Što je to treći stalež? (Sieyès)

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
ŠTO JE TO TREĆI STALEŽ?
autor: Emmanuel-Joseph Sieyès

Što je to treći stalež? je pamflet iz vremena Francuske revolucije. S francuskog izvornika prevele su ga studentice prve godine pravnog studija (ak. god. 2007./2008.) Ana Erceg i Marina Bartol-Hedžet; u okviru seminara iz predmeta Opća povijest prava i države na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Mentori su prof. dr. Šefkija Kurtović i asist. Joško Pavković. Elektroničko izdanje pripremio i s dozvolom svih navedenih osoba na Wikizvornik postavio Joško Pavković, dipl. iur.


Uvod[uredi]

„ Kolikogod filozof prelazi granice istine, ne optužujte ga da ide predaleko. Njegova funkcija je da zacrta cilj, trebalo bi dakle do njega i doći. Ako se, ostajući na putu, usudi ostaviti traga, on može biti varljiv. Zadaća upravitelja je, za razliku od toga, stupnjevati svoj put prateći prirodu poteškoća...Ako filozof nije na ciju, on ne zna gdje je, ako upravitelj ne ide prema cilju, on ne zna kuda ide.“


Plan ovog djela je dosta jednostavan. Imamo tri pitanja koja sebi trebamo postaviti:
1. Što je to treći stalež? Sve.
2. Što je on bio dosada u političkom poretku? Ništa. 3. Što on zahtjeva? Postati nešto.
Vidjet ćemo jesu li odgovori točni. Proučit ćemo sredstva koja smo dosada iskušali i ona koja trebamo upotrijebiti kako bi treći stalež, na poslijetku, postao nešto. Stoga ćemo reći:
4. Ono što su ministri pokušali i ono što sam privilegirani sloj predlaže u korist trećeg staleža.
5. Ono što smo trebali učiniti.
6. Naposlijetku, ono što nam ostaje za napraviti kako bi treći stalež zauzeo mjesto koje mu je namijenjeno.

Poglavlje I.[uredi]

TREĆI STALEŽ JE JEDNA KOMPLETNA NACIJA


Što je potrebno kako bi jedna nacija postojala i napredovala? Posebni poslovi i javne službe.

Sve posebne poslove možemo ograničiti na četiri razreda:

1. Zemlja i voda opskrbljuju prvi sloj čovjekovih potreba. Prvi razred će, u idejnom poretku, biti onaj svih obitelji vezanih za poslove sela.

2. Nakon prve prodaje dobara do njihove potrošnje ili njihova korištenja, jedan novi posao, više-manje rasprostranjen, pridodaje ovim dobrima više-manje složenu sekundarnu vrijednost. Ljudska industrija također uspjeva usavršiti prirodna dobra, i sirovim proizvodima podvostručiti, podesetostručiti i postostručiti vrijednost. Takvi su poslovi drugog razreda.

3. Između proizvodnje i potrošnje, kao uostalom između različitih stupnjeva proizvodnje, smjestila se gomila među-agenata, korisnih proizvođačima koliko i konzumentima. To su trgovci i posrednici. Posrednici, koji bez prestanka uspoređuju potrebe mjesta i vremena, nagađaju o dobiti skladištenja i prijevoza; trgovci koji se opterećuju posljednjim analizama prodaje, bilo na veliko, bilo u detaljima. Ovaj tip koristi ocrtava treći razred.

4. Osim ova tri razreda radničkog, korisnog stanovništva koji se bave stvarima svojstvenim potrošnji i korištenju, u društvu još treba mnogo posebnih poslova, nikome izravno korisnih i ugodnih. Ovaj četvrti razred obuhvaća profesije od najšire prepoznatih znanstvenih i liberalnih, sve do manje cijenjenih građanskih službi. Ti su poslovi oni koji podupiru društvo. Tko ih uzdržava? Treći stalež.

Javne službe se, u navedenom staležu, jednako mogu posložiti u četiri poznata naziva, Vojska, Pravosuđe, Crkva i Uprava. Bilo bi suvišno detaljno ih proučavati kako bi uočili da treći stalež čini njihovih devetnaest dvadesetina, s tim što je treći stalež opterećen svim onim uistinu najtežim, bijednim, od svih službi, koje privilegirani sloj odbija tamo popuniti. Sva unosna i časna mjesta su u posjedu članova privilegiranog sloja. Dajemo li mu mi zaslugu? Zato bi trebalo da treći odbiju popuniti ta mjesta, ili da ih bude manje u staležu koji će obavljati te funkcije. Znajući što je on, ipak, smo se usudili udariti po poretku staleža zabranama. Rekli smo mu: Do kud sežu tvoje usluge, do kud sežu tvoje sposobnosti, do tamo ćeš ići, nećeš ići dalje. Nije dobro da budeš častan. Nekoliko rijetkih iznimaka, shvaćajući kako one to trebaju biti, nisu ništa doli jedna poruga, a rasprave koje su dopuštene u takvim rijetkim prilikama, štoviše uvreda. Ako je takva iznimka društveni zločin spram trećeg staleža, možemo li barem reći da je korisna za javnu stvar? Eh! Ne poznajemo li utjecaje monopola? Ako obeshrabruje one koje odbacuje, ne znamo stvara li nemoćnima one kojima je sklon? Ne znamo hoće li cijeli rad, od kojeg udaljujemo slobodnu konkurenciju, biti napravljen skuplje i lošije?

Posvećujući se jednoj službi, bilo kojoj, koja donosi prihod u jednom jasnom poretku među stanvništvom, jesmo li obratili pažnju na to da nije više sam čovjek koji radi onaj kojeg treba plaćati, već sve one iz iste kaste koji nisu zaposleni i cijele obitelji onih koji jesu i onih koji nisu zaposleni? Jesmo li primjetili da bi nam se takav poredak stvari, malo poštovanih među nama, činio sramotan i vrijedan preziranja u povijesti Starog Egipta i na relacijama putovanja u Velike Indije? Ali usporimo naš hod, ostavljajući razmatranja, koja će možda proširenjem pitanja nešto razjasniti.

Ovdje je dovoljno dati uvidjeti da je takozvana korist jednog privilegiranog sloja za javne službe ništa doli jedne fantazije; da je bez njega, sve ono bijedno u toj službi popunjeno trećima; da bi bez njega, svi najviši položaji bili daleko bolje popunjeni; da bi oni trebali biti prirodno raspoređene priznate službe i platiti sposobne; i ako bi privilegirani uspjeli nasilno prisvojiti sve unosne i časne pozicije, to bi u isto vrijeme bio grozan nemir za cjelokupno pučanstvo i izdaja javne stvari.

Tko bi se onda usudio reći da treći stalež u sebi nema sve ono potrebno za stvaranje jedne kompletne nacije? On je čovjek jak i snažan , ali ipak u lancima. Da uklonimo privilegirani sloj, nacija ne bi bila nešto manje, nego nešto više. Dakle, što je to treći stalež? Sve, ali potpuno sputano i potlačeno. Što bi on bio bez privilegiranog sloja? Sve, ali u potpunosti slobodno i napredno. Ništa ne može ići bez njega, sve bi išlo daleko bolje bez ostalih. Nije dovoljno što smo pokazali da privilegirani, koji su daleko od koristi naciji, ne mogu ništa osim naciju oslabiti i škoditi joj, još treba dokazati da plemeniti sloj ne ulazi u društvenu organizaciju; da on može biti teret naciji, ali da neće nikada činiti njezin dio. Za početak, nije jednostavno pronaći mjesto za kastu plemenitih u broju svih osnovnih stranaka jedne nacije. Znam da ima pojedinaca, u prevelikom broju, koje bolest, nemogućnost, neizliječiva lijenost ili bujica loših običaja čini strancima za posao društva. Iznimka i zlouporaba svugdje stoje uz pravilo, pogotovo u velikom carstvu. Ali, što mu manje to carstvu odgovara, manje ima takvih zlouporaba, te Država bolje prolazi u svom uređenju. Najlošije uređenje od svih će biti ono gdje će, ne samo izdvojeni pojedinci, već jedan cijeli razred ljudi držati svoju snagu nedjelatnom u području općih događanja i znati trošiti najbolji dio proizvoda, bez ikakvog sudjelovanja u njegovu rađanju. Jedan takav razred je zasigurno nepoznat naciji zbog svog besposličarenja.

Plemeniti sloj nije manje stran u našoj sredini, zbog svojih građanskih i javnih povlastica.

Što je to jedna nacija? Tijelo živućih članova pod zajedničkim zakonom, predstavaljno od iste zakonodavne vlasti. Nije li odviše sigurno da plmeniti sloj ima povlastice, dozvole, čak i prava odvojena od prava velikog tijela pučanstva? Od tuda proizlazi zajednički poredak, zajednički zakon. Dakle, građanska prava plemenitog sloja već od njega čine odvojenu populaciju u velikoj naciji. To je stvarno imperium in imperio.

Što se tiče njegovih političkih prava, on ih također obavlja odvojeno. On ima svoje zastupnike, koji nisu nimalo opterećeni suglasnošću naroda. Tijela njegovih izaslanika zasjedaju odvojeno; i kada se okupe u istoj dvorani s izaslanicima običnog puka, njihovo je izlaganje bitno drugačije i odvojeno: ono je strano naciji zbog svog principa budući da njegova misija ne dolazi od naroda, zbog svog cilja budući da on nastoji obraniti pojedinačni interes, a ne javni interes. Treći, dakle prihvaćaju, sve one koji pripadaju naciji; i sve ono što nije treće ne može se gledati kao dio nacije. Što je treći stalež? Sve.

Poglavlje II.[uredi]

ŠTO JE TREĆI STALEŽ BIO DO SADA? NIŠTA.


Nećemo više proučavati stalež ropstva u kojem je narod dugo patio, niti onaj prisile i ponižavanja koji je još uvijek zadržan. Njegovo građansko stanje se promijenilo; ono se još mora mijenjati: posve je nemoguće da cijela nacija ili neki poseban poredak postanu slobodni, ako treći stalež nije prisutan. Nismo slobodni po privilegiranima, nego po pravima koja pripadaju svima.

Što ako aristokracija pokuša, pod cijenu te slobode, koje će se pokazati nedostojnom, ugnjetavati ljude? Usudit će se pitati s kojim pravom? Ako mu odgovorimo, pravom osvojenja, treba učiniti ono što mu priliči, što bi značilo, popeti se malo naviše. Ali treći se ne trebaju bojati ponovno posezati za prošlim vremenima. Vratit će se u godinu koja je prethodila osvojenju; i budući da je danas dosta jak i da se ne dopušta osvojiti, njegov otpor će, bez sumnje, biti efikasniji. Zašto se u Franačke šume ne vrate sve one obitelji koje gaje nerazboritu želju da budu izbačene iz osvajačkog plemena i da nasljede njihova prava?

Mislim da bi se nacija, pročišćena, mogla tješiti time što je spala na vjerovanje da je sačinjena samo od potomaka Gala i Rimljana. U stvarnosti, ako uzmemo da želimo razlikovati rođenje od rođenja, ne bismo li našem jadnom narodu mogli otkriti da ono što vučemo od Gala i Rimljana vrijedi najmanje jednako kao i ono što potječe od Skandinavaca, Velšana i drugih divljaka izašlih iz šume i jezera stare Germanije? Da, rekli bismo mu; ali osvajanja su narušila sve odnose, i plemstvo je po rođenju prešlo na stranu osvajača. Dobro, treba učiniti da plemstvo prijeđe na drugu stranu, Treći će ponovno postati plemstvo postajući osvajači kad na njih dođe red.

Što ako u privilegiranom sloju, vječnom neprijatelju trećeg sloja, ne možemo vidjeti doli onoga što se tamo može vidjeti, djecu tog istog trećeg staleža? Što reći o drskim ubojstvima oca kojima oni mrze, preziru i ugnjetavaju svoju braću?

Slijedimo naš cilj. Putem trećeg sloja treba čuti zajedništvo ljudi koji pripadaju općem poretku. Sve ono što je privilegirano, na neki način proizlazi iz općeg poretka, čini iznimku u općem zakonu i posljedično ne pripada trećem staležu. Već smo rekli, jedan opći zakon i opće predstavništvo, eto onoga što čini jednu naciju. U Francuskoj je činjenica da smo ništa, ako za sebe nemamo doli zaštite općeg zakona; ako u sklopu zakona nemamo neke povlastice, treba se pomiriti s tim da trebamo trpiti preziranje, ozljede i mučenje u svakom vidu. Da bi se spasio od toga da odmah bude pregažen, nesretnom neprivilegiranom ne ostaje ništa osim vezati se za nekog snažnog svim mogućim načinima; time on kupuje sposobnost žalbe na nekoga u određenim prilikama.

Ipak, mi ovdje moramo razmotriti poredak trećeg staleža i to više u njegovim odnosima s cjelokupnim ustrojstvom nego njegovim građanskim stanjem.

Pogledajmo što je on u Skupštini općih staleža. Koji su bili njegovi tobožnji zastupnici? Oplemenjeni ili privilegirani odabrani na određeno vrijeme. Ovi krivi zastupnici nikada nisu bili proizvod slobodnog izbora naroda. Ponekad, u Skupštini općih staleža i skoro svugdje u pokrajinskim staležima, se na zastupništvo gledalo kao na pravo određenih odgovornih pojedinaca ili službi.

