinu, kako opisuje prirodu: »Večeri na majuru« bile su mu uzorom. Bila je to ista velika, žalobna simfonija ruske zemlje, samo je umjetnička obradba bila sasvim drugčija. Nema tu više gruboga humora Gogoljeva, ni otvoreno narodnoga značaja njegovih slika, gorućega zanosa prekidana gorkom ironijom. U Turgenjeva nema likovanja ni zanosa, u njega preobladava ton manje rezak, čuvstvo više sakriveno, ljudi i okoliši osvietljeni su bliedim večernjim svjetlom, predstavljeni su kroz idealnu koprenu, nu u ostalom prikazani su savršeno. I jezik je bogatiji, više je gibak i mekan, dotjeran do savršenstva, do kojega nije došao do sada nijedan ruski pisac. To nije više gladka, čista proza Puškina, koji se je načitao Voltairea. Fraza u Turgenjeva teče lagano, nježno, kao vode velikih ruskih rieka po šumama, zaustavljajući se u trstici, nasute plovućim cviećem, uz razasuta po putu gniezda, pune blagovonja, odrazujući u sebi čudesa neba i okoliša i nenadano se opet protiskujući kroz sjenate gustare. Takova je i njegova rieč: ona se zaustavlja na putu i zahvaća sa sobom — i zuj pčele i krik noćne ptice i tiho zamiranje vjetrića. On je ponovio najprolaznije zvuke velike harmonije prirodne, predao ih je sa svim najsitnijim niansama.

Kad su se javili »Lovčevi zapisci« u jednoj knjizi, shvatilo je obćinstvo ujedared svu važnost njihovu: javio se je čovjek, koji se je drznuo razviti tajni smisao mračne Gogoljeve šale o »mrtvim dušama«. Kako ćeš inače označiti ovu galeriju portreta, koje je lovac sakupio, — malu vlastelu, naivnu egoističnu i strogu, lakome činovnike, koji upravljaju mrko, i pod njihovim željeznim pritiskom zaboravljene helote, kmetove, štono izgubiše čovječje dostojanstvo u svojem siromaštvu i pokornosti? A ipak je Turgenjev umio sve te tamne slike preliti osobitom dražešću i gracijom po nekoj tajnoj sili svoje poezije. Odkuda taj razbiti život u svih junaka na selu? Odakle ova bolest, koja je preklopila ladanje? Ne bi bilo pravo reći, da Turgenjev navaljuje na kmetstvo; ruski pisci poradi cenzure, a i poradi osobitosti svoga genija ne napadaju odkrito: oni ne dokazuju i ne razsudjuju, nego naprosto rišu bez ikakovih izvadjanja. Dvadeset godina iza toga objelodanio je Dostojevski u »Zapiscima iz mrtvoga doma« svoje strašne uspomene na desetgodišnji boravak u Sibiru, ali ne ćeš naći u knjizi ni kaplje žuči. To je narodna crta. No obćinstvo razumije, i ako se govori u pô glasa.

I doista, kmetska Rusija s užasom je pogledala na groznu svoju sliku u tom čistom zrcalu. U Rusiji u zadnjih četrdeset godina socijalni je roman najmilija forma ruskih pisaca, u njemu mogu oni podati svoje filozofijske i političke misli. Turgenjev je otac ove mnogobrojne obitelji pripovjedačâ.

Od g. 1850. do 1860. Rusija je nalik na putnika, koji je ob noć zalutao: već se vide bliedi tragovi osvita, već se razabiraju putovi i visine, svuda se osjeća neki nemir, koji dolazi pred zorom, — jedni su ljudi nestrpljivi, a druge podilazi strah. Trebalo je prikazati u toj hrpi figure, koje izstupaju iz mraka, i one, koje se dobrovoljno skrivaju u tmini i kojih ne će obasjati zora. Turgenjev je uhvatio nekoliko takovih lica. U prvom od njih, u »Rudjinu« prikazao je pisac temperament, koji pripada svim narodima, ali koji se je na osobit način prilagodio ruskomu zraku. Rudjin je rječit idealist, brz na rieči, a spor na djelu. On začarava sebe i druge svojom rječitošću, baca se u život, no u životu ne uspieva, jer nema značaja. S najboljim načelima, nemajući drugih mana do taštine, ipak čini, što nije dostojno poštena čovjeka. Mogao bi ga nazvati cinikom, kad vidiš, kako živi na račun svojih prevarenih žrtava, kako vara mladu djevojku. A medjutim on je sam svoja žrtva: njegova je duša u dubini odviše poštena. Nemajući muževnosti ni za dobro ni za zlo, on neprestano pada u ništavilo i pustotu; stareći opaža svoju nemoć i završuje vrlo plačno. Proza nadvlada ideal. Pisac je tim rekao da nije dosta imati ideal, već se hoće i praktičan smisao, hoće se vlast nad sobom.

