Ruska književnost u osamnaestom stoljeću 1

RUSKA KNJIŽEVNOST U OSAMNAESTOM STOLJEĆU autor: Vatroslav Jagić

I. Iz dopetrovskoga vremena.

1. Uvod.

Predočimo si rusku književnost od njenog postanja do danas. Ona služi dvjema različitim idealima, prema njihovoj razlici prima i sama dvojako lice. U prvoj, starijoj i dužoj polovici vlada jedina težnja za idealima kršćansko-bizantijskim, oličenim u djelima bizantijske literature, umjetnosti i nauke; nešto savršenije, nego li su ta djela, ne mogaše se gotovo ni zamisliti, u njima bijaše ugotovljen uzor i obrazac za podražavanje. Utjecaji s protivne strane, s evropskog zapada, isprva i onako odveć slabi, zadavahu misaonim ljudma starog vremena mnogo briga i straha; na sve što bi dolazilo sa zapada gledalo se kao na opasnost, koja prijeti upravo načelima bizantijskog kršćanstva, i spasu duša pravoslavnih ljudi. Taj opasni faktor prikazivaše se Rusima u obliku to njemačkom to poljskom. Njihovi umjetnici izražavahu javno mišljenje svojih suvremenika posve vjerno, kada u prizorima strašnoga suda (sudnjega dana) slikahu prokletnike, osudjene na vječite muke u paklu, čas u odijelu njemačkom čas u poljskom. Takovih slika nalazi se po ruskim crkvama 17. stoljeća dosta. Ali taj opasni neprijatelj, taj zatornik bizantijskih ideala, postajaše i u Rusiji od godine do godine jači i smjeliji: Nijemcima i Poljacima pritekoše u pomoć kao novi zatočnici još i Englezi i Holandezi, trgovci s preko mora.

Općenito se vjeruje, da je Petar Veliki onaj snažni pokretač, koji ukaza ruskomu kulturnomu napretku nov pravac. Preko Petra Velikoga dodje zapadno-evropski kulturni život do javna priznanja i u Rusiji, on ga proglasi novim načelom svake umne radnje, izuzevši crkveno i političko polje. Petar Veliki ukaza Rusima na zapadnu Evropu kao nov obrazac, vrijedan nasljedovanja. On se, da bi drugima dao dobar primjer, odvaži sam na putovanje po onoj istoj Evropi, od koje se dojako silno zaziralo. Njegova želja bijaše ne samo da vidi taj novi svijet, nego i da se upozna s njegovim svestranim napretkom, osobito u pomorskim vještinama. Da njegovu carstvu i njegovu narodu bude put u Evropu kraći, on osnova Petrograd ili kako govorahu, probi »okno« u Evropu. Nove ustanove, novi običaji, novi ljudi počeše se širiti po carstvu; nečuvenim pojavama odjekivaše Rusija, kao da gromove sipa mogućna desnica velikog cara. On stao rušiti što mu se učini trošno, razmicati gdje bijaše tijesno, rasvjetljavati gdje bijaše tama.

Misao careva o preobrazovanju ruskog naroda ne zaustavi se ni pred kojom strujom života, ona darnu čak u jezik i pismo. I tu nadje car za potrebito da prekine tradiciju. Zs svjetske potrebe budu sada širom otvorena vrata narodnomu govoru velikoruskomu, a gospodstvo crkvenog jezika suženo na područje crkve; a da bi taj dualizam mahom padao u oči, dobi narodni jezik i svjetska literatura novi, moderni, evropski oblik slóvâ: po zapovijesti carevoj prionuše štampati svjetske knjige »graždanicom«. Već prije Petra Velikoga izbijaše u ruskim knjigama, štampanim na zapadu, karakter slova ćirilskih nekoliko predrugojačenj izgladjen i zaokrugljen prema latinskim. Boraveći car u Holandiji (god. 1697.) posjećivaše braću Tessinge, najmladjega brata poznavaše već iz Moskve. Njega povlasti car, da otvori štampariju, u kojoj će se moći štampati sve ruske knjige, kao u Moskvi, osim crkvenih; svako drugo evropsko izdanje ruskih knjiga potpadalo bi u Rusiji pod konfiskaciju. Tessingu desi se vješt pomagač u osobi nekog Ilije Fedoroviča Kopievskoga (ili Коріеѵіča). U tim amsterdamskim izdanjima razvio se, pod neopaženim utjecajima evropskog ukusa; onaj tip ruskih slova, koji kasnije prozvaše »graždanicom«. S Kopievičem dodjoše ova slova i u Rusiju. Godine 1707. sastavljena bi u Moskvi knjižica raznih vrsta slova, starog i novog tipa, neki kao azbukovnik. U jednom eksemplaru te knjižice, koji se još i danas čuva u carskoj petrogradskoj biblioteci, kad bi predstavljen caru na ogled i odobrenje, on sam prevuče mastilom sva ona slova (a to bijahu obrasci staroga tipa), koja mu ne bijahu po volji, a za ona druga izreče ovu želju (svojeručno upisanu): Сими литеры печатать исторические и манифактурные книги, а которые подчернены, тех в выше писанных книгах не употреблять. (Ovim slovima neka se štampaju istorijske i manufakturne knjige, a ona što su prevučena, neka se u više pomenutim knjigama ne upotrebljuju.)

Veliko značenje Petrovske reforme utvrdjeno je sjajnim uspjesima, postignutim u Rusiji u dva potonja stoljeća, osamnaestom i devetnaestom, u kojima kulturni život ruskoga naroda stupaše podjednako pravcem evropskim, ne mareći za časovite proteste konservativne struje. Literatura, nosilja misli i ideala ruske inteligencije, osta s malim izuzetcima svagda vjerna načelima i uputama svoga genijalnog reformatora: poštovanju evropske civilizacije, težnji za njenom kulturom, staranju obogaćivati domaće polje njenim najvrstnijim plodovima te preko svega toga jačiti i oblagorodjivati snagu duha ruskoga.

Zadatak je ove knjižice, da prikaže u lakom pričanju taj novi pravac literature ruske. Glavna njena sadržina obuhvata osamnaesti vijek s nešto malo preteča novog vremena iz 17. vijeka, obustavlja se za sada pred pragom dobe Puškinske. Pojave literaturne prikazivat ćemo, koliko se igda može, u prirodnoj vezi sa svim ostalim stranama društvenog života, da odgovorimo na pitanje, u koliko se u literarnim tvorovima ogledaju realni odnošaji, kako razni slojevi društva učestvuju u njima, da protumačimo, kakvim uplivima bješe izložena književnost i sadržinom i oblikom, napokon da pokažemo, na koliko je literatura jaka bila da povuče za sobom i preobrazi društvo. Jer samo ondje, gdje se književnost sa cjelokupnim narodnim životom susreće i miješa, može biti govora o njenom značenju kao duhovnoj sili; gdje toga nema, književna radnja, bila ma kolika, ostaje hrpa naštampane artije.

Evropske literature najnaprednijih naroda, francuskoga, njemačkoga, engleskoga, govore danas s velikim priznanjem o proizvodima ruskog duha druge i treće četvrti našega stoljeća. S malenog središta, u kojem poduže stajaše Turgenjev osamljen, širi se poštovanje sve dalje, zahvata sve veće krugove. Francuski kritičari najnovijeg doba rado govore o utjecanju L. Tolstoga na francuske romaniste: riječ »le tolstoïsme« udomaćila se u modernoj francuskoj literaturi. Sve su to znaci velika i trajna interesa, koji se svuda po Evropi javlja i osjeća prema ruskoj literaturi 19. vijeka: istok vraća zapadu zajam od dva stoljeća s procentima, u kojima je prikupljena velika snaga ruske individualnosti. Ali tko će da prouči Turgenjeva ili Lava Tolstoga, valja da se upozna s hodom društvene misli Rusije u šezdesetim i sedamdesetim godinama, kojima korijen dopire duboko u četrdesete godine; a junaci ovog doba upiru se o Puškina. Divni tvorovi Puškina nadovezuju sa svoje strane na prilike, društvene i književne, kakve bijahu krajem prošloga i početkom ovoga stoljeća. Ovako uljegosmo u zanimljivi osamnaesti vijek, našu specijalnu zadaću. Kod slavnih, velikih ljudi ugodno je slušati pričanje o njihovim mladim godinama: i devetnaestomu stoljeću ruske literature dobro je predaslati vijek osamnaesti, vrijeme prikupljanja sila, prvih pokušaja književnog stvaranja po uzorima evropskim. Ruska literatura osamnaestoga vijeka nalik je na zdrava momka, koji doveden sa sela u grad neko vrijeme tek zapanjen stoji te oko sebe gleda, čudeći se svemu što oko njega biva; ali do mala zapanjenost prestaje, radja se volja, da i sam prione za posao, probudjuje se vjera u svoju snagu i okretnost i on počinje podražavanjem. Evo vam kratko obilježje ruske literature osamnaestoga stoljeća.

