Prijeđi na sadržaj

Ruski pripovjedači/Poglavlje 10

Izvor: Wikizvor
Vsevolod Mihajlović Garšin. Ruski pripovjedači: —  Lav Nikolajević Tolstoj.
autor: Milivoj Šrepel



[249]
Lav Nikolajević Tolstoj.

I.

Osamljen u svojoj nedostignutoj, pravoj narodnoj veličini umjetničkoj stoji grof Lav Nikolajević Tolstoj, najveći i najplemenitiji od sviju živih realista. Njegove su divne radnje najsavršenija djela, koja je moderna svjetska književnost stvorila na polju pripoviesti. Nema drugoga modernog pripovjedača (izuzevši Dostojevskoga), te bi nam tajne putove čovječje misli i osjećaja, najskrovitija poticala ljudskoga djelovanja odkrivao poput Tolstoga, koji nam proces individualnoga i društvenog života prikazuje u svim fazama, koji se slobodno kreće u svima sferama modernoga života, koji nikada ne traži idealna ili junačkoga motiva, osim ako se sâm nadaje, bilo da slika biedu svakidašnjega života ili prikazuje kultumo-historijski i politički važan momenat. Njegova djela nisu štampane knjige, nego život sâm. Lav Tolstoj laća se pera samo onda, kad mu je što na srcu. Njemu nije stalo do toga, da što izmišlja i da odatle učini knjigu; on mora sam nešto doživjeti, da uzmogne to ponoviti u umjetničkom obliku. Tolstoj zna, što hoće, a hoće samo dobro. Budući uviek samostalan u mišljenju i u djelovanju, on je ostao podpuno izvoran, te sve ono, što piše, svjedoči, da je duha nezavisna, da su mu ideje promišljene i da piše iz uvjerenja.

[250]

Djela ruskih pripovjedača I. Turgenjeva, Dostojevskoga i Tolstoga u najtješnjoj su svezi sa vlastitim duševnim životom i ujedno sa životom svega družtva, s religioznim, družtvenim i moralnim interesima i idealima narodnim, pa to upravo i podaje golemu družtvenu i filozofijsku cienu njihovim radnjama, takovu cienu, kakova je osamljena u svoj svjetskoj književnosti. Poimence Dostojevski i Tolstoj mogu se nazvati predstavnicima modernoga naprezanja, oni u sebi i u djelima s neobičnom silom izražavaju duševne slabosti i moralne patnje današnjega čovjeka i njegove savjesti. Dostojevski je bio čovjek borilačke naravi, politik i tribun, koji je činio propagandu i perom, kao mačem, mahao oko sebe. Zato njegova djela nemaju one umjetničke savršenosti i ljepote, kojima se odlikuju djela Tolstoga. Tolstoj je naravi mirnije. Kao čovjek kontemplativne naravi, kao mislitelj nije Tolstoj htio da stupi na bučnu arenu teoretičnoga nacionalizma, kako to uradi Dostojevski, on je i onako bio od početka demokrat po svojoj duši, premda je po rodu grof, te odavna na praktičan način posvećuje svoje vrieme poglavito brizi oko pučkoga uzgoja i napredka. Tolstomu je uviek djelo vriedilo više od rieči, pak se toga drži i danas. Tolstoj je s pravom mogao u jednoj od svojih sebastopoljskih pripoviesti napisati: »Junak moje pripoviesti, koga ljubim sa svim silama duše, koga sam nastojao u svoj njegovoj ljepoti prikazati, i koji je uviek krasan u prošlosti, u sadašnjosti i u budućnosti, jest — istina.« Ogledajmo, u kakovim se oblicima u njegovim pripoviestima javlja ovaj junak, najplemenitiji od sviju.

Sva književna djelatnost Lava Tolstoga podaje možda jedini primjer najveće umjetničke harmonije, najstrože dosljednosti, najveće duševne zrelosti. Počevši od prvih novela sve do najnovijih vjerskih i etičkih traktata Tolstoj uviek jednako traži istinu i Boga. Ovaj proces neprestano napreduje, počinje se s očišćavanjem sebe samoga, prelazi u provalu očaja i skepse, a za vršu je se s pobjedom »čistoga kršćanstva«. Pjesnički zadahnute duševne slike u prvim novelama (u početku petdesetih godina): »Djetinjstvo« (Dêtstvo), »Dječačtvo« ( [251]Otročestvo, »Mladost« (Junostь) i u kasnijim epizodama »Jutro nekoga vlastelina« (Utro pomêščika), »Zapisci markerovi« (Zapiski Markera), »Luzern« — pokazuju nam posljedice u načelu promašena, umjetna uzgoja, koji od plemenitih aristokratskih mladića, kakovi su Nikolaj Irtenjev i knez Nehljudov, čini kukavne junake na rieči i nesposobne, upravo nerazborite čudake. Proniknuti najljepšim i najidealnijim namjerama, ovi neradini pregaoci i maštaoci razbijaju se o prvom sukobu sa zbiljom, te se pokazuje, da su jadni muhavci i razvaljene duše. Vrsti Pečorina — takodjer produktu aristokratske sfere u dvadesetim i tridesetim godinama — pripada poručnik Olenin, junak divne novele »Kozaci« (Kazaki). Zasitivši se užitaka i plandovanja »velikoga svieta«, on polazi u divlju prirodu Kaukaza, koji nam pisac majstorski prikazuje u savezu sa kozačkim životom, ali Olenin ne može se odomaćiti u ovom djevičanskom svietu prirodnih čuvstava i pravih strasti, te ostavlja ovu nepoćudnu i tudju sferu, pošto ga odbije divlje strastvena, surova i nepristupna kozačka krasotica Marijanka.

Ovdje, kao i u drugim novelama, iznosi Tolstoj na vidjelo svoju silnu antipatiju proti svemu, što je u čovjeka izhitreno, umjetno, nametnuto, proti svakoj neprirodnosti, neistinitosti i neljepoti u čovječjem životu. Tolstoj traži ideal prirodnosti, ljepote i istine, pa ga ova težnja goni iz salonskoga svieta medju puščano zrnje gorskih naroda i na bedeme sebastopoljske. Već je davno priznato, da Tolstomu nema premca u prikazivanju ratnih dogadjaja i ruskoga ratnika. On je najtočnije proučio rat i vojnika, uočio najfinije razlike junačtva i plašljivosti. U pripoviesti »Navala« (Nabêgъ) nahodimo u kapetana Hlopova sliku i priliku junačtva: za ovoga surovog bojnika nema nikakovih pogibelji, jer on nije u boju gledatelj, nego prvi borilac, jer za strah u obće nema mjesta u njegovoj duši. Naprotiv u »Sječi šume« (Rubka lêsa) susrećemo par kukavica. Veoma točnim promatranjem iztiču se takodjer druge ratne pripoviesti: »Susret u odjelu sa moskovskim znancem« (Vstrêča vъ otrjadê sъ moskovskimъ znakomymъ), »Dva husara« (Dva gusara) i dražestni misaoni capriccio »Mećava« [252](Metelъ). Veličanstveno je zasnovana trilogija, epopeja u malom: »Sebastopoljske pripoviesti« (Sebastopolj u decembru g. 1854., Sebastopolj u maju 1855. godine i Sebastopolj u augustu 1855. godine). Nema jednostavnije i uza to vjernije slike o junačkoj obrani ove čuvene tvrdjave, nego što su ovi divni nacrti, prema kojima su poznati opisi Engleza Russela, dopisnika »Timesova«, puka igrarija. Glavna je razlika u tom, što su Russel i drugi evropski dopisnici gledajući na teatralnu i slikovitu stranu dogadjaja sasvim zaboravili za pravo značenje velike narodne tragedije sebastopoljske. Budući da je Tolstoj uviek istinit, pokazuje, kako se sićušna taština, samoljublje, zavist, škrtost i plašljivost utiskuju u velike dogadjaje, kako se isti čovjek, koji se je malo prije u boju borio kao pravi junak, pokazuje za kratko vrieme sitnim egoistom. To saznajemo u drugom aktu trilogije, pošto nam je pisac u prvom aktu prikazao svečani zanos i junačko vladanje ruske posade. Ova vojska, ruski puk — pravi je junak sebastopoljske epopeje, kao što je već bio junakom druge, veće medjunarodne drame, koju je Tolstoj odlučio proslaviti u svojoj kolosalnoj radnji »Vojni i miru«.

Tolstoj ovdje iznosi na vidjelo pojave prave duševne veličine, koju je zamietio u prostoga vojnika, ali ga to ipak ne može očuvati od sumnje o onom, što traži; njega muči sumnja, ima li u obće razlika izmedju dobra i zla, je li opažena plemenitost duše doista prava, te ima li u svemirskom poredku prave svrhe. Tako ga presvaja po malo apatija i očaj, a njihove zvukove čujemo u pripoviestima »Luzern«, »Tri smrti«, »Albert«. Istomu periodu pripada i »Polikuška«. Jednostavna poezija velike novele »Obiteljska sreća« (Semejnoje sčastje) predstavlja nam najviši akt mrke resignacije naprema hladnomu usudu, koji neštedice gazi po cvieću ljudskoga čuvstva. Samo na snažni stvaralački talenat piščev valja odbiti, što njegove pripoviesti uza svu piščevu duševnu patnju ipak imadu obilježje divne savršenosti i harmonije. Njegov je talenat u tom periodu dostigao najveći stupanj zrelosti, pa je najdragocjeniji plod njegov veličanstvena epopeja u romanu »Vojna i mir« [253](od g. 1865.—1868.), u četiri svezka. Tolstoj je u početku zamišljao napisati roman »Dekabristi«, ali je napustio osnovu i zastao kod godine 1812. Od »Dekabristâ« su izašli samo odlomci: »Ulomci iz zamišljanoga romana« i »Dvie varijante prve glave«.

Ako može biti moderne Ilijade, za cielo je roman »Vojna i mir« ruska Ilijada. Povjestničari, kulturni historici i ratni spisatelji opisali su nam na osnovu autentičnih vrela, dokumentalnih ratnih planova i bojnih dispozicija znamenitu epohu g. 1805.—1812., suvremeno družtvo rusko, operacione osnove Napoleonove i Kutuzovljeve, prikazali nam Napoleona, Murata, Davousta, cara Aleksandra, Bagrationa, Speranskoga, Rostopčina. Poznati su najsitniji detalji francuzke provale u Rusiju i čudnovatoga uzmaka. Povjestnici su samo nešto zaboravili: ovim dogadjajima i značajevima udahnuti života. A to je upravo pošlo za rukom Tolstomu. On je smirio najveću zadaću povjesti i poezije, on je činjenicu i maštu slio u najvišu živu istinu. Vremena, ljudi, duševne struje, nutarnji život pojedinacâ i masâ, — ono, što je »historijski« veliko, znamenito, i ono, što je »nehistorijsko«, ništavo — sve to živo izlazi pred naše oči, to su likovi s mesom i krvlju; mi vidimo pojedine atome, koji sastavljaju značaj epohe i iz kojih se razvija proces historijskoga života. U kratko, čitatelj saznaje, što »čini historiju« i kako to biva. Na takav je način »Vojna i mir« veličanstvena historijska slika i ujedno roman. Ova slika i roman najtješnje su medju sobom izprepleteni, te tvore harmonijsku, nerazdjelnu cjelinu. Pjesnik je htio nepravoj veličini opriečiti pravu, onako, kako ju on shvaća. Ova opreka nije izražena samo u ruskom vrhovnom vojskovodji Kutuzovu i Napoleonu, nego takodjer proniče sve momente narodnoga rata Rusije s Napoleonom. Dobro veli najbolji kritik djela Strahov, da čitatelj ne vidi ni klasičnih zločinaca ni klasičnih junaka; mi vidimo samo ljudsku dušu, podvrgnutu vremenim strastima i okolnostima, ali u masi vodjenu od čistih i plemenitih nastojanja. Usred množine raznolikih osoba i dogadjaja osjećamo, da imade čvrstih, nepokolebivih temelja, na kojima je osnovan [254]život. Dužnosti obiteljske, družtvene, bračne — svima su jasne. Pojmovi o pravu i nepravu takodjer su očevidni i stalni. Pustomu životu »velikoga svieta« i ratnomu štopu, koji okružava najviše osobe, za opreku izstavlja pisac dvie čvrsto zglobljene i zdrave sfere — obitelji Rostovljevu i Bolkonskoga, pa vojsku. Članovi ovih obitelji jasno i živo osjećaju svoje velike dužnosti prema domovini, pa im je najveća svetinja, da ih izpune. Isto tako postupa vojska. Godina 1812. bijaše momenat, kad je niži sloj ruskoga naroda održao pobjedu nad višim, labavim slojem, pa da nije bilo njegove uztrajnosti, Rusija ne bi odoljela navali Napoleonovoj. Knez Andrija Bolkonski prezire priliku, da služi u štopu, te ulazi medju obične vojnike. »Francuzi su moju kuću razorili, veli on, a sad kane razvaliti Moskvu. Oni su mene ojadili i ojadjuju me svaki čas. Svi su oni moji protivnici, svi su oni za me zločinci.« Rat bijaše s ruske strane defenzivan, pa je tako imao značaj svete narodne dužnosti; a s francuzke strane bješe ofenzivan, po tom silovit, nepravedan. U bitci kod Borodina očitovala se je snaga dviju oprečnih ideja, koje su narode vodile. Francuzi bjehu zastupnici kozmopolitske ideje, koji se u ime obćenitosti nisu žacali prolievati krv i činiti silu; a Rusi zastupahu narodnu ideju, te u ime njezino branjahu s ljubavlju svoj osobiti duh i svoju kulturu. Na bojištu kod Borodina Rusi su prvi put riešili pitanje narodâ u prilog narodnosti. Napoleon nije shvatio, što znači Borodino, ili nije mogao da razumije. Zato se čudi, zato ga spopada strava, kad vidi, kako se ruska vojska, silno već proriedjena, još uviek junački drži kao u početku. Ali nije samo u tu uru i na taj dan bio zamračen duh i savjest ovoga čovjeka, koji je više nego itko drugi bio odgovoran za sav pokolj kod Borodina, i kasnije, sve do svoga svršetka — veli Tolstoj — Napoleon nije mogao shvatiti, ni što je dobro, ni što je liepo i pravo, ni što znače njegova djela, koja su se previše protivila dobroti i pravdi, odviše se udaljila od čovječnosti, da bi on mogao razumjeti njihovo značenje. Napoleon nije mogao opozvati svoja djela, kojima je pola svieta pjevalo slavu, pa se je zato morao odreći pravde, dobrote, čovječnosti.

[255]

Nema veličine bez jednostavnosti, bez pravednosti i dobrote — veli pisac na nekom mjestu romana, a u tom je osnovna ideja njegove radnje. Ove tri kreposti pribavile su godine 1812. Rusima pobjedu nad silnikom, u koga ovih kreposti ne bijaše. Kao najdublji poznavač čovječje duše Tolstoj drži, da je historijska ličnost jednaka svakomu vojniku. Kao teoretik Tolstoj je privrženik skeptične škole, koja ne štedi nikakvoga piedestala. Tako zvani »veliki ljudi« njemu su samo etikete, koje dogodjaju podaju ime. Da toliki i toliki francuzki vojnici nisu pošli za Napoleonom, veli Tolstoj u dodatku k romanu, Napoleon ne bi mogao ni misliti na ovu vojnu. »Milijarde su se uzrokâ sastale i proizvele ono, što se je dogodilo... Tečaj svjetskih dogadjaja zavisi o sastanku voljnih izjava sviju ljudi, koji su dionici ovih dogadjaja... Dostojanstvo čovječje, koje mi kaže, da je svak od nas ako ne više, a to za cielo i ne manje čovjek nego veliki Napoleon, upravo me sili, da ovako riešim pitanje, a historijska mi izpitivanja potvrdjuju ovu predpostavku.« Ovaj fatalizam proteže Tolstoj na ocjenu slavnih vojskovodjâ, kao što su bili Napoleon i Kutuzov. On ne pripoznaje strategici onoliko važnosti, kako to čini ratna nauka. »Što može«, umuje ovdje knez Bolkonski: »nauka u stvari, kojoj su okolnosti i uvjeti nepoznati i ne mogu se unapried odrediti; gdje se snaga onih, koji vojuju, može još manje unapried odsjeći? Nitko nije mogao znati i ne može znati, u kakvu će stanju biti sutra naša i neprijateljska vojska, nitko ne može reći, kako je jak ovaj ili onaj zbor. Kadikad ako nema u pročelju kukavice, koji bi zavikao: »Mi smo razkinuti!« i pobjegao, nego ondje kakav veseo momak za viče »Hurra!«, zbor od pet hiljada ljudi vriedi za njih trideset, kako se dogodi u bitci kod Schöngrabena, a gdješto osam hiljada natjera u bieg vojsku od petdeset hiljada, kako je bilo kod Austerlitza.« Ova teorija zvoni doduše veoma slobodno, i nije osnovana na izkustvu, ali mi slabo marimo za fatalistično-skeptičnu filozofiju Tolstoga, dok pazimo na dojam svega djela. A ovaj dojam stoji u tom, da povjest nije jednolična igra ni bezkrajan lanac uzrokâ i posljedicâ, koji se neprestano ponavljaju, već da ona [256]pokazuje posebne dogadjaje, u kojima se javlja djelovanje do tada nepoznatih sila, — u kratko — da se u povjesti očituje nešto tajno i duboko, često sasvim novo. Prikazujući Kutuzova ne cieni u njemu toliko talenta valjana vojskovodje, koliko sposobnosti pravoga ruskoga čovjeka, koji je s prirodnim taktom razabrao svu situaciju, oćutio važnost momenta, i ondje, gdje je njegov kratkovidni i naduti generalni štop odredio svoje dubokoumne dispozicije, naprosto dao maha dogadjajima, nek teku prirodnim putem, te samo nastojao budnim uzdržati duh u vojske. Kutuzov, taj pravi prostonarodni junak, proniknut svima slabostima svoga vremena, pokazuje se, da je vrstan dočekati velike dogadjaje, pa upravo to i podaje svu važnost njegovu vodstvu. On je jedini ćutio, što je osjećao svaki soldat; on je jedini razabrao važnost borodinske bitke; kad su drugi nazrievali poraz, on je to držao odlučnom pobjedom. I doista, ovaj moderni Fabije Cunctator, koji uviek oteže, u ratnom vieću driema, nemarni, ostarjeli, grješni Kutuzov, koji uza to vriedi za lukava dvoranina, — ne vara se u svojoj predpostavci: Borodino ostade odlučnim uspjehom, žrtvovati Moskvu nije još značilo žrtvovati Rusiju (premda mu toga nisu mogli dugo vremena oprostiti); pošto je zauzeta i spaljena Moskva, slomi se Napoleonova sila, te se iz strašne neprijateljske zemlje tek s mukom spasiše jadni ostatci nekoč jake vojske, koja je imala šest stotina hiljada ljudî... Ovomu idealu jednostavna, mirna heroizma približavaju se takodjer hrabri kapetan Tušin i generali Dohturov i Konovnicyn; naprotiv poznati zapovjednik Moskve Rostopčin, čijemu se patriotizmu pripisuje požar grada, Barklay de Tolly, Bennigsen, Wolzogen, Miloradović, Jarmolov — to su tipi ljudî, koji su za svoju slavu tako zabrinuti, da još u odlučnom času traže utočište u zvonkih fraza. Glavni su zastupnici ovoga nepravoga, teatralnoga heroizma dakako Napoleon i njegovi generali i častnici, njih kao da je zaokupila samo misao o vlastitoj veličini i nepobjedivosti. Ako Tolstoj ovdje i nije ostao sasma objektivan, valja pridodati, da svagdje pazi na fini, umjereni takt. Likovi Napoleona Velikoga i cara Aleksandra prikazani su doduše u [257]konturama, ali ipak reliefno, a isto tako i figure francuzkih častnika i vojnika.