Iza toga javi se pitanje, do kojega je stupnja vrstan Turgenjev prikazati čuvstva, potresti srcem. Na to odgovori »Plemićko gniezdo«. To je roman bez pogrješke: ekspozicija nije tako sjajna kao u »Rudjina«, ali je djelo inače savršenije. U »Plemićkom gniezdu« živi mlada djevica, koja je s pravom postala prototip sviju junakinja ruskoga romana — duša prosta, poštena, bez blistavih spoljašnjih svojstava, bez osobite duhovitosti, no zato prožeta tankom dražesti i oboružana gvozdenom voljom. Ova čvrsta volja, koju Turgenjev poriče svojim junacima, u njega je obća crta njegovih djevojaka. Liza im je na čelu. Ona se upoznaje s Lavreckim, čovjekom oženjenim, ali koji ne živi s razpuštenom ženom. On je čovjek miran, dobar i nesretan, ozbiljna duha i u godinama. Tajna sila zbliži Lavreckoga i Lizu, pa u sretan čas on sazna, da mu je žena umrla. On je slobodan, i istu večer izlieva se iz njihova srca priznaja kao zreli plod s drveta. Kako je dražestna, istinita i od banalnosti prosta ova scena! No doskora se naruši njihova sreća: dolazi žena Lavreckoga. Divna je nježnost i finoća, s kojom pisac provodi Lizu i Lavreckoga kroz opasnost.

Ni sjenke sentimentalnosti ne ćeš naći u pripoviesti, ni traga traženim efektima. Epilog romana bit će za uviek uzor u ruskoj knjizi. Možda nije nikada nitko umio tako pronicavo prikazati bolni kontrast izmedju vječnosti prirode i čovječje prolaznosti. Ovaj je roman ustalio reputaciju piščevu. Sva je Rusija prolievala suze na tom knjigom; nesretna Liza postade idealom sviju mladih djevojaka. Nešto slično nahodimo samo u »Pavlu i Virginiji«. Odlučnost volje nahodimo i u Jelene u »Predvečerju«.

U »Plemićkom gniezdu« Turgenjev je izrazio intimnu stranu svojega srca, izlio je tajno vrelo suzâ, koje su se skupile u njegovu srcu u doba mladosti.

Sred velikoga duševnog pokreta u Rusiji u početku šestdesetih godina napisao je Turgenjev »Otce i djecu«, uspjeh romana bio je uspjeh Kolumbov, spojen s uspjehom Ameriga Vespuccija. Pisac je upotrebio svu svoju vještinu, da iznese ličnost dostojnu samilosti, a ne odvratnu. Uništite samo jednu crtu u slici, pa će nam taj priezir svega, što mi poštujemo, taj nestadak čovječnosti biti nesnošljiv. U domaće životinje bila bi to razvraćenost, zaborav naučenih pravila, u divlje je to zvieri instinkt, probudjena neobuzdanost. Pisac vješto razoružava naš moral pred ovom žrtvom sudbine, pred ovim umom, koji se je previše napunio naukom, prosto apopleksijom. Čuvstvenost se pjesnikova pokazuje u izradbi »otaca«, to su dobri ljudi staroga kova, koji plašljivo gledaju, kako se burka novi potok, te nastoje njegovu silu zadržati svojom nježnošću. Nikad još nije Turgenjev umjetničku silu, dar tanka opažanja doveo do tolike visine.

