Hrvatska povijest. Drugi dio (Šišić)/Poglavlje V.

← Poglavlje IV.

Hrvatska povijest —  Drugi dio: od godine 1526. do godine 1790. autor: Ferdo Šišić

Poglavlje VI. →

V.
Vladanje tursko i rat za oslobodjenje.
(1671.-1699.)

Dok je manji dio naroda hrvatskoga dospio pod prevlast njemačku, najveći je dio već kroz više od po vijeka stenjao pod igom osmanlijskim. Prije negoli bude govora o velikom ratu, za kojega se Hrvati djelomično oslobodiše, treba da se upo- znamo s vladanjem turskim po hrvatskim zemljama. Poznato je, da je stari turski ustav mješavina neke čudne društvene jednakosti, dakle demokra- cije, i najstrašnijega despotizma. Svi su Turci jednaki po vjeri, pred zakonom i u običajima; i najsiromašniji čovjek mogao je postati Veliki vezir. Kod njih ne odlučuje porod (kao u onovremenoj zapadnoj Evropi), nego sreća, sposobnost i spretnost pojedinaca ; dapače u XVI. i XVII. vijeku još nije bilo ni porodičnih imena, uz koje bi se mogla nadovezivati obiteljska tra- dicija.
Svagdje, kud je Turčin došao kao osvajač, morale su prestati stare institucije, staro pravo i obveze ; bivši velikaš postade baš tako podanik, kao i njegov kmet. Samo Bosna čini u tom iz- nimku, jer joj je bivše patarensko (a djelomično i katoličko) plemstvo prelazom na islam pridržalo svoje posjede, a time i svoja politička privilegija. I tako se zgodi, da dok je plemstvo ne samo iz podjarmljenih hrvatsko-slavonskih strana pobjeglo u „ostatke kraljevstva Hrvatskoga" ili u habsburšku Ugarsku, da je u Bosni, odnosno u bosanskom paša- luku, počeo nov život. Nakon vijekova nestaje nesloge, jer su prestale sve svadje i razmirice, i svi su odušev- ljeni braniči islama i njegovih in- teresa.
U vrijeme najvećega sjaja svoga obuhvataše tursko carstvo u Evropi sav Balkanski poluotok i svu zemlju njemu na sjever do Budima i Jegra (Erlau). Početkom XVII. vijeka raspadalo se car- stvo u Evropi, Aziji i Africi na dvadeset i dva beglerbegata (pašaluka) ili vilajeta, od kojih je svaki priličan jednom kraljevstvu po evropskim pojmovima. Svaki beglerbeg ima svoju vojsku, a trojica, jer neprekidno ratuju s pograničnom Hrvatskom i Ugarskom, imadu iznimni položaj u carstvu : to su budimski, te- mišvarski i bosanski. Svaki je beglerbeg (ili paša) na čelu uprave i sudstva, kod čega ga pomažu tri glavna službenika : mufti (veliki sudac), reis effendi (kancelar ili državni tajnik) i tefter- dar (glavni blagajnik). Svaki se beglerbegat di- jelio na sandžake (zastave), kojima bijaše na čelu paša sa svojim vijećem.
Štogod su Turci pokorili naroda hrvatskoga do početka XVII. vijeka, osim jedinoga Srijema, skupiše oni u jednu administrativnu cjelinu, u beglerbegat Bosnu, dok je Srijem spadao pod Budim. Bosanski beglerbeg imao je pod sobom osam sandžaka. To su bili : Hercego- vina (turski Hersek) s mjestima Makarskom, Mostarom i Mileševom, Klis s Klisom, Sinjem i Livnom, Lika s Udbinom, Skradinom i Kninom, Bihać s Bišćem i Pounjem, Cernik s Cernikom i Bijelom Stijenom, Požega s Požegom, Virovi- ticom, Osijekom, Vukovarom, Djakovom i Brodom, te Zvornik sa Zvornikom i Tuzlom ; osmi sand- žakat bijaše prava Bosna pod neposrednom beglerbegovom upravom sa Sarajevom, Banjalukom, Travnikom, Jajcem i Višegradom. — U Sri- jemu je bilo glavno mjesto Ilok, u kojemu redo- vito sjedi sandžak (paša), a samo ga iznimice na- lazimo u Mitrovici.