Suvremenik i svjedok narodnoga rata A. S. Norov u svojoj knjižici »Vojna i mir« veli, da nije zadovoljan načinom, kako je Tolstoj prikazao moskovski i petrogradski život najviših krugova, ali posvjedočuje, da je bitka kod Borodina do najsitnijih tančina prikazana vjerno. Takovih majstorskih ratnih slika podao je Tolstoj više (na pr. bitke kod Schöngrabena i Austerlitza). U obće je pisac mnogobrojne faze i momente rata tako prikazao, da možemo svakomu pojedinomu vojniku zaviriti u dušu, bilo to u vatri, ili u konjaničkom nasrtu, bilo to na biegu, u lazaretu, u taboru ili uz ognjište. Tolstoj je majstorski prikazao ostale historijske osobe mira: nekolikim oštrim potezima umije pjesnik iznieti pred naše oči čovjeka s cielim njegovim osobitim bićem, tako su prikazani Rostopčin, ministar Speranski, diplomat Bilibin, dvorska gospodja Ana Scherer; izmišljen je salon njezin s grofom Kuraginom, groficom Bezuhovkom i njenom kćerkom, s Pierreom Bezuhovom (Bezuhij) i strancima; iz pjesnikove su mašte nikle obitelji Rostovljeva i Bolkonskoga, razuzdana mladež tadašnjih velikih krugova s Kuraginom, Pierreom i Dolohovom na čelu, a na drugoj strani tipni aristokrat staroga kova, pun plemićkoga, djedovskoga ponosa, neograničen gospodar na svojem imanju, nešto mušičav despot svoje okoline i osobito svoje skromne i kršćanski ponizne kćeri Marije — knez Bolkonski, koji prezire Napoleona i cieli sviet i koji se na odlazku svoga sina Andrije u boj pokazuje Rimljaninom veleći: »Pomisli samo na to, — ako te ubiju, to će mene starca boljeti... no saznadem li, da se nisi ponio kao pravi sin Nikolaja Bolkonskoga, tada će me biti sram...« I doista, knez Andrija, jedna od glavnih osoba u romanu, bori se, ljubi i umire kao plemić ne samo po krvi, nego i po srcu. Stari knez sam umire od srčane kapi, kad dušmanin provali u sredinu zemlje.

Zapravo ovo djelo ima u sebi više suvislih romana, no glavni se interes djela ujedinjuje u procesu nutarnjega »prosvjetljenja« u kneza Andrije i u njegova čudnovatoga prijatelja [258]Pierrea, te su obojica najznačajniji predstavnici boljega Rustva u početku našega stoljeća. Ovaj se razvoj dogadja u obojice na razan način: u Andrije istom na smrtnom logu, pošto kod Borodina dopane smrtnih rana, a u Pierrea u francuzkom zarobljeničtvu u Moskvi pod utjecajem supatnika, prosta vojnika i seljaka — Platona Karatajeva. I Andrija i Pierre su naleti svoga vremena: u njih izlazi na vidjelo vrenje ruskih duhova poslije revolucije, ni jedan ni drugi ne može se zadovoljiti ni uvrieženim idealima svoga kruga, ni interesima velikoga svieta, ni nadutim tonom salonskoga patriotizma, ni obiteljskim životom, šupljim produktom istoga velikog svieta, ni nejasnim nastojanjima filantropâ i framasonâ, oni ne nalaze nigdje izlazka iz labirinta svoje tamne težnje. To se dogadja u Andrije istom onda, kad užasna slika uzajmičnoga uništavanja, grozno krvoproliće, patnja, smrt, ubistvo hiljadâ i hiljadâ ljudi, prijateljâ i neprijateljâ (medju njima takodjer ličnih), neuspjele nade, nedostojno postupanje samovoljnih zastupnika »narodne volje«, napokon tužni ljubavni roman njega samoga s Natašom Rostovljevom — slome u Andrije taštinu i ponos, te se on prekloni pred silom prilikâ, u kojima vidi Providnost božju,... i ako tek na pragu groba... Drugačije prolazi grof Pierre, to veliko diete s lako razdraživom snagom lavskom, taj kolos s djetinjom dušom, koja je pristupna svakoj dobroti, a ipak se poput laka čamca na uzbibanu moru koleba amo tamo. Pierre je prošao razne zablude mladenačke lakoumnosti, oženio se na način, kojega sam ne pojmi, sa pokvarenom svjetskom gospodjom, zaokupio ga je suvišni formalizam framasonstva, pa ga sve ove prilike zanesu u vrtlog velikih historijskih dogadjaja, slučaj ga u spaljenoj Moskvi zbliži s ranjenim, zarobljenim vojnikom Platonom Karatajevom: a to mu otvori sasvim nov, neslućen sviet. Karatajev je čovjek jednostavan, svakoga susreće s ljubavlju u svojoj prostodušnosti i vjerskoj smjernosti, te obasipa svakoga zlatnim zrnjem prave čovjekoljubivosti i dubokoga poznavanja životnog iz bogate riznice svoje duše; on i Pierrea nauči pokoravati se sa svom smjernošću Providnosti, koja nam s neba šalje sreću i nesreću. Karatajev je sama ljubav k [259]bližnjemu. Poslije »moralnoga preporoda« steče Pierre i najveću zemaljsku sreću: Nataša postaje njegovom ženom i njihovu obiteljsku sreću prikazuje nam Tolstoj u zadnjem dielu romana. Sestra Andrijina patnica Marija polazi za Natašina brata Nikolaja Rostova, čovjeka valjana, ali obična, pa je ova slika obiju mladih obitelji znamenit, miran epilog uzburkanim vremenima rata.

U šestdesetim godinama počelo se u Rusiji mnogo razpravljati o uzgoju, u prvom redu o uzgoju naroda. Grof Lav Tolstoj, koji je veći dio svoga života proživio na svojem imanju Jasnoj Poljani i još danas ondje u osami živi, — poznaje seljaka ne samo u vojničkom ruhu, nego i za plugom. Prilikama seoskoga života, rataru posvetio je Tolstoj sve svoje brige, svu svoju praktičnu djelatnost: on radi za svoga seljaka i s njime, misli za nj, uzgaja ga, živi za njega i s njime. Povrativši se iz tudjine godine 1861. osnova Tolstoj na svojem dobru pučku slobodnu školu, u kojoj je organizovao pučku prosvjetu po načelima novim, prostim od svake rutine, te poče izdavati pedagogijski časopis »Jasnaja Poljana«, ali ne nadje odziva u većini obćinstva. U početku sedamdesetih godina objelodani više pučkih spisa i pobudi senzaciju svojom razpravom »O narodnom obrazovanju« (u »Otačbinskim Zapiscima«). Usred ovih briga i zanimanja stvori on drugi veliki roman — ovaj put iz ruske suvremenosti — »Anu Karenjinu« (počeo ga g. 1875. objelodanjivati, a dovršio ga godine 1878. u tri knjige). Kako nam je Tolstoj u »Vojni i miru« prikazao ljubav u njenu zdravu razvoju, a u epilogu sreću uredjenoga obiteljskog života, tako nam u drugom romanu iznosi na vidjelo ljubav u njenu odrodu, u njenu kažnjivu obliku, riše nam razrovani obiteljski život. Počevši od nenadane, u trenutku rodjene ljubavne strasti, od divljih provala putenosti i prezasićenosti do groznoga ljubomora i strašne očajne strasti, koja povodi za sobom dragovoljnu smrt — svu potresnu ljestvicu ljubavi prikazuje nam ovdje pisac u punom jeku života; nad ovim romanom osjećaš poput široka snažan dah demonski. Možda nije nitko preljubničku ljubav prikazao tako istinito, tako zavodno, s tolikom [260]umjetničkom mjerom. Ana, žena visoka činovnika, sâm je plamen, sâm žar. Pošla je za muža, koga nije nikada ljubila; pa kad se sretne sa sjajnim, ponosnim, ali hladnim i egoističnim grofom Vronskim, ona mu se sva predaje. Vronski nije lakomišljen Don Juan, koji želi Anu tek zavesti, nimalo, — i on ljubi Anu, ali neugasiva, porazna vatra njezine ljubavi napokon ga otudjuje, te mu bude uz nju neprijatno. Ona mu i onako svojim ljubomorom ogorčava užitak ljubavi svoje, on je slobodan, a ipak se ćuti obvezan. Pa kad mu se zatvore vrata onih krugova, u kojima je običavao sjati, i to zato, jer ne taji svojega nedopuštenog obćenja s Anom, tada nestane njegove stalnosti. No Ana ne može podnositi njegove hladnoće i ravnodušnosti, za nju i onako život nema interesa ni svrhe izvan ljubavi k Vronskomu, pa zato ona ovoma uvelomu životu dragovoljno učini kraj tim, što se svali pod kotače lokomotive. Čitatelj osjeća sve demonsko prokletstvo, koje pritiska ljubav Aninu i Vronskoga, premda ne možemo osjećati prave simpatije prema Aninu mužu. To je suhoparan, triezan birokrat, koji, bojeći se javnoga skandala, a donekle i iz ljubavi i smilovanja prema nesretnoj ženi, materi svoga sina, napokon odlučuje, da Anu pridrži u kući i trpi njenu svezu s Vronskim.

No ovo djelo imade u sebi i drugi roman, koji dovodi do čista, nešto prozaična braka. Junak ovoga drugog romana Konstantin Levin zapravo je središte ciele knjige. Levin je imućan vlastelin, koji gospodari na svojim imanjima, ali to ne može zasititi žedju njegove duše, u kojoj prekipljuju mučna čuvstva. Pa taj jednostavni, čestiti, sviestni, valjani Levin, koji uviek mjeri po razumu, dok drugi grabe i uživaju, kod svega bogatstva, mladosti i zdravlja nije sretan. On postigne najveću sreću, nježno biće Kitty, koju odavna ljubi, postane njegovom ženom i majkom njegove djece, — pa ipak njega podilaze misli o samoubistvu usred ove sreće i zatišja. S neobičnom vještinom pokazuje nam pisac, kako se Levin susreće s najrazličitijim sferama družtvenoga života i nigdje ne nalazi što traži, — na ime poštenje, zdušnost i iskrenost. Kolikogodj su ove slike umjerene i oprezne, ipak se nigdje ne laska ruskomu [261]družtvu. Samo ladanjskoga, seljačkoga života nije još zarazilo ovo obćenito raztvaranje. Ovomu jednostavnomu životu htio bi se vas podati i Levin, ali i to ne može. Tako mu preostaje samo vlastiti, individualni život. No taj je život igračka slučaja, Levin osjeća, da svaki časak može prekinuti nit njegova života i sreće njegove. Zato on i očajava. Egoistična svrha života čini mu se ništava, nemoguća, pa kad čuje od seljaka jednostavne rieči: »Valja misliti na Boga i živjeti za dušu«, njegova se duša do temelja uzbiba i prekali, te od onda se Levinu u duši započinje preobrat.

Odkako je izišao spis Tolstoga »U čemu je moja vjera?« (Vъ čemъ moja vêra?), znademo, da je u preobratu Levinovu izrečena autobiografska izpovied samoga pisca. Ovaj prekret od predjašnjega racionalizma k neposrednoj korelaciji s prirodom i božanstvom — takova je struja, koju su već prošli mnogi znameniti duhovi (na priliku Niemci Schopenhauer i Hartmann). Ova struja zabacuje kako empirizam, tako i »transcendentalni racionalizam«. U Levinu vidimo duševnu emancipaciju moderna Rusa, koji je dugo i dugo tražio i uvidio, kako je naš razum ograničen, te napokon u neposrednom čuvstvovanju našao put, koji vodi do sreće, nezavisne o svim vremenim i mjestnim oblicima — do sreće kršćanskoga srca, kršćanske čovječnosti. Isto tako je i Tolstoj dugo vremena govorio u skladu sa modernim racionalizmom i individualizmom, ali je po svojem srcu neprekidno obćio s prirodom, pa je iz nje razabrao bezsmrtnost duše i ideju božanstva. Ovaj razkol trajaše dugo, te nam njegova djela prikazuju različite faze njegova duševnoga života. Iz njih jednako probija racionalizmom nezadovoljena težnja naše epohe i javlja se u svojem početku prielaz od nevjerovanja, očaja, nemira i neprijateljstva k vjeri, nadi, izmirenju i ljubavi. To je izvor, iz kojega su potekli svi mnogobrojni teologijski, religiozno-moralni i popularni spisi L. Tolstoga u posljednje vrieme. Djelo »U čemu je moja vjera« ima najprije autobiografijski uvod, zatim dolazi drugi dio, u kojem izpitava vjeru Krstovu po tumačenju crkve, koncilâ i apostolâ. Treći je dio posvećen čistoj religiji Isusovoj. U [262]četvrtom, zadnjem dielu prikazuje pisac posljedice, koje mora imati ovakova, od sviju poznijih izkvarivanja očištena religija za život ljudi. Ova je knjiga takova, da ju u Rusiji Tolstoj nije mogao u cjelini objelodaniti, nego onamo kola samo mali, litografovani izvadak. Istim su kršćanskim duhom prožete duboko humane, alegorijske pripoviesti Tolstoga, napisane za puk, kao što je veličanstveno jednostavna pripoviest »Od čega ljudi živu« (Čêmъ ljudi živy), apoteoza ljubavi prema bližnjemu, pa pripoviesti »Bog ljubi istinu, ali je ne kaže skoro« (Bogъ pravdu ljubitъ, da ne skoro skažetъ), »Dva starca« (Dva starika), »Svjećica« (Svêčka), komedija »Rakijaš« (Vinokuъ) i mnogi drugi sastavci, koje je izdala tvrdka »Posrednikъ«, družtvo za razširivanje jeftinih pučkih knjiga. Ne valja zaboraviti ni druge skupine crtâ iz zadnjega vremena — filantropskoga i gospodarstvenoga smjera: izazvao ih je popis pučanstva i briga piščeva oko moskovskih siromaha. To su »Iz uspomena o popisu« (Izъ vospominanij o perepisi), »Život na selu«, »Život u gradu«. Novi sastavci zovu se »U čemu je sreća?« (Vъ čemъ sčastьe), »Što nam valja raditi?« (Takъ čto-žь namъ dêlatь). U majstorskoj noveli »Smrt Ivana Iljića« (Smertь Ivana Ilьiča) divno je Tolstoj prikazao lagano umiranje čovjeka, koji nije nikada pravo mislio, da bi mogao umrieti. Godine 1887. objelodani mračnu dramu iz narodnoga života »Vlast tmine« (Vlastь tьmy). Silnu je prašinu uzvitlala njegova nova novela »Kreutzerova sonata« i odjeknula po svoj Evropi. »Izpovied« piščeva izišla je u doba, kad je štampana »Ana Karenjina«. U potonje doba objelodani Tolstoj razpravu »O životu«, komediju »Plodovi prosvjete«, pripoviest iz starokršćanskoga svieta »Putujte u svjetlu«, spise »Novac«, »Nerad«, »Kratko tumačenje evangjelja«. Godine 1894. izišlo je djelo »Carstvo božje u vama« i razprava »Patriotizam i kršćanstvo«.

Često se je pitalo: je li Tolstoj optimist ili pesimist, fatalist ili budist? Tolstoj nigda ne prikazuje života, da je kakovo zlo. On vidi u životu samo borbu i boli, koje valja savladati. No uza to traži i svietle strane. Život bi mu bio [263]paklom, da u njemu govore odlučnim glasom samo mikroskop i teleskop. Glavnu nesreću ljudi nalazi Tolstoj u tom, što ljudi misle, da znadu sve. Budi skroman i strpljiv prema drugima, tako uči Tolstoj, — u kratko: ljubi bližnjega. Pa napokon što je optimizam, pesimizam, fatalizam, budizam prema onomu junaku, kojemu je Tolstoj nastojao uviek ostati vjeran, prema istini, koja je vazda liepa?


II.

Tolstoj pripada medju ljude, koje mnogo hvale i mnogo kude. On je po rodu diete one manjine, koja uživa, a po srcu i umu prijatelj biednikâ i stradalaca. Sve nevolje njegove domovine nalaze jeku u njegovu srcu. Mnogi su resultati njegove najnovije nauke izvrgnuti mnogim navalama, ali kako on propovieda ljubav k bližnjemu, tako i živi. Malo koji od suvremenih ljudi pokazuje tolik sklad izmedju rieči i čina, kao Tolstoj, pa je u tom njegova veličina, kojoj se mora pokloniti i protivnik njegovih filozofijskih teorema. Tolstoj kao pjesnik odavna je već osvojio sviet, kao čovjek nije još doživio priznanja. Njegov je život tiesno izprepleten sa njegovim djelima.

U guberniji tulskoj, petnaest vrsta od glavnoga mjesta Tule, na velikoj cesti, koja ide od Moskve do Kurska, leži imanje Jasna Poljana. Od velikoga druma vodi mala cesta do sela i imanja. Kad se putnik približi, opaža ostatke nekadašnje veličine: dva okrugla, kamena tornja, koji sada tvore vrata Jasne Poljane. Starost ih je već nakrivila i prerasla mahovinom. Gust, sjenovit red krušaka, koji presieca zanemareni voćnjak, dovodi do stana vlastelinova. Umjetni ribnjaci i perivoj dovršuju čedni posjed, koji je nekoč bio čest veće cjeline. U četvrtom deceniju našega stoljeća uništio je požar vlastelinske dvorove. Ostala su samo dva krila visoke gradjevine. U jednom smješta Tolstoj svoje mnogobrojne goste, a u drugom je čedan stan njegov i obitelji njegove. Unutrašnjost je ove jednokatne zgrade jednostavna. U prizemlju je radionica Tolstoga, njegova knjižnica i spavaonica. U prvom je katu stan obitelji i velika [264]dvorana za muziku. Nigdje nema sjaja, ništa ne odaje bogatstva. Samo nekoliko slika predjâ, koje rese dugačke stiene dvorane, svjedoči, da je sadašnji gospodar sin stare obitelji. Radionica Lava Tolstoga slabo se razlikuje od kakove djačke sobe. Jednostavan stol s nekoliko knjiga, nekoliko stolaca, sofa i malen ormar. U kutu se nahodi poprsje pokojnoga brata Nikolaja Nikolajevića, a na stieni nekoliko slika, medju kojima se iztiče lik Schopenhauerov s vlastitim podpisom filozofovim i skupina ruskih književnika iz godine 1856. Biblioteka obuhvaća djela iz sviju područja, najviše ih ima u jeziku ruskom, njemačkom, francuzkom i englezkom, ali ima knjiga i čeških i talijanskih. Najviše su zastupani ruski pjesnici i teologija.

Jasna Poljana bijaše nasljedno dobro kneginje Marije Nikolajevne Volkonske, jedine kćeri Nikolaja Sergejevića Volkonskoga, ugledna generala za Katarine Velike. Volkonski su u rodu sa sv. Mihajlom, knezom Černigovom, koga su 1246. godine Mongoli izmučili do smrti, jer se je kratio vršiti pogansko bogoslužje. Marija Nikolajevna pošla je za Nikolaja I. Tolstoga i priniela svoje nasljedje.

Tolsti su stara porietla. Mnogi članovi obitelji iztakli su se u odličnim službama. Po predaji, koja živi u genealogiji ruskih plemićkih obitelji, potječe ova grofovska obitelj od nekoga njemačkoga plemića, koji se je prije više stoljeća doselio u Rusiju, a zvao se je Dick. U doba Petra Velikoga iztakli su se od ove obitelji Ivan i Petar Andrejević. U tridesetoj godini ostavi Petar obitelj i ode s drugim mladim ljudima u zapadnu Evropu. Postao je poslanikom u Carigradu, i kasnije dopao tamnice u Carigradu, u kojoj je čamio četiri godine. Vrativši se u Moskvu podje s carem godine 1716. u Holandiju i Francuzku. On je takodjer odkrio careva sina u kaštelu St. Elmo u Napulju. Car je osudio carevića na smrt (godine 1718.), Tolstomu bijaše težko izvršiti nalog, no za dva dana se pročuje, da je carević umro. Puk je držao, da je osudu izvršio Tolstoj. Godine 1724. dobije grofovstvo. I za Katarine bijaše u ugledu, no Petar II. pošalje ga dan iza smrti Katarinine u manastir blizu Arhangelska, gdje je i umro [265]godine 1729. On je radio i na književnom polju u prilog Petrovim reformama, ostavio je opis putovanja po Zapadu i preveo Ovidijeve »Metamorfoze« u prozi i neko talijansko djelo o upravi turskoga carstva.

Prvi grof Tolstoj imao je sina Ivana Petrovića, koji je s otcem dopanuo zatvora i ondje skoro umro. Unuk ovoga Ivana zvao se Ilija Andrejević, koji je prikazan u »Vojni i miru«, te je imao sina Nikolaja Iljića, koji je otac našega pjesnika.

Nikolaj, otac pjesnikov, bio je u vojni god. 1812. i 1813. kao podpukovnik. Liepi čovjek potrati svoj imutak u igranju, pa se oženi ružnom, ne više mladom, ali bogatom kćerju kneza Volkonskoga — iz računa. Uza sve to bio je ovaj brak neobično sretan. Imali su brojnu obitelj: četiri sina — Nikolaja, Sergeja, Dmitrija, Lava i kćer Mariju, najmladje diete.