2. Borba starih ideja s novima prije Petra Velikoga; početak ruskog teatra.

Tolik prevrat, kolik bi izazvan reformom Petra Velikoga, ne biva nikada bez jaka otpora, bez suproćenja sa strane pristaša starine: videći gospodstvo svojih ideja u opasnosti, oni se oružaju na borbu, napinju sve svoje sile, da pobjedu novoga reda osujete, ako se može, ili bar odgode. Tako vodi i nas logika dogadjaja odmah u borbu izmedju dva pravca, starog i novog, koja se zametnula već prije Petra Velikoga, u drugoj polovici 17. stoljeća. Jer koliko je god istina, da se početak novog doba književnosti ruske veže za divsku ličnost Petra Velikoga, opet je novijim istraživanjima i tu dokazano, da su se uvjeti za pojavu i uspješnu radnju toga velikana složili već prije njega, da je i njega rodilo svoje vrijeme. Neka tamna slutnja o potrebi onoga, što će Petar Velik jasno shvatiti i proglasiti zadaćom svoga života, pomalja se već na vidiku druge polovice 17. stoljeća: množe se znaci, da se primiče novo vrijeme. Dvojakim putem dopirahu strani utjecaji u Rusiju: Njemački upliv širio se isprva preko Novgoroda i Pskova, kasnije pridružiše mu se još Englezi i Holandezi preko Arhangelska. Središtem ugleda i moći ovih stranaca bijaše u Moskvi predgradje »njemeckaja sloboda«, gdje je i Petar Veliki u svoje mlado doba mnogo toga i vidio i naučio. Drugim putem, preko jugozapadne ili male Rusije, prodiraše u srce carstva struja poljsko-latinska. Poznato je, da su Poljaci početkom 17. stoljeća proturili svoju političku vlast na neko vrijeme čak do Moskve; i ako političko gospodstvo ne potraja, opet osta u zapadno-ruskim gradovima poljski običaj, poljski i latinski jezik, poljski zanat, poljsko odijelo, i t. d. Kada Moskva osvoji za Rusiju Smolensk, Vitebsk i neke druge gradove nekošnje kneževine Litve, doseljavahu se poljski i bjeloruski, opoljačeni, zanatlije, obrtnici i umjetnici u Moskvu, da teku sebi života a Rusima da budu učitelji. Čak u najuži krug carske porodice bjehu se uvukli neki poljski običaji pa i znanje poljskog jezika, osobito za cara Fedora Aleksijeviča, pitomca učenog skolastičara Simeona Polockoga. Osim ovoga naučnika slaviše se u ono doba znanjem latinštine Epifanije Slavinecki, Arsenije Satanovski i još neki Malorusi. Pisac prve ruske gramatike (god. 1696.) Ludolf svjedoči izrijekom, da je poznavao Rusa vještih latinskomu i njemačkomu jeziku. Simeon Polocki sastavi g. 1680. Psaltir u stihovima, sasvim po uzoru poljskih versifikacija, te u predgovoru kazuje, da se Псалтырь рифмотворная rado čitala u svim krajevima Male, Bijele, Crne i Crvene Rusije, da čak u Velikoj Rusiji, u carskom gradu Moskvi, da je ljudma omiljelo slatko i skladno pjevanje poljskog psaltira. U to su doba mnoge knjige prevedene na ruski (tadašnji crkvenoruski) jezik s latinskog ili poljskog. Ne upuštajući se u potanko izbrajanje da spomenem barem jednu — dvije. Toma Kempiski nahodi se u rukopisnim prijevodima od godine 1647., 1664., 1689. i u štampanom izdanju od g. 1681. (u Vilni). Ezopove basne biše prevedene g. 1675. s poljskoga (u Simbirsku). God. 1677. izradjen je prijevod vrlo popularne sredovječne knjige Speculum Magnum. Priča o lijepoj Meluzini raširena je u mnogim prijepisima ruskim s originala poljskoga. O mnogim poučnim knjigama iz istorije, geografije, matematike, medicine i t. d. ne treba ni da govorimo. Prijevodi kretahu se dvojakim smjerom: religioznomoralnim i didaktičnim. Prevodioci bijahu gotovo bez izuzetka sami Malorusi, a jezik crkvenoruski onog vremena, s primjesom poljskih ili maloruskih riječi i fraza.

Svitanje novog doba ne bi ničim tako glasno naviješteno, kao željom cara moskovskoga, da i on dobije moderno, evropsko, pozorište. Govorimo o modernom pozorištu, pošto dramatskih elemenata nije nedostajalo ni kojekakvim ruskim praznicima starih vremena, na priliku staroruskoj maslenici.Isto tako bješe se uobičajila u Rusiji, osobito južnoj, već od davna sredovječna školska drama, t. j. moralizacija biblijskih i legendarnih predmeta, kao dramatsko prikazivanje priče o sinu razmetnom, o Aleksiju, čovjeku božjem, o Nabukodonosoru i t. d. Stara Rusija osudjivaše i ovakva prikazivanja, kao i svaku drugu pojavu narodnog veselja; godine 1648. izadje javna zabrana, da se o uskrsu ne smije po daskama skakutati, u njihalkama okretati, lice obrazinom zastirati, s muzikalnim strojevima obilaziti od kuće do kuće, da nije dopušteno medjede vodati, sa psima plesati, rvati se i t. d. Rigorizam crkve osta dakako bez posljedaka. Ruski poslanici vraćajući se s posaobina u inozemstvo, pričahu kod kuće o pozorištnim zabavama po Evropi, kod kojih bivahu i carevi i kraljevi. Da i u samoj Moskvi zabavljahu se ovako Nijemci u svojoj »slobodi« (koloniji); njihove zabave stekoše čak po gdjekojeg znatnog zagovornika i medju Rusima. Takav bijaše iz najužeg društva careva Artemon Sergejevič Matvejev odličan Rus, oženjen nekom šotlantkom iz roda Hamiltona. On stao pričati mladomu caru Aleksiju o pozorištu, toj blagorodnoj zabavi evropskoga zapada. Caru se stvar svidje, te i on poželi imati u Moskvi družinu inozemnih glumaca. God. 1672. dobi pukovnik Van Staden (prijatelj Matvejeva) zapovijest, da ode k hercogu Jakovu Kurlandskomu, da ondje skupi družinu glumaca, muzikanata, vještaka u gradjenju scenerija, u pozlaćivanju i t. d: Ako ne bi ondje našao takvih ljudi, da podje dalje u švedske i pruske zemlje. Van Staden sklopi u Rigi ugovor sa osmoricom glumaca i sa još drugom trojicom; angažovan bi i jedan upravitelj družine, Johan Velten; primadonna kopenhagenske opere, po imenu Ana Paulson, bješe dala riječ, da će i ona poći u Moskvu. U posljednji trenut spopade inozemce strah od Rusije, nitko ne htje se odvažiti: želji carevoj zaprijeti opasnost da će ostati neispunjena. Sada priskoči u pomoć Matvejev, on nadje u moskovskoj njemačkoj koloniji ljudi, koji će zadovoljiti želji carskoj. Nekomu pastoru, po imenu Johan Gotfrid Gregori, rodom iz Merseburga, povjereno bi da sastavi družinu. Taj se s njemačkom ozbiljnošću odmah lati posla, mnogo mu pomože knjiga, štampana još godine 1620. »Engelische Comedien und Tragedien, das ist: sehr schöne, herrliche und auserlesene geist- und weltliche Comedi- und Tragedi-Spiel sampt dem Pickelhering«; on izvadi iz nje komad »Die Comoedie von der Königin Esther und dem hochmüthigen Aman«, te ajde, uči i vježbaj glumce, koji bijahu nešto Nijemci nešto Rusi. Car zapovjedi da se u okolici Moskve, u Preobraženskom, sagradi drveno pozorište. Prije no što će se sam odvažiti da prisustvuje predstavama, upita za savjet oca duhovnika, koji pametan čovjek, pozivajući se na primjer zapadnoevropskih kršćanskih vladara, dopusti isto i caru pravoslavnomu. Tri mjeseca trajahu priprave za prvu predstavu, potpuno osoblje sastojaše iz 64 lica; orkestar sastaviše pri pomoći domaće kapele Matvejevljeve. Dne 17. oktobra 1672. dana bi prva predstava; kažu da je 10 ura trajala, ali car da je izdržao do kraja. Poslije prikazivahu »Juditu« i druge komade, a kad se predstavljalo u Kremlju, gledaše iz zaklonjene lože, iza rešetke, i sama carica. Smrću cara Aleksija Mihajloviča († g. 1676.) prekide se život ovog prvog modnog pozorišta na četvrt stoljeća.

3. Nikon, ispravljanje knjiga; početak raskola.

Konservativni ljudi pratiše zazornim pogledima sve te novotarije. Osobito opasno bijaše dirati u crkvu, uvoditi kakve god promjene u obrede i običaje crkvene. I zbilja najveći sukob izmedju starine i novog pravca buknu upravo u području crkve za cara Aleksija Mihajloviča (od god. 1645. do god. 1676.), u vrijeme patrijarha Nikona. Mnogo crkvenih raspri projuri Rusijom bez dubljih tragova, ali raskol, izazvan pod Nikonom, traje još i danas: milijuni Rusa ne mogu još ni sada da izmire savjest svoju s oficijalnom pravoslavnom crkvom. Nikon, seljački sin iz okolice Nižnjega Novgoroda, rodjen god. 1606., pope se nečuveno brzo do najviše duhovne vlasti, do patrijarha, kojeg okruži ugledom i sjajem, kao nikad prije. Već prost sveštenik bješe izišao na glas, na široko i nadaleko; moskovski trgovci, slušajući njegove besjede, bijahu ushićeni, oni ga svjetovahu, da se preseli u Moskvu, što i učini, te osta ondje 10 godina. Pošto mu djeca poumiraše, rasta se dobrovoljno sa ženom, te ode monah put dalekog sjevera, k Bijelomu moru. Njegov asketizam i duhovna energija stekoše mu i tu tolik glas, da ga Moskvićani iznovice zaželješe vidjeti i imati u Moskvi. Kada stiže onamo, god. 1646., zavoli ga do skora sam mladjahni ruski car, preko kojega dobi ugledno mjesto arhimandrita u novospaskom manastiru i tako dodje u prilike da se češće vidja sa carem. Već godine 1648. posta mitropolitom novgorodskim, gdje god. 1650. prigodom nekog nutarnjeg ustanka dokaza isto toliko smjelosti koliko pravičnosti. Sve ove kreposti pribaviše mu već g. 1652. vrhunac duhovne vlasti u Rusiji, dostojanstvo patrijarha. Kao patrijarah po običaju vremena zamjenjivaše cara, za njegova odsustva, u svim državnim poslovima. Nikon prisvoji sebi i za svako drugo vrijeme titul, koji inače dolikovaše samo caru: великий государь, ukazujući na primjer patrijarha Filareta. Ali ta analogija ne stoji. Patrijarah Filaret bješe u titulaturi isporedjen sa carem Mihailom Fedorovičem, jer mu je bio otac. Prevelika žudnja za vlašću i oporost u karakteru Nikonovu odbiše u brzo od njega mnoge dojakošnje pristaše, ali još više naudi i njemu lično i čitavoj pravoslavnoj crkvi — ispravak crkvenih obreda, revizija crkvenih knjiga. Evo kako se to dogodi.