Baveći se oko većih radnja Turgenjev se je ipak od vremena do vremena povraćao k malim crticama, koje su mu pribavile slavu u »Lovčevim zapiscima«. U prvo doba napisao je dražestne povjestice: »Mumu«, »Zatišje«, »Tri susreta«, »Prvu ljubav« i mnogo drugih; to su laki akvareli, obješeni na razmacima medju velikim slikama u bogatoj galeriji. To su priče, satkane gotovo iz ničega, pa se baš u tom vidi silan talenat umjetnički. U toj vrsti ima malo tako savršenih pripoviesti, kakova je »Asja«. To je uspomena iz djačkoga života u Njemačkoj, plašljiva ljubav, koja se jedva sama prepoznaje. Slavno je vrieme nastupilo u Rusiji poslije dokinuća kmetstva, to je bila zora novim velikim reformama. Odasvud se je novo svjetlo potokom lievalo u tamnu, mahovinom zaraslu mašinu državnu. A Turgenjev živi u tudjini bez pravoga doma. Godine 1868. javlja se s »Dimom«. U njemu se vidi isti talenat, ali već više zreo; nema u njemu više one predjašnje krotke i vjerne duše kao prije, — kao da se prelila žuč u pisca: no to je previše rečeno, u njegovu temperamentu nema žučljivosti. To su gorki podsmiesi i doskočice prevarena idealista, koji je vidio, da njegove zavjetne ideje, primienjene ljudima, nisu urodile plodom. Razdražen s toga razočaranja pisac kadšto pretjerava, neka su lica naslikana odviše mračnim bojama i manje pravedno, nego ljudi predjašnjih djela.

U »Dimu« je prikazan osobit ruski sviet, koji živi u tudjini i donosi sa sobom razna svojstva svoje otačbine: to su velmože, sumnjive žene, djaci i urotnici. Čin biva u Badenu. Ima u toj komičnoj galeriji živih crta, snimljenih po prirodi, no obća slika pati donekle od pretjeranosti. A u neke se promienila i manira piščeva: prije je čitatelj sam sudio u prepirci, sad pisac dolazi na njegovo mjesto i izriče svoj sud! Tako je i u romanu »Nov«. U »Dimu« Potugin izriče misli piščeve, on je zapadnik, koji se osipa na slavjanofile i narodne slabosti, poimence iztiče, da najobičnije stvari dobivaju nešto mistično, kad dodju na rusko tlo. Izbacivši vas tobolac strjelicâ razvezuje pisac ljubavnu pletku, te se i ovdje pokazuje, kao i inače, znaocem čovječjega srca. No i ovdje je pisac izmienio maniru. Prije je opisivao djevičanska, čista čuvstva, žena ga zanima samo u liku mlade djevice, a prikazivao je poštenu ljubav, koja ponosne glave ide u život. Prvi put u »Otcima i djeci« uvodi koketnu mladu udovicu, ali još oprezno. No sada u »Dimu« i u »Proljetnim vodama« riše burne strasti, sve njihovo trzanje, laž i bezdane propasti.

Godine 1877. izidje zadnji veliki roman piščev »Nov«. U ovom djelu riešio se pisac stupiti na goruće tlo, na put, koji često vodi u Sibir. Javila se u njega neuzdržana želja opisati podzemni sviet, koji je već počeo pogibelju prietiti carstvu. Turgenjev je dvadeset pet godina pratio tečaj sviju ideja u Rusiji, sad je trebalo, da nastavi svoju zadaću, pa da nam kaže logički izlazak svih ovih struja. Zadaća je bila veoma mučna, jer je vas taj prevratnički sviet bio još odviše sakrit i u polumraku. To je i uzrok, što se bar u prvoj česti romana nahodi blied kolorit. Autor nas uvodi u krug prevratnikâ u Petrograd. Jedan od njih postaje domaći učitelj u pokrajini. Ovdje Neždanov sastaje mladu djevojku, plemkinju, koja je razdražena s uvreda, štono ih joj nanosi domaćica. Ona uzplamti za ideje većma nego za samu osobu apostolovu. Oni pobjegnu nekoga krasna dana i obrazuju neku vrst komune, gdje ljudi živu kao brat sa sestrom i rade oko velikoga socijalnog djela. Oni »idu u narod« sa svojim jednomišljenicima. No Neždanov nije pripravljen za strašnu borbu, to je slab čovjek, maštatelj, pjesnik, koji kradom provodi noći nad svježnjem stihova. Izmučen nedaćom i sumnjom on uvidja, da je žrtva nesporazumka, on ne ljubi djela, radi kojega žrtvuje sebe, ne umije mu služiti. On slabo ljubi ženu, koja mu se žrtvuje, i osjeća, da njegov ugled u nje pada. Izmoren životom, suviše ponosan, da bi odstupio, toliko plemenit, da želi odbiti od sebe drugaricu prije, nego mu se poda za ljubovcu, Neždanov se lišava života. On pogadja, da njegov drug, vredniji od njega, potajice ljubi Marijanu, te on umirući slaže ruke njihove. Roman se dovršuje s dokazom nemoći i djetinjarije u revolucionarnoj propagandi po narodu. Kolikogod se komu Neždanov činio nevjerojatan na prvi pogled, ipak je on najživlji i najistinitiji značaj u romanu, uhvaćen pravac iz prirode, iz dubine moralnih slabosti ruske mladeži.