Staro plemstvo ne podnosi novo plemstvo; ne dopušta mu da zasjeda s njim dok ne bude moglo dokazati, kako to kažemo, četiri generacije i sto godina. Stoga ga ono ponovno vraća poretku trećeg staleža, kojem ono očito više ne pripada. Međutim, u očima zakona je svo plemstvo jednako, ono od jučer jednako kao i ono koje uspjeva, dobro ili loše, sakriti svoje podrijeklo ili uzurpaciju. Svi imaju iste privilegije. Samo ih mišljenje razlikuje. Ali, ako je treći stalež primoran podržati presudu utvrđenu zakonom, nema razloga da se pokori jednoj presudi koja je protivna zakonskom tekstu.

Neka novo plemstvo radi što god želi; sigurno je da od samog trenutka kada jedan čovjek stekne povlastice drugačije od općeg prava, on prestaje biti dio općeg sloja. Njegov novi interes je suprotan općem interesu; on više nije sposoban glasovati za narod.

Ovaj neosporan princip jednako tako odvaja obične privilegirane na određen vremenski rok od zastupništva poretka staleža. Njihov interes je također više-manje neprijateljski prema općem interesu; i premda ih njihovo razmišljanje svrstava u treći stalež, a zakon što se njih tiče ostaje nijem, priroda stvari, jača i od mišljenja i od zakona, ih nepobitno stavlja van općeg poretka.

Bismo li rekli da je volja, koja od trećeg staleža odvaja ne samo privilegirane nasljednike već i one koji privilegije uživaju na određeno vrijeme, volja koja iz objesti slabi taj isti poredak lišavajući ga njegovih najbistrijih, najhrabrijih i najcijenjenijih?

Dobro bi bilo kada bih želio umanjiti snagu ili dostojanstvo trećeg staleža budući da ga u svom duhu uvijek miješam s idejom nacije. Ali, koji bi bio motiv koji nama upravlja, možemo li mi napraviti da istina ne bude istina? Treba li jedna vojska, i nakon što je imala nesreću vidjeti kako dezertiraju njene najbolje trupe, tim istima povjeriti da brane njezin tabor? Sve privilegirano, ne bi trebalo previše ponavljati, je suprotno općem pravu; dakle svi privilegirani, bez razlikovanja, čine jedan drugačiji razred suprotan trećem staležu. Istovremeno uočavam da ta istina ne mora značiti ništa uzbunjujuće za prijatelje naroda. Suprotno tome, ona vodi k velikom nacionalnom interesu, prisilno ističući trenutnu potrebu da se potisnu svi privilegirani na određeno vrijeme, koji treći stalež dijele i čine ga prokletim zato što stavlja svoje sudbine u ruke svojih neprijatelja. Ne treba više razdvajati ovo opažanje od onog koje slijedi: ukidanje privilegija u trećem staležu ne znači gubitak iznimaka koje uživaju neki od njegovih članova. Te iznimke nisu ništa drugo nego opće pravo. Bilo bi potpuno nepravedno narod općenito lišiti toga. Tako ja zahtjevam, ne gubitak zakona, nego njegovu obnovu; i ako mi se protive, dok neke od tih povlastica činim općim, kao na primjer da se ne povlači narodna vojska, da se zabranjuje sredstvo ispunjenja društvene potrebe, ja odgovaram da sva javna potreba treba biti na teret cijelog svijeta, a ne na teret jedne određene klase ljudi i da treba biti jednako strano svakoj misli kao i pravdi da neće naći nacionalnije sredstvo kako bi upotpunile i zadržale vojni stalež koji žele imati.

Nekad smo začuđeni kada čujemo žalbe na trostruku aristokraciju Crkve, Vojske i Pravosuđa. Željeli bismo da to bude samo način izražavanja, ali taj izraz ipak trebamo uzeti ozbiljno. Ako je Skupština općih staleža interpretacija opće volje i po tome zakonodavne moći, nije li sigurno da je to jedna stvarna aristokracija, gdje je Skupština općih staleža samo klerikalno-plemičko-sudski skup? Dodajte toj strašnoj istini, da su, na jedan ili drugi način, sve grane izvršne moći pale u kastu koja njeguje Crkvu, Pravosuđe i Vojsku. Jedna vrsta duha bratstva čini da se plemstvo preferira između sebe, pogotovo među ostatkom nacije. Uzurpacija je završena, oni zapravo vladaju.

Čitajmo povijest s namjerom da proučimo idu li činjenice na ruku ili su suprotne ovoj tvrdnji, i uvjerit ćemo se, znam iz iskustva, da je velika pogreška vjerovati da je Francuska stavljena pod monarhijski režim.

Uzmite iz naših anala nekoliko godina Louisa XI., Richelieua, i nekoliko trenutaka Louisa XIV., gdje možemo vidjeti samo čisti despotizam i mislit ćete da čitate povijest jedne dvorske aristokracije. Dvor je bio taj koji je vladao, a ne monarh. Dvor je taj koji djeluje i pokorava, koji imenuje i raspušta ministre, stvara i dijeli mjesta itd. I što je to dvor, ako ne vrh te velike aristokracije koja pokriva sve dijelove Francuske, čiji članovi brinu o svemu i svugdje čine ono bitno u svim dijelovima javne stvari? Također se narod kroz svoj žamor mora naviknuti razlikovati trenutnog monarha od same moći. Narod je na kralja gledao kao na prevarenog i onog bez zaštite u djelatnoj i svemogućoj dvorskoj sredini da nikad nije ni pomislio prozvati ga zbog sveg lošeg što je učinjeno pod njegovim imenom.

Rezimirajmo: treći stalež do sada nije imao stvarnih predstavnika u Skupštini općih staleža. Njegova politička prava su također nikakva.

Poglavlje III.[uredi]

ŠTO ZAHTIJEVA TREĆI STALEŽ? POSTATI NEŠTO.


Ne treba više suditi o njegovim zahtjevima na temelju izdvojenih promatranja nekih autora instruiranih pravima čovjeka. Treći stalež je u tom pogledu još uvijek jako izgubljen, ne govorim samo o obrazovanima koji su učili od društvenom poretku nego i o masi općih ideja koje tvore javno mnijenje. Ne možemo cijeniti stvarne molbe ovog poretka bez izvornih potraživanja koja su velike općinske i gradske uprave kraljevstva poslale vladi. Što tu vidimo? Da narod želi postati nešto, zapravo u manjoj mjeri nego što je to moguće. Želi imati prave zastupnike u Skupštini općih staleža, tj. izaslanike birane iz svojih redova, koji će biti sposobni predstavljati njegov glas i braniti njegove interese. Ali čemu bi služilo da pomogne Skupštini Staleža ako tamo prevladava interes suprotan njegovom? Svojom prisutnošću će se morati žrtvovati, biti će vječna žrtva ugnjetavanja. Dakle sigurno je da ne može doći glasati u Skupštinu općih staleža ako u njoj nema bar jednak utjecaj kao i privilegirani. On traži i broj predstavnika jednak onima druga dva staleža. Na kraju bi ta jednakost predstavništava mogla postati savršeno prividna, ako bi svaka komora imala odvojen glas. Treći, dakle zahtjevaju da glasovi budu uzeti po glavama, a ne putem staleža. Eto na što se svode ta potraživanja koja su izgledala kao da će uzbunitii privilegirane, samo zato što su mislili da je zbog toga reforma zloupotreba obvezna. Stvarna namjera trećeg staleža je u Skupštini općih staleža imati utjecaj jednak onome privilegiranih. Ponavljam, može li tražiti manje? Nije li jasno da ne možemo očekivati da treći stalež izađe iz svoje političke ništavosti i postane nešto ako je njegov utjecaj tamo manji od jednakog?

Ali ono što je zapravo nesretno je to što su tri točke koje čine potraživanja trećih nedovoljne za postizanje te jednakosti utjecaja, kojom se oni posljedično ne mogu koristiti. Uzalud će steći jednak broj predstavnika iz svojih redova: utjecaj privilegiranih će se nametnuti i dominirati na nepristranom tlu samog trećeg staleža. Gdje su mjesta, zaposlenja, povlastice? Na čijoj strani je potreba za zaštitom? Na čijoj strani je moć da se zaštiti? I nisu li neprivilegirani, koji se zbog svojih sposobnosti čine najpodobniji nositi interese svog sloja, uzdignuti u jednom praznovjernom i iznuđenom poštovanju prema plemstvu? Znamo koliko je, ljudima općenito, lako podvrgnuti se navikama koje im mogu postati korisne. Stalno misle kako unaprijediti svoju vrstu ; i kako osobna radinost ne može napredovati poštenim glasovima, ona se baca na krive puteve. Ne znam koji stari narod, da bi svoju djecu navikao na zahtjevne ili nasilne poslove, nije usklađivao uzdržavanje sa svojim uspjesima ili naporima na tom području. Na isti način je među nama klasa sposobnih u trećem staležu bila prisiljena, da bi stekla ono nužno, pokloniti se volji moćnika. Ovaj dio nacije je tamo došao kako bi osnovao nekakvo protuvijeće koje je, uvijek vođeno onim što govore ili rade njeni gospodari, spremno žrtvovati sve za plodove kojima se obećala sreća i zadovoljstvo. Gledajući slične običaje, kako ne bismo strahovali da bi najbolja kvaliteta obrane nacionalnog interesa bila prostituirana u ime presedana? Najsmjeliji branitelji aristokracije će biti u trećem staležu i među ljudima koji su, rođeni s puno duha i malo duše, toliko gramzivi za moći i laskanjem velikih da ne mogu osjetiti cijenu slobode.

Osim aristokratskog carstva koje u Francuskoj predstavlja sve, i onog feudalnog praznovjerja koje još uvijek većinom obara duh, postoji i utjecaj vlasništva: taj je prirodan; ne odbacujem ga više; ali složit ćemo se da je on još uvijek u potpunosti prednost privilegiranih i s razlogom možemo posumnjati da im on donosi moć potpore protiv trećeg staleža.

Općinske i gradske uprave su slijepo vjerovale da će biti dovoljno maknuti osobu privilegiranih iz predstavništva naroda da bi se sklonili od utjecaja privilegiranih. Na selu i svugdje, koji je gospodar, pomalo priprost, koji u svojim redovima, ako to želi, nema beskonačnu masu ljudi naroda? Izračunajte posljedicu i odraz ovog prvog utjecaja i razuvjerite se, ako možete, na rezultatima jednog skupa koji vidite jako daleko od prvotnih komisija, ali koji nije ništa manje nego kombinacija prvotnih elemenata.

Još razmotrimo ovu temu i uočimo nedostatke tri zahtjeva trećeg staleža. Ali na kraju, takvi kakvi su, napadamo ih silovito: proučimo razlog ovog neprijateljstva.

Prvi zahtjev[uredi]

Da predstavnici trećeg staleža budu birani samo među ljudima koji stvarno pripadaju tom staležu.


Već smo objasnili da za stvarnu pripadnost trećima ne treba biti obilježen bilo kakvom vrstom povlastica. Ljudi pravosuđa, koji su se domogli plemstva putem vrata koja su, ne znamo zašto, za sobom zatvorili, žele pod svaku cijenu činiti Skupštinu Staleža. Rekli su sebi: plemstvo nas ne želi, mi ne želimo treće; kada bi bilo moguće da osnujemo poseban sloj, to bi bilo zadivljujuće, ali mi to ne možemo. Što napraviti? Ne preostaje nam ništa osim zadržati staru zabludu zbog koje je treći stalež slao plemićke poslanike i tako udovoljiti našim željama, bez nedostatka naših prava. Sve novo plemstvo, kojeg god podrijekla bilo, se požurilo ponoviti u istom duhu: treći moraju moći kao poslanike slati plemiće. Staro plemstvo, koje se naziva dobrim, nema isti interes zadržati tu zabludu, ali zna računati. Ono kaže: stavit ćemo svoju djecu u Dom općina i, povrh svega, to je sjajna ideja da na sebe prebacimo predstavništvo staleža.

Jednom kad je volja dobro određena, razloga, kao što znamo, nikad ne nedostaje. Trebamo, rekli smo, sačuvati staru zabludu, sjajnu zabludu, koja u zastupništvu trećih, do ovog trenutka, potpuno izuzima treće. Sloj trećih mora sam prakticirati svoja, kako politička tako i građanska prava. Kakva je to ideja razlikovati staleže po koristi prva dva i nesreći trećeg, a miješati ih čim to koristi prvima, a šteti naciji! Koju zabludu treba održati nego onu čijim se djelovanjem crkva i plemstvo žele domoći vijeća trećih! Misle li da se, predstavljaju u dobroj vjeri, ako treći mogu ovladati poslanicima njihovih redova?

Da bi se pokazao nedostatak jednog principa, dopušteno je gurati posljedice dokud one mogu ići. Koristim se tim sredstvom i kažem: ako si narod trećeg staleža dozvoli ravnodušno dati mandat onome tko im se svidi, moguće je da u vijeću budu članovi samo jednog sloja. Slažemo li se, na primjer, da redovništvo samo može predstavljati naciju? Idem još dalje. Nakon što smo jedan poredak oboružali povjerenjem trećeg staleža, ujedinimo u jednoj osobi punomoć cijelog naroda: bismo li podržali to da jedna sama osoba može zamijeniti Skupštinu općih staleža? Ako princip sa sobom nosi apsurdne posljedice, to je zato što je loš.

