Prijeđi na sadržaj

Hrvatski šovinist Aleksandar Stanković

Izvor: Wikizvor

Hrvatski šovinist Aleksandar Stanković
autor: Josip Pečarić, akademik HAZU

Reakcija, 15. rujna 2013., na kolumnu Aleksandra Stankovića u vrijeme dok se u Vukovaru i Hrvatskoj prosvjedovalo protiv uvođenja ćiriličnog pisma tj. dvojezičnosti u Vukovaru. Objavljeno uz dopuštenje akademika Josipa Pečarića.



HRVATSKI ŠOVINIST ALEKSANDAR STANKOVIĆ


Aleksandar Stanković u tjedniku "24 sata" (11. 09. 2013.) u svojoj kolumni "Prosto prošireno" nastupa sa svojih svima poznatih pozicija hrvatskog šoviniste pa je to očito već iz samog naslova njegove najnovije kolumne:


KAD BI OVAJ SVIJET BIO BEZ SRBA...

Svoju žalopojku za svijetom bez Srba on počinje s Vukovarom:

Čini se da bi sve bilo lakše bez Srba. Nema ćirilice, nema prosvjeda, Vuko­var postaje grad za odmor, ljudi baca­ju čekiće u zrak, TV dnevnici postaju dosadni, a voditelji skidaju zabrinute maske s lica.

Zapravo je jasno da on želi podsjetiti čitatelje na agresiju na Vukovar, poravnavanje grada sa zemljom, strašne zločine, silovanja, Ovčaru... Ali s druge strane Stanković se želi narugati Srbima jer je poznato kako je Milošević doživio branitelje Vukovara rugajući se srpskim vojnicima:

Molim vas, 6 hiljada Hrvata je branilo Vukovar pola godine; napadala je cela Prva armija, vazduhoplovstvo, čudo, sva sila koju je imala JNA, a oni nisu odbranili Knin, kojem se može prići samo iz tri pravca; nisu ga mogli braniti ni 12 sati!? (...) Tamo je palo naređenje da svi izađu iz Krajine istog dana, čak bez stvorenog kontakta sa hrvatskom vojskom na najvećem delu fronta. (...) Pitanje je ko je, zaista, doneo odluku da krajiško rukovodstvo napusti Krajinu? Takva odluka, kada su imali sve uslove da se brane, izazvala je egzodus. Sada to treba da bude razlog da Jugoslavija jurne tamo da brani te teritorije, sa kojih su oni utekli kao zečevi?!

Jasno je da Stanković, kao poznati hrvatski šovinist, ne smije sve to izravno reći u današnjoj Hrvatskoj u kojoj su na vlasti oni koji nikada nisu voljeli Hrvatsku. Ali, doista je nevjerojatno što sve ne proizlazi iz jedne dosta nemušte rečenice hrvatskog šoviniste, zar ne?


Zato je zanimljivo vidjeti što Stanković dalje kaže:

U svijetu bez Srba i Marija Bistrica je nekako ljepša, cvjeta. Naj­veće marijansko svetište ljudi pohode u miru. Brat do brata, sklad i pjesma. Nadahnuti kardinal Bozanić pjeva. Ne ljuti se, nema ni razloga: nestalo je ćirilice, nitko se ne križa s tri prsta, Isus je opet naš, nitko ga ne svojata, ljudi su Božja djeca, naše je kraljevstvo nebe­sko, a majke plaču na propovijedi.


Da, Isus je opet naš! Očito taj hrvatski šovinist misli na poznato srpsko svojatanje Isusa i ne samo njega.

Tako je još Miloš S. Milojević napisao 1872. godine srpsku povijest Odlomci istorije Srba i jugoslavenskih zemalja u Turskoj i Austriji. Spomenimo neka poglavlja: Tragovi nekadanjem življenju Srba u Indiji i življenja srpskog u Africi, O starim Kinezima i njihovom sudaru sa Srbima, O Srbima u Italiji, Dolazak starih Elina i Rimljana u srpske zemlje itd. Tako doznajemo: "Ime Srbin mnogo je starije od imena Sloven" (str. 107). Tu možemo naučiti o Sibirskoj Srbiji, u Mesopotamiji osnovaše Novu Sarbarsku (Srbiju), pa se vjeruje da su Srbi “zidali vavilonske kule”. S. I. Lazić će u knjizi Srbi u davnini, Zagreb, 1894. tvrditi da su Srbi narod "u kojem se i sam Hrist rodio" (str. 232), a u svojoj Kratkoj povjesnici Srba će reći "neki vele, da je i sam Aleksandar Veliki bio Srbin" (str. 11). Spomenimo još Baltičku Srbiju, Dansku Srbiju, Srpsku Galiju, španske i portugalske Srbe. Srbi su vodili teške borbe u Engleskoj, gdje im je ubijen kralj Raško, protiv Karla Velikog, naselili su Italiju, Rumunji su porimljeni Srbi, a Bugari su Srbima u Bugarskoj nametnuli samo svoje ime, itd... itd..."