Druge su osobe u polumraku, prohode mimo i koješta šapću. Predstavnike viših razreda i službenoga svieta popraćuje pisac žešće nego u »Dimu«, on ih prikazuje u njihovoj nadutosti i smiešnosti. Apostoli nove vjere obasjani su aureolom velikodušnosti i odanosti. Solomin je mlad upravitelj tvornice, on je predstavnik umjerenih ideja, te očevidno govori u ime piščeva. Solomina su uvukli propagandisti, ali ga njegov zdravi razum odvrati od suvišnjega posla. Njemu medjutim nisu po ćudi ni činovnici, koji upravljaju ruskom zemljom, kako ni mladi maštatelji; on ostavlja mladu četu, te neozliedjen izlazi iz katastrofe na Ural, da osnuje zavod na »kooperativnim načelima«. Turgenjev medjutim nije nikada bio politik od zanata.

Turgenjev iza toga napisao je pet šest pripoviesti, od kojih nas »Stepni kralj Lear« silom čuvstva podsjeća »Lovčevih zapisaka«.

Ako ogledamo sva djela I. Turgenjeva, vidimo, da je u njima prikazao cielo rusko družtvo u glavnim tipima. Prije svega nahodimo seljaka, koji je krotak, pokoran, sanljiv, u svojim patnjama kao diete, koje ne zna, zašto pati, no u ostalom lukav i pametan, kad ga ne opaja rakija, kadšto sposoban i za djela životne jarosti. Zatim dolaze inteligentne i srednje klase, mala vlastela i medju njima predstavnici dvaju naraštaja: stari gospodin je naobražen, sa starim poštovanim predajama i ujedno sa surovim manama, surov s kmetom po staroj navadi, sam robske duše, ali inače dobar čovjek; — sasvim je drugčiji mladi gospodin: on se često daje na nihilizam pokvarivši um prenaglim umnim razvojem; on je ponajviše obrazovan, nujan, bogat idejama, a siromašan djelima, vječno se sprema na rad, ubija se idealom obćega dobra, idealom nemirnim i velikodušnim, — to je ljubimac tip njegova romana. Junak, koga obožavaju mlade djevojke i kojega pobijaju žene, nije blistavi častnik, ni umjetnik, ni krasni aristokrat, nego gotovo svagda buržuazni Hamlet, čestit, obrazovan, s mirnim umom i slabom voljom, koji se iz tudjine vraća s naučnim teorijama o popravku zemlje i seljačke sudbine, želeći svoje teorije primieniti na svojem imanju. Junak romana, koji želi steći obću simpatiju, mora se uviek vraćati na svoje imanje, da popravi stanje zemlje i život seljakâ. Rus naslućuje, da je u tom, samo u tom budućnost, vas uzkrs sile, samo što Rus ujedno priznaje, da ne zna, kako bi se toga latio. U tom plemićkom kolu matere su u Turgenjeva bez izuzetka žene odurne ili smiešne. Sva skrovišta svoje poezije posvećuje pjesnik mladim djevojkama. Za nj je ugalni kamen družtva — pokrajinska djevojka, slobodno uzgojena u skromnoj okolini, prostodušna, puna ljubavi, ipak ne romantična, manje umna nego mužkarac, ali zato odlučnija: u svakom romanu ženska volja rukovodi neodrješitost mužkaraca. U tom obilju slikâ nema tek viših klasa. Turgenjev ih se dotiče u svojim zadnjim romanima, ali samo pripadom, i to redovito riše ih crnim bojama. Dapače sama mlada djevojka, koju Turgenjev uznosi, odmah se kvari, kad dodje u više krugove, postaje lakomišljena razvratnica, a mužkarac, koji dodje do visokih mjesta u službi, s prirodjenom neodlučnošću spaja hvastavost i glupost. Po sudu Vogüéovu, ove tipove bolje ćeš upoznati u Tolstoga, on je ih uhvatio u svoj cjelini, on je proučio visokoga činovnika, dvorskoga čovjeka, velikosvjetsku damu. Tako je Tolstoj dovršio zgradu, kojoj je Turgenjev udario temelj.