Uprava je bila skroz na vojničku uredjena. Svakom sandžaku bijaše na čelu sandžak (ili paša) imenovan od samoga sultana, koji u boju čini posebno odjeljenje ili zastavu (turski baj- rak). Sandžak nije primao plaće (kao što uopće turski zvaničnici), već je imao prihode od svojih posjeda, koji su nepromjenjeno prelazili od jednoga na drugoga. Za požeškoga pašu računalo se u Carigradu, da prima godišnjih 10.000 dukata. Uz pašu je namjesnik njegov, zvan kiaja (ćehaja).
Sveukupno zemljište smatralo se držav- nim dobrom, koje je tek starim posjednicima ostavljeno na porabu. Glavna razlika izmedju istočnoga i zapadnoga lena jest u tome, što je na zapadu predmet lena posjed nekretnina bez obzira na svotu, koju nosi vlasniku, dok se na istoku najviše pazi na prihod (dirlik) ; pored toga može na istoku svaki muslim steći takovo leno, dok ga na zapadu neplemenit čovjek ne može. Vlastela turska zovu se spahije, a bilo ih je dvije vrste : zijametlije i timarioti. Zijametlije imali su zijamete, to jest baštine, koje davahu godišnjega prihoda najmanje kakih 400 du- kata, a nijesu prelazile od oca na sina ; oni su u neku ruku ono, što su u zapadnoj Evropi baruni i grofovi. Timarioti posjedovali su timare, naime spahiluke, što davahu najviše do blizu 400 dukata godišnjega prihoda, a sultani davali bi ih junačkom vojniku za nagradu, ali i uz obvezu, da daje prema visini svoga prihoda neki stalni broj konjanika u carsku službu ; ovi su posjedi prelazili od oca na sina samo dozvolom sulta- novom, no često i prevarom.
Sveukupnoj vojsci jednoga pašaluka na čelu je aga janjičarski, glavni savjetnik pašin, dok se oko alajbega (pukovnika) skupljaju spahije jednoga sandžaka u alaje ; pod alaj-begom jesu : čeri baša (kapetan) i surudži baša (poručnik). Janjičarima opet zapovijedaju pojedini dizdari ili kapetani. Kod sviju važnijih pitanja saziva paša divan (vijeće), koje se sastoji od dvanaest lica.
Sva sudbenost bila je u rukama ka- dije, od kojega nema apelata, jer sudi na temelju korana. On sjedi u posebnoj zgradi, te ureduje preko čitavoga dana. Plaće nema već što mu se daje ; odatle velika podmitljivost kadija, koji daje onomu pravo, koji više plati. Kršćanin uopće nikad nije mogao dobiti pravo protiv musli- mana.¹ Kazne turske bijahu redovito globe u korist kadijinu, a rjedje siječenje ruke, jezika, nosa i nabijanje na kolac. Policajnu službu vršili su muselimi, koji izvršivahu ono, što kadije pre- sude. Isto su tako bili policajni činovnici i su- baše, koji su živjeli po selima. Ni muselimi ni subaše nijesu imali plaće, pa odatle su i oni primali mita, a kadikad znali upotrebiti i silu.
Kad Turci osvojiše hrvatske zemlje, a naročito Bosnu i Hercegovinu, gdje većina plemstva primi islam, stadoše se žitelji dijeliti u dva razreda : u pravovjernike (muslimane) i u nevjer- nike (raja = stado). Kako Turci ne čine razlike po krvi, jeziku i narodnosti uopće, već jedino po vjeri, uze se stvarati u narodu našem nalično mišljenje, koje još i danas postoji, naročito medju slabije obrazovanim dijelovima, naime identi- fikovanje vjere i narodnosti. Ma da Hrvati muslimani nijesu ni znali turski, ipak se smatrahu Turcima, bijesno progoneći i mrzeći na svoju kršćansku braću. Kršćani (džauri, od arap.
______
¹ _{Odatle ona narodna : „Kadija te tuži, kadija ti sudi".} ćafir = krivovjerac, heretik) imali su samo dužnosti, a gotovo nikakih prava. Oni su se u svemu morali razlikovati od muslimana gospodara : niti su smjeli nositi odijela ni po vrijednosti ni po boji, kao musli- mani, niti konje jahati, već mule i magarce, niti oružja nositi, jer tobože kao „nevjernici" ne bijahu podobni da brane carstvo.