Sve je u duhu poznate srpske pjesme (beogradski politički list "Srbski Narod", br. od 25. ožujka 1944.):

Nebo je plave srpske boje
A u njem stanuje srbski bog.
Oko njega anđeli srpski stoje
I služe Srbina boga svog!


Nema dvojbe da hrvatski šovinist na to misli kada govori o Isusu, zar ne? Naravno, on lukavo to sve stavlja u usta kardinala i zagrebačkog nadbiskupa:


"Svi ljudi su ovce, ja sam pastir i to je tako lijepo", zaključuje Bozanić, sretan što u svijetu bez Srba Alojzije Stepinac ne ratuje na Solunskom frontu, a biskup Strossmayer ne zanosi se jugoslavenstvom.


Dobro, ne možemo optužiti Stankovića zato što baš ne zna precizno je li ili nije Stepinac stigao do Solunskog fronta. To mu samo služi da podsjeti čitatelje što je Strossmayer (koji se zalagao za južoslavenstvo, a Stanković piše o jugoslavenstvu da bi skrenuo pozornost da je Strossmayer uvijek mislio i na velike srpske prijatelje Bugare) govorio o Srbima:


Da se naši Srbi u Srijemu ne boje, jao i zao čas katolicima! Ja mnijem da Srbima ne treba prostiti gdje ne imaju pravo, jerbo upravo tim bivaju smjeliji i drzovitiji. (Strossmayer Račkom 29. veljače 1864. godine)
Narod nam je u vrlo opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao - mislim Marković - da dočim se mi ljuto borimo prot Mađara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje. (Strossmayer Račkom 10. travnja 1884. godine)
U srcu i u duši Srba vlada nesnošljivost prema katoličkim Hrvatima. Stoga se naš zavod ilirski ili hrvatski u Gradu ne smije nikako nazvati srpskim. Taj pojam se apsolutno ne smije upotrijebiti. (Strossmayer državnom tajniku Vatikana kardinalu Rampolli 8. siječnja 1902. godine)


Slična priča je i sa slijedećim dijelom teksta hrvatskog šoviniste:


Stvarno, kad ne bi bilo Srba (znamo da nije korektno tako razmišljati i da to nije moguće, ali u ljudskoj prirodi je sanjati i zato ne uskraćujte nam snove), ljepša bi bila politika i Sabor, i ne bismo imali Pupovca onako pospanog i prijetvornog od kojeg strepimo i kada darove nosi, i vijesti iz kulture bi sjale bez Šerbedžije.


O Pupovcu malo tko u Hrvatskoj dobro misli, pa je oštrica hrvatskog šoviniste zapravo uperena u Šerbedžiju i njegov čuveni film u oslobođenom srpskom gradu Vukovaru (Wikipedija: Godine 1991. Šerbedžija napušta Hrvatsku i odlazi u Srbiju gdje je za vrijeme Srpske agresije živio i radio. U filmu Dezerter Živojina Pavlovića, koji je dovršen sredinom 1992., Šerbedžija je glumio glavnu ulogu. Film je snimljen nakon okupacije u Vukovaru, kada je ovaj grad "pripadao" "Srpskoj krajini".). A tom "oslobađanju" (dakle i Šerbedžiji) ne ruga se samo hrvatski šovinist Aleksandar Stanković.

Sjećam se kako se još 1993. (izravnije od Stankovića, a ne mnogo poslije snimanja Šerbedžijinog filma) Srbima rugao crnogorski nezavisni tjednik Monitor u tekstu "Vukovarsko Galipolje" povezuje Vukovar i Galipolje. O tome sam govorio na hrvatskim radioprogramima u Australiji (Melbourne, siječanj, 1993., Adelaide, veljača, 1993., Sydney, kolovoz, 1994.) da bih 1996. i napisao članak (Vukovar i Galipolje, Večernji list (inozemno izdanje), 3. lipnja 1996.). Evo kako sam govorio isto što i Milošević ali mnogo prije njega:

