Govori Ante Starčevića/Govor dneva 15. svibnja 1861. o kr. odpisu 9. svibnja 1861.

Izvor: Wikizvor
Govori Govor Ante Starčevića u Hrvatskom saboru 15. svibnja 1861.
autor: Ante Starčević
Govor Ante Starčevića u Hrvatskom saboru 26. lipnja 1861.


Govor

izrečen u hrvatskom saboru dne 15. svibnja 1861.

(Iz saborskoga dnevnika god. 1861. str. 92—93.)

Gospodo!

Da budem ja bio u onoj sednici, u kojoj no je zaključeno, da se taj odbor u Beč pošalje, ja bi se bio svom snagom opirao tomu zaključku, i za razlog moga protivljenja bio bi ovomu visokomu saboru napomenuo tristogodišnji život Hervatah u Austrii. Kroz to vreme narod hervatski proseć Austriu postade prosjakom, klanjajuć se Austrii on postade robom, koj se bude kroz duga vremena težkom mukom iz berloga potištenosti osoviti. Ali jer učinjena stvar konca neima, ja su­dim o tom dogadjaju ovako: buduć čujem, da su se gospoda odbornici o svom poslanstvu dogovarali ne samo s kraljem nego i s drugimi, nevalja da se odbornikom sabor zahvali, nego buduć da su oni naputak sabora pogazili, treba da im se u zapisnik ukor zabileži i da se njihovo dogovaranje o krajini, bilo s kim osim kralja, od strane sabora za ništetno proglasi.

Što se kraljeva odpisa tiče, ja mniem, da nije vredno ni pretresivati ga, i to, jer sa takovimi spisi pune su naše pismarnice, i u tom se odpisu po običaju kaže: Hervati, ako ništa nepitate, ništa vam nekratim.

Ako razmatramo piskaranja, koja u Beču na svetlo izlaze, piskaranja kojih saderžaja hudobnost i bezumje izdaju čerčkare za članove najvišjih bečkih krugovah; ako pogledamo na Ungariu, gde se protuzakonita štibra silom neustavne soldačie otimlje, ako pazimo na tamne spletke, koje bivaju po Francezkoj i po Italii; ako, gospodo, to sve razmatramo, moramo izpovediti, da su to ona večna pojavljenja, koja se vazda ponav­ljaju, kada treba grehe Austrie kervju Hervatah prati, moramo izpovediti, da Austria nastoji i nadalje nami se služiti za svoje nečiste sverhe.

Napokon moramo se bojati, da nam Austria našu braću iz granice amo šalje ne u želji, da nas oni pomažu, nego u nameri, da nas u razvijanju našega ustavnoga života upravo preče.

Tim valja da budemo na oprezu, i da izjavimo, da ovim odpisom naše pravedne želje nisu nimalo uslišane, te da odgo­vornost za posledice, koje bi se odovud mogle izleći, bacimo na njihova početnika.