Lav Nikolajević rodi se 28. augusta (9. septembra) godine 1828. Majke nije poznavao. Ona umrie, kad mu je bila podruga godina, a otac se prestavi, kad je najmladjemu sinu bilo devet godina. Obitelj se je upravo, godine 1837., sa svom djecom i njemačkim učiteljem Rösselom preselila u Moskvu, kad se je najstariji sin htio pripraviti za sveučilište, i kad je u kuću došao francuzki učitelj Prosper St. Thomas, da poučava mladju djecu. »Svi su mi govorili«, piše kasnije Tolstoj, »da su moji roditelji bili dobri, naobraženi, dobroćudni i pobožni.« 

Odmah poslije obiteljske nesreće vrati se troje najmladje djece ljeti g. 1837. na ladanje, pa su ovdje rasli pod pazkom rodjakinje T. A. Jorgolske i očeve sestre grofice A. J. Osten-Sacken. No i tetka umre prije, nego su djeca odrasla, g. 1840., pa tako briga oko njih zapade drugu sestru očevu Pelagiju J. Juškovku, koja je bila udata u Kazanju.

Gospodja Juškovka bijaše dobroćudna i veoma pobožna. No njena pobožnost bijaše spoljašnja; vas svoj život vršila je obrede pravoslavne vjere, ali kad joj je u osamdesetoj godini došao umrli čas, nije htjela da se pričesti; bojala se je smrti i srdila se na sve, jer je morala trpjeti i umrieti. Ona je u srce usadjivala djeci težnju za sjajem i častima. Lavu Nikolajeviću bješe jedanaest godina, kad je došao k teti. Najstariji [266]brat Nikolaj otišao je iz Petrograda u kazansko sveučilište; Sergej i Dmitrij polazili su godine 1842. matematički fakultet, a Lav godinu dana kasnije udje u fakultet za iztočne jezike.

Lava je za maturu pripremio neki profesor estetike u kazanskom sveučilištu, no Lav ostade samo godinu dana vjeran filologiji. Neuspjeh prelaznoga izpita iz prvoga tečaja u drugi ponuka ga, da odabere drugu nauku. Lav je doista sve učinio, da ne smiri izpita. On je mnogo manje polazio predavanja, nego plesne dvorane bogatoga plemstva; pridružio se je klubu tako zvanih aristokrata, pa je u krugu veselih drugova obilato srkao iz čaše mlade slobode. Razumije se, da ovi aristokrati nisu stekli ljubavi ostalih djaka. Neki drug opisuje Tolstoga, pa veli, da mu se ne svidja njegova afektovana hladnoća, njegova čupava kosa i priezirni pogled. Već u ono doba Tolstoj je slabo cienio »znanost«; rugao se najvećim pjesničkim djelima, jer su pisana u stihovima, koji su tek okovi mislî; povjest je proglasio za zbirku bajka i često glupa sitna detalja. Cielo sveučilište kao »hram znanostî« držao je za zavod bez svrhe i koristi u gradjanskom životu. Zato je slabo učio za izpite, te se je bez uspjeha podvrgao prelaznomu izpitu za pravni odjel. Kazansko je sveučilište imalo samo jednoga profesora, koji se je svidjao Tolstomu, a to bijaše profesor prava Majer. Već za rana počela su Tolstoga zanimati filozofijska pitanja. Poslije naukâ u Kazanu podje Tolstoj na praznike na ladanje, pa je u toj zgodi uzeo proučavati stare i nove filozofe, baviti se oko starinske i moderne književnosti nadajući se, da će tako naći pravac za tečaj svoga života. Može se reći, da su značajne crte Nikolaja Irtenjeva, junaka njegova prvienca, bitna svojstva samoga pisca. »Odkrivanje novih misli« osnovna je crta u značaju Irtenjevljevu i po tom piščevu. Ure i ure znao bi on sjediti i razmišljati, prelazeći od pitanja do odgovora, a od odgovora do pitanja, dok se ne bi sasvim izgubio u guštari idejâ.

Braća ostaviše sveučilište i grad, a Lav ostade sam. On je težko podnosio ovu osamu. Pa kako ga nije privlačila grana nauke, kojoj se je posvetio, i kako ga briga za život nije gonila [267]na to, da odabere koje zvanje, ostavi Kazan, napusti nauke i ode u Jasnu Poljanu, koja mu je zapala kao nasljedje. Ovdje htjede započeti nov život zajedno s rodjakom Jorgolskom.

S velikom nadom i snažnim zanosom lati se mladi vlastelin posla. Veselilo ga, što je gospodar tolikih ljudî, kojima će biti savjetnik i otac. U ovom svojem carstvu htio je vladati prema svojim idealima. On nadje imanje zapušteno, a uzrok odkrije u nevolji seljakâ i u nepouzdanosti starostâ i upraviteljâ. Tu je bilo prilike raditi za druge. Tolstoj se sa svom dušom dade na zvanje gospodarsko, stade pohadjati svoje seljake na radu i u kući njihovoj, poče ih svjetovati i pomagati sve u misli, da svoju nasliedjenu sreću podieli s dobrim ljudima, koji gotovo kao životinje življahu u duševnoj tmini, jadnosti i nečistoći. Mladi se pregalac nadaše, da će za koju godinu doskočiti svim ovim nevoljama. Ali i najveća volja nije mogla u kratko vrieme popraviti griehe stoljećâ. Seljaci nisu shvaćali svoga mladog dobročinca, pa su se u svojoj zasukanosti opirali njegovim savjetima. I njega presvoji neki stid. Oni, koje je htio usrećiti, pod teretom nasliedjenih mana bili su kao bezćutni, pa se uvjeri, da je istinu rekla njegova tetka: »Lakše je sreću naći, nego ju drugima pribaviti.« 

Tolstoga opet presvoji želja za znanjem, i prije nepoznata težnja za kojim zvanjem stane se u njega buditi. Zato se devetnaestgodišnji vlastelin godine 1847. oprosti sa Jasnom Poljanom i tetom, pa podje u Petrograd. Sam nije znao, što želi. Dva su puta bila pred njim: ili će u vojsku i krenuti na Magjare (1848/49.), ili će nastaviti i dovršiti nauke, pa uljezti medju činovnike. Sin grofovske obitelji mogaše lako postići i jedno i drugo. Neko je vrieme snovao, da podje u gardsku kavaleriju, ali u njega iznese pobjedu želja za znanjem, te on opet podje učiti pravo. Zanemareni izpit u Kazanu valjalo je sada u Petrogradu nadoknaditi, i on doista strpljivo izdrži dvie stacije kaznenoga prava, ali ga onda ostavi dobra volja. Došlo proljeće, koje je i onako na sjeveru kratko, pa kako je bio za život bezbrižan, ode opet u Jasnu Poljanu, gdje je sve sjalo u proljetnim bojama.

[268]

Lav je iz Petrograda poveo sa sobom nekoga glazbenika Rudolfa, čovjeka zapuštena, i stane sa strašću proučavati glazbu, osobito Beethovena. Rudolf, Lav i brat Sergej živjeli su pusto u Jasnoj Poljani, Sergej je osobito ljubio cigane, pače se kasnije i oženio nekom cigankom, pa malo što nije i Lava zaveo, da to isto učini. Dvie godine proživjeli su oni u igri i lovu, u šumu i buci. U to dodje iz Kaukaza, gdje je služio kao častnik, brat Nikolaj. On stane nagovarati Lava, da potraži mjesto u vojsci, ali Lav ga ne htjede poslušati. Tolstomu se više svidjaše na veselom imanju i uz igraći stol u Moskvi, živući ovako od dana u dan. No jedne večeri proigra Tolstoj više, nego bi smio, pa odluči poći s bratom u Kaukaz, na koji je mladež ruska gledala kao na čaroban sviet, kakvim su ga opjevali Puškin i Lermontov. Nesretna ljubav i opustjela kesa gonila je tisuće mladićâ u onaj kraj, ali je gotovo svatko odlazio odanle — razbitih nada.

S proljeća godine 1851. ostavi Tolstoj zavičaj, u kojem se je nauživao do sita. No na put krene i opet bez prave svrhe; jer Lav nije htio da po bratovoj želji udje u vojsku, već je naprosto namjeravao pobjeći iz dotadašnjih svojih prilika. U početku juna dodje onamo. Dva ljetna mjeseca proživje u Pjatigorsku i kazni se sada sâm za moskovske dane oskudievanjem. U seljačkoj maloj izbi najmi stan, odreče se sviju ugodnosti, samo da bi mogao što prije namiriti dugove, kojih je mnogo ostavio u Moskvi.

I ovdje se približi Tolstoj k seljaku; za druga odabere kozaka Jepišku, koji poznavaše zemlju i ljude, pa se stane skitati po lovu i risati za sebe razna mjesta i glave. Vraćajući se jedared iz lova, sretne rodjaka Iliju Andrejevića Tolstoga, pobočnika generala Barjatinskoga. Ilija zovne mladoga Lava k sebi i nagovori ga, da stupi u vojsku kao dobrovoljac. Lav se sada rieši, samo je bilo spoljašnjih zapreka; zaboravio je na ime svoje spise doma, pa je bilo muke dobaviti ih, a bez spisâ nije se ništa moglo urediti. Trebalo je strpljivosti i spremati se za junkerski izpit. Napokon prispiju potrebni spisi. On se podvrgne izpitu u Tiflisu i u jesen godine 1851. unidje u [269]laku artileriju kao junker. Njegova (20.) brigada bila je u kozačkom selu Starogladovu na lievoj obali Tereka blizu grada Kizljara. Starogladov leži na proplanku, a stanovnici mu se kozaci bave ribanjem i prodajom vina. Čerkesi stanovahu na drugoj obali, pa i ako nisu bila plemena ovih krajeva najopasnija, opet se nisi mogao pouzdavati u njihovu miroljubivost. Ruska se vojska nije nikada mogla podavati miru, jer je u Kaukazu već desetke godina trajalo neprekidno čarkanje. Tolstoj je s vojskom nebrojeno puta obilazio po predjelu i jedared malo što nije život izgubio u tatarskom zarobljeničtvu. To je Tolstoj kasnije vjerno opisao u »Kaukazkom zarobljeniku«.

Ovdje upoznade Tolstoj prirodu brdjanâ i osobito biće ruskoga vojnika u kaukazkim predjelima. Tolstoj se je oslobodio od stare predaje, da je Kaukaz kao »obećana zemlja za nesretne ljude svake ruke«, ali promjena mjesta, nova okolica i drugovanje s ljubljenim bratom povoljno utjecahu na njegovu dušu. Ovi duboki dojmovi prirode, taborskoga života i seljačkoga svieta izazvali su u mladoga čovjeka želju, da stvara, pa tako izadju njegovi prvienci: »Djetinjstvo«, »Jutro nekoga vlastelina«, »Navala«, »Dječačtvo« i »Mladost«. Sva ta djela više su osnovana na doživljajima, nego na mašti, te pokazuju neobičnu samostalnost. Nijedan ruski pisac ranijih decenija nije slobodniji od velikih romantičnih pjesnika domovine nego Tolstoj. On prekida niti romanticizma, na prirodu gleda drugačije; čovjek mu je manje nosilac vanjskih sudbina, nego sviet za se, te on s ljubavlju prati njegov razvoj i volju. Pjesnika našega na Kaukazu najviše zanima, kako se je brdjanin bez okova evropske naobrazbe razvio u slobodi velike prirode, koje promjene prolazi sin naobražena naroda na ovoj medji Evrope i Azije, kako se podaje novim okolnostima, kako ih ljubi i mrzi, kako napokon otupljuje s jednolična života. Tolstoj gleda na Kaukaz kao realist.

9. jula 1852. godine posije Tolstoj »Djetinjstvo« u Petrograd Nekrasovu, da ga uvrsti u »Suvremenik«. Nestrpljivo je Tolstoj očekivao odgovor, a kad stiže, bijaše pun priznanja i nade u budućnost. Samo je žalostilo pjesnika, što mu Nekrasov [270]nije mogao dati nikakova honorara. Već u prvom djelu odkrila se je piščeva silna — iskrenost. Uz djetinjstvo, dječačtvo i mladost htio je Tolstoj opisati i muževno doba, ali nije ove namjere izpunio. Tolstoj je po gdjekoju crtu u pripoviedanju života Irtenjevljeva dakako prikazao drugačije, nego što su baš bili njegovi vlastiti doživljaji. No prirodjena ćud i nagnuća u Irtenjeva odgovaraju pjesniku samomu. Anatomija duše već u ovom prviencu pokazuje, da ju je napisao velik i snažan pjesnički talenat. Kritika je ova tri djela o dobima ljudskim rado izporedjivala u petdesetim godinama s Lermontovljevim »Junakom našega vremena« i Gončarovljevim »Oblomovom«, no ima razlika u tom, što Tolstoj ide samo za tim, da kaže — istinu, ma stajala života! I u »Jutru nekoga vlastelina« može se reći, da je junak Nehljudov — sam Tolstoj.

Uspjeh prvih djela bio je tako zamašan, da je Tolstoj postao slavan; svi književni tabori divili su mu se radostno, bez zavisti i bez uvjeta. Annenkov izjavi svoju priznaju već onda ovako: Po onom, što do danas imamo od njega, brojimo Tolstoga s podpunim uvjerenjem medju prve naše pripovjedače, stavljamo ga o bok Gončarovu, Grigoroviću, Pisemskomu i Turgenjevu, uz imena, koja će za cielo vjekovati u pameti čitateljâ i u povjestnici ruske književnosti!

Mladi častnik Tolstoj boravio je u Kaukazu samo nešto preko dvie godine, od ljeta 1851. do jeseni 1853., ali se je novi sviet kosnuo njegove pjesničke mašte tako, da je u ovo kratko vrieme stvorio nekoliko liepih djela. Sve mu je u Kaukazu bilo novo, priroda, ljudi, običaji. Ravnicu srednje Rusije zamienio je Tolstoj ovdje visokim planinama, otmeni sviet salona izmienio je krugom ljudî, kojima bijaše kultura nepoznata, iz ukočenih družtvenih pravila zašao je u običaje, u kojima bijaše podpuna sloboda i prirodnost. Godinu dana živio je Tolstoj punim životom svoje vojničke i kozačke okoline: čas na obhodima, čas u lovu, sad uz gozbu, a sad kraj ognjišta proste kozačke kuće.

Tolstoj u prvim djelima nije tek po slučaju za pripoviest odabrao oblik, u kojem govori u prvom licu; ovaj oblik bješe [271]nuždan, jer on pripovieda samo ono, što je sâm opazio i proživio, pa se već u prviencima vidi nezavisnost i samostalnost. On sve gleda na svoje oči, ne zaveden tudjim predstavama, a promatra s jednakom oštrinom malo i veliko, važno i neznatno, dapače za njega i nema razlike izmedju bitna i nebitna. Njegovo je pjesničko zrcalo baš kao i priroda, koja ne poznaje ljubavi ni mržnje. Četiri su pripoviesti njegove, kojim je sadržaj crpen iz Kaukaza. »Navala« je napisana g. 1852., »Sječu šume« svršio je god. 1855. usred sebastopoljske vojne, »Susret u odjelu s moskovskim znancem« potječe iz g. 1856., a najveća od kaukazkih pripoviesti objelodanjena je istom godine 1863. u »Ruskom Vjestniku« pod nadpisom »Kozaci«. Prve su tri pripoviesti prema četvrtoj kao studije prema dotjeranoj slici. U »Navali« riše pisac više rusko vojničtvo, koje polazi u Kaukaz, da steče odlikovanja. Prosti vojnik ne zna za takove pobude. U »Sječi šume« prikazana je povjest ruskoga prostoga vojnika u Kaukazu. Treća pripoviest »Susret« iznosi na vidik osobit slučaj, kako otmen mladić iz priestolnice dolazi u najniži sloj kaukazke vojske. Tolstoj je kasnije često prikazivao, kako kulturni čovjek propada na najniže svrži. U »Susretu« upoznajemo tip takova čovjeka, dosta običan u ruskom plemstvu. Iz sva tri djela progovara čovjek, za koga je moralno usavršenje zadnja zadaća pojedinca i cjeline. Kulturni sviet, koji je pisac upoznao u Petrogradu, Moskvi i Kazanu, uništava sreća, zatomljuje sve dobre pobude, ubija obće dobro. Ondje, gdje je čovjek bliži prirodi, nalaze se vrela sreće i zadovoljstva. Zastupnici družtva prožeti su težnjom za sjajem, čašću i bogatstvom, vrlina im je samo krinka u prigodi. Naprotiv u puka živi dobrota, puk ne teži za blistavom taštinom, hrabar je, prezire smrt, radi plemenito. Zato nam i valja u puku tražiti priliku, da se usavršimo. Ova dobra svojstva ruskoga puka iznosi nam pred oči pisac u kaukazkim slikama.

»Kozaci« su kruna ovih kaukazkih pripoviesti. Tolstoj veli, da je to pripoviest iz godine 1852. U Oleninu je lako prepoznati pojedine crte samoga pisca. Olenina neprestano muči misao o moralnom usavršivanju. On iskreno izpitava svoju [272]savjest, pa nastoji ukloniti sve, što je slučajno poprimio od kulturnoga svieta. U puku nalazi uvjete sreće, samo što na žalost osjeća, da je nemoguće povratiti se k jednostavnim vrlinama puka. Sreća je u tom, da živiš za druge. Jedna je misao o potrebi usavršivanja, a njoj je posvećena analiza duševnoga života Oleninova. Druga je misao, da samo puk znade za prave kreposti, a to potvrdjuje u pripoviesti krasna karakteristika ljudi pučana, zastavnika Ilije Vasiljevića, njegove žene Ulitke, hrabre kozakinje Lukaške i kozaka Jeroške. Pripoviest teče bez ikakova naduvanja, pisac je ovdje napustio pripoviedanje u prvom licu, te prvi put potiskuje u zaledje vlastite doživljaje i iznosi tudji život. »Kozaci« su svakako najzreliji plod prvoga književnog perioda u Lava Tolstoga.


III.

Nemirna duša goni Tolstoga, da se opet vrati kući. Politički su zamršaji medjutim izazvali vojnu. Na 18. maja 1853. Menšikov, carski poslanik, prekide diplomatijske sveze s Turskom. Već 31. maja javi Rusija sultanu, da će prisvojiti dunavske kneževine, te 2. jula priedju ruske čete Prut i zaposjednu Maldaviju. Omer-paša podje im u susret. 28. oktobra priedje on kod Vidina rieku Dunav, pa dok su evropske vlasti razpravljale o tom, kako će se vladati prema caru Nikolaju, 4. novembra 1853. naviesti Turska Rusiji rat. Dogodjaji su se razvijali veoma brzo. Već 30. novembra razbije ruski admiral Nahimov tursko brodovlje kod Sinope. Pobjeda Rusâ potakne zapadne vlasti na odpor, te združeni Francuzi i Englezi navieste Rusima rat. Bio je to krvav rat, komu je povjest po pozorištu dala ime krimskoga rata i koji je začudjenoj Evropi s groznom jasnoćom prikazao, da je Rusija bila u unutrašnjosti slaba. Nikolaj I. umre 19. februara (2. marta) g. 1855. u šestdesetoj godini. Dan prije još je dobio viest, da je Liprandi (18. februara) kod Eupatorije doživio poraz od Turaka. Vas izmučen od boli, preko volje liečnikâ, kod ciče zime car [273]ovrši smotru, te ga na po mrtva odnesu u zimnji dvorac. Njegov osobni liečnik nazva njegov postupak samoubistvom.

Lav je još prije sukoba molio, da bude premješten k onomu dielu vojske, koja je s Gorčakovom bila na Dunavu. Zimi godine 1853. bio je Tolstoj opet u Jasnoj Poljani, gdje su živjeli tetka, sva braća i prijatelj njihov Perfiljev. Istom poslije kratka boravka u zavičaju podje preko Bukarešta k dunavskoj vojsci. Uspjeh Gorčakovljevih četa bijaše neznatan. U prvim mjesecima godine 1853. uzalud, su se trudile, da potisnu Turke iz Kalafata s ove strane Dunava. A 4. novembra podje smjelomu Omer-paši za rukom, da se ustali na sjevernoj obali Dunava i da suzbije Ruse kod Oltenice. Medju ranjenim častnicima bijaše i Tolstoj.

Od konca aprila do jula g. 1854. bijahu ruske čete pod zidinama Silistrije. No hrabri Musa-paša i vješti pruski artilerist Grach odbiju sve navale Rusâ i prisile ruskoga vojskovodju, da uzmakne s vojskom preko Pruta. Od Silistrije dodje Tolstoj u Jassy, a odavle u Krim, u Sebastopolj. Sebastopolj bijaše najbolja pomorska utvrda na obalama Crnoga Mora, pa su se saveznici morali jedanaest mjeseca natezati s ruskom uztrajošću i hrabrošću, dok su presvojili ova vrata južne Rusije. 5. septembra počnu se saveznici ukrcavati. Ruskom je vojskom upravljao Menšikov. Da osujete navalu s morske strane, Rusi 23. septembra potope sve svoje brodove u luci. Dok su se saveznici borili, da se primaknu, okruži vješti obrstar Totleben tvrdjavu utvrdama i bedemima. Neprijatelji su neprestano pucali na tvrdjavu; pa istom kad su Rusi izgubili mnogo ljudi, bili lišeni hrane i vojska njihova već podpuno sustala, poslije strašna juriša 27. augusta g. 1855. budu Rusi napokon prisiljeni na predaju. Hrabrost i požrtvovnost ruske vojske, pomorske i kopnene, s čudom su priznavali i dušmani. Vojnici su neumorno izvršivali naloge Totlebenove; sve je radilo oko utvrdâ grada, svi stanovnici, zaneseni ljubavlju domovinskom, podpomagali su vojsku; djeca i žene takodjer nisu se izbavile; dapače kažnjenici, oslobodjeni tamnice, natjecali su se u požrtvovnoj pomoći. Nedjelje i mjesece lebdjela je smrt nad [274]ulicama grada. Bombe i zrna zviždahu zrakom. Neprekidna pucnjava otimaše stanovnicima mir.