Dodajemo da škodimo slobodi naredbodavca jedino ako ih ograničimo u njihovom izboru; dajem dva odgovora na taj komplicirani zahjev. Prvi, da je loše vjere, i dokazujem. Poznajemo dominaciju plemstva nad seljacima i ostalim stanovnicima sela, poznajemo uobičajene i moguće poslove njihovih brojnih službenika, uključujući službenike njihovog pravosuđa. Dakle, svaki plemić koji želi utjecati na prvi izbor je, općenito, siguran da će biti poslan u sudski kotar, gdje se neće raditi o ničem doli izboru među samim plemićima ili među onima koji su zaslužili njihovo najveće povjerenje. Biste li čuvali moć da mu oduzmete njegovo povjerenje, za slobodu naroda? Zastrašujuće je čuti kako se sveto ime slobode ne poštuje da bi se sakrili najrazličitiji ciljevi. Bez sumnje treba naredbodavcima ostaviti potpunu slobodu i zato je potrebno iz njihovog poslanstva isključiti sve privilegirane koji su navikli oholo vladati narodom.

Moj drugi odgovor je izravan. U nijednom području ne može biti sloboda ili pravo bez granica. U svim zemljama, zakon je utvrdio neke značajke bez kojih ne možemo biti ni birači ni birani. Tako, na primjer, zakon mora odrediti dob ispod koje nećemo biti sposobni predstavljati svoje sunarodnjake. Tako su i žene svugdje, dobro ili loše, udaljene od takve vrste moći. Utvrđeno je da jedna skitnica, jedan prosjak ne može uživati političko povjerenje naroda. Jedno domaćinstvo i sve ono što ovisi o gospodaru, neprinarođeni stranac, hoće li njima biti dozvoljeno sudjelovati u predstavništvu nacije? Dakle, politička sloboda ima svoje granice kao i građanska. Radi se o tome da saznamo je li uvjet da budemo birani, koji treći stalež potražuje, onoliko bitan koliko sve na što sam dosada ukazao. No usporedba ide potpuno u njegovu korist; jer jedan prosjak, jedan stranac, mogu ne imati interes suprotan onome trećeg staleža. Sukladno tome plemstvo i crkva su, po staležu, prijatelji privilegiranih, od kojih imaju koristi. Dakle, uvjet koji treći potražuju je za njih najvažniji od svega, osim zakona, pa u skladu s jednakošću i prirodom stvari mora biti stavljen na izbor predstavnika.

Da bih više naglasio ovo promišljanje postavit ću pretpostavku. Predpostavljam da je Francuska u ratu s Engleskom i da sve ono što se odnosi na taj konflikt kod nas vodi Direktorij sastavljen od nacionalnih predstavnika. U tom slučaju ih pitam bi li dopustili provincijalcima da kao svoje poslanike za Direktorij biraju članove engleskog ministarstva, pod izlikom da ne žele povrijediti njihovu slobodu?

Točno je da se privilegirani ne pokazuju manjim neprijateljima općeg poretka od Engleza u vrijeme rata.

Slijedom ovih principa koji u potpunosti pripadaju članovima prva dva staleža, ne moramo više podnositi ništa osim predstavnika trećih koji nose povjerenje jednakih. Osjećamo da su oni za to nesposobni zbog svog položaja; međutim kada izuzimanje ne bi bilo formalno, utjecaj plemića bi za njih same postao beskoristan, ne bi nedostajalo rada u korist ljudi kojima su stavljeni na raspolaganje. Iznad svega zahtijevam da pripaze na brojne feudalne posrednike.

Zbog groznih ostataka tog barbarskog režima trebamo, na nesreću Francuske, još postojeću podjelu na tri neprijateljska sloja. Sve bi bilo izgubljeno kada bi feudalci uzurpirali predstavljanje općeg poretka. Tko ne zna da se sluge pokazuju puno bolji i puno smioniji od samih gospodara što se tiče gospodareva interesa? Znam da se ovaj progon odnosi na mnogo svijeta, budući da posebno gleda na sve službenike plemićkog sudstva, itd. ... ; ali sila stvari je ona koja tu djeluje.

Dauphiné[1] je za to dao jedan veliki primjer. Potrebno je odvojiti biranost trećih, ljude državne blagajne i njihova jamstva, one iz administracije, itd. Što se tiče zakupnika koji pripadaju prvim dvama staležima, mislim da su u svom trenutnom položaju preovisni o glasovanju u korist svog staleža. Ne mogu li se nadati da će se zakonodavstvo jednog dana usaglasiti i izjasniti u pogledu interesa poljoprivrede, domoljublja i javnog prosperiteta; da napokon prestanu miješati pohlepu financija i rad vlade? Dakle dozvolit ćemo, favorizirat ćemo i dobro u životu na ramenima zakupnika, i nećemo više te vrijedne zakupnike gledati kao slobodne gospodare, zasigurno jako podobne za nošenje interesa nacije.

Vjerovali smo da ćemo ojačati poteškoću koju smo upravo uništili, ističući da treći stalež nije imao tako hrabre i mudre članove, itd., koji bi ga predstavljali, i da je trebao potrčati prosvjetljenom plemstvu...Ova strana tvrdnja ne zaslužuje odgovor. Razmotrite poretke dostupne trećem staležu; ja dozivam, skupa sa cijelim svijetom, dostupne poretke, one u kojima vrsta blagostanja dopušta čovjeku da primi jedno liberalno obrazovanje, da uzgaja razum i naposlijetku, da se zanima za javna događanja. Ovakvi poretci nemaju drugog interesa doli onog ostatka naroda. Gledajte ako oni ne sadrže dovoljno upućenih, poštenih, časnih ljudi, u svakom pogledu, koji bi bili dobri predstavnici nacije.

Ali, na kraju, kažemo li, ako jedan kotarski sud ne želi dati punomoć trećih nikom osim plemstvu ili crkvi? Da ima samo u njega povjerenja?

Već sam rekao da on tamo ne može imati ograničenu slobodu i da je, od svih uvjeta koji se nameću biranosti, onaj koji treći stalež potražuje najpotrebniji od svih. Ali odgovorimo odmah. Predpostavljam da bi se sud želio potpuno uništiti, mora li zbog toga imati pravo uništiti druge? Ako sam osobno zainteresiran za postupke svog zastupnika, mogli bi se zadovoljiti rekavši mi: Baš šteta za vas, zašto ste ga loše izabrali? Ali ovdje poslanici jedne pokrajine nisu samo predstavnici kotarskog suda koji ih je imenovao; oni su također pozvani predstavljati cijelo stanovništvo, glasovati za cijelo kraljevstvo.

Potrebno je stoga jedno opće pravilo i uvjeti koji mogu razuvjeriti cijelu naciju protiv hira nekoliko birača, ne svide li se određenim naredbodavcima.

Drugi zahtjev[uredi]

Da njegovi izaslanici budu brojem jednaki onima dvaju privilegiranih staleža.


Više se ne suzdržavam ponoviti: bojažljivog nedostatka ovog zahtjeva smo svjesni od starih vremena. Gradovi kraljevstva se nisu dovoljno savjetovali s napretkom obrazovanih kao ni s javnim mnijenjem. Ne bi bili naišli na poteškoće zahtjevajući dva glasa protiv jednog, i možda forsirali da ponude tu jednakost protiv koje se danas tako jasno borimo.

Uostalom, kada želimo odlučiti o jednom pitanju poput ovog, ne treba se zadovoljiti, kao što to često činimo, žrtvujući svoju želju, volju, korist zbog nekih razloga; treba se ponovno uzdići do principa. Politička prava kao i građanska trebaju rezultirati kvalitetom čovjeka. Ovo zakonsko dobro je isto za svih bez obzira na više-manje stvarno dobro na kojem svaki pojedinac može graditi svoje bogatstvo i sreću.

Svaki čovjek koji utjelovljuje određene uvjete birača ima pravo predstaviti se, ali njegovo predstavljanje ne može biti dio tuđeg predstavljanja. Ovo pravo je jedno; svi ga koriste jednako kao što su svi jednako zaštićeni zakonom za čije su se stvaranje natjecali. Kako možemo, s jedne strane držati da je zakon izraz opće volje, tj. množine i istovremeno se praviti da deset pojedinačnih volja može upravljati tisućom pojedinačnih volja? Nije li izlaganje da je zakon prepušten manjini toliko očito protiv prirode stvari?

Ako ovi principi, jasni kakvi jesu, malo previše proizlaze iz općih ideja, pozivam čitatelja na usporedbu koja mu je pred očima.

Nije li istina da se cijelom svijetu čini točno, osim M.-u biskupu Neversa[2], da veliki kotarski sud u Poitou ima više predstavnika u Skupštini općih staleža od malog suda Gexa? Zašto je tomu tako? Kažemo zato što su populacija i doprinosi Poitoua mnogo veći od onog Gexa. Slažemo se, dakle, oko principa prema kojima možemo odrediti omjer predstavnika. Želite li da o tome odlučuju doprinosi? Ali iako nemamo pravu spoznaju odnosnog oporezivanja staleža, očito je da više od polovine poreza snosi treći stalež.

Što se tiče stanovništva znamo koliku veliku nadmoć ima treći stalež nad prva

dva. Zanemarujem, kao i ostatak svijeta, njihov pravi odnos, ali si kao i svi dopuštam svoju računicu.

Prvo za redovništvo, brojimo četrdeset tisuća župa i tu podrazumijevamo i sporedne; one što donose dodatan broj svećenika pod kojima podrazumijevamo i administratore sporednih župa, tu............................................................................................................................... 40 000

Možemo lako računati jednog vikara na četiri župe, koje se nalaze jedna u

drugoj, tu.............................................................................................................. 10 000

Broj katedrala je jednak onom biskupija; na dvadeset kanonika

podrazumijevamo sto četrdeset biskupija i nadbiskupija, tu................................ 2 800

S pogleda zemlje, možemo predpostaviti da se kanonički

zborovi udvostručuju, tu........................................................................................ 5 600

Nakon ovog, ne treba vjerovati da je ostalo puno članova crkve

koji imaju obične povlastice opatija, samostana i kapela.

Uostalom, znamo da množina povlaštenih nije nepoznata u Francuskoj.

Biskupi i kanonici su istovremeno opati, nadstojnici i kapelani.

Kako ne bismo imali dvostruku upotrebu, procjenjujem ostale s

povlasticama, koji ne pripadaju ovim gornjim brojevima, na tri tisuće, tu........................................................................................................................... 3 000

Na kraju, pretpostavljam da ima oko dvije tisuće članova crkve koji

se podrazumijevaju pod svetim redovima i koji nemaju nijednu vrstu

povlastica, tu........................................................................................................ 2 000

Ostaju još redovnici i oni religiozni, čiji se broj u posljednjih trideset

godina smanjio ubrzanom progresijom. Ne vjerujem da ih danas ima više

od sedamnaest tisuća…………………………………………………………... 17 000

Ukupni broj glava crkve, tu................................................................................. 80 400


Plemstvo. Poznajem samo jedno sredstvo kojim se može približiti broju pojedinaca ovog reda. Treba uzeti pokrajinu gdje je taj broj najbolje poznat i usporediti je s ostatkom Francuske. Ta pokrajina je Bretanja; i unaprijed naglašavam da je ona najbogatija plemstvom od svih ostalih, ili zato što tamo nisu ukinuta plemićka prava, ili iz razloga što privilegirani tamo zadržavaju svoje obitelji, itd. U Bretanji brojimo tisuću i osamsto plemićkih obitelji. Pretpostavljam da ih je dvije tisuće zato što ih još ima koje ne ulaze u zemaljske staleže.

Procjenjujući svaku obitelj na pet osoba, u Bretanji ima

deset tisuća plemića svih godina i svakog spola.

Njezino ukupno stanovništvo je dva milijuna i tristo tisuća pojedinaca.

Ovaj broj naspram cijelog stanovništva Francuske se odnosi

kao jedan naprema jedanaest. Radi se dakle o tome,

da pomnožimo deset tisuća s jedanaest i

imat ćemo sto deset tisuća glava plemstva više u cijelom kraljevstvu,

tu............................................................................................................................ 110 000


Po svemu dakle nema dvijesto tisuća privilegiranih u prva dva staleža. Usporedite ovaj broj s onim od dvadeset pet do dvadeset šest milijuna duša i prosudite pitanje.

Ako želimo postići isto rješenje, koristeći druge, jednako ispravne, principe, recimo da su privilegirani prema velikom tijelu naroda isto što i iznimke zakonu.

Cijelo društvo treba biti uređeno općim zakonima i stavljeno pod opći poredak. Ako tu i radite iznimke one barem trebaju biti rijetke; i ni u kojem slučaju ne mogu za javnu stvar imati jednaku vrijednost kao opće pravilo. Velikom interesu nacionalnih masa bi stvarno bilo besmisleno uzeti u obzir interese iznimaka, kao što to radimo da bi ih održali u ravnoteži na bilokakav način. Uostalom, prednosti na ovu temu ćemo razjasniti u šestom poglavlju. Kada ćemo se za nekoliko godina sjećati svih poteškoća koje trpimo danas zbog preskromnog potraživanja trećih, začudit ćemo se maloj vrijednosti izlika koje su im se suprotstavljale i, još više, ustrajnoj nepravdi kojoj su dozvolili da ih snađe.