I zaista su ta dva simbola povezana mnogim nitima. Na Galipolju su Englezi žrtvovati Australce i Novozelanđane. Gubici među njima su bili ogromni - naravno ne i među Englezima. A Vukovar je srpsko Galipolje jer su Srbi imali daleko više žrtava od branitelja iako “je za vrijeme borbi JNA, zajedno sa srpskim paravojnim formacijama, koncentrirala oko grada snage jačine 30.000 do 50.000 ljudi, dok je branitelja Vukovara bilo između 1500 i 1800 ljudi.
Prednost srpske strane u tenkovima i topovima bila je upravo nevjerojatna 100:1 (...) POBJEDA, uz ovakav odnos snaga, međutim, uvrštena je u program proučavanja unutar tzv. jugoslavenskog školskog sustava i smatra se SVIJETLIM PRIMJEROM”. Monitor piše i o Ovčari i svemu što je uslijedilo nakon “svijetle” pobjede.
Naravno, onaj tko malo bolje poznaje srpsku povijest znat će da je veličanje takve pobjede kod Srba nešto najnormalnije. Iz jednostavnog razloga što to jest pobjeda. A Srbi nemaju pobjeda kojima se mogu dičiti u ratovima koje su vodili sami. Još krajem prošlog stoljeća zaratili su s Bugarima i bili poraženi za nekoliko dana. Dali su povoda i za Prvi svjetski rat. I tu su imali nekoliko “pobjeda” na početku rata kojima se ponose na isti način kao i s Vukovarom. Naime, tada su Hrvati u austrougarskoj vojsci bacali oružje i s podignutim rukama bi išli predati se svojoj “braći”. A braća bi ih poubijala. Na isti način na koji se Monitor čudi slavljenju “pobjede” u Vukovaru, Srbima se čudio Krleža za slavljenje ovih pobjeda iz I. svjetskog rata. Ali, pitam se ja, pa čime onda da se pohvale. Pa u Vukovaru se ona šačica ljudi branila i odoljevala tolikoj sili 3 mjeseca, a u ovim pobjedama u Prvom svjetskom ratu ubijani su ljudi s rukama dignutim uvis! A ima još jedna stvar. Danas se parafraziraju Miloševićeve riječi i kao “Srbi ne znaju da rade, ali znaju da bježe”. Zaista, vukovarska epopeja hrvatskih ratnika, doprinijela je da četiri godine kasnije vidimo kako cijela srpska vojska iz tzv. “Krajine” bježi zajedno s narodom. Ipak tu se radi samo o “Krajini”, dok je u I. svjetskom ratu bježala cijela cjelcata srpska vojska preko Albanije u Grčku. Istina, cijeli narod nisu tada mogli povesti sa sobom, jer ne bi uspjeli pobjeći. Visoke i surove su albanske planine.


Na taj način hrvatski šovinist zaokružuje svoju šovinističku priču o Vukovaru. Ali to ne bi bila cijela priča kada se ne bi potrudio završiti je isto kao i Milošević rugajući se Srbima – zečevima koji su bježeći u Oluji gazili vlastiti narod:

U TOM SVIJETU JEDINI BI NA GUBITKU BIO THOMPSON
Recimo da Srba nema, da ih samo na trenutak nema, Severina bi bila sretna žena, riješila se Popovića i Bregovića, Prljavci ne bi pjevali u Beogradu, Đoković se ne bi kreveljio ne televiziji, a Zdravko Mamić izjavljivao da je Ju­goslavija najljepša zemlja na svijetu. U svijetu bez Srba gubi jedino Thompson, nema Jasenovca i Gradiške, penthausa u Radničkoj i donacija iz Ekvadora, ali, Bože moj, što je hrvatska sreća prema Thomposnovoj tuzi. Svijet bez Srba čini se sasvim ugodnim mjestom za život. Još da se riješiti komunista...


Doista kad Thompson zapjeva Bojnu Čavoglave ni danas mnogi Srbi ne mogu razlikovati što su, ljudi ili zečevi, zar ne? Thompson je Bojnu pjevao u vrijeme kada su oni naoružani do zuba napali razoružanu Hrvatsku. I ta pjesma im je uništila svu "hrabrost" koju su imali. I to traje do dana današnjega. To sigurno zna i hrvatski šovinist i ruga se Srbima i zbog njihovog "junaštva" u napadanju i pobjedama nad razoružanim protivnikom (slično Monitoru). Pri tome je istinita tvrdnja da Thompson nikada ne bi bio to što jeste o čemu piše hrvatski šovinist. Da nije znao s kime ima posla, tj. da nije znao da ima posla s napadačima od kojih će na koncu Hrvatska vojska i napraviti zečeve!


To je izravno i opjevao:


Čujte srpski dobrovoljci bando četnici
Stići će vas naša ruka i u Srbiji!
Stići će vas Božja pravda to već svatko zna
Sudit će vam bojovnici iz Čavoglava!
(Bojna Čavoglave)


Zbog Anice i bokala vina,
zapalit ću Krajinu do Knina
Zapalit ću dva, tri srpska štaba,
da ja nisam dolazio džaba
(Anica – kninska kraljica)


Upravo našem šovinisti primjer Thompsona treba pokazati kako mu je glupa ta mržnja prema Srbima. Zašto mrziti nekoga od koga ste u ratu napravili zečeve. I to tako definira onaj koji je sve to pokrenuo, balkanski krvnik Slobodan Milošević?

Milošević je tek poslije Oluje razumio zašto ga je srpski akademik i povjesničar Vasa Čubrilović upozoravao prije velikosrpske agresije na Hrvatsku:

Ratujte protiv bilo koga, ali ne protiv Hrvata, jer taj će te rat izgubiti!

A naš šovinist ne razumije još i dan-danas razliku između ljubavi prema svom naroda koja je tako svojstvena Hrvatima (nacionalizam) i mržnju prema drugim narodima - u ovom slučaju srpskom - (šovinizam).

Ja mogu razumjeti svu ogorčenost koju Aleksandar Stanković gaji prema Srbima, ali njegov šovinizam ne mogu razumjeti. To nije svojstveno hrvatskom narodu! Neka nauči od Thompsona. Iz njegovih pjesama doista može naučiti kako se voli Bog, svoj narod, branitelji, obitelj. A i mrziti nekoga od koga si u ratu napravio zečeve je na rubu pameti, zar ne?


Josip Pečarić