Tolstoj bijaše dionik sviju ovih pogibelji. Njegovo mjesto bijaše najopasnije, na četvrtom bedemu: nije bilo ure bez smrtne pogibelji za posadu. Pa ipak je pjesnik našao zgode za prvu sebastopoljsku pripoviest (Sebastopolj u decembru). Drugovi su ga ljubili i štovali, bio je valjan vojnik i dobar, veseo drug. Dok su se čete najviše patile, čitala je Rusija, sva u zanosu, pjesnički opis njihova junačtva u radnji jednoga od suborilacâ. I cara Nikolaja zanese djelo mladoga častnika, dapače on zapovjedi, da maknu ovoga darovitog vojnika s četvrtoga bedema i da paze na njegov život. Tolstoga u maju premjeste u Belbek i učine ga ondje zapovjednikom gorske baterije. I ovdje je Tolstoj dospio napisati »Sebastopolj u maju« i usred ratne buke dovršiti »Sječu šume« iz kaukazkih uspomena.

Dne 4. (16.) augusta 1855. vodio je svoju bateriju u kreševu kod Černe. Malo prije toga dodje u Krim barun Vrevski, donesavši Gorčakovu od cara poruku, da odmah sazove vieće i onda izvrši njegov zaključak. Bojno vieće odredi, da se pokuša pozicija saveznikâ na jugu i iztoku Sebastopolja razbiti pobočnom navalom. No general Faucher ponovno odbije ruske čete i osvoji obalu rieke Černe zajedno s mostom za ledjima Rusa. Nesretna epizoda u ovoj krvavoj bitci odlučno se dojmi sudbine mladoga Tolstoga. Zaveden krivo razumljenim nalogom vieća pokuša general Read, da učini Juriš na Fedjuhinske visove, te je s više vratolomnosti nego uvidjavnosti gonio svoje hrabre pukovnije u sigurnu smrt. Nekoliko dana iza toga pjevale su čete sebastopoljske pjesmu rugalicu o nerazumnom postupku svojih vodja, a po tiho se govorkalo, da ju je spjevao Tolstoj, glasno dakako nije ga smio nitko pomenuti. I doista Tolstoj bijaše sastavitelj. Pjesma nastade u taboru, slučajno, kao ideja cjeline. Častnici su baterije posjedali oko ognja, pa se porodi misao, da svatko štogod zapjeva. Svatko je morao po redu sastaviti po strofu. Ali im ne podje za rukom sklepati valjanu pjesmu, vriednu, da se zapamti. Drugi dan donese Tolstoj drugovima svoj sastavak. On ju pročita uz obće [275]klicanje, zbor ju odpjeva veselo, i za čas bijaše u ustima sve posade sebastopoljske.

Počevši od 5. (17.) augusta trajale su navale gotovo bez prekida, tako da Rusi nisu imali vremena, da popravljaju razorene utvrde, pa se je već znatno umanjio i broj braniteljâ. Pošto je 25. augusta (5. septembra) grozan bombardement trajao vas dan i noć, poharao grdnu silu, 5000 Rusa na bedemima i u gradu usmrtio, započne se 28. augusta (8. septembra) upravo o podne glavni juriš. Ob noć se odluči sudbina strašne bitke. Što je još od ruskih utvrda bilo u rukama ruskim, zapovjedi Gorčakov, da se razprska u zrak.

Tolstoj je neprekidno bio kod vojske, pa je prošao sve muke obsade na svojem mjestu kao zapovjednik gorske baterije. Na dan odlučne bitke stajao je medju hrabrim braniteljima utvrdâ, a ob noć ode i Tolstoj s četama, koje su morale ostaviti grad. Zapovjednik artilerije Kryžanovski naloži Tolstomu, da iz izvješćâ artilerijskih častnika sviju bastija sastavi obćenit izvještaj, koji je onda odnio u glavni grad. On je na ime odmah poslije krvavih dogadjaja 28. augusta (8. septembra) kao kurir poslan u Petrograd. No prije nego se je kobna godina dovršila, on se zahvali. Odloži mač, da se prihvati — pera.

Svjetski dogadjaj duboko se dojmi Tolstoga. Ovdje je bilo ratovanje drugačije nego u Kaukazu, ovdje je vriedila inteligencija, koliko i hrabrost, ako ne i više, ovdje je on poslušnost, ljubav prema domovini, zanos našao u prostoga vojnika i u naobraženoga častnika. Pa ako je i ovdje zamietio lakomost, slavičnost i taštinu uz hrabrost i požrtvovnost, — ovdje je opreka, koju je pjesnik našao u Kaukazu, uzmakla pred zajedničkim predmetom zanosa: pred domovinom. Tolstoj opet prikazuje, što je vidio i doživio, na oko bez umjetničkih namjera. Ništa mu nije dobro, ništa zlo; on ne potiče na hrabrost crtajući junačka djela, ne odvraća od zla prikazujući grozotu; ljudi mu ne mogu biti ni zlotvori ni junaci u pripoviesti. Njegov je junak — istina. Tolstoj je odabrao tri momenta: vrieme razvoja — u »Sebastopolju u decembru«, vrieme [276]preobrata — u »Sebastopolju u maju« i vrieme tragičkoga svršetka — u »Sebastopolju u augustu«.

Veliko umiranje u Sebastopolju poučava pjemika, kako je ništav život pojedinaca prema cjelini, prema vječnim idejama. On je uvidio, da se narodi ne mrze, nego ih dovode do sukoba zablude njihovih vodja. Za primirja Rus i Francuz obće kao prava braća. Puk trpi s toga, što ljudi ne uvidjaju onih blaga, koja se u njega kriju. Dapače častnik ne cieni hrabrosti u svojih vojnika. Tako se opet povraća Tolstoj k svojoj omiljeloj ideji.

Došavši Tolstoj u Petrograd proveo je prvu noć pod krovom I. Turgenjeva, koji ga je cienio i gostoljubivo mu otvorio svoj dom. Za Tolstoga je poslije ratnih napora imala priestolnica dvostruki čar. Gozbe i karte, cigani i ciganke zadržavahu ga dugo u noć. No ovaj bučni život ne otudji ga knjizi, a Turgenjev bijaše mu najbolja veza s književničkim krugom oko »Suvremenika«. Iz godina 1856. i 1857. imademo slike dviju skupina, koje prikazuju Tolstoga usred drugova književnika. Na obje slike nahodimo Grigorovića i Turgenjeva, na prvoj osim toga Gončarova, Družinina, Ostrovskoga, a na drugoj Nekrasova, Sologuba i Panajeva. Najveći je ugled imao Turgenjev. U sastancima bijaše Tolstoj rodjeno protuslovlje. Tako je jednoć dokazivao, da je Shakespeare — mažikarta.

Pored »Mladosti« (g. 1856.) objelodani Tolstoj u ovo doba svoga kratkog boravka u Petrogradu iz pobude gradskoga života »Markerove zapiske«, »Dva husara«, »Mećavu« i »Alberta«. U prvoj pripoviesti prikazuje moralno propadanje mlada čovjeka liepih sposobnosti u vrtlogu priestolničkih bekrija. U »Dva husara« crta opreku dvaju perioda vremena i njihovih ljudi, koji su jednaki u svojoj pokvarenosti. »Mećava« je opis puta, koji pripovjedač za strašne zimske noći prevali od jedne postaje do druge u zemlji donskih Kozaka. »Albert« je (1857.) osnovan na pjesnikovu doživljaju, a junak je pripoviesti — glazbenik Rudolf, koga je Tolstoj poveo sa sobom u Jasnu Poljanu. »Albert« se više, nego »Dva husara«, primiče obliku novele.

[277]
IV.

U januaru godine 1857. javi Tolstoj svojim prijateljima, da je odlučio poći u Pariz. Trajalo je još mjesec dana, dok ga je mogao pozdraviti krug Rusâ, koji se je oko Turgenjeva sakupio u francuzkoj priestolnici. U Njemačkoj se je Tolstoj malo zadržavao, već 17. februara nalazimo ga u Parizu, gdje je ostao jedno sedam nedjelja. Ondje je nastojao upoznati život u svim pojavama, pohadjao je Sorbonnu, a nije se bojao gledati smaknuće s pomoću guillotine. U aprilu i maju preleti Italiju. Nigdje u pjesnikovim djelima ne nahodimo svjedočanstva o dojmovima Rima i Italije. Dublje ga se dojmi Švica sa svojim stanovnicima raznih narodnosti. U junu stigne onamo, pohodi sva glavnija mjesta i uzpne se na neke visove Alpa. No svagdje ga najviše zanima čovjek i njegova patnja. Kad je ostavljao Švicu, da se vrati u domovinu, već je nosio u kovčegu rukopis nove radnje »Luzern«. I ovdje se prepleće mašta i istina. Pjesnik nam opisuje, da ga je opet obuhvatila sumnja, dapače očaj poradi svega, što pod imenom civilizacije hini napredak čovječanstva. Govori se o nekom Tirolcu, koji uz guitaru pjeva pred hotelom, a Tolstoj ga na užas sviju gostiju zovne k stolu u veliku dvoranu na čašu vina. Putujući Zapadom Tolstoj nije našao, što je tražio, nije odkrio odgovora na sva pitanja, koja su ga mučila.

Na koncu ljeta evo Tolstoga opet u Jasnoj Poljani. Oko sredine oktobra preseli se s bratom Nikolajem i sestrom Marijom u Moskvu, gdje je mnogo obćio s pjesnikom Fetom. Tolstoj je mnogo vremena provodio u dobru družtvu uz ples i šampanjac, a u zlu družtvu uz karte, pijanke i ciganice. Uza to se je Tolstoj mnogo bavio gimnastikom, koja je upravo ušla u modu. O podne si ga mogao redovno naći u dvorani za gimnastiku, odjevena od glave do pete u trikot. I inače bijaše Tolstoj uzor modnoga kavalira. Svoj moskovski boravak prekide Tolstoj kratkim putovanjem po tudjini. Novom željeznicom krene preko Varšave u Pariz, a odavle u Dijon. Ovdje iz svojih uspomena napiše crtu »Albert«.

[278]

O božiću je Tolstoj opet bio medju svojima doma. Poslije nove godine malo što ne zaglavi u lovu na medvjede. Naletio medvjed na njega, stao ga grizti u čelo i lice, no na viku pogoničevu medvjed se preplaši i ostavi Tolstoga na sreću još živa, ali nemilo izmrcvarena. Godinu 1858. i 1859. provede Tolstoj što u divljoj zabavi, što opet u radu. Samo silna snaga spasi njegov talenat od propasti. U pripremi za odlazak sastavio je zadnji dio »Triju smrti«, smrt drveta. Iz Moskve bi po gdjekad odlazio na imanje i u Petrograd. Pod konac godine 1859. pohodi Turgenjeva na Spaskom imanju. Došavši poslije toga na Jasnu Poljanu, dade se opet na gospodarenje. U isto doba na žalost počela se njegova težka briga oko brata Nikolaja, koji je Lava ljubio kao sina. Nikolaju je prietila sušica, te se sva obitelj ljuto zabrine. Napokon ga braća nagovore, da podje za granicu, a jedan će od braće s njime. Čuvši za to Turgenjev ponuka ih, da dodju u Soden kraj Frankfurta, gdje je sâm boravio. Nikolaj podje sa Sergejem na put u Soden. Sestra i Lav ostadoše doma, ali ne imahu mira, te tako ode i Marija sa troje djece, a doskora čuvstvo osame otjera i Lava.

Lav odluči poći na velik put po Evropi sa znanstvenom svrhom, hoteći na ime da upoznade pučki život po Evropi i metode za pučki uzgoj. Od knjigâ osobito ga zanimahu Auerbachove novele. Dne 5. jula stigne morem u Stettin, a odavle krene u Berlin, gdje ga je čekala sestra Marija. Dočim je Marija otišla u Soden, ostane Lav nekoliko dana u Berlinu, gdje je pohodio galerije i predavanja Droysenova i Du Bois-Reymondova. Odavle podje u Lipsko, a onda u Draždjane, gdje pohodi Auerbacha, zatim ode u Kissingen, gdje se upoznade s Fröbelom, sinovcem čuvenoga osnivača »zabavištâ« za djecu. Ova su dva čovjeka mnogo utjecala na njegovu odluku, da osnuje doma pučku školu. U to doba počeo se Tolstoj takodjer diviti — Lutheru.

Iz Sodena su dolazili crni glasovi, liečnici su svjetovali, da Nikolaj podje u Italiju. U to dodje sâm Nikolaj sa sestrom u Kissingen k Lavu. Odavle krenu braća u Frankfurt, gdje je [279]sebi po svoj prilici dobavio Lav sliku Schopenhauerovu s njegovim podpisom. Njega su djela Schopenhauerova od prije privlačila.

Za kratko vrieme, za mjesec dana umre Nikolaj u Hyèresu kod Nizze u naručaju Lavovu. Lava se to dojmi upravo užasno, te nije mogao duže izdržati u Nizzi, nego u početku novembra primirivši se malo podje preko Marseillea u Ženevu.

Još punih šest mjeseca proučavao je Lav po gradovima Evrope. Najprije podje u Italiju: Livorno, Firenza, Rim, Napulj bijahu postaje ovoga puta, koji je trajao od decembra 1860. godine do početka januara g. 1861. Iza toga podje u Pariz, gdje je promatrao ljude. Pod konac Februara pohodi London, pazeći najviše na škole i na život svjetine. Na povratku se zadrži u Bruselju, gdje nadje Proudhona, braniča demokratske republike, i poljskoga historika Lelewela. U Rusiju se vraćaše opet preko Njemačke. Bio je u Weimaru, pohodi Gothu, Eisenach i Jenu poradi zabavišta. U Berlinu potraži Diesterwega, sina poznatoga pedagoga. Poslije pet mjeseci evo ga opet u domovini. Preko Petrograda i Moskve povrati se 10. maja u Jasnu Poljanu, a već 12. maja predade molbenicu vladi, da smije osnovati školu. U to ga pozove Turgenjev, da dodje u Spasko, pa da će onda pohoditi susjeda Feta na njegovu imanju Stepanovci u orelskoj guberniji. Sastanak prijateljâ svrši se kobno po Tolstoga i Turgenjeva.

Turgenjev i Tolstoj nikada se nisu mogli pravo složiti, premda su obojica težila za prijateljstvom. Turgenjev je držao Tolstoga za najvećega pjesnika Rusije, na smrtnom logu piše mu Turgenjev pismo olovkom i zaklinje ga, da se vrati k umjetnosti. No Tolstoj bijaše odviše samostalan, odviše radikalan. Obćeći s prijateljima bio je nagao i nesmiljen. On je priznavao. Turgenjevu veliku naobrazbu, ali je osudjivao njegovu »težnju za efektom«. Do preloma medju njima došlo je u junu 1861. godine na imanju Fetovu, gdje se je slavio rodjeni dan domaćičin.

Gosti su se sakupili u blagovaonici u 8 sati u jutro. Domaćica sjedjaše na pročelju, a pred njom bijaše samovar, naprema njoj bio je domaćin. Uz domaćicu posjedali su [280]Turgenjev s desna, a Tolstoj s lieva. Fetovka znajući, kako se Turgenjev ozbiljno zanima uzgojem svoje (nezakonite) kćeri, upita ga, je li zadovoljan svojom englezkom guvernantkinjom. Turgenjev ju stane hvaliti i pripovjedi, kako ga je ona u svojoj englezkoj točnosti zamolila, neka odredi svotu, koju smije kćerka upotrebiti za dobrotvorne svrhe. — Sad zahtieva, reče Turgenjev, da moja kćerka svojim rukama loše odielo biednikâ odnosi kući, sama ga popravi i vrati, komu pripada.

— Pa to držite za dobro? upita Tolstoj.

— Svakako, to dobročinku dovodi u tiesan dodir s pravom biedom.

— A meni se čiqi, da razmaženo djevojče, koje na koljenima drži mrljave, smrdljive dronje, glumi pravu komediju.

— Moram Vas moliti, da ne govorite tako, zaviče Turgenjev i nozdrve mu zadršću od jeda.

— Zašto ne bih govorio, o čemu sam uvjeren? odvrati Tolstoj.

Još nije domaćin dospio, da im presieče rieč, kad već ustade Turgenjev i okosi se na Tolstoga:

— Onda ću Vas uvredom prisiliti, da šutite.

Na to se Turgenjev uhvati za glavu objema rukama i ode u drugu sobu. Za čas se opet vrati, da se oprosti s domaćinom i domaćicom, te još isti dan ode.

I Tolstoj ostavi toga dana Fetov dom, pa napiše Turgenjevu izazivno pismo. Turgenjev mu odvrati uljudno. Tolstoj se razbjesni i pisa Fetu, da prezire Turgenjeva, dapače uvriedi i Feta. U pismu Annenkovu veli Turgenjev, da nikad nije mogao pravo ljubiti Tolstoga.

I tako malo što se Tolstoj i Turgenjev nisu pobili. No na sreću piša Tolstoj Turgenjevu, da ne želi dvobojem podati hrane brbljanju, jer nema ni volje ni uzroka, da razveseljuje sviet skandalima.

No razpra se ne svrši. Polazeći doskora u Pariz, dočuje Turgenjev u Petrogradu, da Tolstoj razprostranjuje a Moskvi kopiju lista, koji je pisao njemu. Taj list bijaše prenatrpan surovim uvredama, te ne preostade Turgenjevu ino, [281]nego da Tolstoga izazove — nakon težke duševne borbe. Tolstoj je medjutim mogao Turgenjeva uvjeriti, da je njegova objeda podpuno neosnovana, da je ona viest sasvim izmišljena. Turgenjevu pane kamen s grudi. Svakako su njihove naravi bile odviše oprečne za prijateljevanje. O književnoj takmi ne može biti govora, jer u Turgenjeva nije bilo zavisti ni za liek. No ni do izražena neprijateljstva nije moglo doći medju njima, Turgenjev je bio odviše plemenit, a Tolstoj previše kršćanin, da bi se to moglo dogoditi.

Godine 1878. ponudi Tolstoj za deset godina starijemu Turgenjevu pismenu pomirbu, a Turgenjev ju iz Pariza objeručke prihvati, te od onda započne se medju njima srdačna korespondencija. Za tri mjeseca poslije onoga pisma pohodi Turgenjev Tolstoga u Jasnoj Poljani. Iza toga Tolstoj više puta potraži Turgenjeva u Spaskom, kako je i Turgenjev češće dolazio u Jasnu Poljanu. Turgenjev je samo žalio, što je Tolstoj ostavio umjetnost, te je njegov preobrat držao za zabludu. Kad je g. 1883. Turgenjev umro, bio je Tolstoj upravo poražen s gubitka čovjeka, koji je bio tako nježan i pun ljubavi kao malo tko.


V.