Zanatima i trgovinom mogli su se zanimati samo oni, što su stanovali po varošima, dok su svi ostali morali stanovati po selima na spahilucima i obradjivati zemlju svojih gospodara. Tekar potur- čena im djeca postaju ravnopravni s ostalim musli- manima. Pri dolasku svomu Turci su dašto po- rušili crkve i manastire, ili ih pretvorili u džamije i staje, dok od zvona sališe topove. Kasnije Turci nešto popustiše, no ipak nijesu rado dozvoljavali, da se grade ili popravljaju crkve ; stoga i jesu one rijetke kršćanske crkve bile ili ruševne ili od da- saka slupane. Kršćani su se ipak na službe po- najviše sastajali u privatnim kućama, a svu pastvu vršili su kod katolika franjevci (ujaci), a kod grčko-istočnih kalugjeri. Svjetskoga svećen- stva po turskim stranama uopće nije bilo.
Hrvati kršćani, kao i Srbi, imah su za vrijeme turske prevlasti dva glavna ognjišta : zadrugu i selo. Zadružni se život za to doba još većma razvio, jer je narod obrane radi volio živjeti u većim sku- povima, a i poradi poreza, budući da se porez plaćao po dimnjaku (ognjištu), to jest po kući bez obzira na broj ukućana. U tim su se zadrugama pjevale uz gusle pjesme o narodnim junacima i kroz mnoge godine podržavala nada u oslobodjenje. Selo je samo sebi biralo kneza kao starješinu, koji ga je zastupao pred turskim oblastima i se- ljanima sudio ; u njegovo se sudjenje Turci nijesu miješali.
Kršćanski podanici plaćali su desetinu i harač. Desetina je išla spahiji od plodina, a harač sultanu za izdržavanje vojske u gotovom novcu, i to od svake kuće po dukat, a četiri aspre (kao jedna kruna) na trošak oko skupljanja harača. Harač doduše nije bio velik, ali je zato način, kojim se pobirao, bio grozan. Haračlije su u pratnji pisara polazile u narod, te s najvećom okrutnošću prikupljale harač, i to ne samo za sul- tana, nego i za sebe, tako da su se po obav- ljenom poslu vraćali kući kao bogati ljudi. Pred haračlijama često su čitava sela opustjela, jer Turci stanuju poglavito u gradovima ; stoga i jesu gra- dovi i varoši pod neposrednom vladom sultanovom, a ne beglerbegovom. Ali najteži teret bijaše danak u djeci. U izvjesnim rokovima, kadikad i svake pete godine, razaslao bi sultan po cijeloj carevini haračlije, koji su odvajali tjelesno i duševno naj- zdraviju i najrazvijeniju mušku djecu kršćansku od desete do šestnaeste godine pa ih odvodili u Ca- rigrad, gdje ih ponajprije poturčiše, a onda obra- zovaše za vojnike i druge carske službenike, a mlade djevojke za sultanski ili drugi gospodski harem. Haračlije, koje su kupile ovu djecu, išle bi od sela do sela i od varoši do varoši ; svaki je do- maćin kršćanin morao pokazati koliko ima djece, a strašne su kazni čekale oca, koji bi sakrio svoje dijete. Imućniji otkupljivali su svoju djecu od podmitljivih haračlija velikim svotama zlata, no si- rotinja morala je da s tugom i čemerom gledi, kako joj se odvodi nada i potpora.
Onaj, koji ove nevolje ili nije htio ili nije mogao da podnosi, odmetnuo bi se u hajduke. Hajduci su oni zaslužni ljudi, koji su u narodu hrvatskomu i srpskomu kroz čitavo vrijeme turskoga ropstva podrža- vali misao na slobodu i oslobodjenje. Sjeverna Dalmacija, Lika i Slavonija bile su pune ove smione čeljadi, pred kojom su Turci strepili i iz- laziti iz svojih gradova. Najčuveniji hajduci iz ovoga vremena jesu : Franjo Ilić, Luka Senčević, braća Mato i Marko Lapsanović, Mato Delimanić, Ante Slavetić i Franjo Kolaković, sami Hrvati katolici.
Svratimo sada opet pozornost našu na one političke dogadjaje, koji se zbiše neposredno pred veliki rat za oslobodjenje.