Isti oni koji protiv trećih navode snagu činjenica mogu, ako su bili dobre vjere, u njima pročitati pravila njihovog obnošenja. Dovoljno je bilo postojanje malog broja dobrih gradova kako bi se, pod Philippeom le Belom, formiralo Dom općina u Skupštini općih staleža.

Tijekom tog vremena, feudalno sužanjstvo je nestalo i seljaci su ponudili jednu veliku populaciju novog građanstva. Gradovi su se umnožili i narasli. Trgovina i zanati su tamo stvorili jedno, takoreći, mnoštvo novih razreda u kojima je velik broj imućnih obitelji, ispunjenih uzdignutim ljudima, vezanim za javnu stvar. Zašto taj dvostruki porast, tako nadmoćan nad onim što su inače bili dobri gradovi za ravnotežu nacije, nije upogonio isti taj autoritet za stvaranje novih vijeća u korist trećih? Pravda i dobra politika se ujedinjuju kako bi to pitale.

Ne usudimo se pokazati jednako nerazumnima što se tiče jedne druge vrste porasta koji se dogodio u Francuskoj; želim govoriti o novim pokrajinama koje su se ujedinile od zadnje Skupštine općih staleža. Nitko se ne usudi reći da te nove pokrajine ne bi trebale imati svoje predstavništvo putem onih koji su u Staležima od 1614. Zašto, dakle, kada se radi o povećanju kojeg je lako usporediti s povećanjem teritorija budući da tvornice i zanati nude, kao i teritorij, nova bogatstva, novi doprinos i novu populaciju, kažem, zašto mu odbijaju dati predstavnike putem onih koji tamo koji su bili u Staležima od 1614.?

Ali, ja napadam razloge ljudi koji ne znaju slušati ništa doli svog interesa. Ne možemo ih dotaknuti osim putem jedne druge vrste promišljanja. Evo im jedno koje im ja nudim. Odgovara li plemstvu danas da zadrži govor i stav kakav je imala u vrijeme gotičkih stoljeća? I odgovara li trećem staležu da na kraju 18. stoljeća zadrži tužne i kukavičke običaje starog sužanjstva? Ako se treći stalež zna sam prepoznati i poštovati, sigurno je da će ga i drugi isto poštovati. Usnimo da se stari odnos među staležima promijenio s dvije strane istovremeno; treći, koji su bili reducirani na ništa, su svojom poduzetnošću ponovno stekli dio koji im je bio oduzet najvećom nepravdom. Umjesto da ponovno zahtjevaju svoja prava, pristaju ih platiti; nismo im ih vratili, prodali smo im ih. Ali na kraju, na jedan ili drugi način, oni ih mogu imati u svom vlasništvu. Ne treba zanemariti da je danas treći stalež nacionalna stvarnost dok prije nije bio ništa drugo nego sjena; da je tijekom ove duge promjene, plemstvo prestalo biti čudovišna feudalna stvarnost koja je mogla nekažnjeno ugnjetavati, da više nije ništa osim sjene, sjene koja još beskorisno traži kako uplašiti cijelu naciju.

Treći zahtjev[uredi]

Da u Skupštini općih staleža ne glasaju po staležima, već po glavama


Ovo si pitanje možemo predočiti na tri načina: u duhu trećih, slijedeći interes privilegiranih i naposlijetku, prema dobrim principima. Za prvotno mišljenje bi bilo beskorisno ne nadodati ništa ovom što smo već rekli; očito je da je za treće ovaj zahtjev potreban slijed prva dva zahtjeva.

Privilegirani se pribojavaju jednakosti utjecaja trećeg staleža i proglašavaju ga protuustavnim; takvo ponašanje je u toliko više zapanjujuće što su dosada bili dvoje protiv jednog bez da takvu nepravednu superiornost pronalaze protuustavnom. Osjećaju jaku potrebu zadržati veto nad svim što bi se moglo protiviti njihovom interesu. Neću ponavljati promišljanja kojima je dvadeset pisaca ratovalo s ovim zahtjevom i argument starih formi. Moram učiniti samo jedno zapažanje. U Francuskoj sigurno ima zloupotreba; te zloupotrebe nekome donose profit: to ne znači puno trećima koji su napredni, ali je dobro ponajviše za one štetne. No, pitam se je li u takvom stanju stvari moguće uništiti neke zloupotrebe, toliko da veto ostavimo onima koji njime ostvaruju dobit. Sva pravda bila bi bez sile; sve bi trebalo očekivati od čiste plemenitosti privilegiranih. Je li to ideja na kojoj se osniva društveni poredak?

Ako bismo htjeli suvremeno razmotriti istu temu prema principima koji su stvoreni da ju pojasne, tj. prema onima koji tvore društvenu znanost, potpuno neovisnu od pojedinačnog interesa, uvidjeli bismo da bi poprimili novo lice što se tiče ovog pitanja. Ne možemo prihvatiti ni zahtjev trećih ni obranu privilegiranih bez da prevrnemo sva nasigurnija znanja. Stvarno ne optužujem dobre gradove kraljevstva da su imali tu namjeru. Oni su se htjeli približiti svojim pravima zahtjevajući bar ravnotežu među dva utjecaja; pored toga su javno priznali sjajne istine: zato što je sigurno da će veto jednog staleža nad drugim biti pogodno pravo za paraliziranje svega u jednoj zemlji u kojoj su interesi toliko suprotni; sigurno je da bi ne glasujući za veto po glavama otkrili kako ne poznajemo stvarno mnoštvo i to bi bila najveća od poteškoća jer bi zakon bio potpuno nepostojeći. Te istine su neporecive. Ali mogu li se tri staleža, tek što su nastala, ujediniti i glasovati prema glavama pojedinaca? To je stvarno pitanje. Ne. Savjetujući prave principe, oni ne mogu glasati zajedno, ni po glavama, ni po staležima. Koji god njihov omjer prihvatite on neće moći ispuniti cilj koji nam je predložen, to će biti onaj da cjelinu predstavnika povežemo jednom zajedničkom voljom. Ova tvrdnja bez sumnje ima potrebu za razradom i dokazima: dopustite mi da ih iznesem u šestom poglavlju. Ne želim uvrijediti blage osobe koje uvijek strahuju da se istina neće pokazati odgovarajućim zlom. Treba prvo od njih iznuditi izjavu da je takva današnja situacija u potpunosti krivica privilegiranog sloja, ali je vrijeme da se zauzme svoja uloga i svom silom kaže što je istina i što je ispravno.

Poglavlje IV.[uredi]

ONO ŠTO JE VLADA POKUŠALA I ONO ŠTO PRIVILEGIRANI SLOJ PREDLAŽE U KORIST TREĆEG STALEŽA

Vlada je, privučena, ne motivima po kojima bismo mogli znati njene želje već svojim pogreškama, uvjerena da se ne može popraviti bez dobrovoljnih nacionalnih natječaja, mislila da će se sa svoje strane osigurati, slijepim pristankom na sve projekte, koji nude da će napraviti nešto u njenu korist. Tako će M. de Calonne predložiti plan pokrajinskih skupština.

§ 1. Pokrajinske skupštine[uredi]

Bilo je nemoguće na trenutak se pozabaviti nacionalnim interesom bez da ostanemo zapanjeni političkom ništavošću trećih. Ministar je osjetio da je i razlikovanje staleža bilo suprotno svim nadanjima dobra i isplanirao da ga se bez sumnje s vremenom riješi. Činilo se da je prvi plan pokrajinskih skupština bio začet i sastavljen u takvom duhu. Dovoljno ga je pročitati s malo pažnje kako bi shvatili da u njemu nismo obraćali pozornost na osobni poredak ljudi. Kod njega su u pitanju samo njihova vlasništva ili zbiljski poredak. U tim skupštinama su morali biti imenovani, ne kao svećenici nego kao plemićki ili pučki vlasnici. Skupštine su bile zanimljive zbog svojih ciljeva, a još važnije zbog načina kojim su se morale formirati budući da su tvorili pravo predstavništvo nacije.

Razlikovana su četiri tipa vlasništva: 1.Vlastelinstva. Oni koji ih posjeduju trebali su činiti prvi razred, bili oni plemići, pučani, članovi crkve ili laici. Ostale osrednje i jednostavne posjede dijelimo na tri preostala razreda suprotstavljanjem vlastelinstava. Jedna prirodnija podjela je, vođena prirodom posla i ravnotežom interesa formirala samo dvije skupine, posjede sela i posjede gradova. Kod ovih zadnjih zajedno s kućama podrazumijevamo sve obrte, tvornice, poslove, itd. Ali bez sumnje smo vjerovali da još nije bilo došlo vrijeme da se u tim dvjema podjelama osnuju uobičajena dobra crkve. Dakle, vjerovali smo da jednostavna dobra svećenstva treba staviti u odvojen razred. To je bio drugi razred. Treći razred je podrazumijevao sva dobra sela, a četvrti vlasništva gradova.

Primijetite da su tri od ovih vrsta vlasništva bez razlike bili u posjedu sva tri poretka, tri od četiri razreda su bez razlike mogla biti sastavljena od plemstva, puka ili svećenstva. Drugi razred sam je držao malteške vitezove, laike za predstavljanje sirotišta, župne tvornice, itd.

Prirodno je vjerovati da su se javne stvari u tim skupštinama tretirale bez obzira na osobni stalež. To je stvorilo zajednicu interesa među tri razreda, koji su posljedično postali opći interes; i nacija je završila onako kako bi svaka nacija trebala započeti, tako da bude jedna.

Toliko dobrih promišljanja je izmaklo tako slavljenom duhu glavnog ministra. To nije zato što nije dobro vidio interes koji je želio služiti nego zato što nije uopće shvatio vrijednost onog čemu je naštetio. On je vratio nepolitičku podjelu osobnih staleža; i iako je cijela ta promjena potraživala potrebu da se napravi novi plan, on se zadovoljio starim u svemu onome što nije napadalo njegove namjere; i onda se čudio tisućama pogrešaka koje su svakodnevno izranjale iz mana ugovora. Plemstvo nikako nije moglo shvatiti kako će se oporaviti u skupštinama u kojima su rodoslovci zaboravljeni. Njegovi nemiri su što se toga tiče bili zabavni za promatrače.

Među svim izvršnim manama ove ustanove, najveći je bio to što je započeta s krovovima, umjesto da ju se položilo na njene prirodne temelje, slobodan izbor naroda. Ipak, taj ministar je odredio broj predstavnika trećeg staleža koji je bio jednak onome svećenstva i plemstva zajedno kako bi njihovim pravima vratio pokornost. Ustanova je što se toga tiče pozitivna. Što ju je snašlo? To što je izaslanika trećih imenovala među privilegiranima. Poznajem jednu takvu skupštinu u kojoj od pedeset dva člana ima samo jedan koji nije privilegirani. Tako dakle služimo interes trećih, čak nakon što smo javno proglasili da mu želimo vratiti pravdu!

§2. Uglednici[uredi]

Uglednici su izigrali nadu i jednog i drugog ministra. Za njih više ništa nije pravedno osim sjajnog prikaza M.C .....i. „ Kralj ih je dvaput okupio oko sebe kako bi ga savjetovali o interesima prijestolja i nacije. Što su napravili uglednici 1787.? Oni su obranili svoje privilegije, protiv prijestolja. Što su uglednici napravili 1788.? Oni su obranili svoje privilegije, protiv nacije.“ Ono što je trebalo napraviti je savjetovati se o privilegijama s obrazovanim uglednicima umjesto s plemstvom. Ni najmanji pojedinci tu ne pogriješe, budući da pitaju za savjet u svojim poslovima ili poslovima ljudi koji ih zaista zanimaju.

M. Necker se prevario. Ali može li on zamisliti da oni ljudi koji su glasovali zato da treći stalež bude u jednakom broju u pokrajinskim skupštinama odbijaju tu istu jednakost u Skupštini Staleža? Javnost se nikada nije prevarila, o čemu god se radilo. Uvijek smo slušali kako se protivi mjeri kojoj previđa loš rezultat i koju, uz najbolje nagađanje, opisuje kao dugoročno štetan izgovor za naciju. Čini se da bi ovo bilo mjesto za razradu nekih motiva koji su potaknuli većinu posljednjih uglednika. Ali, ne požurujmo s osudom povijesti; ona će samo preuranjeno govoriti za ljude, koji su stavljeni u najbolje okolnosti mogli jednoj naciji nametnuti što je ispravno, lijepo i dobro, i kojima je bilo draže propustiti tu sjajnu priliku zbog jadnog interesa društva. Kao što vidimo, pokušaji ministarstva se nisu pokazali plodonosnima za treće.

§ 3. Pisci domoljubi prvih dvaju staleža[uredi]

Zanimljiva je stvar da je interes trećih gorljivije i snažnije branjen od strane pisaca plemstva i članova crkve nego od samih neprivilegiranih.

U izgovorima trećeg staleža nisam vidio ništa osim navike na tišinu i strah od ugnjetavanja, ono što još više predstavlja zbilju potlačenosti. Je li moguće ozbiljno razmisliti o principima i rezultatu društvenog stanja bez da, do dubine duše, budemo revoltirani čudovišnom pristranošću ljudskih ustanova? Više nisam zapanjen što su prva dva staleža činila prve branitelje pravde i ljudskostii. Sposobni imaju inteligenciju i iskustvo na isključivo korištenje: članovi trećeg staleža iz tisuću razloga moraju tu nadmašiti ostale; ali vrijednosti javnog morala se najprije trebaju pojaviti kod ljudi na boljim položajima kako bi razumjeli društvene odnose, i kod onih kod kojih je prvotna snaga općenito manje narušena; jer ima nauka koje se jednako kao za dušu vežu za duh. Ako nacija dođe do slobode, ne sumnjam da će se s prepoznavanjem okrenuti prema domoljubnim autorima prvih dvaju staleža koji su prvi napustili stare pogreške i koji su među pogubnim kombinacijama interesa društva protiv interesa nacije preferirali principe univerzalne pravde. Mogu li oni, čekajući javna priznanja koja će im nacija dodijeliti, ne prezirati pokorenost jednog čovjeka čija duša gori za slobodnom domovinom i klanja se svim naporima koji su težili da izađe iz ruševina feudalizma!