Kad se je Tolstoj vratio doma, bilo je kmetstvo (g. 1861.) već dokinuto, pa je plemstvo i seljačtvo čekala težka zadaća, da se snadje u novim okolnostima i da uredi putove za budućnost. Plemstvo ponajviše nije pristajalo uz dokinuće kmetstva, samo malen broj vlastele dao je seljacima slobodu već prije zakona, kako je na priliku uradio Tolstoj. Odkupom su upravljali plemići, koje je vieće kao »posrednike mira« odredilo. Posrednikom mira postade i Tolstoj u svojem kotaru, pa se je u tom svojstvu pokazao odanim prijateljem puka. Nakon nekoliko godina (god. 1868.) uvjeri se Tolstoj, da je emancipacija kmetova doniela i zla, jer je prenaglo uvedena, prije nego je kao u zapadnoj Evropi proizišla iz zahtjeva puka i iz nužde. Medjutim kao posrednik mira radio je tri godine [282]i pol sa svim marom; da doskoči siromaštvu, mogao mu je dostajati zakon, no da ukloni neznanje, valjalo mu misliti na školu. Tako on godine 1861. otrori u Jasnoj Poljani svoju školu. Do g. 1863. bavio se Tolstoj samo oko škole. U kotaru je stao osnivati nove škole, dok ih nije bilo dvanaest, a uviek je tražio nove metode i poučavao sâm u raznim predmetima ne ušteći sebi ni časka za odmor. Razumije se, da je polazak škole bio za djecu bezplatan. U početku su dolazila samo djeca iz Jasne Poljane, no doskora navrvje djece i iz drugih sela. Poučavajući djecu dodje Tolstoj do resultata, da je sav dotadašnji postupak u obuci bio na nevaljalu putu, pa zadrži samo dvie točke od svega, što je po Evropi vidio: na ime metodu parizkoga glazbenika Chereta i što veću upotrebu staroga zavjeta. Ovako zadje Tolstoj na široko polje pedagogijskih teorija, pokrene pedagogijski list »Jasnu Poljanu« godine 1862. List je donosio razprave, školska izvješća i u dodatku pripoviesti za djecu i puk. Osvrnuvši se na rad evropskih pedagoga pita Tolstoj: Što valja raditi Rusima? Njemu je kriterij pedagogike samo — sloboda, jedina je metoda naobrazbe izkustvo; učenik smije naobrazbu i odbiti, ako ga ne zadovoljava. Tolstoj drži, da se učitelj ne može stvoriti školom, kao ni pjesnik ni umjetnik. Čitanje i pisanje nisu osnova naobrazbe, to je samo vještina, dočim je naobrazba znanje činjenicâ i njihovih sveza. Po tom je čitanje i pisanje tek neznatan dio one zadaće, koju ima pučka škola. List Tolstoga iznio je svu silu novih misli o pučkoj naobrazbi. »Suvremenik« priznade, da je praksa Tolstoga izvrstna, ali za teoriju reče, da je protuslovna. U »Ruskom Vjestniku« napisa članak o tom nastojanju Tolstoga njegov prijatelj, gimnazijski profesor tulski Markov, koji uztvrdi, da je pučka škola u Jasnoj Poljani najbolja od sviju u Rusiji, ali se okosi na teorije Tolstoga. Uz neke nedostatke našao je Markov i velikih vrlina u tom pedagogijskom pokušaju, on hvali nastojanje, da se pučka naobrazba vodi na putu samostalna organična razvoja bez utjecaja vladina, svidja mu se težnja za što većom slobodom u obuci i u uredbi škole, povladjuje prirodnoj metodi, i pristaje na to, [283]da se pazi na duševne potrebe puka i da se uporedo valjano proučava njegov značaj i život. Ujedno iznese Markov svoje teze, a Tolstoj mu odgovori u obširnu članku, te za uzvrat zabilježi svoje teze, medju kojima se uči: Naobrazba je slobodna, zato je zakonita i opravdana, dočim je uzgoj silovit, pa po tom je nezakonit i neopravdan; uzgoj imade svoje porietlo u obitelji, u vjeri, u religiji i u družtvu; družtveni je uzgoj osnovan na obsjeni ljudskoga razuma. Očito se odavle razabira velika ljubav Tolstoga prema puku, trebalo je samo korak popoći, da rekne: Mi treba da idemo u školu puku! I doista Tolstoj to doskora uztvrdi ne bojeći se nikakovih prigovora. Tako je Tolstoj pošao na put Rousseauvljev. »Čovjek dolazi na sviet savršen«, reče Rousseau, a ova velika rieč nepokolebiva je za Tolstoga. No u zaključcima on je odmakao od Rousseaua. Francuzki filozof ne drži poput Tolstoga, da se čovjek uzornoj harmoniji istine, ljepote i dobrote udaljuje svaki dan i svaku uru, Rousseau ne uči, da bi se razvit, obrazovan, kulturan čovjek morao učiti u nerazvita seljačkoga dječaka, Rousseau ne veli kao Tolstoj: »Uzgoj kvari čovjeka i ne poboljšava ga. Što je koje diete pokvarenije, to ga manje valja uzgajati, to više treba mu dati slobode.« Kako Tolstoj uči, diete treba samo materijala, a podavati mu ga mora odrastao čovjek, učitelj, da se diete skladno i svestrano usavrši po vlastitom nagonu.

Ni nemir putovanjâ, ni bol za bratom, ni briga oko škole nisu mogli zatomiti u Tolstoga potrebu, da radi na pjesničkom polju. Sve ga je nukalo, da pjesnički obradi probleme, koje je sreo promatrajući život. Odavna je već Tolstoj posumnjao o vriednosti kulture; u prostonarodnom čovjeku, koji je prost od kulture, nahodio je ne samo čistija osjećanja, nego takodjer veće umjetničke sposobnosti. Za sve oblike, u kojima živu ljudi »družtva«, držao je Tolstoj, da su se preživjeli, da su izhitreni, da ubijaju sreću; pa se tako dade na to, da izpita velika pitanja čovječanstva.

U kratkom vremenu od pet godina napisa Tolstoj pet djela: »Tri smrti« (g. 1859.), »Obiteljsku sreću« (g. 1859.), [284]»Polikušku« (g. 1860.), »Kozake« (g. 1861.) i »Platnomjera« (Holstomêrъ, g. 1863.). U prvoj pripoviesti prikazuje se problem čovječje smrti, u drugoj se iznosi na vidjelo ljubav u braku, »Polikuška« prodire u duševni život jadnoga kmeta, »Kozaci« nam podaju opreku prirodnoga i kulturnoga života, a »Platnomjer« nalazi korien sve ljudske biede u pojmu vlastničtva.

Tolstoj je više puta pokušao odgonenuti tajnu smrti, no dok je prije promatrao smrt pojedince, nastoji ju sada shvatiti u njenoj obćenitosti. Kako podnosi smrt gojenac civilizacije, a kako sin prirode dočekuje konac, kako li se svršuje ono, što je neživo u prirodi — drvo? Priroda ne poznaje smrtne borbe ni smrtnoga straha. Pučanin sa svojim prirodnim osjećanjem dočekuje smrt gotovo onako kao drvo u šumi, a njegovi se domari vladaju prema njemu kao drveće prema usječenu drvetu. Drveće s ponosnijom radošću širi svoje nepomične grane u novom prostoru, a jadni poštarski sluga raduje se novim cipelama, kojih mrtvacu više ne treba. Samo čovjek, koji se je udaljio od prirode, pati, kad mu se primiče konac.

Problem braka odavna je zanimao Tolstoga, pa štogod je o tom Tolstoj pisao, u svezi je sa doživljajem. Sve ono doba, dok je živio kao neženja, čeznuo je Tolstoj za drugaricom svoga života, pa su ga usred vrtloga priestolničkih zabava i užitaka mučile sumnje, koje mu je nametala savjest. Sad se je nejasna težnja pretvorila u jasnu želju, da osnuje obitelj. On je već prevalio mlade godine, djevojka njegova izbora cvatući je rasla uza nj. On je bio prijatelj i vršnjak njezine majke, — može li biti sreće medju njezinom kćerkom i njim? Tako se je u duši piščevoj izpreplela obćenitost s osobnim osjećanjem, pa je pitanje o bračnoj sreći isto tako zanimalo srce snubokovo, kao i maštu pjesnikovu. Nije slučajno, što se imanje Mašino u pripoviesti zove »Pokrovskoje« po ljetnom boravištu obitelji Behrsove.

No Masa još nije bila njegova, pa je tako »Obiteljska sreća« u neku ruku san o budućnosti, opis onoga, što bi se jednoč moglo dogoditi kod razlike godinâ i značajeva. Poradi [285]većega kontrasta moraju se u romanu gdjekoje zbiljske okolnosti promieniti. Sergej Mihajlović od materina prijatelja postaje očevim. Dočim je Tolstoj u životu sâm, u pripoviesti svojoj slici pridaje o bok majku. Misao je piščeva jasna u pripoviesti: Sreća ljubavne omame traje samo kratko vrieme, vezana je o mlade godine, pa se s vremenom mienja u čuvstvo zahvalnosti i suvislosti. Da se možeš zadovoljiti ovom promjenom sreće, treba da si prevalio potrese mladosti. Ali promienjena sreća, nije zato manja. Ona ljubovnike ujedinjuje iznova u životu njihova djeteta. Obiteljska sreća nije bura prve ljubavi, nego trajna zajednica u brizi oko djeteta, koje drugovanju roditeljâ podaje posvetu.

»Polikuška« nam oprečava vlastelinku i biedni puk, koji je u svojoj gluposti izgubio sviest čovječjega dostojanstva, pa je izvrgnut svim hirima onoga, komu pripada dušom i tielom. Kmetstvom, neznanjem i lienošću puka koriste se upravitelj i starosta još više nego sama gospoštija. Polikuška je ubogac kmet, sluga, koji se je po želji svoje vlastelinke oženio, pa sa ženom i djetetom živi u skromnu stanu. Vlastelinka u svom hiru zaželi, da stvori valjana čovjeka od zanemarena Polikuške, koji ne može što vidjeti, da ne odnese. Vlastelinka ga pošalje jednoć sa 1500 rubalja u grad, ne bi li upravitelju dokazala, da je Polikuška ipak dobar čovjek. Polikuška odoli na putu svim napastima, ali po nesreći izgubi novac, koji je radi veće sigurnosti stavio pod kapu na glavu. Od očaja jadan se čovjek objesi, a žena mu poludi. U to se javi stari Dutlov, da je našao novčani list. Tolstoj ne želi u ovoj pripoviesti prikazati vrline prostih ljudi, nego samo njihovu biedu.

Uzrok pučke biede nahodi pisac u uvrieženom svaćanju vlastničtva. Dok jedan čovjek može za drugoga reći, da pripada njemu, dotle jedna nepravda radja drugom i stvara se poredak, u kojem jedan ništa ne radi i trati, a drugi pod prevelikim teretom stenje i pogiba. Ovu misao u pjesničkoj izporedbi izriče »Platnomjer«. To je neka vrst životinjske i ljudske basne, u kojoj se riše izrabljivanje jednoga bića na korist drugoga. Ovo je prva pripoviest Tolstoga, koja nije [286]osnovana na vlastitom opažanju. Povjest »Platnomjera« izmislio je pjesnik Stahović, pa je brat pokojnoga pjesnika priobćio gradju Tolstomu. Ovdje nam prikazuje Tolstoj sudbinu stara kljuseta, koje ljudi gone od ruke do ruke, kao da nema osjećanja, kao da nije živo biće.

Iz sviju pripoviesti čuje se glas pjesnikov: Ne vjerujte »napredku«!

»Kozaci« su Tolstoga zanimali deset godina, te pokazuju bolje, nego ikoja radnja u prvom periodu, neprestanu borbu pjesnikovu. »Kozaci« propoviedaju misao o žrtvovanju samoga sebe i o radu za druge, pa ujamčuju, da nam valja poći puku u školu. Glavni im je motiv uvjerenje, koje se slabije ili jače razabira iz sviju djela piščevih, — da je kultura neprijateljica sreće.

Škola u Jasnoj Poljani imala je ljetne praznike. Marljivi upravitelj obuke i časopisa trebao je počinka, jer je patio na duši i tielu. Stari nemir i sumnje opet su ga zaokupile, poimence ga je mučila slutnja, da boluje od sušice. Usred nastojanja za puk morila ga je već misao, da mu je sva muka uzalud, boljelo ga je, što ne mare za njegovu osnovu osobe, kojima bi to bila dužnost. U takovu stanju odluči poći preko ljetnih praznika u Samaru.

Dvoje školske djece, koja su se u školi odlikovala, povede sa sobom, kad je u aprilu ostavio Jasnu Poljanu. Najprije podje u Moskvu, da se oprosti s prijateljima i da uredi razne poslove, jer je upravo ugovarao s Katkovom o štampanju »Kozakâ«. Novaca baš nije bilo previše u Tolstoga. Ozbiljni pedagog Jasne Poljane boraveći medju drugovima u Moskvi nije se mogao očuvati od mladenačkih nagnuća, pa je jedne večeri zaigrao honorar »Kozaka«. Katkov mu dade unapried 1000 rubalja, a Tolstoj time namiri svoj kartaški dug.

To su bili zadnji trzaji uzburkana neženjskog života. Ali su već tada zlu kob pjesnikovu u Moskvi oplakivale liepe oči s većom srdačnošću, nego bi išlo samo pjesniku. Ove su suze plakale za čovjekom ljubavi.

Tolstoj je u Moskvi mnogo polazio kuću dra. Behrsa. [287]Bijaše to čovjek njemačkoga porietla, evangelik, liep i ugledan; u svojim mišljenjima bijaše originalan kao i u pojavi, odielu i manirama. Dr. Behrs je rado smišljao nove medicinske ideje, koje su bile neizvedive, no drugovi su ga ipak rado slušali, jer je bio veseo čovjek i dobar drug. Liečio je ponajviše po aristokratskim kućama, a osobito su ga voljele gospodje otmenoga svieta. Kao liečnik komandanture i teatra imao je stan u Kremlju. U kasnijim godinama postane nadzornikom vojničkih bolnica u Tuli. Potjecao je iz baltijskih pokrajina ruskih, a govorio je ponajviše francuzki. Njegova žena, rodjena Islenjev, bijaše Ruskinja pravoslavne vjere. Po ruskom zakonu u takovu slučaju moraju se djeca uzgajati u pravoslavlju. To je podavalo doktorovoj kući osobit značaj. Djeca su uzrasla uz tri jezika: ruski, njemački i francuzki. Behrs je imao osmero djece. U to doba — godine 1862. — tri su kćeri već poodrasle, Marija, Sofija i Tatjana. Ostala braća bjehu još malena. Majka sa kćerima učini kuću svoju stjecištem ponajpače plemićkoga kruga, u njih se je mnogo gojila glazba, koju je i Tolstoj ljubio, te su se svi divili krasnomu altu treće kćeri. Kućom je upravljala gospodja, koja je muža nadvisivala i duhom i značajem.

Lav Tolstoj bijaše od najranije mladosti oprijateljen s obitelju Islenjevâ. Njegov otac i stari Islenjev bijahu susjedi i pobratimi, a Lav je uzrastao zajedno s kćerju susjedovom, kasnije gospodjom dra. Behrsa, koja je bila samo za podrugu godinu starija od Tolstoga. Pjesnikovi su prijatelji znali, da on veoma rado zalazi u kuću Behrsovu i da misli na ženitbu, ali nisu znali, koja je od kćeri odabranica njegova srca, valjda nije znao još ni sam Tolstoj. Njega je vuklo u ovaj dom, koji je on ljubio i koji se je svakoj njegovoj sreći iskreno radovao, a zajedno s njime žalio s neprilike, u koju bi kad zapao. Kad je Tolstoj pripoviedao, da je morao Katkovu za 1000 rubalja prodati »Kozake«, s velikom su ga pozornošću slušale kćeri, koje su sjedile za stolom, pa kao sluteći, o čemu se zapravo radi, odu zaplakane iz sobe.

Iz Moskve ode Tolstoj sa svojom malom pratnjom u Nižnji Novgorod, a odavle na parobrodu po Volgi u Samaru, [288]gdje se je liečio kumysom. Okriepljen vrati se Tolstoj doma. U julu pozdravi svoje imanje, ali ne izdrža dugo, jer ga je vuklo u Moskvu. U njega je bila tvrda odluka, da Jasnoj Poljani dade gospodaricu, pa da se izpuni san, o kojem je mnogo i odavna sanjao. Druga kćerka Behrsova Sofija bila je odabranica njegova srca.

Behrsovi su stanovali dvadeset vrsta od Moskve u malom zaseoku, koji se zove Pokrovskoje Glebovo. Tolstoj je imao sobicu u gradu. Ali tko bi ga ovdje tražio, ne bi ga našao, jer je vas bogoviti dan probavljao u kući prijateljske obitelji.

Medjutim dogodi se čudan slučaj u Jasnoj Poljani, oblast pošalje svoje organe, da pretraže kuću grofovu, jer je on podupirao mlade djake moskovskoga sveučilišta i učiteljišta. Svaki djak bijaše u ono doba sumnjiv, pa se je naslućivalo, da je i Tolstoj vodja kakove političke skupine. Durnovo dodje u Jasnu Poljanu, da pretraži i učenike, ali se pokaza nevinost Tolstoga. Jedina je posljedica bila, da se je Tolstoj što brže vratio iz Moskve na imanje. Sada osvanu veseli dani za Jasnu Poljanu, polovica obitelji Behrsove dodje amo u pohode: majka, tri starije kćeri i jedan sin. U Ivicama, kamo je obitelj otišla iz Jasne Poljane, zaruči se potajno pjesnik s drugom kćerju Sofijom. Sve se dogodi onako, kako je kasnije pjesnik prikazao u romanu »Ana Karenjina«.

Sofija bijaše liepa djevojka visoka rasta, plemenita lica, kestenjaste kose, krasnih modrih očiju, koje su odavale duh i zanos. Uzgoj joj bijaše dobar i skladan. Poznavala je književnost rusku, njemačku, francuzku i englezku. Ona je umjela cieniti pjesnika. Nitko nije znao za zaruke, istom u Moskvi Tolstoj se očituje pred svom obitelju. Otac se začudi i razsrdi, te odbije grofa, jer nije htio, da mladja kći prije starije ostavi kuću. Lav Tolstoj bijaše bolno razočaran, te napisa Behrsu očajno pismo, a na to Behrs privoli. Dne 23. septembra bilo je vjenčanje, a mladi par provede medene nedjelje u Jasnoj Poljani, gdje od domarâ nitko nije ni slutio, da se je Lav nakanio oženiti. Mlada gospodja podpomagaše Tolstoga i u gospodarstvu i u školi. Za godinu dana bi škola zatvorena, ali [289]tek za kratko vrieme, jer se je Tolstoj opet povratio svojoj omiljeloj misli. Mladu su gospodju u Jasnoj Poljani svi mazili i tetošili oko nje, a ona je doista bila vriedna svačije ljubavi. O božiću pohodi Tolstoj s gospodjom Moskvu, te se u početku 1863. godine povrati u Jasnu Poljanu, gdje ih doskora obidje Fet. Zimu su proveli u običnom poslu. Tolstoj je marljivo radio na književnom polju.

U to bukne poljska buna. Tolstoj bijaše još uviek vojnikom, pa se je činilo, da će morati iz zardjalih korica izvući mač, ali ga to minu. Tolstoj i njegova gospodja, koja je tek prevalila djetinjsku dob, živjeli su u pravoj, čarobnoj idili. 28. juna g. 1863. rodi im se sin, pa je tako vlastelinska obitelj Jasne Poljane doživjela najvišu sreću.

Godina, koje je Tolstoj osnovao svoju obitelj, pribavi mu napokon obćenito priznanje na književnom polju. Tolstoj nije nikada pazio na kritiku, bio je od prvih dana odviše samostalan, da se pokorava tudjoj misli, i odviše svoje glave, da bi to htio. On je sviestno koracao putem, kojega kritika nije mogla odmah razumjeti. Njegove prvience pozdravili su prvaci kritike Annenkov i Aksakov vrelim riečima, ali je ime pjesnikovo sporo izlazilo iz užega književničkoga kruga u široki sviet. Kaukazke pripoviesti pribavile su mu prijateljâ medju čitateljima vojničkoga zvanja. Istom sebastopoljske pripoviesti prokrče mu put u šire čitateljstvo. Sva Rusija udari u zanos čitajući ove veličanstvene slike i uvidje, da živi u njoj izvrstan vojnički spisatelj. Osobito ga je hvalio Družinin. Ipak Tolstoj još ne bijaše pravo priznat, jer se je rusko družtvo i većina kritike zanimala oko djela, koja su pretresala ideje vremena. Turgenjev bijaše ljubimac njihov, a uza nj Ostrovski. Većina je kritikâ zahtievala, da pripoviest bude u najtješnjoj svezi sa suvremenim političkim i socijalnim životom. Obtužba staroga poredka i prikaza novih nada tvori sadržaj književnosti.

Književni rad Tolstoga bijaše udaljen od nemira dnevne borbe. Uspjeh sebastopoljskih slika zamrie s ratnom bukom, pa je prošlo pola decenija, dok se kritika opet osvrnula na [290]Tolstoga. Čak »Obiteljska sreća«, djelo majstorsko, ne nadje odziva.

Istom »Kozaci« pribave mu slavu. Grigorjev iztaknu u svojim kritikama, koliko se je nepravde nanielo Tolstomu, te pokuša dokazati, da je ovomu nemaru uzrok u neobičnoj samostalnosti piščevoj. Edelson ponovi rieči kritika Grigorjeva, ali oštrije i jasnije. Grigorjevu i Edelsonu podje za rukom, da pribave poštovanje radu Tolstoga. Dapače lirik Polonski, koji se nije bavio kritikom, osjeti se ponukanim, da piše o »Kozacima«. Za njega je to djelo velika umjetnika a ipak nije umjenina; vrline su u djelu uza sve to veće nego nedostatci. I Annenkov napiše o djelu kritiku punu hvale i čuda.