Poslije odlaska Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana u Beč biše doduše imenovani banskim namjesnicima, ali ne s potpunom vlasti, grof Nikola Erdödy i biskup zagrebački Martin Borković, no pravi gospodar u Hrvatskoj bijaše karlovački ge- neral Ivan Herberstein. Sada se učini dvoru i gra- dačkom ratnom vijeću e je došlo vrijeme, da se ili čitava Hrvatska, ili bar krajiški njezini dijelovi odcijepe od krune sv. Stjepana i priklope austrijskim nasljednim zemljama. U tu je svrhu njemačka vojska zapremila ponajprije sva imanja Zrinsko-Frankopanska te bansku Krajinu, a onda se general Herberstein dao na to, da nagovori plemstvo hrvatsko na prelom s Ugarskom. Pro- putovao je cijelom zemljom govoreći svagdje, kako je car dobar otac svima, dok su banovi tirani ; Hrvatska imala se podijeliti medju dva generalata : na karlovački od mora do Save i varaždinski od Save do Mure. Za ovu osnovu predobio je Her- berstein tek malo plemstvo, i to većim dijelom one, koji su bili upleteni u Zrinsko-frankopansku za- vjeru, pa krajiške časnike, dakle one, kojima je bio vrhovni zapovjednik. Visoko plemstvo, na čelu im grof Nikola Erdödy, oprlo se tomu najodrešitije, dapače na saboru, koji se sastao pod jesen 1670. u Zagrebu, zatraži od kralja, da se kraljevstvu opet stavi zakoniti ban na čelo. No dvor odgovori 8. juna 1671. saboru, da je obnašao za neko vrijeme obustaviti bansku čast, što je niže plemstvo, poglavito krajiške časnike, u tolikoj mjeri preplašilo, da su se potpisima obratili u januaru 1672. na cara Leopolda s molbom, da bi proveo odcijepljenje Hrvatske od Ugarske i sje- dinjenje njezino s austrijskim nasljednim zem- ljama. Ovo je zametak austrijske stranke medju hrvatskim plem- stvom. Ipak se dvor ne usudi provesti osnove svoje ; već god. 1673. nadje se prisiljenim imenovati grofa Nikolu Erdödyja banskim namjesnikom s pot- punom banskom vlasti, nadalje potvrditi sva prava kraljevstva hrvatskoga i povratiti bansku Krajinu, te ostala zaplijenjena imanja zrinsko-frankopanska osim primorja.¹ Razlog tome ima se tražiti
___________
¹ _{Primorski posjed Zrinsko-frankopanski kupila je za 500.000 for. nutarnjo-austrijska dvorska komora od kr.} u ponovnim znacima teškoga nezadovoljstva u sjevernoj Ugarskoj, koje se konačno 1677. pro- metne u bunu. Na čelo nezadovoljnika ugarskih stade mladi grof Emerik Tököly, drugi muž Jelene Zrinske.¹ Tököly se odmah uspješno obrati za pomoć erdeljskomu knezu Mihajlu Apafyju i francuskom kralju Ludoviku XIV., koji se baš u to doba bavio mišlju, kako bi zauzeo neke njemačke gradove oko Rajne („reunion"), koristeći se smut- njama u državama Leopolda I. Uslijed toga našao se dvor bečki prisiljen sasvim napustiti apsolu- tističko vladanje u Hrvatskoj i Ugarskoj. Nikola Erdödy bi 1680. imenovan banom i 10. aprila in- staliran, dok je Ugarska na saboru u Šopronu, koji se sastao 28. aprila 1681., sebi izabrala pala- tina grofa Pavla Esterházyja.
U tom se primače kraju dvadeset-godišnji mir s Turcima, utanačen još 1664. u Vašvaru. Dvor je želio, da ga pod koju mu drago cijenu opet produži. ali kako je kod porte imenovanjem Kara-Mu- stafe za velikog vezira prevladala ratoborna stranka, bijahu izgledi veoma traljavi. To se bjelo- dano vidjelo po tome, što je sultan Mehmed IV. (1648.-1687.) sklopio savez s Emerikom Tö- kölyjem, ter ga imenovao ugarskim kraljem ; no
_______
_{fiska, tobože kao ugarski magnat, god. 1692. U posjed uveo ju je zagrebački kaptol u augustu iste godine. God. 1749. otkupila je naše primorje od iste komore bečka banka, a 1754. sjedini ga Marija Terezija s austrijskim primorjem, dakle Trstom, Istrom i Rijekom. Tako ostade sve do 1776.}
¹_{Franjo I. Rákóczy umr'o je 1676. i ostavi sina Franju II.} grof to odbije i zadovolji se naslovom ugar- skoga kneza (1682. u septembru). Leopold se takodjer stao spremati na rat, ali od osudne važnosti bijaše to, što je nastojanjem pape Ino- centa XI. sklopljen savez s poljskim kraljem Ivanom Sobjeskim (31. marta 1683.): Poljska se obvezala podići na noge u predstojećem turskom ratu 40.000 momaka.