Dva prva staleža sigurno žele ponovno uspostaviti treće kroz njihova prava. Ne moramo to više prikrivati; jamstvo javne slobode može biti samo ondje gdje je stvarna sila. Slobodni možemo biti samo s narodom i po narodu.

Ako je jedno razmatranje takve važnosti, za većinu Francuza, iznad ispraznosti i ograničenog egoizma, bar ne bi trebali biti začuđeni promjenama kojima je javno mnijenje bilo podložno. Carstvo razuma se svakim danom sve više širi; sve više mu treba povratak uzurpiranih prava. Prije ili kasnije bit će potrebno da se razredi ograniče okvirima društvenog ugovora. Hoće li to biti zato da prikupe nebrojene prednosti ili zato da se žrtvuju despotizmu? To je stvarno pitanje. U noći barbarstva i feudalizma, stvarni ljudski odnosi su mogli biti uništeni, sve nacije uzdrmane, sva pravda korumpirana; ali na pomolu prosvjetiteljstva je potrebno da gotički apsurdi nestanu i da ostatci stare okrutnosti padnu i unište se. Mi ćemo samo promijeniti loše, a hoće li društveni poredak, u svoj svojoj ljepoti zauzeti mjesto starog nereda? Hoće li promjene koje ćemo iskusiti biti plod građanskog rata, u svakom pogledu strašnog za tri staleža i korisnog samo za ministarsku moć ili će one biti predviđena i dobrim izborom uspješno vođena prirodna posljedica, s jedne strane jednostavna i ispravna, favorizirana od strane moćnih okolnosti i odvažnošću promicana u svim zainteresiranim razredima?

§ 4. Obećanje da će se porezi jednako podnositi[uredi]

Uglednici su izrazili formalni zavjet da će se jednaki porezi podnositi u sva tri staleža. Nismo ih pitali za mišljenje što se tiče tog cilja. Radilo se o načinu da se sazove Skupština općih staleža, a ne o vijećanjima koja će taj skup morati provesti. Tako na taj zavjet možemo gledati samo kao na onaj koji je potekao od velikaša, od parlamenta, i od toliko posebnih društava i pojedinaca koji se danas nastoje dogovoriti da bogati plaćaju jednako kao i siromašni. Dobro znamo da se treći ne bi bili htjeli pokazati darežljivijima od ostalih staleža da su doprinosi bili ono što su trebali biti-dobrovoljni darovi od strane onih koji doprinose.

Ne možemo sakriti jednu novu suradnju koja je prestrašila dio javnosti. Dobro je i bez sumnje pohvalno unaprijed voljno, dobra srca, podleći ispravnoj raspodjeli poreza budući da će biti proglašena zakonom. Ali odakle, iz dijela drugog staleža, izvire nova marljivost, tako susretljiva i tako gorljiva? Očekujemo li da ćemo se, nudeći dobrovoljan doprinos, osloboditi zakona pretvarajući ga u čin pravednosti? Ne bi li se moglo težiti tome da se stane na kraj prevelikoj pažnji koja priječi ono što od Staleža treba napraviti? Ne optužujem plemstvo što je reklo kralju: Gospodine, vi Skupštinu općih staleža trebate samo kako bi obnovili svoje financije: eh dobro! Mi nudimo da ćemo platiti kao i treći; pogledajte bi li nas taj višak mogao osloboditi jedne skupštine koja nas uznemiruje više nego vas? Ne, to je nemoguće predpostaviti. Prije možemo nagađati da plemstvo želi prevariti treći stalež; da pod cijenom jedne vrste iščekivanja jednakosti želi donijeti promjenu u svojim trenutnim zahtjevima i lišiti treći stalež njegove potrebe da bude nešto u Skupštini općih staleža. Čini se kao da trećima govori: „Što zahtjevate? Da platimo kao i vi? To je ispravno i platit ćemo. Ostavite dakle stari slijed stvari u kojem niste bili ništa dok smo mi bili sve i gdje nam je bilo lako platiti samo ono što smo htjeli.“

Treći mogu odgovoriti: „Zasigurno je vrijeme da vi, kao i mi, nosite teret poreza koji je za vas puno korisniji nego za nas. Dobro predviđate da taj čudovišni nemir ne može više trajati. Ako smo u svojim darovanjima slobodni, jasno je ona ne mogu biti bogata kao vaša. Da, platit ćete, ali ne iz plemenitosti nego zbog pravde; ne zato što to želite nego zato što to morate. S vaše strane prije očekujemo čin poslušnosti prema općem zakonu nego svjedočenje o uvredljivoj samilosti prema staležu prema kojem ste se dugo ophodili bez samilosti. Ali, ovaj problem se mora razmatrati u Skupštini općih staleža; danas se radi o tome da se dobro ustanove. Ako treći tamo nisu predstavljeni, nacija će tamo biti nijema. Sve što bi se tamo napravilo bilo bi nevrijedeće. Premda ćete pronaći načina da svugdje ustanovite dobar poredak bez nas kao konkurencije, mi nećemo više podnositi da nama raspolažete bez nas. Jedno dugo i tragično iskustvo nas sputava da vjerujemo u čvrstinu bilokakvog dobrog zakona koji ne bi bio doli doprinos najjačih.“

Privilegirani se ne mogu zasititi priče da je sve među staležima jednako od trenutka kada su se odrekli iznimaka financijske prirode. Ako je sve jednako, zašto se onda boje zahtjeva trećih? Možemo li zamisliti da bi htjeli sami sebe povrijediti napadajući opći interes? Ako je sve jednako, čemu toliki napor da treće spriječe u izlasku iz političke ništavosti?

Ali, pitam gdje je čudesna moć koja će Francuskoj jamčiti nemogućnost bilokakve zloupotrebe u bilokojem području samo time što će plemstvo platiti svoj dio poreza? Što ako još uvijek postoje zloupotrebe ili neredi neovisno od onih vezanih za porez? Neka mi objasne kako sve može biti jednako između onih koji u njima uživaju i onih koji zbog njih ispaštaju.

Sve je jednako! Najnečasnije izuzeće trećih iz svih mjesta, svih imalo istaknutih mjesta je izvršeno putem duha jednakosti? Jesmo li duhom jednakosti trećima oduzeli višak poreza da bi stvorili izvanrednu količinu resursa svake vrste iznimno namijenjenu onome što nazivamo jadno plemstvo?

U svim poslovima koji se odvijaju među našim privilegiranima i čovjekom iz naroda, nije li sigurno da je ovaj ovdje nekažnjeno potlačen upravo zato što se, ako se usudi tražiti pravdu, treba obratiti privilegiranima? Oni sami raspolažu svim moćima i nije li njihov prvi pokret, na žalbe puka gledati kao na manjak podređenosti? Za koga su sve te privilegije u sudskoj profesiji, ovlaštenja, pozivanja, pisma odgode, itd., kojima obeshrabrujemo ili uništavamo protivnu stranku? Jesu li one za treći neprivilegirani stalež?

Tko su ljudi, najviše izloženi osobnim mučenjima službenika porezne uprave i potčinjenih u svim dijelovima administracije? Članovi trećih, svakodnevno slušam o pravim trećima, koji ne uživaju ni jednu iznimku.

Za zakone, koji bi barem trebali biti nepristrani, se čini da sami pomažu privilegiranima. Za koga su oni? Za privilegirane. Protiv koga? Protiv naroda, itd., itd.

I mi želimo da narod bude zadovoljan i da više ne sanja ni o čemu, zato što je plemstvo pristalo platiti kao on! Želimo da nove generacije zatvore oči pred suvremenim prosvjetiteljstvom i mirno se naviknu na potlačeni poredak koji generacije koje su prolazile nisu više mogle izdržati! Ostavimo tu neiscrpnu temu koja samo budi osjećaje gnjeva.

Svi posebni porezi trećih, bit će poništeni, u to ne treba sumnjati. Bila je to strana zemlja, ona u kojoj su ljudi koji su najmanje doprinosili javnom dobru od njega imali najviše dobiti; u kojoj su postojali poreze koje je bila sramota plaćati i za koje je sam zakonodavac procijenio da su nečasni. Koja je zemlja, osim one u kojoj posao ukida plemićka prava, u kojoj je časno trošiti, a sramotno proizvoditi, u kojoj se za teške poslove kaže da su kmetski, kao da među prostim može biti ičeg drugog osim mana, i kao da te nedostatnosti ima najviše u razredu radnika, jedina stvarna?

Na kraju, sve te važne riječi, o franačkim lenima, o napravama, itd. će biti zauvijek zabranjene u jeziku politike, i zakonodavac više nikad neće upotrijebiti to glupo zadovoljstvo da gurne to mnoštvo nepoznanica koje njihova sramotna podjela spriječava da među nas donesu svoj kapital i industriju.

Predviđajući ovu prednost kao i tisuću drugih, koje dobro ustrojena skupština mora predstaviti narodu, ne vidim da trećem staležu obećava dobro ustrojstvo. Ono u svojim zahtjevima nije ništa naprednije. Privilegirani uporno žele dvije skupštine i dva od tri glasa, i oni uvijek podnose sve negativno što pripada svakoj od njih.

§ 5.Kompromisno rješenje predloženo od zajedničkih prijatelja privilegiranih i ministarstva[uredi]

Ministarstvo se ponajviše boji razmišljanja koje bi donijelo smrt svim poslovima. Kada bi se barem mogli dogovoriti da popune manjak, drugo ih ne bi više zanimalo, ali slojevi se previše i predugo svađaju da bi mogli to napraviti. Suprotno tomu, što manje učine, ministarstvo će biti više nedirnuto u svom starom neograničenom autoritetu. Od tuda sredstvo pomirenja koje će se početi promicati svugdje i koje će za privilegirane i ministarstvo biti korisno onoliko koliko će za treće biti smrtonosno. Predlažemo da pomoćni porezi i sve ono što se tiče poreza općenito bude izglasano po glavama. Nadalje želimo da se slojevi povuku u svoja vijeća, kao u neosvojive kule, gdje će jednaki vijećati bez uspjeha, privilegirani postupati bez straha, a ministarstvo ostati gospodar. Ali, hoće treći stalež popustiti toj klopci? Glasovanje o pomoćnim porezima bi trebalo biti posljednja operacija Skupštine općih staleža, trebalo bi se dogovoriti oko jedne opće forme svih vijećanja.

§ 6. Predlažemo oponašanje engleskog ustava[uredi]

Različiti interesi su se tijekom vremena stvorili u sloju plemstva. Ono nije daleko od diobe na dva dijela. Sve vezano za tri ili četiri stotine najuglednijih obitelji diše prema odlukama ustanove chambre haute [3] prema primjeru Engleske; njihov ponos se hrani nadom da više neće biti neraspoznatljivi u gomili plemića. Tako će se visoko plemstvo složiti da iz donjeg doma mirna srca izbace ostatak plemstva s većinom pučanstva. Treći će se prije svega braniti od jednog sistema koji ne teži ničem manjem nego napuniti dom ljudima čiji je interes tako različit od općeg interesa, jednak sistema koji će ih zamijeniti kroz ništavost i ugnjetavanje. U tom pogledu, između Engleske i Francuske, postoji stvarna razlika. U Engleskoj ne postoje privilegirani plemići osim onih kojima je ustav dao udio u zakonodavnoj vlasti.

Svi ostali ljudi su istoga interesa jer nemaju privilegija koje bi ih odijelile u staleže. Dakle, ako u Francuskoj želimo sva tri staleža spojiti u jedan potrebno je ukinuti sve vrste privilegija. Potrebno je da plemstvo i svećenstvo nema drugog interesa osim onog zajedničkog i da ne iskorištava snagu zakona već prava običnog čovjeka. Bez toga, mogli biste ih bez problema spojiti pod istim nazivom; ipak, oni će uvijek predstavljati tri heterogena predmeta nemoguća za miješanje. Nećete me optužiti da podržavam razlike između staleža, na koje gledam kao na najgori za društveno dobro. Jedino bi bilo gore kada ne bi razlikovali te staleže nominalno, puštajući ih da se odvoje realno prema održavanju privilegija. Oni nikada ne bi pobijedili narod. Javno blagostanje zahtijeva da se zajednički interes održava u ime, ali bez stvarne jednakosti. I u tom pogledu, koji je jedini dobar, koji je jedini nacionalan, treći stalež, pod izlikom donjeg doma, nikada neće pristati na nerazlikovanje triju staleža.

Treći stalež će u pobuni uvijek imati podršku sitnog plemstva, koje nikada neće željeti mijenjati privilegije koje su mu date u zamjenu za ilustraciju onog što nikada neće biti za njega. Vidite kako ona uzmiče u Languedoc protiv aristokracije baruna. Ljudi općenito vole superiornost podvoditi pod jednakost, žele se prikazati filozofima. Taj pojam im nije mrzak sve dok iste principe ne primijete kod sebi inferiornih.