Suvremenici nisu odmah upoznali onoga sklada, koji se nahodi izmedju umjetničkoga oblika i bogate misaone sadržine u djelima Lava Tolstoga; ali je ruski čitatelj odmah razabrao onu divnu snagu, s kojom je Tolstoj prikazao ljude sviju staleža: seljaka i plemića, gradjanina i radnika, prosta vojnika i častnika, Europejca i Azijata u svim prilikama života; novo bijaše čitatelju, što je pisac sa svom naivnošću pokazao tobožnje svetinje u njihovoj nesvetoj goloti, što je skinuo krinku s lica otmenoga svieta i okrutno izpripovjedio tajne ženidbene trgovine, što je ruglu izvrgao liečnike, koji su se sami okružili nekim osobitim sjajem.

Umjetničkom zadaćom romana odabrao je Tolstoj prikazivanje težnje za usavršenjem, a sredstvom mu je psihologijska analiza, koja nije ni u jednoj književnosti razvita do takova stupnja, kao u Rusiji. Po ideji romana bio je Tolstoj nov za ruske čitatelje, ideja njegova romana ide za nekim odredjenim idealom, pa se tim razlikuje od pesimističnoga i satiričnoga duha, koji je proniknuo cielu književnost rusku. A taj ideal nije nedostižan; tkogod neštedice i pošteno izpita svoju unutrašnjost, može dostići Irtenjeva u njegovoj težnji za usavršenjem, jer u tom idealu nema ništa. Sto bi bilo zajedničko s uzvišenim čuvstvima onoga družtva, kojeno je izgubilo prirodnost. Da se oslobodimo od okova kulture, nuždno je mladi naraštaj pridizati izvan naših predsuda. Mi nemamo prava, da djetetu [291]utuvljujemo onu istinu, o kojoj sami sumnjamo, već valja da osluškujemo njegove nagone i da podpomognemo razvoj njegove čiste prirode. U tom se upravo vidi sveza poezije Tolstoga i njegova pedagožkoga nastojanja.

U svim djelima Tolstoga vidimo moralni nazor, koji nije ustanovljen, nego se neprestano pomladjuje. U tom je bitna razlika izmedju Tolstoga i ostalih suvremenika u narodu, a većina jê kritikâ nije mogla shvatiti. Većina je kritikâ imala već odredjen smjer.

S očajnom borbom težio je Tolstoj i za nazorom o svietu, koji bi mu odagnao protuslovlja, što no ih je nalazio u dodiru kulture i prirode. Tolstoj je sve više pristajao u toj borbi za prirodnošću. Samoljublju je opriečio požrtvovnost, borbi za posjed čovječnost, a mržnji narodâ vječni mir.

Stekavši svoju obiteljsku sreću, našao je Tolstoj iza ove borbe upravo u godinama najjače snage upokoj, pa je njegov talenat mogao dozreti, da napiše najveličanstvenija svoja dva djela: »Vojnu i mir« i »Anu Karenjinu«, koja izpunjaju novi decenij u životu Lava Tolstoga.

Oženivši se Tolstoj stalno se nastani u Jasnoj Poljani, pa udaljen od sviju družtvenih struja živi na svojem imanju u radu za puk i u književnoj djelatnosti. U zadnjim godinama pokušao je na filantropski način doskočiti siromaštvu u Moskvi, ali ne nadje podpore. Odkako je Tolstoj osnovao svoju sljedbu, pohadjaju ga na imanju njegovu mnogobrojni Rusi i stranci, ali to Tolstoga slabo smeta u njegovoj svakidašnjoj seljačkoj raboti. On je svomu seljaku bio otac, sad mu je i brat. Sva njegova pjesnička djela zadnjih godina proniknuta su tendencioznošću u duhu njegove nove nauke, ali se i kroz nju razabira silni talenat pjesnika, koji je bio vrstan napisati »Vojnu i mir«.

U početku je mislio Tolstoj, da mora prisvojiti vjeru puka, no napokon je stvorio vlastitu religiju i pretvorio se u moralista i teologa. Od umjetnika je postao mistik. Tolstoj ima mnogo učenikâ, ali to još nije škola. Na mlade pripovjedače primjer Tolstoga ne utječe ni malo. Čehov i Korolenko [292]danas su najdarovitiji pripovjedači ruski, ali idu svojim putem. Tolstoj stoji osamljen, kao ono u početku svoje književne djelatnosti.


VI.

Prikazujući razna beletristična djela Lava Tolstoga imali smo prilike, da vidimo, kako je u pjesnika sazrievao duševni prekret. No Tolstoj se nije zadovoljio samo proučavanjem tipova i slikanjem života, nego potaknut raznolikim sujevjerjima i protuslovljima u raznim konfesijama podje k samomu izvoru kršćanske vjere. Tolstoj stane proučavati samu objavu Isusovu, izvan predajâ pravoslavne vjere. Dade se na kritiku dogmatične teologije, prevede nanovo evangjelje, te u onom, što mu se je činilo pravom naukom Krstovom, nadje odgovor na zahtjeve svoje savjesti, osnovu, koju je zahtievala njegova vjera, i načela, na kojima je sagradio vas religiozni i družtveni sustav. Ovaj njegov sustav nazivlju »tolstojizmom«.

Nastojeći, da prisvoji pravoslavnu kršćansku religiju, Tolstoj je u dvie godine prepatio velike sumnje, a to su bile k jednu zadnje muke, koje je mučila njegova velika duša. On je bio odložio pero, jer ga je morila savjest, ali se još jednoč lati pera, da napiše svoju izpovied i da priobći svoje kritičke studije o evangjeljima. Godine 1883. skupi ih u djelu »Moja vjera«, koje odiše nepokolebivim uvjerenjem i dubokom radošću. Do tada nije ništa shvaćao ovoga života, — veli sam pisac — , bilo mu je grozno, kad ujedared začuje rieči Krstove, on ih shvati, život i smrt ne pričinjahu mu se više nikakovim zlom; namjesto očaja osvoji ga radost i sreća, koje ne bi mogla uništiti ni smrt.

Ovaj vedri mir, ovo slavlje u najoštrijoj je opreci prema nemirnomu čuvstvu, koje je dvadesetpet godina pratilo književnički rad ovoga plemenitoga i pravoga genija. Ovako se započinje nov život u Tolstoga. U to su doba nastala književna djela, koja su po umjetničkoj cieni na čast pjesniku, javile su se razprave didaktičnoga smjera, u kojima čuveni pisac razlaže, kako je u svojoj nauci došao do sreće i upokoja.

[293]

U evangjelju nalazi Tolstoj moralni zakon, koji odgovara zahtjevima njegove savjesti i razuma. To je zakon ljubavi i požrtvovnosti. Rieči svetoga pisma shvaća Tolstoj doslovno, zapoviedi Krstove drži za propise praktičnoga života. Tako dolazi do uvjerenja, da sili nema mjesta, jer se protivi ljubavi, koju je smrću posvjedočio božanski Spasitelj.

Sviet želi uzdržati mir silom, ali se to ne podudara s načelom ljubavi, jer zlo radja zlim; carstvo je božje — mir, a valja ga podržavati sredstvima, koja Isus upotrebljava, na ime tim, da se uklanjamo svakomu neprijateljstvu. Prva zapovied zabranjuje ne samo umorstvo, nego takodjer srčbu i uvrede, koje podaju pobudu za neprijateljstvo. Druga zapovied ne zabranjuje samo prieljuba, nego i putene misli. Treća zapovied krati prisegu, koja našu volju podvrgava tudjoj; pa se tako počinjaju obćenita nasilja, za koja se čini odgovornom množina, samo da pojedinac manje osjeća. Četvrta zapovied dokida odmazdu i nalaže, da volimo uvrede podnositi, nego se makar zakonito braniti i osvećivati. Peta napokon zapovied ne dopušta, da mrzimo na neprijatelja ili bližnjega, pa zato je neopravdan patriotizam i rat; svi su ljudi djeca jednoga otca, pa nema razlike medju njima. Zapoviedi Krstove o miru jednostavne su i jasne, predvidjaju svaki slučaj kavge i uklanjaju ga, te na zemlji uzpostavljaju carstvo božje.

Isus je pravi Mesija, jer je njegova nauka istina, te se u njegovoj propoviedi na gori nalazi sva nauka Krstova. Isus je prvi propovjednik zakona ljubavi.

U djelu »O životu« nastoji Tolstoj dokazati, da je njegovo tumačenje Isusove vjere pravo. Prije svega Isusovi nalozi odvraćaju nas od toga, da počinjamo gluposti; da se ljudi povode za Isusom, bili bi očuvani od većine bolî, u koje zapadaju po zabludama svojim; oni bi živjeli životom, koji bi odgovarao najdubljim potrebama njihove naravi i imao u sebi bitne uvjete za sreću. Zašto ponajviše pate ljudi, izuzevši onaj jad, koji je spojen sa samim čovječjim bitkom? Trpe poradi borbe i razpra, koje povode za sobom osvetu, mržnju, dvoboje i [294]parnice, mute im svaki čas života, dapače ih često guraju u pogibelj. Zato nuka Isus, da se zavadjeni ljudi odmah izmire. Ljudi pate takodjer poradi vladanja, ono ih dovodi do samoljubivosti, po kojoj druge ljude podvrgavaju svojim tjelesnim pohotama; a to je najveća zapreka nutarnjemu i spoljašnjemu miru života: zato nalaže Isus učenicima svojim, da ostanu čisti ne samo u djelima, nego i u srcu. Nadalje pate ljudi, jer nemaju povjerenja, to im truje život; tako nastaju prisege i krivorotstva. Zato Isus zabranjuje prisegu. No još veću nevolju trpe ljudi s toga, što misle, da smiju zlo pobijati zlim i sili se odupirati silom. Na moći se osnivaju sve družtvene uredbe, čovjek se nada u njima naći zaštitu od tiranije silnikâ, pa se tako svojevoljno pokorava još mnogo opasnijoj tiraniji, koja je takodjer osnovana na sili. Družtvene uredbe izrabljuju većinu na korist manjine, njihova se je tiranija uviek očitovala pritiskom zakonsâ, običajâ, sudovâ i porezâ; danas se poimence prokazuje u obvezama i uvjetima t. zv. kulturnoga života, takova su zla: biesna borba za obstanak, skrajnja podjela rada, umjetne potrebe, život u gradu. Zato se valja ovih uredaba odreći.

Najgrozniji jad zadaje čovječanstvu mržnja narodâ, zato je Isus naložio učenicima, da jednako ljube sve ljude, te je po tom rat neopravdan.

Nema sumnje, kad bi se svi ljudi ljubili, kad bi mogli živjeti bez kavge, bez putenosti, bez laži, nasilja i mržnje, — na zemlji bi bilo carstvo božje. Ali zašto to nije moguće? Zašto kršćansko družtvo ne živi po ovim kršćanskim načelima?

Uzrok je tomu u tvrdoglavoj obsjeni, da nam samo borba može osigurati život. A upravo borba onemogućuje sreću; nema sreće, dok svoj osobni život držimo za pravi život, a ipak težimo za srećom. Ovo je protuslovlje od davnine spoznano. Konfucije, Buddha, Lao-Tseu, mudraci hebrejski, stoici polaze od ovoga stanovišta, istom Isus pokaza nam pravo dobro, pravi život. Pravo je dobro, kako Isus uči, ljubav k Bogu i bližnjemu, a pravi život težnja za tim dobrom. Pravi život leži kao klica u čovjeku, ali se razvija istom onda, kad [295]obamre individualno biće i rodi se novo biće. Ljubav prema bližnjemu zakon je čovjeka; tko tako shvati život, onomu su boli i patnje samo nuždan uvjet za život i sreću, jer bez njih ne bi mogla djelovati njegova ljubav. Radeći čovjek za druge ima vječni život, zato je pravi život nezavisan o prostoru i vremenu; poslije tjelesnoga svršetka nastavlja se djelovanje bića u onoj mjeri, u kojoj je izpunilo zakon ljubavi; Krst je vječan, jer je sav bio ljubav.

Ovu su jasnu nauku Isusovu pomračile dvie vrste ljudi, koje Tolstoj zove »farizejima« i »književnicima« po imenu Isusovih protivnika. »Farizeji« doduše riečima priznaju Isusovu nauku, no zadovoljavaju se spoljašnjim obredima. »Književnici« poriču budući život i čudesa, te tvrde, da se život naš dovršuje sa smrću. Farizeji su Isusovu vjeru zaodjenuli u fantastično ruho, te Tolstoj drži, da su oni vjeru Isusovu izkvarili. Književnici su upravo poradi ovih sujevjerja izvrgli ruglu kršćansku religiju.

Mnogo godina prije, nego je Tolstoj razvio teoriju o pravom životu, pitao se je praktično, kako mu valja živjeti. Godine 1881. doživio je u Moskvi žalostno izkustvo, koje je izmienilo njegove misli o bogatstvu i siromaštvu, o vriednosti novca i rada, kao i njegov moralni ideal. Ovo izkustvo i njegove posljedice prikazao je Tolstoj u djelu »Što nam valja raditi?« (g. 1885.), koje je napisao poslije »Moje vjere«. Budući da je do godine 1881. gotovo vazda živio na ladanju, svega ga potrese nevolja, koju je vidio u Moskvi. Slikajući ovu biedu prijatelju uzklikne Tolstoj: — Ovako se ne može živjeti! Budući bogatašem Tolstoj se osjećaše sukrivcem ove biede, zato preporuči, da svi bogataši zajednički porade oko toga, kako bi se doskočilo siromaštvu. On je htio pokrenuti veliku dobrotvornu zakladu, ali mu se osnova razbije. Ovo mu izkustvo pokaza, kako je novac nemoćan, da izvida rane siromaštva; novac je mogao samo za čas biti slabim melemom, valjalo je zaći do koriena ovih bieda. Zašto imade jadnikâ, koji nemaju hrane, krova ni odiela? Jer nedostaje radnje mnogima, ili jer im radnja ne namiruje svih potrebâ života. [296]Zemlja bi mogla hraniti sve ljude; pa zašto radnici nemaju, koliko im treba? Jer svaki radnik radi samo u jednoj vrsti rada, pa je tako prisiljen, da najveći dio svoje radnje pretvori u novac, o kojem će namirivati druge potrebe. Da je novac samo sredstvo za izmjenu radnih produkata, ne bi bilo prigovora, ali tu nalazimo nasilje; javna moć štiti posjed novca, pa tako bogataši mogu po volji njime rukovati i povećavati ga (baštinom, trgovačkim poslovima i dapače smjelim podhvatima). Tako postaje novac na sporazumku osnovanim znakom, koji ti daje priliku, da se služiš tudjim radom.

Bogatstvo daje pravo na rad onih, koji trebaju novca, a budući da nijedan radnik ne proizvodi svega, što mu je potrebno, trebaju svi radnici novac i tako postaju robovi posjednikâ. Ovo je robstvo okrutnije od staroga, jer je neosobno. Sada je za pritisak siromahâ odgovorna velika množina. Naše družtvene uredbe, zakoni i nazori idu svi za tim, da osiguraju novac onima, koji su ga prigrabili, pa zato Tolstoj sve te uredbe i zakone proklinje.

Odatle izvodi Tolstoj, da svatko mora proizvoditi sâm, štogod mu je potrebno za život. To je jedino sredstvo, da se zaprieči izrabljivanje ljudi, jer ovo sredstvo otima bogatstvu napast, da se lati nasilja i lukavosti; na taj način postaje rad borbom s prirodom, a ne s ljudima; i samo ovakvim radom može čovjek bližnjemu pomoći, jer čovjek daje, da se upotrebljava on sâm mjesto drugih, koje je naš novac učinio našim službenicima.

No može li se poricati, da je podjela rada nuždna i uvjet napredku? Tolstoj ne poriče napredka na svim poljima, ali pita: je li se time poboljšala sudba velike hrpe? nije li divni razvoj obrta stvorio nesretnijega proletarijata, nego je ikada bio? je li ikad bilo tako velike biede kao sada po velikim gradovima? Za Tolstoga je načelo podjele rada »djavolska laž«, za kojom se skrivaju ljudi, tobože da bližnjemu koriste. Pravi sljedbenik Isusov ne bi htio odabrati posebnu vrst rada prije, nego bi ga na to braća ponukala, pa bi ovu posebnu vrst rada gojio samo toliko, koliko odgovara pravoj potrebi. [297]Tako bi nastala prirodna podjela rada po osobnom sporazumku učestnikâ, njihovo djelovanje bilo bi ograničeno na malen krug, pa bi se moglo pregledati i prosuditi; tim bi nestalo hiperprodukcije, sliepe konkurencije i drugih uzrokâ gospodarstvenih kriza.

Učenici bi Isusovi ostavili gradove, u kojima je bieda neukloniva, te bi se skupili u male obćine, gdje bi se pojedini članovi mogli poznavati i ljubiti i gdje bi ih okolna zemlja mogla prehranjivati; njihovi zakoni i oblasti ne bi se osnivali na sili, jer samo ljubav ubija zlo; njihov bi se život sam po sebi razvio prema prirodnoj harmoniji ljudskih potreba i sposobnosti. Čovjek imade četiri vrsti potrebâ, kojima odgovaraju četiri vrsti sposobnosti; on treba produkte težke radnje, mišične djelatnosti i produkte raznih obrta, ručne radnje, nadalje ima potrebe duha i mašte, kao i potrebe srca, kojima odgovara duševna ili umjetnička djelatnost, kao i družtvene sveze. Ovako se i dan dieli u četiri česti: prvi dio pripada težkoj radnji, drugi duševnoj, treći ručnoj, a četvrti družtvenosti. Ovu ugodnu i pravu promjenu rada smije netko prekinuti samo iz važne potrebe ili na silnu želju svoje braće. Tako bi možda neke ljude obćina poradi njihove spretnoće zamolila, da se dadu samo na neku vrst rada, jer će na taj način biti više koristni; ili ako bi neki ljudi osjećali neko nutarnje zvanje, mogli bi ovo posebno nagnuće gojiti u dokolici, dok se ono ne bi samo po sebi opravdalo. Takovo bi mjesto zapalo umjetnicima i učenjacima, koje inače Tolstoj osudjuje poradi njihova sadašnjega načina života, ali zato ne prezire Tolstoj njihova značenja. Tek su, misli Tolstoj, učenjaci i umjetnici svoje dužnosti pretvorili u prava; njihova je dužnost bila težiti za dobrotom i ljepotom, a kad tamo, oni su znanosti i umjetnosti udaljili od prave njihove svrhe i učinili ih dragocjenom razkošnošću, koja je dohodna samo bogatašima.

Komu je zakon ljubavi zakonom života, taj ne može od znanosti drugo zahtievati, nego da olakšava sudbu čovječanstva, a od umjetnosti ništa ino, nego da njezine sile ojačavaju ljude za život ljubavi.

[298]

Vidjet ćemo, kakove je zaključke Tolstoj odavle izveo do kakova je asketskoga ideala dospio u svojoj nauci.

Asketskim je pravcem u pitanju spolne ljubavi i braka pošao Tolstoj u pripoviesti »Kreutzerova sonata«, koja je izišla godine 1889. Već dvie godine prije toga izrazio je ovu misao Tolstoj u djelu »Putujte u svjetlu« (drugi ga zovu »Putujte, dok imate svjetla« — Marchez pendant que vous avez la lumière), ali Tolstoj nije nikada ovoga spisa sâm objelodanio. U tom djelu kršćanin prvih stoljeća brani asketski ideal Tolstoga.

Evo, kako je Tolstoj umovanjem došao do askeze. Sjećamo se, kako je Tolstoj iztumačio zakon čovjeka, zakon ljubavi; ljubav je težnja za dobrom drugih; tko u tom čuvstvenom stanju djelom dokazuje svoju ljubav prema bližnjemu, vrši volju božju i imade vječni život; no da to bude u istinu život, treba da djelotvorna požrtvovnost bude neprekidan rad, a ne smije da bude posljedak pojedine, osamljene odluke; dapače čovjek ne smije ni zapitati: »Tko je moj bližnji?« — Ideal, za kojim težimo, u svojoj je biti neosobna, nepristrana ljubav; a cilj joj je ujedinjenje sviju ljudi u ljubavi jednakoj za sve, bez ove ljubavi ne može ujedinjenje biti ni savršeno ni zbiljno. Ova je misao gotovo neprijatna za slabo srce čovječje, koje se prepada od svega, što je bezkonačno, i koje dapače u ljubavi, u požrtvovnosti ne bi htjelo napustiti osobnu razliku. Ako sve naše boli potječu od obsjene, da naš osobni bitak znači za nas pravi bitak, od obsjene, koja nas za uviek osudjuje na osamu, — ako je jedini izlazak iz ove obsjene bezuvjetna ljubav, koja ljude ujedinjuje: zar ne moraju u takovoj ljubavi prestati sve razlike i svi stupnji? To je već naslutio na samrti knez Andrija u »Vojni i miru«: »Što bi bilo ljubiti sve, žrtvovati sebe samoga u ljubavi, a ne ljubiti samo pojedinu osobu, nego živjeti božanski, duševni život!« »Božanskim, duševnim životom« ne može biti tjelesni život čovječji; junak »Kreutzerove sonate« Pozdnyšev priznaje, da bi čovječanstvo na takov način izumrlo, par da ne možemo pomisliti života u podpunom ujedinjenju ljudî. No »tako zvana znanost« takodjer uči, da će rod ljudski s vremenom izumrieti, pa zašto [299]ne bi smjela i moralka doći do istoga zaključka? Na dnu naše sviesti žive nedostižni ideal, logična posljedica ljubavnoga zakona, po kojem sljedbenik Isusov teži za sve to višim ciljem, te bar može absolutnu vriednost kreposti cieniti.