U prošlim stoljećima velike tmine i neznanja bjehu se malo po malo u crkvene obrede uvukle kojekakve novštine, kojima nema razloga ni oslonca u crkvenim kanonima. Isto tako štampane liturgijske knjige ne bijahu proste od griješaka. Ali jedno i drugo uobičajilo se, te postalo predmetom općeg poštovanja. Na priliku u knjigama pisalo se ime Исус s jednim И, mjesto Иисус; ušlo je u običaj, da pravoslavni čovjek pravi krst sa dva prsta i t. d. Nikon, i ako nije bio odveć književan, prista ipak uz modernu, obrazovanu, struju svoga sveštenstva, koja se ponajviše sastojala iz inostranaca, Grka, južnih Slovena i osobito Malorusa; on se odazva njihovoj želji, neka bi se nevaljali običaji dokinuli a knjige ispravile. Godine 1654. sasta se crkveni sabor, da odgovori na pitanje: valja li ispraviti griješke liturgijskih knjiga prema grčkim izvorima i starim rukopisima? Odgovor potvrdi pitanje. Jedan jediti episkop, Pavao iz Kolomne, ne htje pristati. Nikon podvrže ga odveć teškim kaznama: bude zatvoren u manastir, stavljen na muke, da — kako protivnici dokazuju — čak spaljen. Nikon obrati se još i k carigradskomu patrijarhu s pitanjem, što on misli o istoj stvari, te kada dobi odgovor, kojim se njegova nakana odobravala, zapovjedi da se pristupi k poslu. Iz raznih manastira saberu mnogo rukopisa; Arsenije Suhanov, koji je bio već od prije dobro čuven, bude otpravljen na istok, osobito u Svetu Goru, da onuda traži rukopise grčke. Kažu, da je tom prilikom dovezao u Moskvu okolo 500 rukopisa, kojima se sada krasi sinodalna biblioteka. Revizija knjiga povjerena bi ljudma, što su već kako god izašli na glas sa svoje učenosti, kao malorusu Epifaniju Slavineckomu, Arseniju Suhanovu, grku Dionisiju i grku Arseniju i t. d. Prvim plodom revizione komisije pojaviše se god. 1655. »Služebnik« i »Skrižalj« (nov prijevod s grčkoga); godine 1656. izadjoše »Triod«, »Irmologij« i »Časoslov«, god. 1657., Jevangjelje i Apostol, god. 1658. »Trebnik«. Na nekim od ovih izdanja vidi se već spolja upliv tipa južnorusko-poljskog, kao: grbovi, motto, i t. d. Sve je to i suvišno bilo i padalo u oči zazorljivih Moskvićana. Ali patrijarah Nikon uzbuni protiv sebe moskovski svijet još i nekim drugim bezobzirnim postupcima. On dopusti, te se po Moskvi stalo širiti kijevsko crkveno pojanje, sam dozva sebi čak pjevače iz Kijeva, na sablazan okorjelih Moskvićana: govorilo se, da je to латинское баснословие и партесное вискание (latinsko bajanje i visak). Ni njegova želja, da se marljivo propovijeda, ne bijaše svima u Moskvi po volji.

Sve to ne bi možda ipak bilo naišlo na toliku opoziciju, da nije patrijarah svoje novštine stao uvoditi s nesmiljenom strogosti. Tako on zabrani, da se u naprijed nitko ne smije krstiti sa dva prsta. Zamijeni neke crkvene obrede. Tko se ne bi htio pokoriti, mogaše očekivati kazne i progonjenje. Ovako budu mnoge k fanatizmu sklone duše, koje zazirahu od njegove reforme, još jače utvrdjene u vjeri, da odupirući se bore se za svetu stvar, da brane pravu staru pravoslavnu vjeru, o kojoj visi njihov spas. Uzbudjenost umova nadje nove hrane u epidemiji, koja je upravo u onim godinama bijesnila po Rusiji i u Moskvi. I u tome nazirahu uplašeni Moskvićani prst božji. S nešto više blagosti i ugodbe mogao se raskol, to veliko zlo i današnje Rusije, po mišljenju samoga Makarija odvratiti. Nesrećom obori do skora nenadna katastrofa i Nikona. Taj snažni čovjek, samonik ruskoga naroda, nije na žalost umio u zgodan čas uspreći svojeg velikog vlastoljublja. Okružen i onako sa sviju strana protivnicima reforme, on htjede još i caru dokazati, da je duhovna vlast patrijarhova viša od svjetske careve. Njihove dojakošnje prijateljske veze popustiše, dobri lični odnošaji oslabiše. Najzad strast i sljepilo zavede Nikona na korak, pun nepromišljena prkosa: on ostavi samovoljno patrijaršiju te se uvrijedjen povuče u jedan manastir pod Moskvom (g. 1658.). Odstup ne bijaše sasvim iskren. Nikon očekivao je jednako, da će ga car moliti, neka se vrati u Moskvu. Ali račun ga prevari. Car dokaza mnogo strpljivosti, ne odvaži se dugo da preduzme lično štogod protiv Nikona. Ali crkveni interesi patrijaršije zahtijevahu riješenje pitanja. Godine 1667. bude u crkvenom saboru Nikon proglašen skinutim s patrijaršeg dostojanstva: presudu sabora odobriše dva patrijarha istočna, što bijahu upravo u Moskvi, aleksandrijski i antiohijski. Protivnici Nikonove reforme shvatiše tu katastrofu tako, kao da je njome uklonjeno i njegovo djelo. Pridavljeni otpor uze iznovice podizati glavu. Neki Neronov, koji je već davno ustajao protiv Nikona i opet se izmirivao, stupi sada opet na srijedu. Odbijajući knjige izdanja Nikonova i druge njegove reforme, on skupi oko sebe množinu pristaša, medju kojima se energijom i upravo fanatizmom u odbrani starine najvećma istakao znameniti protopop Avakum. O toj originalnoj ličnosti dopetrovske Rusije vrijedno je progovoriti nešto opširnije.

4. Avakumova avtobiografija.

Avakum bijaše čovjek prekoredne snage tjelesne i neobično jake volje, s mnogo žarke vjere u Boga, ali s malo obrazovanja. Šteta, što njegova duševna snaga i tvrdost karaktera ne nadje drugoga predmeta, na kojem bi se pokazivala, već upravo polje vjerskih razmirica. U drugim prilikama mogao bi se bio proslaviti znamenitim djelima, ovako ostaje mu nevelika slava, što je postao jednim od kolovodja ruskog raskola, kojega protest protiv oficijalne pravoslavne crkve nije osnovan upravo ni na kakvoj velikoj ideji, već se zadovoljuje tvrdoglavim pridržavanjem nekih obreda, koji u stvari nemaju nikoliko značenja. Kao Nikon, niče i Avakum iz prostoga naroda, bijaše sin popa-pijanice, posta u ranim godinama seoskim sveštenikom svoga rodnog kraja — u niž. novgorodskoj guberniji — ali njegova surova narav izbijaše u mnogim prilikama na površje. Neukrotljive ćudi, tvrd i nesmiljen spram sebe i spram drugih, posrtaše često u životu, zadavajući jada i nevolja sebi i drugima. Nekoliko puta dogodi mu se, da je bio izagnan iz mjesta svoje duhovne službe, s uzroka, koji ako upravo i ne bacaju ljage na moralnu stranu, ali svakako osvjetljuju veliku nepogodnost njegova karaktera. Neki misle, ali se ne može dokazati, da je već pod patrijarhom Josifom, prethodnikom Nikona, vršio zvanje člana revizione komisije za crkvene knjige, koja u ono doba još nije imala toliko značenja, kao pod Nikonom. Zna se, da je milošću carevom, koji se upoznao s njim kod svoga duhovnika, još kao dosta mlad čovjek postavljen za protopopa u Jurjevcu, ali ni tu ne osta dugo, nego izazvav svojom žestinom čitavu pobunu protiv sebe morao je najzad bježati, te se vratio u Moskvu pod zakrilje svoga prijatelja i jednomišljenika Neronova. Taj prikupljaše oko sebe sve pristaše starih obreda i protivnike Nikonove. Avakum navalio na Nikonove reforme sa svom krutošću svoga temperamenta, tako da je patrijarah već god. 1653. bio usilovan, da ga baci u tamnicu, te gladom pokuša utjerati ga u strah i poslušnost. Ali u stvarima vjerskog osvjedočenja Avakum nije znao straha, on osta vjeran svojim ubjedjenjima i tvrd kao stanac kamen. Gdje se ovako sudare dva krupna i silovita čovjeka, jedan mora da teško postrada. Ovaj put poraz sruši se na glavu Avakumovu, kojega položaj društveni bijaše slabiji. Već je Nikon pomišljao, da ga liši čak i duhovnog zvanja, ali carevim posredovanjem ublažena bi kazna u prognanstvo u Sibiriju. Od tog momenta istom počinje njegovo mučeništvo, njegove grdne, dugotrajne patnje, o kojima napisa znamenitu svoju avtobiografiju, najvažnije i najglavnije njegovo djelo. Avtobiografija Avakumova — to je istorija njegova mučeništva, koje pretrpi, kako on prikazuje, za pravdu, »prave, stare vjere« pravoslavne. Ona uživa kod sviju sljedbenika raskola ugled jevangjelja, iz kojega se u raznim nezgodama života crpe hrabrost i utjeha. I za nas ima ovaj spis značenje kao kulturna slika iz stare Rusije u ono prelazno doba, kad se već počela lomiti starina i put krčio novim idejama. Avtobiografija prikazuje nam prije svega surovost i okrutnost tadašnjih ljudi, ne izuzev ni samoga Avakuma, koji je nauku Hristovu shvatao grubo po spoljašnjim znacima i obredima, ne dopirući do njene jezgre. Iz nje doznajemo zanimljive potankosti o dalekim krajevima azijatske Rusije, kuda teška sudbina baci protopopa. Napokon, što je za naše prilike gotovo najvažnije, u toj avtobiografiji ogleda se vrlo vješt pisac, znamenit realista ruski 17. stoljeća. Po mojem uvjerenju Avakum zauzima kao pripovjedač stare Rusije vrlo visoko, odlično mjesto.