Da duh oponašanja nije prikladan da nas dobro vodi[uredi]

Da su političke spoznaje starije ili raširenije među nama, ne bismo imali toliko povjerenja u engleske ustanove. U tom pogledu, francuski narod je sastavljen od ili premladih ili prestarih. Te dvije dobi, koje se približavaju jedna drugoj s toliko pravaca, još si sliče u tome što se obje mogu voditi samo primjerima. Mladi nastoje oponašati, a stari samo znaju ponavljati. Ovi posljednji su vjerni svojim vlastitim navikama. Mladi oponašaju navike bližnjih. To je izraz njihove industrije.

Nemojmo se dakle iznenaditi kad vidimo narod koji, tek što je otvorio oči prema svjetlosti, se okreće prema engleskom ustavu i želi ga uzeti za uzor u svemu. U ovom trenutku bi bilo dobro poželjeti da se neki dobar pisac pobrine da nam objasni slijedeća dva pitanja:

Da li je britanski ustav sam za sebe dobar? Ukoliko je dobar, da li bi mogao odgovarati Francuskoj?

Bojim se da zbog toga tvorac tog hvaljenog dijela ne bi mogao provesti nepristranu provjeru, napravljen prema principima pravog političkog poretka. Prepoznali bismo možda, da je to prije rezultat slučajnosti i okolnosti nego prosvjetiteljstva. Njegova chambre haute se ponajviše osjeća iz razdoblja Revolucije. Već smo primijetili da je nismo mogli puno gledati kao spomenik gotičkog praznovjerja.

Pogledajte nacionalnu zastupljenost, kako je ona loša u svim svojim elementima, što i sami Englezi priznaju! I još, značajke dobre zastupljenosti su ono što je najvažnije da bi se napravilo dobro zakonodavstvo.

U pravim je principima bila progurana ideja da se zakonodavna vlast podijeli na tri dijela, a samo jedan govori u ime naroda. Ako Velikaši i Kralj nisu predstavnici naroda, oni ne predstavljaju ništa u zakonodavnoj moći, jer sam narod može željeti, dakle, da si stvara zakone. Sve to što ulazi u zakonodavno tijelo nije kompetentno da glasa za narode toliko koliko je zaduženo za njihovu punomoć. Ali gdje je punomoć, kad nema slobodnog i općeg izbora?

Ja ne poričem da je engleski ustav začuđujuće djelo za vrijeme u kojem je bio smješten. Međutim, iako smo potpuno spremni rugati se Francuzu koji ne pada ničice pred njim, usudio bih se reći da umjesto da tamo vidim jednostavnost dobrog poretka, ja opažam samo silnu gomilu mjera sigurnosti protiv nereda. I kako je u političkim institucijama sve povezano, kako rezultati ne slijede iz početka, kad je na nama red, jednim nizom posljedica i uzroka kojima produljujemo ono što slijedi pod uvjetom da smo osposobljeni s više pažnje, nije čudo da snažne glave tamo uočavaju nešto puno dublje. Uostalom, u uobičajenom je toku stvari da najsloženiji strojevi prethode pravim napredcima u društvenoj umjetnosti kao i u svim ostalim umjetnostima; njegov trijumf će biti također, da proizvede najveće posljedice sa najjednostavnijim sredstvima.

Bila bi pogreška odlučiti u korist engleskog ustava, upravo zato što se on održao sto godina i zato što se čini da će trajati stoljećima. Što se tiče ljudskih ustanova, koja je ona koja ne traje predugo, koliko god loša bila? Zar despotizam također ne traje, ne čini li se vječnim u najvećem djelu svijeta?

Bolji dokaz je u posljedicama. Uspoređujući stajališta engleskog naroda s onima njihovih susjeda s kontinenta, teško je ne povjerovati da oni imaju nešto bolje. Naime, oni imaju ustav, koliko god nepotpun on bio, a mi nemamo ništa. Razlika je velika. Nije neobično da to opažamo u posljedicama. Ali sigurno bi bila pogreška pripisati sve što je dobro u Engleskoj samo moći ustava. Očigledno je da ima i neki zakon koji je bolji od ustava. Želio bih pričati o suđenju pomoću porote, pravom jamstvu osobne slobode u Engleskoj, i u svim zemljama na svijetu gdje se teži za slobodom. Taj način suđenja je jedini koji štiti od česte i sumnjive zloupotrebe sudbene vlasti koja postoji tamo gdje nam ne sude nama ravni. S tim načinom, ne radi se više o slobodi, nego o tome da se ne bojimo ilegalnih redova koji bi se mogli širiti iz izvršne vlasti; zato treba ili dobar ustav, Engleska ga u ovom trenu nema, ili takve okolnosti u kojima poglavar izvršne vlasti ne može, samovoljno, nametati svoje želje. Vidljivo je da je engleski narod jedini kojemu je dopušteno da za narod nema vojsku iz strašnih zemalja. On je dakle jedini koji može biti slobodan bez dobrog ustava. Ta misao bi trebala biti dovoljna da bi nam ogadila ludilo oponašanja naših susjeda i da bi nas angažirala da promislimo o vlastitim potrebama i odnosima.

Taj ustav kojem ne prestajemo zavidjeti nije dobar, ne zato što je engleski; već zato što ima previše realnih mana, on spaja dragocjene prednosti. Ako ga krenete naturalizirati između vas, nema sumnje da nećete lako uočiti mane, jer one će biti korisne samoj moći koja će vam postavljati neke prepreke. Da li ćete vi imati prednosti? To pitanje je više problematično zato što će te naići na vlast kojoj je u interesu da vas spriječi da ispunite svoje želje. Naposljetku, zašto zavidimo engleskom ustavu? Očito zato što jer se približava dobrim principima socijalne države. Ona je, kad ju pogledamo u cjelini, uzor lijepog i dobrog. Ne možemo reći da nam je taj uzor u socijalnoj umjetnosti manje poznat danas nego što je bio Englezima 1688. godine. Ili, kad bismo imali pravi tip dobrog, zašto bismo ga oponašali? Podignimo se na višu razinu i postanimo mi sami primjer drugim narodima.

Niti jedan narod, rekli bismo, nije napravio bolje od Engleza. Ako je tako, ne bi li na kraju XVIII. stoljeća proizvodi političke umjetnosti trebali biti ono što su bili u XVII.? Englezi nisu bili ispod svijetla njihovog doba: nemojmo mi ostati ispod svijetla našeg. Isto tako oponašamo kad se želimo pokazati dostojnima da hodamo tragovima dobrih primjera. Dakle, nemojmo se obeshrabriti ako ne vidimo ništa u povijesti što bi nam moglo odgovarati. Prava znanost o državi društva ne postoji dugo. Ljudi su gradili kolibe dugo vremena prije nego što su osnovali državu i podizali palače. Postoje dobri razlozi zašto je društvena arhitektura puno sporije napredovala od mnoštva umjetnosti koje se savršeno spajaju s despotizmom.

Poglavlje V.[uredi]

ONO ŠTO SMO TREBALI NAPRAVITI. – NAČELA U TOM POGLEDU


« U moralu, ništa ne može zamijeniti jednostavan i prirodan način.
Međutim, što je više vremena čovjek izgubio na beskorisne eseje, više je
sumnjao u ideju da ponovno počne, kao da nije uvijek bilo bolje ponovno
početi i završiti , od toga da se ostane na milosti i nemilosti događaja i
neprirodnih sredstava, s kojima ćemo početi bez prekida, bez da ikada uznapredujemo. «

U cijelom slobodnom narodu, a cijeli narod treba biti slobodan, postoji samo jedan način pomoću kojeg se mogu ukloniti razmirice koje se postavljaju u vezi ustava. Za spas se ne treba trčati plemenitima već samom narodu. Ako nam nedostaje ustav, treba ga napraviti; samo narod ima pravo na to. Da imamo ustav, kako se neki ustručavaju poduprijeti ga, i kad bi Skupština općih staleža bila po njemu podijeljena, kao što ti i zahtijevaju, na tri zastupnika iz tri reda građana, ne bismo mogli, u najmanju ruku, ne vidjeti da postoji prigovor od strane jednog od tih redova i da je nemoguće bilo što napraviti bez da se o tome ne raspravi. Dakle, kome pripada pravo da odlučuje o sličnim prepirkama?

Vidimo da se pitanje takve prirode može činiti nevažno samo onima koji, malo računajući na društveni sadržaj pravih i prirodnih načina, poštuju samo činjenice, više ili manje nepravedne, više ili manje složene, koje svuda imaju reputaciju onoga što nazivamo ljudima države, velikih politika. Što se tiče nas, mi ne zaziremo od morala; on treba riješiti sve odnose koji povezuju ljude zbog njihovih osobnih interesa i zbog njihovih zajedničkih ili društvenih interesa. Moral nam treba reći što smo trebali učiniti, i, nakon svega, samo on nam to i može reći. Uvijek se trebamo vraćati jednostavnim načelima, kao jačima od svih ostalih sila genija.

Nikada nećemo shvatiti društveni mehanizam, ukoliko ga ne počnemo promatrati sa stajališta društva kao običnog mehanizma, svaki dio za sebe, spajajući ih na kraju, u duhu, jedan po jedan, da bi naposljetku shvatili slaganja i opći sklad koji se treba postići. Ovdje nije potrebno ići u širinu. Međutim, pošto je uvijek potrebno biti jasan i imati principe prilikom rasprava, molimo čitaoca da uzme u obzir tri razdoblja u sastavljanju političkih društava čija će različitost pripremiti potrebna razjašnjenja.

U prvom razdoblju uviđamo manje ili više važan broj izoliranih pojedinaca koji se žele povezati. Samom tom činjenicom oni već stvaraju narod; imaju sva prava; samo se njima trebaju poslužiti. Za to prvo razdoblje je karakteristična igra želje pojedinaca. Udruga je njihovo djelo. Želje pojedinaca su u korijenu sve vlasti.

Drugo razdoblje je obilježeno radnjama prema želji zajednice. Udruženi žele dati postojanost njihovoj uniji; žele joj dati svrhu. Dakle, oni se udružuju i međusobno dogovaraju o javnim potrebama i načinima da ih ostvare. Ovdje vidimo da vlast pripada narodu. Temelj su osobne želje i one stvaraju bitne elemente; ali kad bi se gledale pojedinačno, ne bi imale nikakvu moć. Dakle, vlast počiva u zajedništvu. Zajednici je potrebna zajednička volja; bez zajedništva u volji, ona neće uspjeti bez obzira na svu želju ili poticaj. Svakako, taj cijelost nema niti jedno pravo koje ne pripada volji zajednice. Ali prekoračimo vremenske intervale. Članovi su previše brojni i rasprostranjeni na prevelikoj površini da bi lako mogli pokazati svoju volju i volju zajednice. Što rade? Oni na nju nadovezuju sve što je potrebno za očuvanje i opskrbu opće skrbi, oni povjeravaju nekolicini između njih izvršenje tog dijela nacionalne želje, i prema tome moći. To je podrijetlo jedne vlade koja se izvršava preko punomoći. Primijetimo nekoliko istina što se toga tiče.

1. Zajednica nije lišena prava na volju. To je neotuđivo vlasništvo. Ono može samo početi izvršenje. Taj način je razvijen drugdje.

2. Tijelo delegata ne može imati cjelovitost tog izvršenja. Zajednica mu nije mogla povjeriti svoju cjelokupnu moć nego samo dio koji je potreban da bi se održao red. Na daje se suviše u toj vrsti.

3. Ne pripada, dakle, tijelu delegata da mijenja granice moći koje su mu povjerene. Uviđamo da će ta sposobnost biti sama sebi proturječna.

Ja razlikujem treće razdoblje od drugog, po tome što to više nije zajednička stvarna volja koja djeluje, to je zajednička reprezentativna volja. Pripadaju mu dvije neizbrisive značajke; to treba ponoviti.

1. Ta volja nije puna i bezgranična u tijelu predstavnika, ona je samo mali dio velike zajedničke nacionalne volje.

2. Predstavnici ju ne izvršavaju kao pravo, to je drugo pravo; zajednička volja je tamo samo u povjerenstvu.

Sada, ostavljam mnoštvo misli koje bi nas mogle voditi kroz ovaj izvještaj dosta prirodnim putem i idem prema mom cilju. Radi se o tome da moramo znati što se podrazumijeva pod politički ustav jednog društva, i treba primijetiti prave odnose sa samim narodom.

Nemoguće je napraviti tijelo u neku svrhu bez da mu se odredi organizacija, dobre forme i zakoni da bi popunili funkcije koje su određene tom tijelu. T o zovemo ustavom tijela. Očito je da on ne postoji bez njega. Isto tako je očito da vlada mora imati svoj ustav; ono što je istina o vladi općenito je istina o svim dijelovima koji ju čine. Isto tako predstavničko tijelo, kojemu je povjerena zakonodavna vlast ili izvršenje zajedničke volje, postoji samo na način koji mu narod želi dati. Ono nije ništa bez konstitutivnih oblika; ne djeluje, ne upravlja se s njim, ne zapovijeda mu se bez njih.