Koju vriednost smijemo priznati strastvenoj ljubavi, ako je nerazrješivom vezom bračnom postala zakonita? U »Kreutzerovoj sonati« zove Tolstoj spolnu ljubav izriekom griehom, a u spisu »Putujte u svjetlu« veli Pamfilije po kršćanskom shvaćanju, da spolna ljubav nije nikakovo zlo, da ju kršćani dapače drže za »pozitivno dobro«. Ovo protuslovlje izlazi odatle, što Tolstoj u prvom slučaju stoji na stanovištu božanske, bezuvjetne istine, a drugiput na stanovištu čovječje i uvjetne.

Najveći je cilj po zakonu ljubavi — ujedinjenje ljudî, a to će se dogoditi istom onda, kad prestanu individualne strasti, u prvom redu »prva i najjača strast, spolna ljubav«. Ta spolna ljubav i nije ino, nego vidna forma individualne ljubavi, koja teži za podpunim posjedom pojedinih bića, forma one ljubavi, kojoj je priroda dala tajnovitu prednost, da radja život. Dok bude trajala ova ljubav, radjat će se pokoljenja, od kojih će napokon jedno izvršiti veliki zakon.

S idealnoga je gledišta ova ljubav slabost, — grieh, veli Tolstoj misleći na moralno usavršivanje; budući da je individualna i izključiva, ona je zapreka ujedinjenju sviju bića; nevinost, čistoća ostaje najvišim ciljem, idealom. Religije su postavile na njeno mjesto niže ideale, koji se mogu lašnje postići. Brak je jedan od tih nižih ideala, on jedan od najmoćnijih prirodnih nagona pretvara u koristno sredstvo za usavršivanje i olakšava, bar prema pojedinitomu biću, požrtvovnu ljubav, samopožrtvovanje; samo preko braka moći će se napokon ostvariti konačni ideal. Zato veli Pamfilije, da je spolna ljubav »pravo dobro«, ali uviek ostaje napašću i postaje zlim, ako ne ostane strogo u granicama. Napast se nahodi u samoljublju, koje lako pobudjuje spolna ljubav i koje nuka ljude, da u ljubavi traže samo osobno udovoljstvo. Ovomu će se zlu čovjek ukloniti, ako spolna ljubav ne zadaje ni drugoj osobi, [300]ni u obće komu boli. To će reći, spolne su pohote po priznaji sviju uz neke uvjete neopravdane i mogu se zatomiti. Mladi čovjek, koji je uzgojen u misli, da je ljubav k bližnjemu zakon čovječanstva i uvjet za sreću, gledat će na sve žene kao na majke, na sve djevojke kao na sestre — sve do onoga časa, dok mu prilike i simpatija ne odkriju prave odabranice njegove. Kad bi bilo tako, mlade se djevojke ne bi glupo uzgajale, samo da se svidjaju; u mladih bi ljudi bila putenost umjerena, dočim ju sad pobudjuju i razdražuju običaji, umjetnosti i knjige; mladići i djevojke ne bi prije reda sanjali o ljubavi, ne bi u toj opasnoj, i ako nevino osjećanoj igri tratili godine, koje bi plodno mogli upotrebiti za druge djelatnosti. Pa kad bi se napokon u mladoga čovjeka razvila instinktivna težnja za izključivom ljubavlju, bio bi se već priviknuo, da svoju ženu drži za ravnopravno biće i da ne očekuje samo osobne sreće od bračne sveze.

Kao što nitko ne gradi kuće bez temelja, tako i spolna ljubav nije opravdana, razumna ni trajna, ako nije osnovana na osnovu prave ljubavi ili štovanja. Spolna je ljubav opravdana, ako je uzajmična i ako nije samoljubiva na štetu drugoga bića; razumna je, ako nije samo instinktivna, nego sviestno znade, što pripada čovjeku, koga štujemo i bratski ljubimo; napokon ona je trajna, ako je izključiva. Onaj, koji bi sve druge žene držao za sestre svoje, jedini bi mogao sačuvati svojoj bračnoj drugarici strastvenu, izključivu ljubav. Ovo je shvaćanje strogo, ali jedino ono može osigurati dostojanstvo bračnih drugova i budućnost djece, ono jedino podaje podpuna stalnost družtvenim prilikama, samo ono odgovara fiziologijskim i moralnim zahtjevima braka. Prava razkalašenost nastaje onda, ako čovjek prekine sve moralne veze naprema onoj ženi, s kojom je sklopio brak.

Bračna, izključiva ljubav grieh je naprema najvišemu idealu, jer je zaprekom podpunomu ujedinjenju sviju ljudi, ali na napomenuti način postaje dobrim, bar dotle, dok ostaje sredstvo i ne bude svrha; postane li svrhom, onda je brak samo još povreda najvišega ideala. Brak je najprirodnije [301]sredstvo, da se dva samoljubna bića zbliže u odanoj ljubavi i da ih ono upravo sa svojom izključivošću štiti od napasti njihove putenosti; nadalje je brak jedino opravdano i zakonito sredstvo za razplod života, to će reći, za nastavljenu težnju prema dobru, prema najvišemu idealu čistoće i ljubavi. Sama djeca, imajući neka prava prema materi, zapreka su razvoju putenosti, ona podaju priliku i ujedno su sredstvo za moralno usavršivanje, ako roditelji vide u djeci ljude, koji će zajedničko djelo nastaviti, a ne drže ih za nov izvor svojih materijalnih briga, koje bi im opravdavale samoljubivost, ako ih uzgajaju ne sebi za zabavu, nego za čistiji i požrtvovniji život.

Kako se vidi, Tolstoj u području bračne ljubavi osobito iztiče kršćanski ideal, a čini to zato, jer mu se je upravo ovdje najviši ideal činio osobito pomračenim i jer je držao, da će protivnici njegov najviši ideal pobijati najoštrije na ovom polju. I doista, absolutna je ljubav samo dalek cilj, za kojim može čovjek ići tekar onda, pošto se je oslobodio sviju drugih strasti. Podpuno izumrće samoljubnih strasti doista je ideal, koji Tolstoj izvodi iz zakona ljubavi. Ovaj se ideal može nazvati asketskim, jer zahtieva, da obuzdamo najmoćnije prirodne nagone, ali nije mističan, jer naprosto ište, da podvrgnemo samoljubno biće prirodnim uvjetima obće ljudske sreće. Ova askeza ide samo za tim, da skine s ljudî jaram strasti i navikâ, ne bi li bez smetanja mogli vršiti zapoviedi svoje savjesti i glasove svoga srca.

Upravo zato i pokazuje Tolstoj u razpravi »Zašto se ljudi omamljuju?« (Dlja čego ljudi odurmanivajutsja, god. 1890.) na sve one pogibelji, koje potječu odatle, što se danas sve više i više šire po narodima razdražena i omamna sredstva — virio, rakija, duhan. Tolstoj iztiče, koliko se zemlje i rada potrati za gojitbu vina i duhana, što bi se moglo upotrebiti za produkte kud i kamo koristnije, a uza to dokazuje Tolstoj, da vino i duhan zaglušuju glas savjesti u uživalacâ. Tolstoj osudjuje vino i duhan, jer misli, da bi valjalo djelatnost duha uzdržavati bez umjetnih sredstava.

Ovo su načela tolstojizma. Ona su se razvijala polagano, [302]a glavnim im je poticalom bila piščeva psihologijska oštroumnost; jezgra im je misao, da je ljubav zakon čovječanstva, pa je odatle Tolstoj smjelo izveo sve filozofijske, moralne i družtvene zahtjeve. Tolstojizam je najpodpuniji odgovor na težnju za pravednošću i jedinstvom u ljubavi. Dva su bitna prigovora nauci njegovoj.

Jedni vele, da je njegov ideal osnovan, ali drže, da ga čovjek ne može postići bez prekoprirodnoga posredovanja, pa da bez grieha može njegovo ostvarenje prepustiti budućim pokoljenjima.

Drugi opet pobijaju sam ideal, te tvrde, da pravednost nije jedina dužnost čovječja ni ujedinjenje u ljubavi jedini cilj. Oni zahtjevima srca oprečavaju zahtjeve duha: ako čovjek ide za ljubavlju i pravednošću, onda takodjer teži za spoznajom i udivljenjem, a to nisu najneznatnije njegove sposobnosti, s pomoću kojih može postići istinu i težiti za ljepotom.

Medjutim nauka Tolstoga prikazuje nam samo njegovu sliku o životu, do koje je došao ne mogući više živjeti na sadašnji naš način. Proničući suvremeni život proživio je Tolstoj krizu, koja nije osamljena u prvakâ evropske misli. Jednaki uzroci radjaju jednakim posljedicama.

Već su davno klice bratske ljubavi i jednakosti, koje se nahode u evangjelju, urodile plodom na ruskom tlu. »Duhoborci«, »mliečani« (molokany, koji piju mlieko) i »obći« već su ponovno osnovali obćine, koje su se i uzdržale, premda su ih gonili. Osobito se je u tom poslu iztakao pučki apostol Sutajev, pa se je Tolstoj približio njegovu shvaćanju kršćanstva; isto tako povodi se on za seljakom Bondarevom u shvaćanju zakona o radu. Tako imade tolstojizam široko i duboko korienje u pučkom životu, pa je Tolstoj misli, koje su se u jednostavnih glava razvile, uredio, izpitao i doveo u sustav; ili su to tek evangjeoska čuvstva, koja su i pod formalizmom pravoslavne crkve neprekidno klijala. Podavši Tolstoj ovim čuvstvima svoj smioni genij i važni glas, našla su ona jeku u širokim slojevima čitateljstva. Već su i drugi pisci pripremili čitateljstvo rusko za ovakove misli. Dapače može se reći, da [303]je čest nove ruske književnosti proniknuta duhom evangjeoskim, kako se vidi poimence u Dostojevskoga. Dostojevski je u svojem zadnjem romanu »Braća Karamazovi« nacrtao san religioznoga preporoda, koji se mnogo približava idealu Tolstoga.

Tolstojizam je jaka reakcija proti individualističnomu značaju naše kulture. U svim dielovima Evrope čuje se tužba savjesti, osjeća se kao neka tjeskoba savjesti poradi kulturnih prilika. Uza vas silni napredak znanosti u devetnaestom stoljeću vidimo ljude zavadjene, pod oružjem, u mržnji. Ovu opreku iznose pesimistični filozofi, pripovjedači, filantropi, reformatori i pjesnici. Pored toga opaža se svuda prevlast materijalnih interesa, silni napredak trgovine i obrta urodio je time, da kapital izrabljuje radnju, uvriežila se neobuzdana konkurencija, s koje je borba za obstanak svuda postala bješnja i nemilosrdnija. Vidimo u devetnaestom stoljeću novu vrst biede i nevolje: siromaštvo radnikâ. Odasvud se glasi težnja za pravednošću i nalazi svagdje odjeku. To razdražuje i zastrašuje; osjeća se konvulzivno trzanje dugo zadržane boli, ponos iskrene razjarenosti, fanatičan zanos nove vjere; ali se usred bratskih rieči ujedno razabira mrmor očajne mržnje, sliepo i surovo bjesnilo pohotâ. Zato svi ljudi, koji plemenitije osjećaju, pomišljaju na to, kako bi se ovomu nepravednomu stanju doskočilo, to je i Tolstoga ponukalo, da na osnovi staroga kršćanstva sagradi svoje teorije.

Tolstoj je umjetnik, pa je zato svoje misli, da ih sviet lakše razumije, zaodievao takodjer u pjesničko ruho. U početku osamdesetih godina stao je Tolstoj pisati svoje pučke pripoviesti i pučke drame. Iz ovih se djela dobiva dvostruk dojam: jedan je mrk, obasjan mutnim i nestalnim svjetlom, to je život, kakovim ga čini čovječje samoljublje; a drugi je prosinut nutarnjim svjetlom, to je život ljubavlju ogrijan i preobražen.

Prvu je stranu u potonje doba Tolstoj prikazao u karikaturnoj, grotesknoj cjelovitoj slici — u drami »Plodovi prosvjete« (Plody prosvêščenija, godine 1889.).

Ovdje vidimo družtvo, kako ga je kultura obrazovala, tipnu obitelj, koja bi prosta od težkoga rada mogla raditi za [304]ideal više čovječnosti, — uz ovu obitelj nahodimo hrpu služinčadi, koja ju služi, i množ seljakâ, koji ju svojim radom hrane. Ovi bogati i naobraženi gospodari prikazuju se kao bezkoristni, umjetni stvorovi, koji su pokvareni plandovanjem i sitnim zanimanjima, koji čak i jedu samo za zabavu.

Navika dokolna i lagana života učinila ih je robovima njihova trbuha, ubila im takodjer čuvstvo stida i štovanje prema samomu sebi: razgaljene žene u družtvima pričinjaju im se sasvim prirodne, pa se samo surovi, iskreni um seljakâ zbunjuje s toga, što se tako pokazuju žene, koje možda imadu već i unučadi. Život svoj izpunjaju ova gospoda upravo smiešnim i nezdravim ništavilom, njih zanimaju modna pitanja, družtva, klevetanja, glupi sport i hazardne igre. Osobito je smiešno, što im se ovakve gluposti čine veoma važnima; njih stoji više muke, što ih drugi služe, nego da se sami služe; surovi, zdravi um slugâ izvrgava ih ruglu i vara ih. I znanost ih obmanjuje: ta što im ona zapravo daje? Pravi strah od svakojakih bolesti, liečnička pravila za opreznost. Ovaj im strah ubija svako čovječje čuvstvo: bojeći se mikrobâ i zaraze surovo i priezimo odbijaju od sebe sve siromahe i one, koji se možda manje fino ponašaju. No sve to uzrokuje još teže moralne zablude; tapkajući po svojem novcu drže, da im je sve dopušteno, što im novac pribavlja, oni izrabljuju svoje bližnje tim, što navlače na svoju korist njihovu rabotu, te ih kvare zlim primjerom ili dapače direktno zavadjaju njihove žene, koje su o njima zavisne; pa se onda i gospodari i sluge s priezirom oslobadjaju od ovih žena, kad im više nisu po ćudi.

Ova okrutna samoljubivost bogatašâ dapače ubija svako čuvstvo, koje bi im moglo podati sreću: bračni drugovi biju izmedju se ljut boj, roditelji su prema djeci razdraživi, ogorčeni, slabi, a djeca spram njih bezobrazna i neučtiva. Svi žive kao u mamuri izvan pravoga života.

Pored njih, u njihovoj službi živu radina i jednostavna bića, sluge i seljaci, koje pisac slika istinito, bez laskanja. Pisac iznosi na vidjelo njihovo pravo biće, njihove obične pojmove, trivijalno shvaćanje i glupe izporedbe, vas njihov [305]ograničeni horizont; oni se ne umiju pravo izražavati ili upotrebljavaju rieči, kojih ne razumiju; nespretni su, glupi i naivni; izuzevši one, koje je primjer dangube i putenih užitaka izkvario, pokazuju poštenje i moralno zdravlje, u nekih je to poštenje kao stablika, na kojoj će pod zrakama djelotvorne ljubavi procvasti cviet pravoga života.

Ova je komedija (u četiri čina) tek lako nabačen nacrt; da dublje prodreš u nauku piščevu, valja ti posegnuti za djelima, koja su obasjana bar gdjekad jačim svjetlom.

Takovo je djelo drama u pet čina »Vlast tmine« (Vlastь tьmy, godine 1886.). Ovdje pisac ne prikazuje fine kulture ni naobraženih ljudi, nego samo seljake, imućne seljake. Ove je seljake pokvarila težnja za posjedom i užitkom, te ih otudjila nježnijemu čuvstvu, svim visokim i plemenitim mislima o životu, izuzevši Akima. Jedino nesebično čuvstvo, koje se nahodi u jednoga od ovih bića, materinska ljubav odrodjuje se ovdje u nagon divlje zvieri, ubija sva moralna čuvstva, pa ta posve zvjerska materinska ljubav proizvodi više zla, nego surovo samoljublje drugih ljudi; u ostalom svi su ovi ljudi živa bića od kosti i mesa, ni u čemu pretjerano prikazana. Glavno lice Nikita pravi je blesan, samoljuban i kukavan, donekle dobroćudan, ali se tom dobroćudnosti još jasnije pokazuje, kamo ga dovode moralne slabosti. On po slabosti i putenoj samoljubnosti propada sve dublje i dublje. Počinje s lažju, s okrutnim samoljubljem mužkaračkim naprema posljedicama putene slabosti; kako je kukavan, postaje bezobrazan prema svomu otcu, daje se na krivu prisegu, te napokon postaje sukrivcem zločina; pošto se je ovim zločinom okoristio, oženio se svojom ljubovcom i prisvojio njezin novac, stane ju sve više zanemarivati, opija se, daje maha svim nižim strastima, zavodi svoju pastorku i najzad se okalja pravim zločinom. To je vlast tmine, moć moralnoga mraka nad surovim čovjekom prirode.

Kao opreka ovakovih ljudi javlja nam se razboriti, vedri, ugodni i u svemu pristojni Ivan Iljić, valjani činovnik, čovjek comme il faut. Prikazuje nam ga pripoviest »Smrt Ivana Iljića« (god. 1884. do 1886.). U čem je bio njegov sjajni život? Od [306]svoje mladosti on nije poznavao drugoga ukusa, drugoga smjera, drugih ideala nego družtvena pravila. Ovomu nepravomu idealu družtvenomu žrtvovao je sva prirodna osjećanja, poimence obiteljski život sa svim njegovim radostima i bolima. Konvenijencija ga je ponukala, da se ženi, pa je htio da u braku nadje samo nove i ugodne osjećaje: kad dužnosti zajedničkoga živovanja uzmu smetati njegovu miru, on stvori eksistenciju samo za se, dade se tek na tako zvane ozbiljne poslove svoga zvanja, a od obitelji traži samo udobnost i spoljašnju pristojnost. Medju njim i njegovima razkrije se jaz ravnodušnosti, a poradi materijalnih neprilika i slabih nada ova se ravnodušnost često pretvara u mržnju. U to iznenada on zadobije bolje, unosnije mjesto, pa to povrati obitelji sklad, jer sad mogu članovi obitelji lakše namirivati svoje želje pustoš svoga života izpunjavati malenkostima. Ali doskora se javi neočekivan gost, kojega nerado primaš u kuću: neznatan slučaj najedared surva Iljića u težku bolest, za kojom pomalja glavu smrt. U groznom svjetlu ove zbilje razabira Iljić svu neprirodnost svoje okoline, pa kako raste strah, tako sve više nestaje njegova samoljubnoga mira: on upoznaje komediju ravnodušnih liečnika, koji tek na to misle, da sjaju svojom znanošću, pa u njemu vide samo »interesantan« slučaj; razabira komediju raztresene sućuti, konvencionalnu samilost svojih, kojima samo sprečava zabave i ogorčava život; uvidja svu laž toga samoljubnoga i neprirodnog života u okolici svojoj. Ova laž, u kojoj živi, ne da mu, da se podade svojoj pravoj prirodi; ali on se pravo ne usudjuje, da to prizna, jer bi tim osudio svu svoju prošlost. U tom očajnom, dugotrajnom odporu njegove oholosti nalazi se za njega najveća muka njegove smrtne borbe.