Medjutim se skupljala početkom god. 1683. turska vojska kod Drenopolja, od kuda ona krene na sjever sa sultanom i velikim vezirom upravo isti dan, kad je sklopljen savez s Poljskom. To je bila nesumnjivo najveća turska vojska, što je ikad kretala u rat; bilo je sveukupno na okupu oko 250.000 ljudi i trista topova. Što nije uspjelo slav- nomu Sulejmanu i drugim sultanima, nadao se sada zacijelo postići veliki vezir Kara Mustafa sa svojim gospodarom, a to bijaše osvojenje Beča i cijele Njemačke. Dne 1. maja predade u Beogradu Mehmed IV. velikomu veziru zelenu pro- rokova zastavu, ter ga imenova vrhovnim vojsko- vodjom (seraskerom). Sultan ostade u Beogradu, da dočeka radosne glase, dok je Kara Mustafa pošao s vojskom preko Osijeka (7. juna), Stolnog Biograda (23. juna) i Gjura (1. jula) ravno na Beč, kuda stiže 14. jula. Još u oči rata pozove Tököly Hrvate na svoju stranu, a tako učini i veliki vezir Kara Mustafa, no oni odlučno odbiše obojicu. „Če- stitamo sebi, što imamo toli pouzdane, te prisegi i prirodnoj obvezi tako odane podanike — piše Leopold hrvatskomu saboru 26. jula, — a vama s vaše stalnosti i ustrajnosti, o kojoj treba da ostane spomen kroz sve vijekove po cijelom kršćanstvu." Magjari se pak gotovo svi pridruže Tökölyju i Turčinu, tako da se oko palatina našlo jedva nekih 2000 ljudi.
Još prije, nego li je veliki vezir opkolio Beč, pobježe 8. jula iz grada Leopold sa svojim dvorom i velikim dijelom gradjana preko Linca u Passau. Obranu grada preuze s nešto (12 — 13.000) momaka grof Rüdiger Starhemberg, dok je s ostalom carskom vojskom (oko 40.000 momaka) zapovijedao carev šurjak herceg Karlo Lota- rinški. Prve turske čete pojave se u blizini Beča 12. jula, no podsada sama započe 17. jula, te je potrajala sve do 11. septembra, dakle punih osam tjedana. Za to vrijeme poduzeše Turci osamnaest neuspjelih juriša, ali uza sve to, kad je broj brani- telja spao na polovicu, a stalo ponestajati hrane i municije, zaprijeti Beču krajna pogibao. U toj ne- volji spase grad poljski kralj Ivan Sobjeski, sti- gavši još za vremena u pomoć sa 20.000 momaka i združivši se sa hercegom Lotarinškim. Dne 12. septembra došlo je pod gradom do odlučne bitke, u kojoj bi ametom potučena ogromna vojska ve- likog vezira Kara-Mustafe, a s njome i svamoć i snaga osmanlijskoga carstva za- uvijek. Turci ostaviše Beč u divljem bijegu zaboravivši tatnu blagajnu s jedno desetak milijuna gotova novca, onda sve topove, te svu silu inog oružja i zastava. Beč bi spašen, a s njime i zapadna kršćanska civilizacija u srednjem Podunavlju. Kara Mustafa uteče u Beograd, gdje ga sultan dade (26. decembra) udaviti. Poraz turski pod Bečom ne znači samo oslo- bodjenje podsjednutoga grada, nego bijaše znakom za oslobodjenje ugarskih i hrvatskih ze- malja, dapače dogadjajem, kojim se zanimala či- tava Evropa. U prvi mah bijaše plašljivi dvor za mir, možda i opet pod uvjetima od god. 1664., ali nakon ponovnoga poraza uzmaklih Turaka kod Párkánya (18. sept.) i osvojenja Ostrogona (26. oktobra) nije više nitko na nj pomišljao, naročito pak kad je Leopold nastojanjem pape Inocenta XI. sklopio dne 5. marta 1684. u Linču „svetu ligu" s Poljskom i Venecijom na zator Turske, a 15. augusta iste godine 20-godišnje primirje s Ludovikom XIV. Sada planu četrnaest- godišnji rat (1684. — 1699.) duž čitave evropske turske granice : Poljaci upadoše u Moldavsku i Vlašku, Venecija u Bosnu, Hercegovinu i Pelo- ponez, a carske i banske vojske u Ugarsku, Sla- voniju, Hrvatsku, Bosnu, Srijem, Srbiju i Bu- garsku, šta više, dva se puta pomišljalo od strane saveznika morskim putom doprijeti do Carigrada i udariti na nj (1692. i 1696.). Dakako od ovog ogromnog bojišta nas zanima u glavnom samo djelovanje carske i hrvatske vojske, pak djelovanje republike mletačke, u koliko se zgadjalo na našem zemljištu i krvlju našega naroda.