U toj potrebi za organizacijom tijela vlade, ako želimo da postoje ili djeluju, potrebno im je dodati interes koji je u narodu, da vlast koju javnost povjerava nikad ne postane štetna za svoje izvršitelje. Od tuda mnoštvo političkih mjera sigurnosti koje smo pomiješali u ustav, koje su utoliko bitna pravila za vladu, bez kojih bi izvršenje vlasti postalo nezakonito. Dakle, osjećamo dvostruku potrebnu da vladu podčinimo određenim formama, bilo unutarnjim, bilo vanjskim, koje jamče njenu sposobnost na kraju, zbog kojih je uspostavljena i njihovu moć da je odbace.

Ali prema nekim našim gledištima, prema nekom interesu smo mogli dati ustav samom narodu. Narod postoji prije svega, on je izvor svega. Njegova volja je uvijek zakonita, ona je zakon sama po sebi. Prije nje i ispod nje postoji samo prirodan zakon. Ako želimo stvoriti pravu ideju nastavka pozitivnih zakona koji mogu proizaći samo iz želje, u prvom redu ćemo vidjeti ustavotvorne zakone, koji se dijele na dva dijela: jedan koji uređuje organizaciju i funkcije zakonodavnog tijela; drugi koji uređuje organizaciju funkcija različitih aktivnih tijela. Ti zakoni su rekli bismo temeljni, ne u tom smislu da mogu postati nezavisni od nacionalne želje, već zato što ih tijela koja postoje i djeluju ne mogu dirati. U svakom od ovih dijelova, ustav nije dio punomoći, već ustavotvorne moći. Niti jedna delegacija ne može promijeniti vrstu dodijeljene vlasti. U tom smislu ustavotvorni zakoni su temeljni. Prvi, oni koji utemeljuju zakonodavstvo, su utemeljeni nacionalnom voljom prije ustava; one stvaraju prvi stupanj. Druge trebaju biti utemeljene reprezentativnom posebnom voljom. Također, svi dijelovi vlade si odgovaraju i ovise o zadnjoj analizi naroda. Ovdje ne nudimo ništa osim nestalne ali precizne ideje.

Lako uviđamo kako su zakoni u pravom smislu te riječi, oni koji štite državljane i odlučuju o zajedničkom interesu, djelo osnovanog zakonodavnog tijela i primiču se ustavotvornim uvjetima. Premda ove zadnje zakone predstavljamo u drugom redu, oni su ipak najvažniji, oni su cilj dok su ustavotvorni zakoni samo način. Možemo i podijeliti u dva razreda; neposredne zakone ili zakone zaštitnike, i posredne ili zakone provoditelje. Ovo nije mjesto za daljnje razvijanje analize.

Vidjeli smo kako se rodio ustav u drugom razdoblju. Vidljivo da je on relativan naspram vladi. Bilo bi smiješno pretpostaviti da je nacija vezana formalnostima ili ustavom kojima su podložni zastupnici. Da ga je trebala čekati da bi postala nacija, jedan pozitivan način postojanja, nikada to ne bi bila. Nacija nastaje samo po prirodnom zakonu. Vlada, suprotno tome, može pripadati samo pozitivnom pravu. Nacija je sve ono što može biti prema onome što jest. Ona ovisi o svojoj volji da si prisvoji više prava nego što ih u stvarnosti ima. U svom prvom razdoblju ona ima sva prava od nacije. U svom drugom razdoblju ona ih izvršava; u trećem ona ih daje na izvršavanje svojim predstavnicima, sve što je potrebno za očuvanje je dobar poredak zajednice. Ako iz toga izvlačimo jednostavne ideje, upadamo iz apsurda u apsurd.

Vlada ne izvršava toliko stvarno pravo koliko ustavno; ono nije legalno koliko je vjerno zakonima koji su mu nametnuti. Nacionalnoj volji, suprotno tome, potrebna je samo realnost da bi bila uvijek legalna, ona je izvor sve zakonitosti.

Ne samo da nacija nije podložna ustavu, nego ona ne može biti, ona ne mora biti, što je istovjetno tome da nije.

Ona to ne može biti. Od koga bi ona, ustvari, mogla primiti pozitivni oblik? Da li je to unutrašnji autoritet koji je mogao reći mnoštvu pojedinaca: « Ja vas ujedinjujem pod ovakvim zakonima; vi ćete uobličiti naciju pod uvjetima koje vam ja propišem? » Ovdje ne govorimo o pljački ili gospodarenju, već zakonitoj udruzi, tj. dobrovoljnoj i slobodnoj.

Rekli bismo da se nacija može, prema prvom činu svoje volje, u potpunoj neovisnoj istini, obvezati da u budućnosti neće željeti osim na jedan određeni način . Najprije, nacija si ne može ni otuđiti niti si zabraniti pravo da želi; kakva god bila njezina volja, ona ne može izgubiti pravo da ju mijenja kad to njezin interes zahtjeva. Na drugom mjestu, kome bi takva nacija služila? Razumijem kako ona može prisiliti svoje članove, svoje povjerenike, i sve što joj pripada; no može li, i bilo kojem smislu, nametnuti sama sebi dužnosti? Kakav je to ugovor sa samim sobom? Dva naziva zbog te iste volje, nacija se uvijek može osloboditi prijašnje obveze.

Kad bi ona to mogla, nacija se ne mora uplitati u smetnje u jednoj pozitivnoj formi. To bi značilo izložiti se gubitku slobode bez povratka, jer tiraniji je potreban samo jedan trenutak uspjeha da bi proždrla narod pod izgovorom ustava, pod jednom takvom formom, koja im ne bi omogućavala da izraze svoju volju, i kao posljedicu da prodrmaju lance despotizma. Moramo sačuvati narode na zemlji kao pojedince izvan socijalne veze ili, kako bismo rekli, u prirodnom stanju. Izvršenje njihove volje je slobodno i neovisno od svih gradskih formi. Njihova želja postoji samo u prirodnom poretku i da bi se popuno pokazala mora imati prirodna obilježja volje. Na koji način neka nacija želi, dovoljno je da želi; svi načini su dobri, a njena volja je uvijek najviši zakon. Budući da smo zamišljanje legitimnog društva ostavili čisto prirodnim pojedinačnim voljama, moralnoj moći da bi nastala udruga, kako možemo odbiti priznati silu sličnu zajedničkoj volji, jednako prirodnoj? Nacija nikada ne izlazi iz prirodnog stanja, i umjesto toliko opasnosti ona nikada nema previše mogućih načina da bi se izrazila svoju volju. Ponovimo: nacija je slobodna od svakog oblika; i kojeg god načina želi, dovoljno je da njena volja postoji da bi svo pozitivno pravo ispred nje prestalo postojati, tako ona postaje izvor i najviši učitelj svog pozitivnog prava.


Ali postoji još prisutniji dokaz od istine naših načela.

Nacija se ne mora niti ne može obvezati ustavotvornim oblicima zbog prve razlike koja se podiže između stranki i ustava. Što bi postala nacija lišena svake moći da reagira osim one moći koju ima slijedeći ustav o kojem se raspravlja? Pripazimo na to da je bitan u građanskom poretku, te da stanovnici u strankama aktivne moći nalaze trenutni autoritet za završetak njihovih procesa. Isto tako različite grane aktivne moći trebaju moći izazvati odluku zakonodavstva bez obzira na sve poteškoće koje susreću. Ali ako se samo vaše zakonodavstvo, ako se različite stranke tog prvog ustava ne mogu složiti, tko će biti vrhovni sudac? Jer uvijek postoji samo jedan ili dolazi do anarhije.

Kako možemo zamisliti da ustavotvorno tijelo odlučuje o svom ustavu? Jedno ili više integralnih stranki moralnog tijela su ništa kad su odvojene. Vlast im pripada kad su sve zajedno. Kad se jedna pobuni, zajedništvo prestaje; a ako ne postoji, kako može suditi? Isto tako, trebamo osjetiti da kad ne bi postojala nacija nezavisna od svih pravila i ustavotvornih oblika manje prepreke bi nadživjele stranke i ne bi bilo ustava u državi.

Uz pomoć tih objašnjenja možemo odgovoriti na pitanje koje smo si postavili. Sigurno je da dijelovi za koje vi mislite da tvore francuski ustav nisu u suglasju. Tko dakle ima pravo odlučiti? Nacija, nezavisna, kakva mora biti, u pozitivnom obliku. Ipak nacija bi imala redovite Nacionalne skupštine, to sastavljeno tijelo ne bi izricalo kazne drugome što se upliće u njegov ustav. U tome bi bila molba načela, jedan nepotpuni krug.

Obični predstavnici naroda imaju dužnost izvršavati, prema ustavotvornim oblicima, sav taj dio zajedničke volje koji je potreban za održanje dobre uprave. Njihova moć je ograničena poslovima vlade.

Posebni predstavnici će imati takav nivo moći koji će se sviđati naciji koja ih je dala. Pošto se jedna velika nacija ne može u stvarnosti sastajati u cijelosti svaki puta kad okolnosti izvan uobičajenog reda to zahtijevaju, potrebno je da dio moći u takvim prilikama povjeri posebnim predstavnicima. Kad bi se mogla sastati ispred vas i izraziti svoju volju, biste li se joj usudili osporavati ju, zato što ju izvršava u jednom obliku više nego u drugom? Ovdje je realnost sve, a oblik ništa.

Tijelo posebnih predstavnika zamjenjuje na skupštini tog naroda. Nema potrebu, bez sumnje, biti zaduženo za mnoštvo nacionalne volje; ono ima posebnu moć, i u tim rijetkim slučajevima; zamjenjuje naciju u nezavisnosti svih ustavotvornih oblika. Ovdje nije potrebno poduzeti toliko mjera zaštite da bi se zabranila zloupotreba moći; ti predstavnici su zastupnici za samo jedan posao, i na određeno vrijeme. Kažem da nisu više prisiljeni ustavotvornim oblicima o kojima moraju odlučiti.

1. To bi bilo proturječno; jer su ti obllici neodređeni, na njima je da se srede.

2. Oni nemaju ništa za reći o onim poslovima za koje su određene pozitivne oblici.

3. Oni postoje umjesto same nacije da urede ustav. Oni su neovisni kao i on. Dovoljno je da žele isto što i pojedinci u prirodnoj državi. Na koji način će biti zastupljeni, na koji se okupljaju i raspravljaju, pod uvjetom da ne možemo zapostavljati ( i kako ih nacija, koja ih postavlja, zapostavlja?) da oni djeluju iz jedne posebne skupštine naroda, njihova zajednička volja će biti ona cijele nacije.

Ne želim reći da nacija ne može dati svojim običnim predstavnicima nove dužnosti o kojima ovdje govorimo. Iste osobe se mogu bez sumnje natjecati za stvaranje različitih tijela. Ali nije li istina da posebno predstavništvo ne sliči nimalo običnom zakonodavstvu. To su različita prava. Ovo ovdje se može kretati samo u oblicima i pod uvjetima koji su mu nametnute. Drugo nije posebno podložno niti jednom obliku: ono se sastaje i raspravlja, kako bi to napravila sama nacija, ako bi sastavljena od malog broja pojedinaca htjela svojoj vladi dati ustav. Ovdje to nisu beskorisne razlike. Svi principi koje smo naveli su bitni u društvenom poretku; on ne bi bio potpun, kad bi se mogao naći i samo jedan slučaj u kojemu nije mogao pokazati pravila ponašanja koja će se pobrinuti za sve.

Vrijeme je da se vratimo naslovu ovog poglavlja. Ono što smo trebali napraviti umjesto zapreka i svađa o slijedećim narodnim skupštinama? Pozvati ugledne? Ne. Ostaviti naciju i poslove da venu? Ne. Manevrirati uz zainteresirane strane da bi ih angažirali da popuste svaka na svojoj strani? Ne. Trebalo je pritrčati velikom sredstvu posebne predstavljenosti. Trebalo se posavjetovati sa nacijom.

Odgovorimo na dva pitanja koja se sada postavljaju. Gdje uzeti naciju? Kome pripada pravo da ju ispituje?

1. Gdje uzeti naciju? Gdje su; u četrdeset tisuća župa koje su obgrlile cijeli teritorij, svi stanovnici, i svi koji pripomažu javnoj stvari; tamo je bez sumnje nacija. Pokazali smo teritorijalnu podjelu da bi pojednostavili način na koji su prvi zastupnici stvorili arondismane od dvadeset do trideset župa. Po sličnom planu, arondismani će oblikovati provincije, a one će u metropolu poslati prave posebne predstavnike sa posebnom moći da odluče o ustavu Nacionalne skupštine.

Da li biste rekli da je taj način išao presporo? Nije istinitije od slijeda načina koji su doveli do ispreplitanja poslova. Uostalom, radilo se o preuzimanju pravih načina da bi se došlo do cilja, a ne o pregovaranju s vremenom. Da smo željeli ili znali odati počast dobrim načelima, više bismo napravili za narod u četiri mjeseca nego što prosvjetiteljstvo i opće mišljenje, koja smatram ipak jako snažnima, nije moglo u pola stoljeća.