Tolstoj je laž dirnuo na njenu najranjavijem mjestu družtvenom, pa zato nije čudo, što je »Kreutzerova sonata« (godine 1889.) izazvala ogorčene proteste. Mlad, bogat, bezposlen čovjek, koji je svu svoju mladost proveo u razkalašenosti, sanja o tom, da će u nježnoj ljubavi i slozi živjeti u braku sa ženom. On nadje mladu djevojku, ali već u [307]medenim nedjeljama doživi samo razočaranja; tako učesta medju njima nesporazumak za nesporazumkom, pa se razočarana ljubav gdjekad pretvori u mržnju. Ogorčen sliepom, biesnom ljubomornošću postaje ovaj čovjek po nesretnim prilikama ubojicom svoje žene. Istom pred posteljom, na kojoj se sa smrću bori njegova žena, nesretnik prvi put spoznaje, da je ova žena, njegova boginja i njegova dušmanka, njemu ravno biće, da je jadan stvor, njegova sestra, koju bi morao podpomagati i razumievati, — a on ju je umorio! A zašto? Iz ljubomora, iz ljubavi. Pa što je ljubomor, ljubav? Što znače lažne rieči: ljubezno čeznuće, zavadjanje, brak? Ovo ga pitanje neprestano muči; u novom svjetlu, po kojem mu je sve jasno, prolazi mu pred očima sva prošlost njegova, te mu se pričinja pletivom sramote, laži i himbe. Sad uvidja, da se klica smrti, koja mu je otrovala život, nalazi u razkalašenim navikama mladosti; ovu razkalašenost držao je on opravdanom i normalnom, preporučuje ju znanost, vlada ju trpi, dapače štiti, a upravo ova razkalašenost razvrgla je u njega sposobnost, da bi sa ženom obćio čisto i bratski, te ga naučila, da ženu smatra predmetom svoje putenosti. Sve, što mu se prije činilo pjesničkim, vedrim i dražestnim, sad mu je obsjena ili himba, koja prikriva surovu zbilju: neuklonivu putenost muškaraca u družtvu, koju navike, umjetnosti i javno mnienje samo podržavaju; ovoj su razkalašenosti žene podvrgnute, ali one imadu sredstvo, da se doskora dokopaju gospodstva. Bilo ovo sredstvo prolazno poznanstvo ili brak, svrha mu je stjecanje novca ili gospodstvo. Tako je i u braku, kliče Pozdnyšev, komu je brak bio idealom, pa sad na tragičnom koncu svoga braka vidi svu tajnu sramotu, razočaranje, razpre, mržnju, ljubomor, sve strašne posljedice sveze, kojoj laž sada razabira: njegova žena i on žrtvovali su svojoj sebičnosti čovječje dužnosti, pa se je zato ono, što su nazivali ljubavlju, pretvorilo u mrku mržnju sukrivaca i dovelo nju do izdaje, a njega do zločina.

Iz napomenutih djela razabiramo, da je seljak u obće pristupniji glasu savjesti. Primjer nam podaje osobito »Vlast [308]tmine«: usred surovih strasti razdaje se nenadano glas savjesti, kao svjetlo života, koje obasjava tminu smrti. Ovu klicu života nalazimo u najgluplje i najsmješnije osobe u drami, u starca Akima, koji je lako pristupan pokajanju.

Pokajanje se lakše zbiva u prostih ljudi, nego u kulturnih, kako smo to vidjeli u Iljića. U svoj okolini Iljićevoj seljak Gerasim jedino je biće, koje ga ne vara, jedini je čovjek, u koga nahodi pravu odanost, iskrenost i sućut. Obćeći s ovim prostim čovjekom Iljić opaža svu neprirodnost svoga bića, ali mu ponos ne da, da to prizna. No nenadano prosine ga svjetlo, on osjeća, da može sve popraviti jednom žrtvom, postaje mekan, pa da prištedi bol sinu i ženi, ne opire se više smrti, on ju je svladao, nadjačavši strah od nje; pa tako umire veselo i utješeno.

Prvi je plod savjesti — pokajanje, a odanost je cilj, do kojega dolazi čovjek po požrtvovnoj ljubavi; to su dva načela, koja nam ovdje propovieda Tolstoj. Ali je on u pučkim spisima protumačio i druga velika načela svoje nauke. Ove naivne i dubokoumne pripoviesti odlikuju se moralnim zrakom, koji ih ovija, i svietlim čarom, koji izlazi iz posve jednostavnih rieči. Sve u njima odiše poniznošću, mirom, iskrenom dobrom voljom i neobičnom nježnošću. Idealni život Tolstoga dobiva sliku u ovim blagim, dobrotvornim, milosrdnim i sućutnim bićima, ona prolaze kraj nas čedna u govoru, držanju i odielu, krepka i zdrava, volje jake i vedra čela. U pripoviesti »Putujte, dok imate svjetla« vidimo takav idealni život. Poganin Julije napokon u starosti odluči, da se pokrsti, pošto se već primakao grobu, pa kad je neutješan, što je tako kasno došao na pravi put, prekasno, da stvori što veliko, tješi ga neki starac kršćanin riečima, da za Boga nema ni velikih ni malih stvari, da je pokajanjem našao pravi put, pa nek sada ovim putem napreduje, pred Bogom da su svi ljudi jednaki. Julije steče nutarnji mir, za kojim je čeznuo, te stane raditi i živjeti za bližnje. Tako je živio još dvadeset godina sretno i onda sa zanosnom dušom dočekao blagu smrt.

Godine 1894. objelodanio je Tolstoj oveliko djelo » [309]Carstvo je božje u vama«. Tolstoj se prije svega osvrće na prigovore, koji su izišli proti njegovoj nauci, pa podaje veoma smionu teoriju o razvoju ljudske savjesti.

Čovjek u početku znade samo za svoj osobni bitak, on je sam sebi svrha: to je osobno ili puteno shvaćanje života. Na višem stupnju upoznaje čovjek, da težnja za osobnom srećom još nije podpuna svrha, nego osjeća, da mu se valja podati nečemu, što je veće i trajnije nego on sam; čovjek stane onda živjeti za veću družtvenu zajednicu: obitelj, pleme, obćinu, državu. To je družtveno ili pogansko shvaćanje života, koje su već poznavala poganska družtva, a osniva se na njemu takodjer družtveni život tako zvanih kršćanskih naroda u sadašnjosti. Kršćanski narodi morali bi sve ljude jednako ljubiti, sve ljude po evangjeoskoj zapoviedi držati za braću, a kad tamo oni smatraju svojom dužnošću, da sve žrtvuju državi, u kojoj živu, i da joj služe na štetu stanovnikâ inih država; dapače kad zatreba, oni prekršuju državi za volju tobože priznate zakone moralne.

No ma koliko razne crkve kvarile kršćanstvo, hipnotizovale čovječanstvo svojim kultom i mjesto evangjeoske istine postavljale razne predstave vjerske, ipak je ova evangjeoska istina proniknula malo po malo savjesti: to je universalno ili božansko shvaćanje života, po kojem su svi ljudi bića, koja treba da teže za istom svrhom, da se oslobode od putene prirode, pa da živu božanski život izvršujući božju volju.

Budući da kršćanski duh sve više prodire u savjesti ljudi, dapače i onih ljudi, koji su se odmetnuli od kršćanstva, to se sve više osjeća protuslovlje izmedju ovoga duha i naših uredaba. Ljudi pate pod gospodarstvenim protuslovljem života, jer proti svim priznatim načelima manjina izrabljuje i podjarmljuje većinu; pate pod političkim protuslovljem, jer više ne vjeruju u pravednost zakonsâ i uredaba, kojima se moraju pokoravati; pate poimence pod medjunarodnim protuslovljem, jer ne mogu dopustiti, da je pravo ubijati i mrziti, i jer su pred problemom rata prisiljeni preobraziti svoju savjest ili svoj život. Današnji je militarizam kršćanskih naroda za Tolstoga [310]fenomen, po kojem se pokazuje, kako je nedostatno družtveno (pogansko) shvaćanje života. Ovo družtveno shvaćanje može biti opravdano dotle, dok ljudi dragovoljno žrtvuju svoj interes obćenitomu interesu, ali što se više širi družtveno tielo, to je rjedja i ova dragovoljna žrtva; moć t. j. organizovana moć, koja stoji na čelu, prisiljena je sve više i više, da se upire o nasilje. I doista današnje naše velike države, stvorene osvajanjem i državničkom vještinom, održavaju se samo još nasiljem, jer im se pojedinački interesi sve više protive. Vojnom obvezanošću pošlo je vladama za rukom — pod izlikom za obranu države od vanjskih dušmana — do najvećega stupnja razviti onu moć, o koju se same oslanjaju, sve državljane dovesti u njihovu neposrednu zavisnost i njih učiniti odgovornima za družtveni poredak, koji se podržava ovom moću. Zato se Tolstomu čini nemoguće, da bi vlade same drage volje htjele pristati na to, da se dokine ova moć, koju su uvele za svoju podporu. U isti mah vidi Tolstoj u vojnoj dužnosti posljednji izraz nutarnjega protuslovlja u družtvenom shvaćanju, jer vojna dužnost sama uništava sve prednosti družtvenoga života, koje je pozvana braniti. I doista povećanje vojne sile stavlja na kocku uspjehe, mogućnost i sigurnost ljudskoga rada, premda joj je svrha, da ih upravo zakriljuje, pa će ljudi tako s tim brže doći do upoznaje, da se nemaju nadati svojemu oslobodjenju tek odatle, ako se poprave sadašnje družtvene uredbe.

Kako bi se moglo doskočiti ovim jadnim suvremenim prilikama? Kako Tolstoj misli, u tom je poslu odlučno, kako svaki čovjek osobno shvaća pitanje, je li nije li vojna obvezanost — opravdana, pa će se prema tomu naći i liek.

Vojna obvezanost pitanje je moralno i religiozno. Vlade nastoje čovjeka uvjeriti, da mora biti pripravan svoj interes, svoj život, dapače svoj ideal žrtvovati obrani družtvenih uredaba; vlade dakle misle, da je čovjek rodjen samo za dobro ovoga družtva. Ali čovjek, koji je proniknut univerzalnim i božanskim shvaćanjem o životu, drži i vjeruje, da su svi ljudi djeca božja i da moraju nastojati, kako će što više biti dionici božanskoga života, za koji je klicu Stvoritelj zasadio u ljude. [311]Sva mržnja i sva sila izčezava pred višim zahtjevom: »Ako i pripadaš državi i imaš dužnosti prema njoj, opet pripadaš Bogu i vječnomu životu, koji ti takodjer nameće dužnosti.« A jedna je od prvih dužnosti, koju osjećaju pravi sljedbenici božje nauke o ljubavi, — da se ne smijemo nikada zlu opirati silom. Tolstoj omiljelu svoju misao ponovno razlaže u ovom spisu sa još većom zrelosti uvjerenja.

U jednu ruku s divnom jednostavnošću i rječitošću pokazuje pisac, da čovjek, koji se osjeća djetetom božjim, može iz ove sviesti crpati neizmjerne sile. Takav čovjek ne ljubi, jer mu je to korist, nego jer je ljubav bit njegove duše, jer ne može drugo nego da ljubi.

U drugu ruku pisac priznaje, da će kršćanin oklievati, da razori državu, kako bi se moglo izvoditi iz njegovih nauka; dapače uvidja, da je često nemoguće u tom smjeru raditi. Ali ništa nije uzvišenije nego istina, te bi naš život već odavna bio drugčiji, kad se njegova neopravdanost ne bi hinilački zatajivala. Kad bi ljudi prestali lagati, odmah bi uvidjeli, da su se krute državne uredbe već pokolebale i da ih podržavaju samo naša laž i himba, premda se ljudima čini, da ih samo ove uredbe vežu i da su one nešto razborito, nuždno, sveto, Bogom odredjeno.

Istinu upoznavati i priznavati — to je jedino, što je čovjeku uviek slobodno činiti. A Tolstoj je uvjeren, da je to dovoljno, da s vremenom carstvo božje dodje na zemlju. Kad ljudi jedared upoznadu pravu istinu, ona će se prije ili kasnije pretvoriti u čin. Zato nam veliki starac iz Jasne Poljane veselo dovikuje utješne rieči: Carstvo je božje u vama!

S univerzalnim, božanskim shvaćanjem života u savezu je i druga razprava Tolstoga »Kršćanstvo i patriotizam« (godine 1894.). Tolstoj ju je sastavio pod dojmom svečanostî u Kronstadtu i Toulonu. Za pisca je patriotizam jedna od najodurnijih manifestacijâ naših družtvenih uredaba. Patriotizam nije ništa drugo nego prednost, koju svatko daje svojoj državi pred drugima. Ovo je rodoljubno čuvstvo vrlo koristno za vlade i za cjelinu države, ali je uza sve to bezsmisleno i [312]nemoralno, jer se protivi načelu: Ne čini drugomu, što ne ćeš, da se tebi učini.

Patriotizam je mogao biti krepost u starom vieku, gdje se je zahtievala odanost čovjeka prema najvišemu tada poznatomu idealu, prema idealu družtva, države, domovine. Ali nije danas, kad nas vjera uči, da su svi ljudi djeca božja i da smo svi braća. Patriotizam je mogao biti opravdan u starom vieku, gdje je svaki narod, više ili manje homogen, izpoviedao istu vjeru u državi, pokoravao se neograničenoj vlasti obožavanoga vladara, smatrao se otokom usred barbarskoga oceana, koji je nastojao, da ga potopi. Patriotizam je bio želja odolievati navalama barbarâ, koji su ne samo prietili, da će razoriti državu, nego i da će popljačkati imanja, zarobiti ljude, obezčastiti im žene. Zato je u starini čovjek smio svoj narod više cieniti nego druge, mogao je osjećati mržnju na barbare.

No što znači ovo čuvstvo u naše kršćansko doba? Zašto bi danas čovjek, ako je Rus, išao ubijati Francuze ili Niemce, — kad znade, da oni narodi, proti kojima kipi rodoljubnom mržnjom, nisu barbari, nego kršćani kao i on sâm, da izpoviedaju često istu vjeru, kad je uvjeren, da žele mir i prijateljsku izmjenu rada, kad ga s njima prečesto vežu probitci zajedničkoga poslovanja, probitci trgovački ili duševni? Često se dogadja, da čovjek u susjednoga naroda nalazi više koristnih živalja i više srodnosti, nego u svojih sugradjana; to biva osobito u radnikâ, kojima inostranci daju zaslužbu, pa i u trgovaca, učenjakâ i umjetnikâ.

Osim toga životni su se uvjeti tako promienili, da je ono, što zovemo domovinom, prestalo biti odredjenim dobrom, kako je to bilo u starini, gdje su gradjani iste domovine pripadali istomu plemenu, imali istu vladu i vjeru. Razumljiv je patriotizam Egipćanâ, Židovâ, Grkâ, jer su braneći svoju domovinu branili takodjer svoju vjeru, svoje pleme, svoje ognjište i svoju vladu.

Zato drži Tolstoj, da je patriotizam danas neopravdan. Pored sviju nastojanja za cielih osamnaest stotina godina, da bi se zatajilo kršćanstvo, ono je ipak prodrlo u našu savjest, [313]u naš život, pa njime tako dobro upravlja, te dapače najsuroviji i najograničeniji ljudi moraju i mogu priznati, da se patriotizam podpunoma protivi moralnim načelima, kojima je podvrgnut njihov život.


VII.

Talijanski učenjak Ferrero u povodu Sabatierove knjige o »Životu sv. Franje Asiskoga« izporedjuje reformatora Tolstoga s Franjom Asiskim, znamenitim propovjednikom ljubavi u XIII. stoljeću. Mistični viek svetaca, kakovi su bili sv. Franjo Asiski, sv. Dominik i mnogi drugi svetci katoličke crkve, nije posvema izčezao, jer u naše dane živi čovjek velike slave, koga s pravom možeš nazvati Franjom Asiskim XIX. vieka, a to je — Lav Tolstoj. Tako veli Ferrero. Sv. Franjo je ponajprije djelovao u Umbriji, zatim u ostaloj Italiji, pa u Germaniji i Poljskoj, te je mnoge hiljade ljudi poveo za svojim svetim primjerom. Mnogi zavadjenici odmah su se izmirili, lihvari su napustili svoje tražbine, bogataši se odrekli imutka na korist sirotinje. Tako je silan bio potok ljubavi k bližnjemu, milosrdja i nesebičnosti, koji se je razlio zemljom poslije nauka Franjinih. Medjutim ovaj je pojav bio dosta kratkotrajan. Tolstoj nije do sada doživio ni te sreće. Njegove knjige čitaju milijuni ljudi, a o takovoj propagandi nije moglo biti govora u doba Franje Asiskoga. Pa ipak je do sada dojam Tolstoga samo književan, kako je utjecaj Franje Asiskoga bio životan.

Reformatorstvo Lava Tolstoga ide uporedo s tako zvanom »novokršćanskom« strujom u suvremenoj Evropi. Suvremeni pisci evropski govoreći o razkolu u čovjeku, o njegovoj »božanskoj« i »čovječjoj« prirodi došli su do raznih resultata. Jedni drže, da je »životinja« u čovjeka preostatak stare divljosti i barbarstva, a drugi opet misle, da je posljedica prevelike kulture, koja se može ukloniti samo povratkom k prirodi, u jednostavniji, više seoski život. Maupassant i Zola [314]pristaju uz prvu misao, a Dumas, Strindberg, Tolstoj vjeruju drugo.

Kršćansko-spiritualistični duh već se dugo vremena razvija u Evropi, pa nije čudo, što se napokon javljaju misli o braku, kako ih razvija Björnson u drami »Rukavici« (»Suavi«) ili još oštrije Tolstoj u »Kreutzerovoj sonati«. U Björnsona traži mlada žena od muža podpunu uzdržaljivost prije braka, Tolstoj pak u »Kreutzerovoj sonati« polazi do skrajnje granice.

Vriedno je priznanja, što nam veliki suvremeni pisci pred očima odkrivaju ljudsko biće poput lepeze. Nema ništa, što bi pritajivali ili hinili bojeći se publike i kritike. Počevši od poroka, nizkosti i zločina otvara se pred nama široko polje duševnoga života, pogled na čovjeka-životinju, na prirodni i čovječji dio sve do najveće plemenitosti ljudske. A sve se to pripovieda za čudo slobodnim jezikom, bez nakita, bez sentimentalnosti. Oni nam pokazuju naš duševni razkol u dva svieta: jedan je sviestan, a drugi nesviestan, jedno je čovjek, a drugo životinja, jedno sloboda, a drugo nužda.

Bourgeta smućuje moderna mekanična znanost, koja uči, da nema slobodne volje; on drži, da će se to zlo dojmiti mladeži, da će mladež u determinizmu naći povlasticu za biezobziran egoizam, pa da će se tako razuzdati u čovjeka »životinja«. Zato nas Bourget upućuje na vjeru, na katoličanstvo, na molitvu kao jedinu moć, koja će obuzdati životinju i modernim ljudima vratiti jedinstvo. Dumas drži, da se životinja razvija u kalu hipercivilizacije, i zato grmi proti njoj. Maupassantu se odnošaj obaju ljudskih spolova čini poniženjem, ostatkom nepobiedjene i nepobjedljive praprirode; napokon evo Tolstoga, komu se prikazuje produktom razdražene neprirodnosti u civilizaciji. Tolstoj polazi tako daleko, da najzad propovieda preporod starokršćanskoga života. Njemu nije čovječanska ni kultura ni civilizacija, njemu je čovječanski samo onaj način života, koji ne poznaje obrane od zla, ne odbija nikakove nepravde, ne mari za novac i zemaljsko dobro, te muža i ženu dovodi do toga, da se vazda smatraju braćom.

[315]

Tolstoj je dobro uvidio, da su zla i nevolje u modernom družtvu posljedicom raznih uzroka medju sobom izprepletenih i svezanih. Kad se unište uzroci, nestat će i njihovih zlih posljedica. Zato je Tolstoj tako oštrim bičem navalio na militarizam, na obću vojnu obvezanost, jer ju drži jednim od glavnih korienâ družtvenih zala. U tom se podudara s velikim englezkim filozofom Spencerom, »Aristotelom devetnaestoga vieka«, koji je u svojoj etici promotrio sve biede modernih država i došao do zaključka, da valja prije svega ukloniti — militarizam.

Sudili ma kako o reformatorskom idealu Lava Tolstoga, proglasili njegovu težnju sanjom, ipak ne možemo poricati, da ga u tom poslu vodi požrtvovna ljubav i plemenita želja, da doskoči nevoljama ljudskim, koje svako bolje srce i pretežko osjeća. I najveći protivnik ove nauke mora priznati učitelju njezinu, da su mu rieči i djela u skladu, kakov se riedko nahodi u ljudî! Medjutim nadajmo se, da će nas Tolstoj obdariti još kojim umjetničkim djelom. Bar nedavno rekao je nekomu dopisniku, da kani dovršiti oveću dramu. A što napiše takav veliki genij, kao što je Tolstoj, na polju liepe umjetnosti, ne pripada više samo Rusima i Slavenima, nego svemu svietu. Piscu romana »Vojne i mira«, koji je Carletti zgodno izporedio sa Kremljem, umjetniku Tolstomu mjesto je uz Homera, Dantea, Shakespearea, Göthea!