»Protopopu Avakumu naloži inok Epifanije, njegov duhovni otac, da opiše svoj život, neka ne bi upalo u zaborav djelo božje. Slava Hristu, našemu Bogu. Amin« — ovako počinje Avakum svoju avtobiografiju. Slijedi zazivanje svete trojice: »ispravi duh moj, utvrdi srce moje, da se spremi na vršenje dobrih djela«. S Dionisijem Areopagitskim hoće i Avakum da proslavi istinu, za koju pravi hrišćanin svagda je rad i postradati. Dionisije bješe isprva poganski astronom; postav kršćaninom on proreče jednom pomrčinu sunca, tumačeći je kao gnjev božji. Tako i u Rusiji, vjeruje Avakum, najprije pomrča sunce a mahom zavlada i epidemija — godine 1654. — upravo tada, kada je Nikon bio nauman upropastiti hrišćansku crkvu u Rusiji i njene stare svete ustanove; i opet 14 godina kasnije, kada s njega (Avakuma) svukoše duhovno zvanje, obrijaše mu bradu, te ga baciše u tamnicu. Za ovim uvodom dolazi riječ o njegovoj mladosti, o njegovoj svešteničkoj trudbi, koja ga jednako ponukivaše na propovijedanje riječi božje po selim i gradovima. On ne zataji ni svojih grijeha. Jednom slušajući ispovijest milovidne djevojke, pade u iskušenje. Kako da se odupre? Zapali tri svijeće, te podrža ruku nad vatrom dotle, dok se ne utiša strast. Budući oduševljen propovjedač i odvažan zaštitnik sviju slabih i bespomoćnih, pretrpi mnogo uvreda od svjetske gospode. Jednom ote okružni načelnik u udovice jedinicu kćerku. Avakum zauze se za jadnu djevojku, i zato ga grdno izbiše. Drugi put u jednakim prilikama ugrize ga netko u ruku, on zavi okrvavljenu u rubac, te ode na večernju; protivnik bježi za njim u potjeru sa dva pištolja, koji s voljom božjom ne sastaviše. Gdjekoju nepriliku navuče na se sam svojim fanatizmom u vršenju zvanja. Tako se jednom pokaza u selu skitalačka družina s bubnjevima i medjedima. Avakum razagna družinu, medjede pusti na slobodu. Vojvodi Šeremetjevu ne htje da blagoslovi sina, zašto je bio obrijana lica i t. d. Kad se iz Jurjevca na silu vratio u Moskvu, upravo počeše se skupljati grdni oblaci nad pravoslavnom crkvom, po riječima Avakumovim: »mi se zavezosmo u duboke misli, slutismo, da će nastupiti zima: studen obuzimaše naša srca, naše noge drktaše. Neronov povjeri meni svoju crkvu, te ode u Čudov manastir: nedjelju dana moljaše se u ćeliji Bogu, iza molitve ču riječ božju, da je nadošlo vrijeme patnje, da će valjati mnogo stradati. Sa suzama javi on to meni i episkopu kolomanskomu Pavlu i protopopu kostromskomu Danilu.« Tim je u avtobiografiji označen momenat otpora staroobrednika protiv Nikona, kojega Avakum zove lukavom lijom zato, što je isprva umio privlačiti ljude ljubežljivošću. Privrženici krsta sa dva prsta predadu u zaštitu starih obreda caru memorandum, koji sastavi protopop kostromski Danilo. Car uruči zapisku patrijarhu, koji kazni Danila zatvorom i izgnanstvom u Astrahan, gdje je u tamnici umro. Jednaka sudbina zadesi, po Avakumovim riječima, još i druge; jedan se odmetnuo od njih te pristao »na tri prsta«. Pričajući to Avakum, udara u veliko jadikovanje. I njega baciše u tamnicu na patrijaršem dvoru: tamnica opisuje se potanko. Protopop čini poklone u tamnici, gladan i žedan, ne znajući, klanja li se na istok ili na zapad. Treći dan javi mu se, on ne bi umio reći, da li čovjek ili angjeo, te mu donese nešto hrane. Avakum volio bi vjerovati, da je to bio angjeo. Odavle otpraviše ga u neki manastir, gdje mu kroz četiri nedjelje monasi dodijavahu nagovaranjem, da se pokaje: vukli bi ga za vlasi, po njegovu pričanju, u crkvu, gurali u rebra, pljuvali mu u obraze i t. d. U isto doba postrada, kako kazuje Avakum, protopop muromski Login, kojemu u prisustvu carevu obrijaše bradu, a on pljuni patrijarhu u lice, te mu baci mantiju pod noge. Okovana izagnaše ga metlom iz crkve, baciše u neki manastir u tamnicu. I Avakum morao je pred patrijarha, s kojim je, kako veli, vodio duge razgovore, ali sve badava: on osta nepomičan kod svog uvjerenja. Za kaznu povezoše ga kao krivca u taljigama pred sabornu crkvu, da i njemu obriju bradu te skinu s njega duhovno zvanje. Kako već rekosmo, careva riječ odbrani ga; sačuvav svoju svešteničku čast, poslan bi u zatočenje u Sibiriju. Predugo bilo bi pričati, kaže Avakum, što sam pretrpio na tom putu; samo spominje, kako mu se žena istom nedavno porodila, te onako bolestna morala izdržati teško putovanje, koje je preko 13 nedjelja trajalo. U Tobolsku primi ga arhiepiskop ljubazno; po svoj prilici pristajaše u duši i sam za stare obrede. Ali osoran karakter Avakumov navuče na-nj i ovdje dosta neprijatnosti. Jednom arhiepiskop bješe otputovao u Moskvu. Jedan djakon s arhiepiskopskoga dvora navali iznenada u crkvu, u kojoj je Avakum služio večernju, te udri po njegovu djakonu, po imenu Antoniju, i skubi mu bradu. Avakum zatvori crkvu, obavi službu, te polije izbi živo arhiepiskopova djakona. Nasta velika pobuna u gradu, u kojoj domaći čovjek, arhiepiskopov djakon, nadje više pristaša, nego li Avakum. Protopopu zaprijeti velika opasnost, nije bio siguran za svoju glavu. Jednu noć spavao bi u crkvi, drugu kod vojvode; čak u tamnicu molio se, samo da otkloni opasnost. Kad se najzad arhiepiskop vratio iz Moskve, uvjeri se, da je najviše skrivio njegov djakon: njega i stiže, po riječima Avakumovim, zaslužena kazna, on počini samoubistvo. Ali ni Avakum ne izvuče se iz te napasti bez štete. Iz Moskve stiže zapovijest, da ga za nepokornost spram Nikonovih naredjenja odvedu na rijeku Lenu, u Jenisejsk. Ovdje upliće on u svoje pričanje, kako su iz Moskve stigli glasovi, da su i na carskom dvoru dva caričina brata poginula od epidemije sa ženama i djecom: to je njemu očit dokaz kazne božje. Bog izli čašu svoga gnjeva na carsku porodicu. Neronov, kaže, da je predskazao caru: za raskolom slijedit će kazne božje: мор, меч, разделение. Tako se eto i zbi.

Jedva Avakum stiže u Jenisejsk, nova zapovijest potjera ga dalje na istok, u Dauriju. Zapovjednikom bijaše mu Paškov, čovjek vrlo žestok. »U trošnoj ladji plovismo, priča Avakum. po velikoj rijeci Tunguski. Od bure i zla vremena poče ladja grabiti vodu, vjetar skrhao jedra, jedva se paluba držala iznad vode, sve drugo bilo već pod vodom. Žena je s mukom izvlačila djecu na krov ladje, bjegajući gologlava i vapijući: Bože, spasi nas! Bože, pomozi nam! I Bog pomože. S njegovom pomoći dotjerasmo do obale.« Došav u Šamansk, poriječka se s Paškovim radi dviju udovica; jednoj bijaše šezdeset godina, drugoj i više. Vojvoda htio ih na silu udati, a one molile se u manastir. Avakum uze udovice pod svoje okrilje. Drugom prilikom Paškov stao na-nj vikati: ti si skrivio, što ladja zlo plovi, ti si jeretik. Stupaj pješke preko gora, ne smetaj kozacima što su na ladji. »Jao! gore su visoke, dolovi besputni, bezdne kao stijene, ponori i provalije«, kliče Avakum. U teškoj nevolji napisa pismo Paškovu, koji se nalazio 3 vrste podalje, te mu prebaci svu nečovječnost postupka. Kozaci njegove ladje upravo bjehu zabavljeni da prigotove kašu za ručak, kad iznenada navali do 50 ljudi na ladju, da je s Avakumom odvuku pred Paškova. Kozaci, odani Avakumu, drktaše i plakaše za-nj. Kad protopop dodje u blizinu, stupi preda-nj Paškov s mačem u ruci, vičući: »pop ili raspop?« Avakum odvrati smjelo: »аз есмь Аввакум протопоп«; kazuj, što ćeš sa mnom! Onaj riknu kao ljuta zvijer, uze ga pljuskati, po glavi i ledjima udarati, te mu najposlije odmjeri 72 batine. Avakum ne htje milosti, već jednako stenjaše pod teškim udarcima: Gospodi Isuse Hriste, sine božji, pomozi mi! A kad onaj presta, upita ga: zašto me biješ? Posvema izmučena, s okovima na rukama i nogama, baciše ga na jednu prečagu, te u hladnoj jesenjoj noći ostaviše na kiši. Gorko jadikovaše bijedni Avakum, očajavajući čak o pravdi božjoj ... Sutra dan baciše ga u ladju, te po kiši i snijegu nastavi se putovanje: na njemu bijaše samo odrpan kaftan, voda curkom curijaše sa cijeloga tijela. Istom u jednom zatvoru nadje krova: tu življaše u kuli. Bilo je studeno, piše Avakum, ali mene grijaše Bog: kao pseto ležim na slami, jesti dobijam i ne dobijam. Nemajući palice, razgonio bi miševe oko sebe kapom. I druga gadina spominje se. U nevolji htio već da se obrati Paškovu s molbom, ali volja božja, kaže, ne da mi: zapovjedano bi mi da patim. Čitavu zimu odleža u tamnici, gdje je psima mjesto; a žena i djeca bjehu izručena nekoj babi Kseniji, koja ih jednako psovala i zlostavljala. Jedan sinčić došao o božicu ocu u pohode, Paškov zatvori ga s ocem u studenoj tamnici; izmoren, poluživ, vrati se majci. Na proljeće krenuše dalje preko Bajkal-jezera put istoka, gdje na rijeci Hilki malo da nije Avakum zaglavio. Barka ponesla ga sa sobom, tako da je hvatajući se za nju jedva se držao nad vodom i čitavu vrstu plivao, dok ga napokon izvukoše. Dobra volja ne ostavi ni sada Avakuma, gdje je mokar čučao, dok su mu ljudi odjeću sušili. Paškov htio ga i opet tući, jer da sam sebe ludi. Kad dodjoše do Voloka, gdje je zimi na saonicama valjalo prevaliti put do najbliže rijeke Ingode, dosjeti se Paškov novoj napasti: ote Avakumu najvještije radnike, te zabrani, da mu nitko u radnji ne pomaže; jedan pop smilostivi se ipak, te mu pomože da se na saonicama dalje poveze. U proljeće krenuše na splavima po rijeci Ingodi: u nepoznatim krajevima nestajaše hrane, narod stao trpjeti glad i čak umirati od gladi. To su bila strašna vremena, kaže Avakum: rijeka plitka, splavi velike, nadzornici nesmiljeni, štapovi teški, batine čvornate, bičevi oštri, muke okrutne, a ljudi gladni; istom čovjeka na muke da staviš, a on već umire. Avakum čudi se sam sebi, kako nije razumom šenuo. U žene našla se još jedna haljina, koja putem ne istruhnu; u Moskvi stajala bi i 1⅓ rublja; ovdje dobiše za nju 4 vreće žita i od toga življahu s nešto malo zeleni čitavu godinu, putujući rijekom Nercom. Groznim crtama, koje podsjećaju na opis muka u Dantovu paklu, riše Avakum glad i stradanje na tome putu: kora od drveta bijaše im hrana, izrijetka po nešto konjine ili kosti od strvine, koje im ostaviše vuci, ili smrzle trupine vukova i lisica ... Dvoje djece izgubi Avakum na tome putu; ono drugo spase od gladne smrti bojarinja Evdokija Kirilovna i vojvodina žena, Fekla Semenovna. Protiv volje i bez znanja vojvode dostavljale bi im one čas malen komad mesa, čas kakav kolačić, čas muke i zobi, kako se kada moglo: po ¼ i po ½ puda; a desilo bi se i tako, da su iz korita kokošjega nešto malo dobijali. Moja jadna kćerka Agrafena, jadikuje Avakum, kradomice bi se vucala ispod prozora dobrih žena: bolno bijaše ali i smiješno gledati, kako bi je koji put praznih ruku otjeravali, a drugi put nosila bi kući čitavu prtenjaču brašna. Onda je bila malena, nadovezuje Avakum, sad joj ima 27 godina; negdje u Mezenu živuća u bijedi i nevolji, neudata, s mladjim sestrama, a majka i braća joj leže u hladnom grobu. Što da se čini? Neka trpe Hrista radi, neka se vrši volja božja, koji nam je odredio da za vjeru postradamo. Ti si se, protopope, nekoč ponosio, što druguješ sa znatnim ljudma: voljan budi i sada patiti do kraja!