Prvo i prvo bijaše vrhovnomu carskomu vojvodi Karlu Lotarinškomu, da se dade na podsjedanje Budima. Borba započe u junu 1686., a dovrši pobjedom kršćanskom 2. septembra ; nakon 145- godišnjega robovanja Budim bijaše opet slobodan, što je gotovo čitava Evropa proslavila. Skoro po tom padoše Pečuj i Segedin, a slijedeće godine 1687. dne 12. augusta potuku ametom vojskovodje herceg Karlo Lotarinški, bavarski knez izbornik Max Emanuel i herceg Ludovik Badenski velikoga vezira Sulejmana kod brda Haršanja izmedju Villánya i Mohača. Ovim pobjedama bješe turska sila u Ugarskoj iz temelja potresena, ali još ne uništena.
Medjutim započeli su i Hrvati u banovini sa svojim banom Nikolom Erdödyjem i varaždinskim generalom grofom Jakovom Leslieom s osvajanjem Slavonije. U julu 1684. zaputiše se hrvatske čete iz Gjurgjevca prema Virovitici, koju i osvojiše, nakon što su kod Slatine porazile veću tursku vojsku. Slijedeće godine 1685. vojevao je general Leslie u Slavoniji, zauzeo Donji Miholjac te spalio jedan dio glasovitog osiječkog mosta, a ban Nikola Erdödy pako na Uni, gdje je zauzeo Dubicu, dok je u isto vrijeme karlovački general Herberstein uspješno provalio u Liku do Gospića i Bilaja. Sve ove redovite čete izdašno su pomagali hajduci i ustaše, naročito u Slavoniji fra Luka Ibriši- mović Požežanin, a u Lici pop Marko Mesić Brinjanin. No vojevanje ovo natkrili srećna godina 1687. ; sada osvojiše naši Kostajnicu, Novi na Uni, Zrin, Vočin, Osijek, Valpovo, Požegu, Orahovicu, Djakovo i Vukovar. U Hrvatskoj je vodio vojsku ban Nikola Erdödy, a u Slavoniji general grof Dünewald. Sjajne pobjede svoje i jaki dojam oslo- bodjenja Ugarske i Hrvatske upotrijebi bečki dvor brže bolje na svoju korist. Na državnom saboru sazvanom za 18. oktobra 1687. u Požun, zaključe nakon nekog oklijevanja stališi ugarski i hrvatski jednoglasno na kraljevu želju, da će u buduće bez izbora priznati svojim kraljem muške potomke Leopoldove, a za slučaj, da njegova loza izumre, muške potomke španjolskoga kralja Karla II. Habsburgovca. Za slučaj, da i ova linija izumre u muškoj lozi, onda mogu Magjarii Hr- vati sebi slobodno birati novoga kralja.¹ Podjedno bi na tom saboru dokinut onaj članak "Zlatne bule" kralja Andrije II. (od 1222.), koji je dozvoljavao plemstvu podizati bune na neustavnu vladu kraljevu. Stališi potom okrune bez izbora još na ovom saboru dne 9. decembra starijega Leopoldova sina Josipa ugarsko-hr- vatskim kraljem.