Uzalud bi bilo tražiti u Turgenjeva zamršene pletke, neobične zgode, on slika sam život. Činjenice ga slabo zanimaju, on kroz njih nazrieva tek dušu ljudsku i cieni ih po njihovu utjecaju na moralno biće. Sva je njegova naslada u izučavanju značajeva uzetih iz obične svakidašnjosti, no on — i u tom je sva njegova tajna — gleda na tu svakidašnjost s takovim ličnim čuvstvom, da portreti ne bivaju nigda prozaični, ostajući u isti mah bezuvjetno istiniti.

Poslije romana »Nov« opaža se, da mu se nagiblje život. Talenat je ostao podpuno ciel, ostao je moćni i ljubopitni um, ali kao da je boravio u prostranstvu tražeći izgubljeni put. Boraveći u inozemstvu osjećao se nešto otudjenim prema domovini, u kojoj su ga neki zvali bjeguncem, pa se je to odrazilo i u djelima.

Već pateći od strašne svoje bolesti napisao je Turgenjev još tri pripoviesti: »Pjesan slavodobitne ljubavi« blistava je fantazija po ukusu Boccaccijevu, izdjelana s finom umjetnošću kao firentinska zlatna dragocjenost; u »Klari Milićevoj« prikazuje dobrovoljnu smrt mlade glumice i nastoji pokazati, zašto epidemija samoubistva tako užasno napreduje u ruskoj mladeži. Treća mu je pripoviest »Očajnik«, u njoj spisatelj na nekoliko stranica ujedinjuje svu narodnu skrb, koju je on izučavao i prikazivao u svojim djelima. On je ovdje razgalio bezsvjestni fatalizam, koji prožima neke slavenske nature i koji podaje ovim moralnim skitalicama neko srodstvo sa žrtvama staroga fatuma u Eshila i Sofokla. Grozna je ironija sudbe, što se posljednje djelo njegovo zove »Očajnik!« To je posljednja rieč njegova o ruskoj duši, koju je četrdeset godina proučavao. Ipak umjetnik preživje čovjeka, u svojim mukama pred smrću, sav opojen morfijem i opijem, predavao je drugovima čudne sanje i žalio, što ih ne može napisati: »Bila bi to zanimljiva knjiga«, govoraše Turgenjev. Svojom zadnjom porukom L. Tolstomu, da nastavi umjetnički svoj rad, on je svoju vlast nad dušama, kao borilac ranjen na smrt, predao u ruke drugomu vodji.

V.

Kad sin zapadnoga naroda uzme u ruke djela I. Turgenjeva, odmah će razabrati, da je u Turgenjeva mnogo kozmopolitizma. Sâm Turgenjev imao je bogatu riznicu uspomena sa svojih putovanja po cieloj Evropi, pa su se ova lutanja odrazila i u njegovim romanima. Lavrecki u »Plemićkom gniezdu« probavi prve godine svoga nesretnog braka u Francuzkoj. Eno Pavla Petrovića Kirsanova u Draždjanima (u »Otcima i djeci«). »Proljetne vode« bivaju u Frankfurtu, »Asja« nas vodi na obalu Rajne, a »Dim« u Baden-Baden. Rudjin umire u Parizu na barikadama. Turgenjev je dobro poznavao evropske zemlje i narode, filozofije i književnosti, kako to svjedoči med ju inim njegova nedostižna studija o »Hamletu i Don Quijoteu«. Pa ipak je umio Turgenjev sačuvati slavensku dušu, neokaljanu i djevičansku.