Šest, sedam godina življaše Avakum u onim krajevima, sad lakše sad teže, prema tomu, kako mu je dosadjivao Paškov. U avtobiografiji Avakumovoj ne prikazuje se, kako se dogodi, te se smio vratiti s Nerče u Rusiju. Obratni put bijaše težak i opasan; preko pet nedjelja valjalo se voziti u sadnicama po ledu. Za djecu i prtljag dadoše mu dva konja: on sam i žena imali bi bili putovati pješke. Mjesta bijahu pusta i pogibaona, jednako su morali držati se na okupu; sad bi se pokliznula te pala žena, sad tkogod do nje, jedan vikao bi na drugoga, a na glatkom ledu nije bilo lako ustajati. U očajanju žena pita muža: »dokle će trajati te muke?« On odgovara spokojno: »Markovna, do smrti.« Na to će mu ona: »Dobro, Petrovič; pokušajmo der naprijed.« Avakum priča, da je od smilovanja povezao sa sobom nekoliko starih i nemoćnih ljudi; bijaše ih sviju 17 lica, medju njima dva njegova lična protivnika, jednoga morao je čak sakrivati od potjere u slamnjaču, na kojoj je ležala njegova žena. Kad se vratio do Bajkal-jezera, sretoše ga već Rusi, pružiše prijateljsku pomoć, te na opravljenoj ladji nastavi putovanje. Ovdje upušta se pisac u pričanje o prirodi zemlje, o vegetaciji i t. d. Putujući po rijekama Obu i Irtišu opasnost bijaše velika; njemu pomože što sreća što mala lukavština, te kad je stigao u Tobolsk, sve se čudilo, kako su mogli žive glave iznijeti, prolazeći kroz krajeve, u kojima se upravo zaratili bili Baškirci s Tatarima.

Elegijske osjećaje mogao bi izazvati čudan slučaj, da se Avakum sada u Tobolsku sreo i vidio, ali samo na momenat, s jednim znamenitim čovjekom, koji bješe isto postradao, kao on, ali za druge, više i veće ideje, s — Jurjem Križanićem. Čitava propast rastavljaše ovu dvojicu krupnih ljudi i velikih karaktera. Drugo obrazovanje, druge misli, drugi ideali! To se najljepše vidi iz rieči samoga Križanića. Avakum, priča Križanić, poslao po me, te mi izašao na susret pred vrata, a kad htjedoh da se ispnem do njega po stepenicama., oglasi se riječima: »Ne hodi ovamo, stani, te reci, koje si vjere?« Ja mu odvratim: »Blagoslovi, oče!« On će na to: »Ne blagosivljam, ispovjedi prije svoju vjeru.« Ja mu odgovorim: »Častni oče, ja. vjerujem u sve u što vjeruje sveta apostolska crkva, te primam blagoslov sveštenički u čast i molim za-nj u čast. O vjeri gotov sam objasniti se s episkopom, a pred tobom, putnikom, koji si i sam pao u sumnju radi vjere, nijesam voljan na široko govoriti o vjeri i objašnjavati se. Ako ti ne ćeš da blagosloviš, blagoslovit će Bog. Ostaj s Bogom!«

Vrativ se u Moskvu, Avakum bude primljen s velikim poštovanjem, odlikovaše ga bojari i sam car. Nastani se u Kremlju. Ali ni sada ne osta za dugo na miru. Stari duh opozicije protiv Nikona ne stiša se još, življaše jednako u njem. Posebnim pismom, upravljenim na cara, zaište, da skine Nikona. Pismo bačeno bi caru u kočiju. Pošto sve prijateljske opomene, da se okani Nikona, ne pomogoše, već nastavljaše grditi novu vjeru Nikonovu, bi iznovice odaslan u Mezen, na Arhangelskom moru. Godinu i po proživi ovdje za kaznu, te se i opet vrati u Moskvu. Novi pokušaji, da ga navrate na pokornost, ostaše i sada bezuspješni. Najzad ne mogaše mu više pomoći ni lična naklonost careva, kojemu je impozantna ličnost Avakumova zadavala mnogo brige; on bude lišen duhovnog zvanja, te bačen u tamnicu. Živahno opisuje sam, kako su ga pred duhovni sud zvali, kako se tu s njime postupalo, kako su mu mjesto dokaza udarce dijelili. Sva je prilika, da u tom pričanju nije sve objektivno prikazano. Napokon svrši se time, da je (g. 1667.) otpravljen na novo zatočenje u Pustozerje, na dalekom sjeveru, odakle nije prestajao šiljati pisma, molbenice i zapiske, to na cara, to na svoje vjerske sljedbenike. Upravo tada bješe se po svoj Rusiji razmahalo silno gonjenje starovjeraca. U Mezenu povješaše mnogo raskolnika. Avakumovu ženu i dva sina zakopaše žive u zemlju, ili, kako drugi kazuju, baciše u podzemnu tamnicu, gdje i zaglaviše. Drugima sjekli bi to prste to ruke to jezike. Vješanje i paljenje izvodilo se u velike. Avakum dodaje: »Kako se ne mogu osvijestiti! Hoće da utvrde svoju vjeru vatrom i vješalima! Koji su ih apostoli to naučili? To su Muhamedova, ne Hristova načela! Ali čemu duljiti riječ: kad ne bi bilo borbe, ne bi bilo nagrade. Tko hoće danas da steče krunu mučeničku, ne treba da putuje u Persiju: kod kuće eno mu Babilon! Pravovjerni čovječe, izusti ime Hristovo, ustavi se sred Moskve, prekrsti se znamenjem spasa našega Isusa Hrista sa dva prsta — i vjeruj mi, kod kuće otvorit će ti se carstvo nebesno.«

5. Avakumovi spisi i njihovo značenje; njegova smrt.

Vjerujući u pravednost svoje misije, Avakum ističe više puti u svojoj avtobiografiji prst božje providnosti, koja da je očito štitila njega i njegove ljude. Govori se čak o čudesima, što ih je počinio: da je ozdravljivao nijeme i hrome, izgonio djavola; čak na životinjama da se iskazivala njegova čudotvorna sila. Jedva se smije reći, da je Avakum hotimice govorio neistinu. Čudesa mogu se protumačiti prirodnim zakonima. Čitavo pričanje njegove avtobiografije nosi obilježje fanatske istine. Prema tomu je i oblik njegova spisa. On ne ište retorijskih ukrašenja, pripovijeda prosto, jezgrovito i iskreno; mjestimice ima upravo homerskih krupnoća, osobito gdje njegova prepuna gnjeva duša izriče svoje osjećaje protiv Nikona. Na takim mjestima nije štedio oštrih riječi. Pričajući, kako je za nevolju sam morao krstiti svoju djecu, gdje je starija kći kumovala mladjoj, kako je sam svoju djecu ispovijedao i pričešćao, dodaje ljutito, da je sve to radio u saglasju s kanonima, ne mareći za epitimije Nikonove: »а что запрещение, то я под ноги кладу и клятвою тою г . . но тру«. Moje djelo, nastavlja Avakum, blagosivljaju svetitelji moskovski: mitropolit Petar, Aleksije, Ivan i Filip; po njihovim knjigama vjerujem i služim svoga gospoda Boga čistom savjesti, a od odmetnika odvraćam se i proklinjem ih: to su protivnici, kojih se ne boji tko u Hristu živi. Neka se oni na mene kamenom bacaju, ja sam gotov ostati vjeran očinskim predanjima, te i leći pod kamenom. Do lupeškog prokletstva Nikonova nije mi stalo. Ali čemu toliko riječi? Ja pljujem na njegovu čast i njegovu službu i na njegove novosastavljene knjige! ... Oprostite, Nikonijanci, što vas izgrdih. Živite kako vas volja ...

Ako se sva pisma i poslanice uračunaju, broj djela Avakumovih iznosi preko 30. Subbotin naštampao je u zborniku »Материалы для истории раскола« 37 komada pod imenom Avakumovim te po citatima dokazao, da će još biti okolo 6, kojih ondje nema. Većinom su to tako zvane »Čelobitnje«, t. j. molbenice, ili »Poslanija«, t. j. poslanice, pisma, upravljena to na cara Aleksija Mihajloviča, Fedora Aleksijeviča, to na razne staroobrednike, muško i žensko. Sadržinom mogli bi se njegovi spisi podijeliti na 1. tumačenje sv. pisma, 2. teološke polemike, 3. avtobiografske crtice i 4. poslanice mješovite sadržine.