Medjutim svrgnu Turci sultana Mehmeda IV. i učine vladarom brata mu Sulejmana III. (1687. — 1691.) To ipak ne spriječi carske vojske, da ne osvoji naredne godine 1688. Ilok (12. jula) Brod na Savi, Brčko, Šabac, te dne 6. septembra pod knezom izbornikom Maxom Emanuelom pre- važni Beograd. Nakon stotinu i šezdeset i sedam godina opet je taj „ključ Ugarske" dospio (makar i privremeno) u vlast ugar.-hrv. kralja. Dašto, padom Beograda otvoriše se vrata carskoj vojsci i politici na Balkanski poluotok, ali podjedno bi tek njegovim padom zajamčeno oslobodjenje Slavonije, jer je palo glavno stjecište velikih turskih četa. I zbilja, sada se u Beču zamislilo provaliti
________
¹_{U taj par bili su muški Habsburgovci Leopold i oba mu sina Josip i Karlo, te španjolski kralj Karlo II. bez djece ; s njime izumre 1700. španj.-habsburžka loza.}
u Bosnu, Hercegovinu i Srbiju, te ove zemlje oteti Turcima. Ova se zadaća pričinjala to lakšom, što su općenito stizali pouzdani glasovi, da će se sva kršćanska raja u Turskoj pobuniti, čim medju njih dodju pobjedonosne carske čete. I odista slijedeće godine 1689. provali markgrof Ludovik Badenski duboko u Srbiju, te razbije kod Niša (24. sept.) velikoga vezira, a onda skrene u Bu- garsku. Sada biše posebnim carskim proglasima pozvani Srbi, Bugari, Arbanasi i ini kršćanski narodi u Turskoj na ustanak pod carskom zaštitom i pomoći. Srbi se odista podignu pod patrijarom pećkim Arsenijem Crnojevićem i grofom Gjorgjem Brankovićem, no kad u taj par francuski kralj Ludovik XIV. pogazi tek ne- davno sklopljeno dvadesetgodišnje primirje, tako da su carske vojske morale na Rajnu, a turskoj vojsci stane na čelo kao veliki vezir veoma sposobni Mustafa Köpröli, okrene se ratna sreća. Carske se vojske moradoše povući iz Srbije, na što ne preostade pobunjenim Srbima drugo, nego ili se opet uz teške kazne pokloniti Turčinu,, ili se nje- govoj bijesnoj osveti izmaknuti. Patrijar i narod izaberu ovaj drugi izlaz iz teškog položaja, pa tako se god. 1690. preseli u južnu Ugarsku, Srijem i istočnu Slavoniju 37.000 srpskih porodica. Ovi Srbi bijahu poglavito iz Povardarja, Podrimlja, Kosova, Gornje Morave i s Timoka ; njihova prazna sela i zemlje napuče Turci docnije Arbanasima, koji danas tamo čine znatan dio pučanstva. S pa- trijarom Arsenijem Crnojevićem izbjegoše i kalugjeri iz manastira Ravanice i poniješe sa sobom moći svetoga kneza Lazara, te ih polože u novosagra- djenom istoimenom manastiru u Srijemu. Srbi su se nadali, da će skoro opet natrag u svoju oslo- bodjenu domovinu, ali do toga nije više došlo ; oni se zadovoljiše privilegijama carskim, kojima im bijaše zajamčeno slobodno ispovijedanje vjere, no posebnoga teritorij a nijesu dobili.
Medjutim pade veliki vezir Mustafa Köpröli pod Beograd, ter ga lako i brzo opet osvoji (1. okt. 1690.), a onda okrene na Osijek i ostale neke sla- vonske gradove ; ali ovdje ne učini ništa. Odluka je imala pasti naredne godine, kad se veliki vezir skobio sa 130.000 momaka kod Slankamena na Dunavu (19. aug. 1691.) sa carskim vojvodom Ludovikom Badenskim, koji je imao samo 60.000 momaka. Uza sve to budu Turci ametom poraženi, dapače sam Mustafa Köpröli pogibe u boju. Po- sljedica ove slavne bitke bijaše potpuno oslo- bodjenje Slavonije.
Dok je ovako srećno ratovala carska i banska vojska, oslobodila se i Lika s Krbavom tur- skoga gospodstva, i to poglavito zaslugom popa Marka Mesića i karlovačkoga generala. Na jesen 1689. svi su Turci ili pobjegli ili se, kao oni u Peru- šiću, pokrstiše, a tvrdi se gradovi kao Novi, Perušić i Udbina nalažahu u našim rukama. Slično bješe i u susjednoj Dalmaciji, gdje se narod hrvatski i srpski odmah na prvi glas o porazu turske vojske pod Bečom podiže na oružje pod svojim opjevanim vodjama Stojanom Jankovićem i Ilijom Smiljani- ćem. Pobunu ovu dosta su znatno pomogli i Mlečani, kad se pridruže Leopoldu, dapače sve, ono što su naši junaci svojom krvi osvojili, došlo je pod vlast mletačku. Manje kule i gradovi brzo padoše, a tekar nakon duljeg podsjedanja i višekratnoga kusanja tvrdi Sinj (1686.), Herceg Novi na ulazu u Boku (1687.) i Knin (1688.).