U svojem realizmu odlikuje se Turgenjev, što je umio očuvati mjeru, o koju su se ogriešili francuzki naturalisti. Turgenjev je u tom jednako velik, crtao okoliš ili prikazivao fizionomiju kojega čovjeka. To ga po sudu Bourgetovu uzdiže nad sve moderne pisce. U njegovu opisivanju osjećaš svježinu dojmova, koja potječe od rase, od temperamenta piščeva, od njegova ukusa lovačkoga. U njega su se lica spojila podpuno sa samim piscem, jer mu je imaginacija uza svu kozmopolitsku prirodu primitivna, naivna, direktna.

I sa svojim pesimizmom zaprema Turgenjev osobito mjesto medju zapadnim piscima, a medju njih pripada Turgenjev kao i medju ruske. Njegov pesimizam ne prelazi nikada u mizantropiju, kako to vidimo u njegova prijatelja Flauberta. Srodna je našemu piscu englezka spisateljica Elliotova, i ona je pesimistična, ali u isti mah i nježna.

Napokon zapadnomu čitatelju bije u oči osobita Turgenjevljeva karakteristika mladih njegovih junakinja. U tom je Turgenjev nadkrilio sve moderne pisce realiste. On, je kao nitko drugi, odgonenuo ovu nježnu i krasnu zagonetku. To su divne njegove Antigone, u kojima je Turgenjev ljubio, kao i pjesnik Shelley, ovu božansku priliku milosrdja, odlučnosti i čistoće. Ovomu sjajnomu uspjehu dva su uzroka, jedan je u samoj ruskoj djevojci, koju je Turgenjev slikao, a drugi je u umjetničkoj duši piščevoj.

Turgenjev je možda najviše privriedio, da se podaje čast i slava slavenskomu plemenu, koje istom izlazi na pozornicu povjesti; slavensko je pleme odmah našlo divna predstavnika u takovu umjetniku, kakav je Turgenjev. Nikada tajne narodne sviesti, još tamne i protuslovne, nisu razkrite s takovom divnom pronicavošću. Turgenjev je ćutio i stvarao neposredno i u isto vrieme sebe poznavao, on je u isti mah bio i narodom i izabranikom narodnim. On je bio ćutljiv kao žena, i nepokolebiv kao anatom, prost od predsuda kao filozof, i nježan kao diete. Sretna naroda, koji ga je imao pri prvom koraku svoga sviestnog života! Kad nam bude budućnost htjela pokazati mjerilo za ocjenu onoga, što daje svietu divni slavenski genij sa svojom živom vjerom, s dubokim osjećanjem, s osobitim mislima o životu i smrti, s potrebom mučeničtva, sa žedjom ideala, — tad će slike Turgenjevljeve biti neprocienjeni dokumenti, kao portret genijalna čovjeka za njegova djetinjstva. Turgenjev je osjećao mučnost ove zadaće, da bude izrazitelj jedne od najvećih obitelji čovječanstva. U njegovoj grudi izmirivala su se protuslovlja; što je u drugih stvaralo nesklad, od njega je odjekivalo harmonijom.

Veliko, razkomadano pleme slavensko nahodi u njemu iznova svoje jedinstvo. Genij je vrstan učiniti u jedan dan ono, oko čega se muče viekovi; jer stvara atmosferu višega svieta, u kojem i protivnici vide, da napokon rade za istu svrhu, jer odkriva eru velikoga opraštanja, kad se protivnici na areni napredka primiruju i redom rukuju.

Medjutim Turgenjev je pripadao po čuvstvu i stvaranju jednomu plemenu, no po sili više filozofije pripada cielomu čovječanstvu. Ova filozofija spojila se je u njega s krotkošću, s ljubavlju k životu, s milosrdjem prema živim bićima, osobito prema žrtvama nesreće. On je vruće ljubio to biedno čovječanstvo, često doduše sliepo, ali i često varano od svojih vodja. Njega je privlačila težnja k dobru i istini, njegova je rieč bila — rieč pravednosti, ljubavi i slobode!