Avakum dokazao je u svojim teološkim spisima veliku načitanost u sv. pismu i drugim crkvenim tekstovima, koji mu dodjoše do ruku u slovenskom prijevodu — drugih jezika nije znao — ali nije umio služiti se njima kritički. Njemu su na priliku apokrifne skaske vrijedile koliko i pravi biblijski tekstovi; on vjerova u svjedočanstvo priče o krstnom drvetu, u apokalipsu apostola Pavla, u razna nekanonička pitanja i odgovore i t. d. U poetske slike i plastičnost izraza mnogih apokrifa ugledaše se kao u uzore, te i njegovo pripovijedanje obiluje nekom osobitom, grubonarodnom, plastikom jezika. Govoreći o stvorenju svijeta i prvoga čovjeka, evo kako iskićuje biblijsko predanje svojim umovanjem: Adam i Eva okusiše od drveta, od kojega Bog zabrani njima jesti, oni osjetiše da su nagi. O jadnici, zar ne bi nikoga, koji bi vas bio zaogrnuo? Djavo zavede vas u nesreću, a sam bjež' na stranu! Lukavi domaćin nahranio vas i napojio, pa onda protjerao sa dvora! Biblija nastavlja: Adam i Eva sašiše od smokova lišća, od drveta, kojega plod okusiše, čime će da pokriju svoju sramotu, te se sakriše pod drvo. Probudiše se jadnici iza pijanstva i gle, sami sebe stide se: brada i brkovi im opljuvani ... od zdravica glava se trese i neće da mirno sjedi na ramenu. Opet će biblija: Tada reče gospod Adamu: što si učinio? A taj odgovori: to je žena, koju si mi dao. Drugim riječima: za što si mi dao taku ludu! Sam je krivac, a krivicu baca na Boga!

U polemici Avakum ne štedi psovki, gdje je valjalo obružiti Nikona: taj mu je i pseto i lupež i ludjak; u njegovoj krivoj nauci Avakum vidi upliv — papstva. Tko se krsti sa tri prsta, klanja se jednomu zvjeretu, to je papa, i drugomu zvjeretu, to je Nikon. Tri su mu prsta zmija, zvijer i laži-prorok, u jednom Avakum vidje djavola, u drugom lukavoga cara, u trećem papu! Tko se krsti sa tri prsta, bolje bi bilo, po mišljenju Avakuma, da se nigda ni rodio nije! Turci će doći, govoraše on, da se osvete ruskomu carstvu za tu jeres, za tu печать антихриста!

Kao što je Avakum u svemu tome strašno pretjeravao, te pokazivao velik fanatizam i još veće neznanje, tako mu bijahu zazorni mnogi običaji suvremenog života, njemu se ne svidjaše ni odijelo ruskih monaha, ni njihovo ponašanje, prigovaraše čak imenima (na pr. ne valja mu Nikolaj mjesto Nikola, ne valja Paraskeva mjesto Praskovja). Osobito energijski ustajaše protiv modernog slikarstva, u kojem se odustajalo od dojakošnjih tipskih likova Hrista i njegovih svetaca, sa blijedim, mršavim, oduljenim članovima tijela. Avakum hvali stare dobre »živopisce«, kod kojih se lice, ruke i noge i sva ćućenja izobražavahu »измождена от поста и труда и всякия скорби«, dok novi živopisci prikazuju svetitelje takovima, kakvi su i sami: s velikom trbušinom, s nadutim licem; u njihova su Hrista obrazi bucmasti, usta rumena, kosa kudrava, ruke i mišice krupne, prsti obli, bedra debela, sav je lik spasiteljev trbušast kao u kakove njemčurine, samo da mu je još sablja uz bedro.

Ovakim izrazima služi se Avakum, razumljivim i omiljelim kod neuke svjetine sljedbenika. Odatle i dolazi velika popularnost njegovih spisa kod raskolnika do današnjega dana.

Da kažemo riječ i o njegovoj posljednjoj sudbini. Četrnaest godina provede on u tamnici Pustozerskoj, na Pečori, ne ustupajući od svoga ni za jotu. Tolika izdržljivost izazivaše čak kod ličnih protivnika udivljenje. Ali kada g. 1681. uvrijedi pismom cara Fedora Aleksijeviča, bi osudjen na smrt, da se spali. To se izvrši 1. aprila iste godine; sa još trojicom istomišljenika bi spaljen na lomači. Mnoštvo naroda bješe se skupilo; u svečanoj tišini, s ozbiljnim mislima, a raskritih glava, bijahu svjedoci njegove neustrašljivosti, njegove mučeničke smrti, koju pretrpi u potpunoj prisebnosti, krsteći se sa dva prsta, ostaviv sljedbenicima taj znak kao simbol njihove zajednice i protesta protiv oficijalne pravoslavne crkve.

Ovako tragički svrši čovjek, koji i ako u glavnim stvarima nije imao pravo, opet pravoslavnih dogmata nije napadao, osnova kršćanske vjere i crkve nije potkapao; naprotiv do posljednjega trenutka svojeg stradalačkog života nigda nije prestajao vjerovati, da upravo on i samo on stoji na braniku starih, istinitih, pravoslavnih crkvenih obreda. Čim je teže stradao za to svoje osvjedočenje, tim veću svetost pridavaše njegov primjer svemu, za što se on borio, tim teže bijaše njegovim sljedbenicima odustati od onoga, za što on postrada i plati životom. Zato i traje raskol u ruskoj crkvi još i danas; mnogo milijuna najzdravijega veliko-ruskog naroda odvraća se u svojim vjerskim osjećajima od službene crkve pravoslavne, brišući iz svoje pameti sve, što se u crkvi ruskoj zgadjalo za Nikona i poslije njega. Ako u Rusiji hoće da raskol dokinu, red je na organima oficijalne crkve, da spram raskolnika promijene dojakošnju taktiku. Širenje obrazovanja, propovijedanje i razumno tumačenje prave vjere i njenih obreda — to je oružje, koje dolikuje oficijalnoj crkvi, ubojitije od svakoga gonjenja ili stješnjavanja ljudi, lično čestitih i poštenih. Ovim sredstvima moglo se već davno odoljeti raskolu, ali službena crkva ne upotrebi ih dojako u dovoljnoj mjeri. Naprotiv bar u prvo vrijeme raskolnici bijahu gotovo napredniji u širenju čitanja i pisanja od običnih pravoslavnih ljudi: njima bijaše do toga, da marljivim čitanjem u tako zvanim dobrim i starim knjigama steku neko znanje stvari, o kojima se prepiralo, da citatima iz raznih mjesta sv. pisma i crkvenih otaca opravdaju i podupru svoje vjerovanje i svoje tumačenje.

6. Raskolnici i strijelci.

Da bi se vidjelo, kako se raskol udruživao s drugim faktorima javnog života, te preko njih gledao da dodje do priznanja svojih prava, prikazat ćemo jednu sličicu iz »Streleckog bunta« (strelačke pobune) od god. 1682. u Moskvi, dakle iz prvog perioda raskola. Strijelci, neka vrsta dvorskih pretorijanaca, uzobijestiše se u vrijeme regenstva kneginje Sofije, za maloljetnih careva Ivana i Petra. Ne odobravajući progona, kojima biše izvrženi raskolnici, pregoše i oni da ih štite; njihov komandanat, bojarin Ivan Andrejič Hovanski, proračuna vješto, koju će korist dobiti strijelci od te zaštite za svoj upliv i svoju silu. Radilo se o tom, da se sastavi tužba protiv patrijarha Joakima, zašto dopušta, da se više poštuju nove »polatinjene« knjige, nego li stare, štampane pod prijašnjim bogobojažljivim carevima i patrijarsima. Medju strijelcima ne nadje se čovjek, vješt i dorastao toj zadaći. Obratiše se na nekog Simeona Ivanova, sina Kolašnikova, pitajući ga, ne bi li on medju posadskim (Sergijev Posad leži pod Moskvom) ljudma našao takova čovjeka. Njegovim staranjem predobiše za svoje osnove nekoliko vrstnih staroobrednika, kao Nikitu Borisova, Ivana Kurbatova, Savu Romanova, a najučeniji medju njima bijaše otac Sergije. Dogovorno sastaviše ovi žalbu, te je uručiše izaslanicima strijelaca, koji su sa spisom bili vrlo zadovoljni, govoreći, da još nigda nijesu čitali tako vještim slogom napisane knjige, u kojoj su prekrasno izložene sve griješke novih knjiga. Spis donesen bi u skupštinu strijelaca, te pred njima uze ga čitati satnik Mihajlo Artemijev, ali njegov jezik zapinjaše, čitanje pisanih stvari ne bijaše njegov zanat; on ustupi taj posao Savi Romanovu. Svi pristaše, odobravajući sadržinu, te odlučiše proturiti tužbu svoju dalje do najviših vlasti preko svoga komandanta, bojarina Hovanskoga. Ovaj se saglasi, ali ih upita: tko će riječ voditi pred višim vlastima? predmet je velike važnosti, kojemu se hoće vrlo obrazovan čovjek. Strijelci odgovoriše, da u njih ima jedan vrlo obrazovani monah i još nekoliko drugih vrstnih ljudi iz Posada. Hovanski, oholi bojarin, ne pusti odmah deputacije monahâ preda se, već odgadjaše audijenciju od danas na sutra; i na urečeni dan valjalo im je još pune tri ure čekati, prije no što će dobiti dopuštenje da udju. Bojarin izadje starcima na susret, učini pred ocem Sergijem poklon do zemlje, te ga upita: što te vodi k meni, častni oče? Starac odgovori: Po tvojoj zapovijesti dodjosmo, da ti ispovjedimo staru vjeru, u kojoj smo odgojeni na grudima naše svete, apostolske, istočne crkve, u kojoj naši očevi, ruski čudotvorci, počiniše bogougodna djela, u kojoj življahu naši carevi i patrijarsi; donesosmo ti tužbu protiv patrijarha i crkvenih vlasti; u njoj se razlazu sve jeretične stvari, što ih sadrže nove knjige; pripovijeda se, kako proklinju nas zato, što nećemo da slijedimo latinsku vjeru, kako nas odvajaju od crkve te zovu jereticima, kako izagnaše iz crkve dobre stare knjige, kao da su nevaljale, dok u njihovoj jeresi ima kleveta i psovki protiv Boga i njegovih svetaca. Mi želimo, da nam na našu »čelobitnju« (molbenicu) dadu pismeni odgovor, a mi ćemo ih pobiti razlozima. Bojarin će na to: I ja grešni čovjek želio bih, da u našoj crkvi sve bude po staromu, mirno i skladno; i ja ostajem vjeran starini, te poštujem Boga po starim knjigama, a krstim se sa dva prsta. Kad mu pročitaše tužbu, htio je saznati, tko ju je sastavio. Sergije prizna, da ju je on sastavio s pomoću božjom sa još nekoliko braće. Bojarin će na to reći: Ti si tih, skroman i malo rječit monah; nećeš biti dorastao velikoj zadaći, s njima treba da se prepire vrlo obrazovan čovjek. Sergije odgovori: I ako nijesam rječit, i ako se ne razumijem u njihove spletke, u njihovu oholost, opet se uzdam u sina božjega i njegovo obećanje, da će i nemudroga umudriti. Bojarin ustupi. Još mu kazivahu o Nikiti Suzdaljskom, kojega je bojarin dobro poznavao: protiv toga, reče, neće ništa moći, taj će njima začepiti usta! Ja, braćo draga, bio bih voljan pomoći vam, ali nijesam stvari dorastao, nijesam toliko vješt svetomu pismu, da bi ih mogao pobiti. Ja sam od mladosti vojnik, zabavljen vojenim poslovima; ali toliko vam obećajem: ne bojte se, zadajem vam riječ, da vas u napredak neće kao do sada ubijati, vješati i po šumama paliti! Starci odgovoriše: Gospodaru, carski bojarine, molimo Boga i tebe za milost, ne daj da nas kao do sada sramote; izradi nam pravedan sud, da uzmognemo dati svjedočanstvo svetog pisma, da nas ne osudjuju nevinih i ne predaju smrti. Po riječima pisma: čast careva ljubi sud. Na pitanje, gdje žele da bude sastanak, odgovoriše, da bi najvoljeli da bude na kalvariji (Lobnoje mjesto) pred cijelim narodom, u prisustvu careva, carice Natalije Kirilovne, patrijarha i klera. Ako se ne bi taj predlog prihvatio, tada da bude sastanak na Kremlju, medju sabornom crkvom i ulazom u carski dvorac, i to u petak, koji je na redu. Bojarin prigovaraše roku, pošto je do mala imalo biti krunisanje, te ne bi zgodno bilo, da se u oči tog praznika počine kakvi izgredi. Odgovorilo se, da se tim upravo i želi postići, da budu carevi pomazani po starim obredima, pa da bi se krunisanje baš moglo za koji dan i odgoditi. Bojarin ne htje o tom ništa čuti, ali im obeća, da će se kod krunisanja svi obredi vršiti upravo onako, kako nekoč u vrijeme Ivana Vasiljeviča i Fedora Ivanoviča. Sergije ne povjerova ovomu obećanju, jer da patrijarah neće htjeti poštovati starih obreda, neće uzimati starih knjiga u ruke, pričešćati će careve prosforama, na kojima je latinski »križ« mjesto pravoslavnoga »krsta«, a kod pomazanja da će opominjati careve, neka štite »novu« vjeru. Bojarin umiri starce, koliko je mogao, obećavši im najposlije, da sastanak zbilja može biti u petak, kako su željeli. Na urečeni dan, rano u jutro na 5 ura, dodje deputacija k bojarinu, da obazna, gdje i kada će biti sastanak. Ugovoreno bi na 7 ura. Raskolnici, obavivši javno službu božju, s blagoslovom popa Stefana, krenuše u procesiji: Nikita (tako zvani Pustosvjat) nošaše krst, Sergije sv. jevangjelje, Sabbatije hostiju — ovako dodjoše na Kremlj pred dvorac, te javiše o svom dolasku. Budu pušteni u palaču, te na pitanje bojarina iskažu svoje želje i predadu svoju pismenu tužbu, pošto im bojarin svečano obeća da će im se ova svakako vratiti, da se mogu njom služiti na sastanku. Tužba bude odnesena u nutarnje palače, gdje su bili na okupu oba cara i patrijarah. Odgovor glasio je ovako: da će se o tom predmetu raspravljati, po želji patrijarhovoj, u srijedu, koja je na redu. Na to će Nikita: e pa dobro, ali kako će medju tim carevi biti krunisani? Bojarin uze ih opet miriti i tješiti, da će se to vršiti po starim obredima. Nikita primijeti: lijepo bi bilo, da će patrijarah da služi liturgiju po staromu na sedam prosfora, s krstovima, a ne »križevima« na njima. Na to im odvrati bojarin: prigotovite vi prosfore sa starim likom krsta, a ja ću ih uručiti patrijarhu i nagovoriti ga, da na njima služi liturgiju; i ti, Nikita, moći ćeš biti kod toga.