U to umre u junu 1693. ban Nikola Erdödy, na što kralj na molbu Hrvata imenova grofa Adama Batthyányja (1693. — 1703.), koji odlučno pregne za tim, da oslobodjene krajeve, kao što bijahu Lika, Krbava i Slavonija sa Srijemom opet sje- dini s Hrvatskom. Ali brzo se pokazalo, da to ne će ići ni onda, kad je konačno svršio veliki turski rat. U aprilu 1697. naime postade glavnim vojsko- vodjom carskim mladi Francuz princ Eugen Savojski, jedan od najvećih vojskovodja svih vijekova. Protiv njega povede mladi sultan Mu- stafa II. lično golemu vojsku. Dne 10. augusta 1697. stiže u Beograd, kod Titela prijedje po tom Tisu i naumi poći do Segedina. Princ Eugen jednako ga slijedio. Uslijed toga odluči se sultan ponovno prijeći Tisu i skrenuti na Erdelj, koji je takodjer za srećnog ratovanja dopao carskih ruku. I odista dne 11. septembra stanu Turci prelaziti kod Zente preko Tise, ali ih u tom poslu napadne princ Eugen i ametom pobije. Sam sultan jedva je nekako sa svojom pratnjom umakao u Temesvár, dok je preko 10.000 Turaka zaglavilo samo u rijeci, a medju njima i veliki vezir. Da se što bolje okoristi pobjedom svojom, provali princ Eugen na čelu male vojske (6.500 mom.) u oktobru u Bosnu, po- pali Sarajevo i vrati se natrag. Poraz ovaj, a još više glasovi, da se i ruski car Petar Veliki sprema na vojnu protiv Turaka, prisili sultana, da je posredovanjem Engleske zamolio u Beču mir, koji bi nakon duljega pregovaranja sklopljen u Srijemskim Karlovcima dne 26. ja- nuara 1699., i to izmedju Leopolda, Poljske i Ve- necije s jedne, a Turske s druge strane. Leopold steče tim mirom svu Ugarsku osim Banata, Hrvatsku do Une i Velebita, te Slavoniju osim jugoistočnoga Srijema sa Zemunom i Mitrovicom. Erdelj presta biti nezavisna vojvodina i posta pridruženi dio Leopoldovoj Ugarskoj ; Venecija je opet dobila sve ono, što je u ratu osvojila, naime Knin i Sinj s okolišem. Sada se na ove nekoć i u geografskom smislu čisto hrvatske županije protegne ime Dal- macija. Poljska opet steče Podolje i Ukrajinu ; s tim mirom zauvijek prestadoše poljsko-turski ratovi, a ulogu Poljske preuze pomladjena Rusija Petra Velikoga.
Karlovačkim mirom zače istočno (orien- talno) pitanje u današnjem smislu, jer se protiv Austrije, Poljske, Rusije i Venecije, koje idjahu za propašću osmanlijskoga carstva, složi savez zapadnih država na spas Turske : to bijahu Fran- cuska, Engleska i Nizozemska.
Poraz turski bijaše dašto i poraz Emerika Tökölyja, pa stoga je bečki dvor zatražio od porte, prigodom pregovaranja o miru, da mu toga ma- gjarskoga grofa izruči, ali Turci toga ne htjedoše učiniti, već mu odrede za prebivalište Izmid (Ni- komediju) u Maloj Aziji. Ovamo je došla i žena njegova Jelena Zrinska, no umre već 18. februara 1703. ; sahranjena bi u crkvi sv. Benedikta u Ga- lati kod Carigrada. Skoro po tom 13. sept. 1705. umro je i Tököly i bi u Izmidu sahranjen. Na grob Jelene Zrinske postaviše ploču s natpisom, u kojem se hvali njeno junaštvo i slava, a onda kaže, da je bila „posljednji ponos Zrinskih i Frankopana", te slavna „kod Hrvata, Erdeljaca, Magjara i Sikulaca. Za čudo, mati njena bijaše posljednja Frankopanka, prva svekrva njena posljednja Báthory, njezin brat Ivan Autun posljednji Zrinski (†11. nov. 1703. u tamnici u Gracu (Schlossbergu), njezin drugi muž posljednji Tököly, a unuk iz prvog braka posljednji Rákóczy.