Patrijarah bješe se silno uplašio, nastavlja zapiska, kad vidje, da su se strijelci združili s raskolnicima; on upotrebi vrijeme do srijede, da darovima i vinom privuče izaslanike strijelaca na svoju stranu. U nedjelju u jutro javiše se k monasima, glavnim borcima za staru vjeru, izaslanici strijelaca, te s nekom uzbudjenošću kazivahu, da se medju njima vidjaju nekakovi popovi što grde staru vjeru — to bijahu po svoj prilici patrijarhovi ljudi — dok s njihove strane nitko ne umije stvar braniti i napadaje odbijati. Monasi bijahu odmah spremni da podju onamo, da se upuste u polemiku, ali već se približavaše vrijeme službe božje i krunisanja. Nikita bješe nabavio prosfore stara oblika te htio da se protura s njima, do saborne crkve, ali pored velike gomile skupljene svjetine ne podje mu to za rukom. Snužden i ozlovoljen vrati se k svojima: oprostite, braćo i očevi, nikako ne mogah da doprem do saborne crkve; a prosfore donio sam nazad! Tako izgubiše raskolnici prvu pobjedu, »miropomazanje« careva svrši se bez njih. Ali i bojazan ne bijaše neosnovana, da bi se strijelci mogli opet odvojiti od raskolnika. Medju njima bješe zavladalo kolebanje, stadoše se javljati simptomi indiferentizma. Najvatreniji pristaše raskola prionuše dakako stvar braniti, počeše iznovice čitati i tumačiti žalbu medju strijelcima. Još isti dan utvrde u staroj vjeri tri, a sutra dan četiri regimente; ali posao ne bijaše lak. Mnogi prigovarahu: za što da se mi vežemo potpisima na nešto, čega ne umijemo braniti pred patrijarhom i vlastima; sami će nas monasi u ozbiljni čas ostaviti na cjedilu. Stvar se nas upravo i ne tiče, već je to posao patrijarhov. Nama je dosta, ako se usprotivimo, da u napredak nitko ne bude kao dosele progonjen, mučen i zlostavljan. Odlučeno bi ipak zagovarati i braniti staru vjeru, ali bez obveze. U mjesto stare tužbe sastavljena bude na dvadeset stupaca nova blažija čelobitnja te preko izaslanika Hovanski upitan, kad će se sastati ugovoreni sastanak starovjeraca s patrijarhovim ljudma. Ovaj dobi od careva, za kojima se krio sam patrijarah, zapovijest, da strijelce još jednom upita, stoje li zbilja svi jednako na staroj vjeri? Tri puta izjaviše sve regimente glasno, da stoje. Mudrije uradi, ako je vjerovati zapisci, patrijarah: on pogosti izaslanike strijelaca »водками и красными питием и медом«, te kad se već opiše, budu pušteni preda-nj. Kada jedan iz njihove sredine ponovi poznatu tužbu, odgovori patrijarah, da se oni u taj posao ne razumiju, neka to ostave njemu, koji je pozvan, da čuva čistoću vjere; Nikon da nije bio jeretik, pošto i aleksandrijski i antiohijski patrijarah odobriše njegovo djelo. Iz sredine starovjeraca budu odabrana trojica, koji će patrijarhu odgovarati. Jedan, po imenu Pavao, bijaše, kako zapiska kaže, vrlo okretan govornik, prigovaraše mnogo i pobijaše vješto, tako da se, kažu, patrijarah upravo stidio svoje nedaće. Dok je onaj privodio mnoga mjesta iz sv. pisma, patrijarah i njegovi ljudi da su mucali te bili pokunjeni; tako je odrješiti starovjerac slavio pobjedu. I bojarin Hovanski da je pokazivao na obrazima zadovoljstvo, a jedan mitropolit da je psovao, za što starovjerac jednako sâm govori i ne daje patrijarhu do riječi doći. Na to će opojeni uspjehom starovjerac: e dobro, pa neka govori patrijarah. Ovaj ponovi, što je već prije rekao, da su novštine uvedene u crkvu prije njega, po savjetu istočnih patrijaraha, da su u tu svrhu sabrane bile mnoge stare grčke knjige s Atosa. Njemu će Sava prigovoriti: mi i ne potvoramo upravo tebe, već tvoga predšastnika Nikona; taj je svemu krivac i njegov povjerenik, jeretik Arsenije. Tu je Sava, kako zapiska kazuje, opširno pripovijedao život Arsenijev; dokazujući, da je taj svojom lukavštinom čak Nikona zaveo stranputice, pošto je kao ispravljač knjiga iskvario trebnik i oktoih i jevangjelje. Ugled istočnih patrijaraha pobijahu starovjerci tim, što govorahu, da su ovi i prije bivali u Moskvi, čak jerusalimski, ali nikomu od njih ne pade na um prebacivati štogod starim obredima, već se naročito tvrdilo, da se sada poslije propasti nekošnjeg sjaja istočne crkve u Carigradu samo još u moskovskom carstvu mogu vidjeti tragovi mu. Pozivahu se još na primjer Maksima grka, koji da je dvoumio o valjanosti knjiga, štampanih u Mletcima i u Austriji. Napokon potresahu i vjerodostojnost istočnih patrijarha još jednim argumentom, koji je teško bilo suzbiti, da su se desili u Moskvi ne radi vjere, već radi — novaca. Sve ovo dokazivanje, kaže zapiska, umučka sasvim patrijarha, a mitropolit novgorodski izvinjavajući se reče: da se starovjerci ne progone upravo vjere radi, već za to, što drugima u vjeri smetaju, ne puštaju ih u crkve, te im dosadjuju u vršenju vjerskih dužnosti. Starovjerac Sava upita ga: govoriš li, častni episkope, zbilja istinu? a zašto vi svakoga, koji bude pred vas dovučen, najprije pitate, kako se krsti, te ako rekne, po starom uobičajenom načinu, zašto ga mučite i bacate u tamnicu? ta upravo kod tebe, u Novgorodu, ispod kule ima jama, 10 hvati duboka, gdje ovaj čas tri čovjeka pate - za krst i molitvu. Bili su ih izvadili iz jame, te stali nagovarati, da ustupe, a kad se ne htješe krstiti po novomu, ti si zapovjedio, da ih nazad bace u jamu. Mitropolit odgovori, da je to učinio po zapovijedi svjetske vlasti. Ovaj odgovor ne zadovolji dakako raskolnika, a patrijarah, videći, da je razgovor krenuo krivom stazom, naloži mitropolitu da muči. Ispod ruke patrijarah htio saznati, tko je onaj rječiti starovjerac, ali kako zapiska kazuje, raskolnici iz opreznosti zatajivahu svoja prava imena: tako se i Sava javio mitropolitu novgorodskomu pod imenom nekog Vasilija. Ako je istina, što tvrdi ista zapiska, sam mitropolit bio bi Savi-Vasiliju potiho priznao, da i on koje u čemu dvoumi o novoj vjeri. Povjerenici strijelaca, na koje ova rasprava učini utisak, povoljan po staroobrednike, govorahu: da je patrijarah upravo dužan ostao odgovor Savi, da se on bolje razumije u to, kako će sebe i njih opiti vinom i medom! Na rastanku ne htješe ni da pristupe svi k patrijarhu da ih blagoslovi, više pomenuti Pavao, kažu, da je odbio blagoslov riječima: Vaša svetosti, samo pod uvjet, da me starim načinom blagoslovite, saglasan sam primiti Vaš blagoslov! Hovanski, ako je istina, kažu da je oduševljeno poljubio Pavla, rekav mu: Prekrasno, čovječe, do sada nijesam znao tko si!

U srijedu imao je nastupiti odlučan dan rasprave, kako zapiska kazuje, patrijarah upotrebi medjuto sva sredstva, eda bi svrhu postigao; on posla svoga čovjeka k strijelcima, ne bi li ih predobio, ali taj se s teškom mukom ote njihovu bjesnilu. Misli se, da je i carica Natalija Kirilovna potajno podržavala starovjerce. Ovi razbijahu si glavu o zgodnom mjestu sastanka, zazirahu od svakog prostora zatvorena ili ogradjena, ne pristajahu ni na sastanak u sabornoj crkvi. U svečanoj povorci krenuše na 6 ura jutra prema Kremlju, s krstom, jevangjeljem i sv. hostijom na čelu povorke, sa svijećama u ruci stupahu k uspenskoj sabornoj crkvi; nekoji nošahu na glavi stare knjige; oko 50 strijelaca nadgledaše, da se drži red, a velika množ ljudi pratila je povorku. Svaki očevidac, kaže zapiska, bijaše duboko ganut i potresen ovim prizorom: ozbiljni monasi, s klobucima stara kroja, s oborenim preda se očima, stupahu istiha svojim putem. Slušali se odzivi: не толсто-де брюхо-то у них, и не как нынешнии нового завета учители (u njih nema debele trbušine, oni ne naliče na današnje novozavjetne učitelje)! U Kremlju htjelo se da samo monasima dopuste, da udju, ali svjetina pritisla i navalila te se nije moglo zagraditi joj put. Pred arhangelskom katedralom povorka se ustavi čekajući, dok se služba svrši, koju kažu da je patrijarah navlas razvlačio, da duže potraje. Poslije službe ode patrijarah na doručak, i tada dodje napokon u »granovitu palaču«, te zapovjedi da i monasi onamo udju, jer da će tu biti i carica i velike kneginje, ali raskolnici otporučiše, zašto bi se patrijarah imao stidjeti da izadje pred narod, da pred svima da svjedočanstvo o pravičnosti svoje stvari i da poredi svoje knjige sa starima. Pred narodom valja da se suoče, ne u palači, gdje za toliku svjetinu i mjesta nema. Jedan izaslanik patrijarhov stao u taj čas iz nekakve pisane knjižice nešto čitati te pobijati staroobrednike, s ličnim psovkama protiv Nikite Pustosvjata. Svjetina htjela mu istrgnuti knjižicu iz ruku i kamenovati ga. Sergije zaštiti ga, ali mu reče: što se toliko mučiš, kad vidiš, da nitko neće da te sluša. Ovaj odgovorio: nisam ja, baćuška, došao od svoje volje, već me je patrijarah poslao. Carska je porodica gledala sve to s prozora. Sofija pohvali čak Sergija, što se zauzeo za njihova popa. Sada se otac Sergije ispeo na malu klupu te počeo izlagati nauku pravoslavne crkve u smislu staroobrednika, a naš izvor dodaje, da je ga svjetina slušala tiho i pobožno, dok se nije starac posvem umorio. I opet dodje Hovanski te zaište, da Nikita i Sergije udju u palaču, gdje će se njihova tužba čitati u prisustvu careva; o potanjoj raspravi ne mogaše i onako biti govora, jer je već vrijeme odmaklo. Dugo ne htje svjetina pristati, da se ona dvojica od njih odvoje, istom svečano uvjeravanje, da se neće njima ništa dogoditi, umiri ih nekoliko. U onaj mah, kad će svijet da poprati onu dvojicu do ulaza (красное крыльцо), straža dvorska poče razgoniti mnoštvo a Nikitu Pustosvjata silomice vući u palaču. Zavlada vreva, vika i buka; strijelci, zaštićujući svoje starovjerce, udari po patrijarhovim ljudma. Hovanski pokaza se na vratima, jedva mu podje za rukom da umiri mnoštvo, pošto je jednoga popa, koji je starovjerce za kose vukao, bacio u okove. Sada udjoše povjerenici raskolnički u palaču, u kojoj bijahu na okupu sva carska porodica, patrijarah, mitropolit novgorodski i mnogo bojara. Na pitanje, koje im stavi patrijarah, odgovoriše: dodjosmo da pred carskim veličanstvima izvojujemo popravku vjere i povratak k starim obredima, kakvi bijahu u običaju za cara Mihaila Fedoroviča i mitropolita Filareta Nikitiča. Patrijarah prigovori, da nemaju nikakva prava miješati se u tu stvar, da se vjera pravoslavna uči prema starim grčkim i slovenskim knjigama. Nikita uze braniti staroobrednike: mi ne dodjosmo, kaže, da se prepiremo s tobom o gramatici ili o dogmatima, već nam samo kaži: zašto kod službe božje, na izlazu, držiš krst u lijevoj ruci, a u desnoj trogubu svijeću te objema rukama krstoobrazno mašeš? od kada je svijeća častnija od krsta? Patrijarah ne odgovori, kaže naš izvor, ništa, ali neki episkop holmogorski stao nešto vikati, dok ga starovjerac ne opameti riječima: što se ti, nogo, podižeš više glave; ne govorim ja s tobom već s patrijarhom! Sofija pozva Nikitu na red, opominjući ga, kako je već jednom Nikonu obrekao pokornost. Ovaj odgovori,da je to učinio od nevolje, ali da nitko nije oprovrgao njegova spisa, koji je za sedamgodišnjega tamnovanja sastavio Istom sada dodje red na čitanje raskolničke tužbe. Neki »dumni djak« čitaše je jasno i razgovijetno. Kada je stao čitati o jereticima Arseniju i Nikonu, kako obmanuše pravoslavlje cara Aleksija Mihajloviča i zavedoše na krive putove, razljuti se regentka Sofija, ali to ne uplaši strijelaca, već se iz njihove sredine čuli glasovi, ako istinu priča naša zapiska: i Vama, gospodjo, valjalo bi već davno poći u manastir, ne smućivati ljudi još jače. Živi nam bili naši carevi, a bez vas možemo biti! Tad se ona umiri te dopusti, da bude nastavljeno čitanje. Kada dodje spomen o dva prsta, umiješa se opet: za krst sa dva prsta ne zovemo nikoga pred sud, neka se svak krsti kako ga je volja, sa dva ili sa tri prsta ili čitavom šakom; ali jedan će je raskolnik prekinuti: Nije tako, carice, već krst sa dva prsta — to je predanje naše crkve, a sa tri prsta — to je jeres pape Formoza! Ovako bijaše čitanje više puti prekidano, zapodijevahu se živahni razgovori, pošiljahu čak po knjige, da se o jednom ili drugom osvjedoče. Osobito oštra pravda zametnula se iza prijepornog pitanja: valja li izgovarati aliluja dva puta ili tri puta: jedni pokazivahu stare rukopise na koži sa tri aliluje, a drugi grčke sa dvije aliluje. Na kraju »Čelobitnje« govorilo se, ako su stare knjige proklete, da prokletstvo pada i na mnoge careve i patrijarhe. Ako je vjerovati riječima zapiske, utisak čitanja bješe ohrabrio raskolnike a ozlovoljio zastupnike oficijalne crkve. Sofija regentka govoraše: vaše djelo liči na posudu punu pelina, kojoj je rub pomazan medom. Patrijarah pokazivaše im mnoge dragocjene starine, koje potvrdjivahu valjanost Nikonofe reforme, ali ne dopuštaše, ako je istina, da ih pobliže ispituju, jer im ne priznavaše na to prava. Neki trbušasti popa, priča zapiska, spopao jednu filaretsku knjigu te stao iz nje čitati stvari jeretičke. Nikita Pustosvjat prekide ga psujući, da su tu knjigu štampali zlikovci, kakvi su i oni; ali Sofija posluži se tom zgodom, da i ona ustane protiv starih knjiga, da potrese njihov ugled pred očima naroda; iz mnoštva čula se ipak vika: mi smo gotovi za staru vjeru i umrijeti! Podižući ruke u vis do svoda palače, fanatizmom opojena svjetina uobražavaše si, da vidi kako Bog Sabaot blagosivlja svijet sa dva prsta! Drugi sastanak urekoše za petak, raskolnici odoše potpunoma uvjereni o svojoj pobjedi.

Patrijarah uvidi kritičnost položaja te odmah iza odlaska raskolnika umoli caricu, da se zauzme za pravoslavnu crkvu i njen ugled. Dozvani biše povjerenici strijelaca, koje carica poče zaklinjati u svoje ime i u ime careva i zastupnika crkve, da ne dadu većeg značenja nekolicini monaha, nego li svima njima. Ovi će na to, da se ta stvar njih upravo i ne tiče, to da je posao patrijarhov, ne njihov, soldatski. Carica ponudi velike nagrade i milosti, jedni budu odmah odlikovani, drugi nadareni novcem, svi počašćeni gospodski. Ova taktika ne pomože onaj čas, izaslanici budu na povratku od strijelaca napadnuti, izgrdjeni, da neki i u okove bačeni. Pomišljalo se već o tome, da bi valjalo strijelce razoružati, ali taj korak bio bi odveć opasan. Po kazivanju zapiske, doskoči carica zlu lakšim načinom: općenitim gošćenjem i pijankom, u kojoj bi solidarnost strijelaca sa starovjercima pogažena, pijana svjetina izda glavne monahe u ruke vlasti. Nikita Pustosvjat bude sutradan kažnjen, odsječena mu glava; Sergije prognan u spaski manastir u Jaroslav a drugovi mu porazagnani u druge manastire. »Što vidjesmo svojim očima i što doznasmo od naše u Hristu braće, napisasmo u toj zapisci« — ovako završuje spis, ne razbijajući si glave o Hovanskom, koji je do skora i sâm glavom platio.