Ali, biste li rekli, da je većina stanovnika izabrala posebna predstavnike, što bi se bilo desilo s razlikom između tri staleža? Koji bi postali povlašteni? Oni koji to trebaju biti. Načini koje sam upravo predložio su sigurni. Treba se ili odreći svih društvenih staleža, ili ih priznati. Narod je uvijek učitelj koji mijenja svoj ustav. Naročito, ne može se osloboditi njegova donošenja, kada je osporavan. On sada odgovara svima; i zar ne vidite da bi narodu bilo nemoguće dirati ga, kad i sam ne bi bio dio zbora? Tijelo podložno ustavotvornim oblicima ne može bez ustava odlučivati. Ne može si dati drugi. Prestaje postojati od trenutka kad se pomakne, kad progovori, kad reagira drugačije od onoga što mu nalažu nametnuti foblici. Skupština općih staleža, kad bi bila okupljena, je dakle nesposobna da odluči o bilo čemu što se tiče ustava. To pravo pripada samo narodu, nezavisnom, ne prestajemo to ponavljati, o svim oblicima i uvjetima.

Povlašteni, kako vidimo, imaju dobre razloge da pobrkaju ideje i načine u tom predmetu. Oni će danas neustrašivo podržati suprotno od onog što su gurali prije šest mjeseci. Dakle, postojao je samo jedan uzvik u Francuskoj: nemamo ustav i zahtijevamo njegovo stvaranje.

Danas, ne samo da imamo ustav, nego ako u njega vjeruju povlašteni, on sadržava dvije izvrsne konstrukcije koje se ne mogu napasti.

Prva, to je podjela po staležima stanovnika; druga, to je jednakost utjecaja, za svaki stalež, u stvaranju nacionalne volje. Već smo dovoljno dokazali da isto kao što sve te stvari stvaraju naš ustav, nacija bi bila uvijek vladarica koja ih mijenja. Ostaje potanko ispitati prirodu te jednakosti utjecaja, koju bismo željeli pripisati svakom staležu kad se radi o nacionalnoj volji. Vidjet ćemo da je ta ideja najbesmislenija moguća, i da nema nacije koja bi u ustav stavila nešto slično.

Političko društvo može biti samo zajednica članova. Nacija ne može odlučiti da više neće biti nacija, ili da će to biti samo na određeni način: jer to bi značilo da ona to nije. Isto tako nacija ne može odlučiti da njena zajednička volja prestaje biti zajednička volja. Nesretno je morati iskazati da se čini se iz tih propozicija može roditi jednostavnost, ako nismo sanjali o posljedicama koje će iz toga izaći. Dakle, nacija nikada nije mogla odlučiti da nasljedna prava o zajedničkoj volji, tj. o množini, preći u manjinu. Zajednička volja ne može sama sebe uništiti. Ne može promijeniti prirodu stvari, i napraviti da gledište manjine postane gledište većine. Vidimo da sličan statut, umjesto da bude zakonit ili moralan čin, će biti luđački čin.

Dakle, ako tvrdimo da pripada francuskom ustavu kojeg čine dvije od tri stotine tisuća pojedinaca, na broju od dvadeset i šest milijuna stanovnika, dvije trećine zajedničke volje, što odgovoriti, ako je to potpora onda je dva i dva pet?

Pojedinačne volje su jedini elementi zajedničke volje. Ne možemo ni lišiti natjecanja najveći broj vlasti, ni zaustaviti da deset volja žele samo jednu, protiv deset drugih koje žele njih trideset. Tamo su proturječnosti u terminima pravi apsurdi.

Ako ga napustimo, na samo jedan tren, taj način prve očiglednosti, da je zajednička volja mišljenje većine, a ne manjine, uzaludno je pričati o povodu. Isto tako, možemo odlučiti da volja jednog će biti većina, i da nije potrebna niti narodna skupština, niti nacionalna volja, itd.…., jer ako jedna volja može vrijediti kao njih deset, zašto ne bi vrijedila kao njih sto, milijun, dvadeset i šest milijuna?

Da li bismo imali potrebu više poduprijeti prirodne posljedice tih načina? Nepromjenjivo je da, u običnoj i posebnoj nacionalnoj zastupljenosti, je utjecaj u posjedu onoliko glava koje imaju pravo biti predstavljene. Predstavničko tijelo uvijek, zbog toga što ima za raditi, na mjestu same nacije. Njegov utjecaj treba sačuvati istu prirodu, iste proporcije i ista pravila. Zaključimo da postoji savršeni dogovor između principa da bi se odlučilo 1. da posebna zastupljenost može samo dotaknuti ustav ili nam ga dati, itd.; 2. da takva ustavotvorna predstavljenost se treba stvoriti bez obzira na razlike između staleža.

2. Kome pripada pravo da ispituje naciju? Ako imamo zakonodavni ustav, svaki od njegovih dijelova bi imao pravo, zato što je žalba sudcima onome koji se žali uvijek moguća, ili više zato što su tumači volje prisiljeni savjetovati se sa izvršiteljima, ili da bi se objasnila njihova punomoć, ili da bi dobili njihovo mišljenje o okolnostima koje zahtijevaju nove vlasti. Ali prošla su dva stoljeća otkako nemamo predstavnika, pod pretpostavkom da još postoje. Pošto ih više nemamo, tko će ih zamijeniti pred narodom? Tko će obavijestiti narod da pošalje posebne predstavnike? Odgovor na to pitanje može posramiti samo one koji pripajaju pojmu poziv hrpu engleskih ideja. Ovdje se, dakle, ne radi o kraljevskoj povlastici, nego o jednostavnom i prirodnom smislu poziva. Taj termin obuhvaća mišljenje koje se treba donijeti o nacionalnoj potrebi, i on je pokazatelj zajedničkog susreta. Ili, kada pozdrav domovini pritišće sve stanovnike, hoćemo li gubiti vrijeme da bi ispitali onoga koji ima pravo na saziv? Prije bi trebalo pitati : tko na to nema pravo? To je sveta dužnost svih onih koji imaju neko pravo što se toga tiče. Još jači razlog, izvršna vlast može, ona koja je puno više u taktu od jednostavnih čestica za sprječavanje općenitost stanovnika, pokazati mjesto sastajanja i odijeliti sve prepreke koje tijela zbog svog interesa mogu postaviti. Sigurno princ u svojoj kvaliteti prvog stanovnika, je više zainteresiran nego bilo tko drugi da sazove narod. Ako je nesposoban odlučiti o ustavu, ne možemo reći da će biti sposoban izazvati takvu odluku.

Isto tako, postavljamo teško pitanje : što smo trebali napraviti? Trebali smo sazvati narod, da on pošalje posebne zastupnike, u metropolu, sa posebnom punomoći da uredi sastav obične državne skupštine. Ne bih htio da ti predstavnici koriste između ostalog tu moć da se okupe u obično vijeće, pristajući na ustav koji su sami napravili, pod jednom drugom kvalitetom. Bojim se da umjesto da rade samo za zajednički nacionalni interes, obraćaju previše pažnje na interes tijela koje su stvorili. U politici, to je mješavina, to je zbrka vlasti koja će onemogućiti uspostavljanje društvenog reda na zemlji; isto tako kada odlučimo da želimo odvojiti ono što treba biti jasno, uspjeti ćemo riješiti veliki problem ljudskog društva, ostavljenog za opću prednost onih koji ga čine. Mogli biste me pitati zašto sam tako dugo otezao sa onim što smo trebali napraviti.

Prošlost je prošlost, rekli bismo. Odgovoriti ću prvo da je poznavanje onog što smo trebali napraviti može voditi poznavanju onog što ćemo raditi. Na drugom mjestu, uvijek je dobro predočiti prava načela, ponajviše u jednom posve novom sadržaju za puno duša. Na kraju, istine iz ovog poglavlja mogu poslužiti za bolje objašnjenje onih iz slijedećeg.

Poglavlje VI.[uredi]

ONO ŠTO OSTAJE ZA NAPRAVITI. RAZVOJ NEKIH NAčELA


Nema više vremena, gdje su tri staleža, sanjajući o tome kako se obraniti od ministarskog despotizma, bila spremna da se ujedine protiv zajedničkog neprijatelja. Premda je nemoguće da nacija izvuče korisnu stranku iz sadašnjih okolnosti, da napravi korak prema društvenom redu, bez da treći stalež također pobere plodove; istodobno ponos prva dva staleža se iživcirao vidjevši da velika gradska vijeća u kraljevstvu prigovaraju na mala politička prava koja pripadaju narodu. Što su htjeli dakle, te žestoke povlastice da bi obranili svoju brojnost, toliko spremni da onemoguće treći stalež da ih dobije, u tom smislu, najstrože potrebno? Čekajući dok oporavak kojim si laskamo ne bude samo za njih? I dali su željeli poslužiti se narodom, uvijek nesretnim, kao slijepim instrumentom da bi dosegli i sačuvali svoju aristokraciju? Što će reći buduće generacije, učeći vrstu bijesa s kojom su drugi stalež Države i prvi stalež svećenstva slijedili sva traženja gradova? Da li će moći vjerovati tajnim i javnim savezima, lažnim uzbunama i podlim djelima kojima smo omotali branitelje naroda? Ništa neće biti zaboravljeno u vjernim pričama koje pisci domoljubi pripremaju za budućnost. Saznat ćemo o plemenitom ponašanju Velikih u Francuskoj, u toliko čistim okolnostima, koje, će inspirirati neke osjećaje domoljublja čak i u ljudima koji su najviše uronjeni u svoj egoizam. Kako su prinčevi iz vladajuće kuće mogli odlučiti zauzeti stranu u svađi staleža u Državi? Kako su ostavili urednike vrijedne prezira da sipaju kolumne, ne toliko čudovišne koliko smiješne, koje popunjuju nevjerojatne memoare objavljene pod svojim imenom?

Žalimo se na nasilje nekih pisaca trećeg staleža. Što je to način mišljenja izdvojenog pojedinca? Ništa. Pravo kretanje trećeg staleža, ono koje je vjerodostojno, se rađa iz peticija gradskih skupština i jednog dijela države, njega uspoređujemo sa jednako vjerodostojnim kretanjem prinčeva protiv naroda, koji su dobro gledali da bi ih napadali, koja skromnost, koja veličina u ovim prvima! Koje nasilje, koja duboka nepravednost u drugima!

Uzaludno, treći je stalež čekao natjecanje svih staleža, obnovu njegovih političkih prava i mnoštvo civilnih prava; strah od toga da vide kako se reformira zloupotreba inspirira prva dva staleža da se više bune tako da ne osjećaju želju za slobodom. Između nje i nekih božanstvenih povlastica, oni su izabrali ove ovdje. Njihova duša se identificirala sa naklonosti služenja. Danas ponovno sumnjaju na te narodne skupštine koje su do malo prije prizivali s toliko žara. Za njih je sve dobro; više se ne žale na ništa osim na duh inovacije; ništa im više ne nedostaje; strah im je dao strukturu.

Treći stalež treba uvidjeti da, u trenutku duhovnosti i poslova, ne može ništa očekivati osim od svog svjetla i svoje hrabrosti. Razlog i pravednost su za njega; potrebno je najmanje da u to usmjere svu svoju snagu. Ne, nije više vrijeme da se radi na pomirenju stranaka. Kojem dogovoru se možemo nadati između energije ugnjetavanog i bijesa tlačitelja?

Usudili su se izustiti riječ podjela. Prijetili su kralju i narodu. Eh! Veliki Bože! Neka bude sretan zbog nacije koja je bila napravljena za zauvijek, ta toliko željeno odcjepljenje! Koliko će biti lakše podijeliti povlastice! Koliko će biti teže prijetiti stanovnicima!

Postoje pitanja koja nikada ne bi trebala uznemiriti one koji se boje pravde; zasigurno, ona služe da bi prosvijetlila javnost, i potrebno je da prosvjetiteljstvo vodi u srednji vijek, milom ili silom. Nadalje, ne radi se o tome da treći stalež mora biti bolji ili ostati kakav je bio. Okolnosti ne dopuštaju proračunatost; treba ili iskoračiti ili se povući, treba ukinuti ili prepoznati i ozakoniti nepravedne i nedruštvene povlastice. Ili, trebamo osjetiti koliko bi bilo bezosjećajan projekt posvećivanja, na kraju osamnaestog stoljeća, odvratnih ostataka feudalizma. Ovdje, jezik je nadživio stvar. Plemeniti si uzimaju za pravo da izgovaraju riječi poput neplemeniti, prostaci, seljaci. Zaboravljaju da su ti izrazi, bez obzira na to koji im smisao želimo dati, danas trećem staležu ili strani, ili zajednički svim trima staležima; isto tako zaboravljaju da, kad bi bili točni, devedeset devet posto od njih su bili neplemeniti, prostaci, seljaci.

Zaklapali bi oči revoluciji kojom je vrijeme i snaga stvari upravljala; ona zbog toga nije manje realna. Ranije, treći je stalež služio, plemeniti stalež je bio sve. Danas je treći stalež sve, plemstvo je samo pojam. Ali pod taj pojam je skliznula jedna nova i nepodnošljiva aristokracija; a narod je u pravu kad više ne želi aristokrate.

Paralelno s tim, što preostaje trećem staležu ako želi vlasništvo nad svojim političkim pravima na jedan koristan način za narod? Postoje dva načina da bi se to ostvarilo. Slijedeći prvi, treći se stalež treba odvojeno sastati: neće konkurirati plemstvu ili svećenstvu, neće ostati s njima ni po naslovu ni po broju. Molim se da pazimo na ogromnu razliku koja postoji između skupštine trećeg staleža i drugih staleža. Ovi prvi predstavljaju dvadeset pet milijuna ljudi i odlučuju o nacionalnim interesima. Dva druga staleža, kad se sastanu, imaju moć samo dvadeset tisuća pojedinaca i razmišljaju samo o svojim povlasticama. Treći stalež sam, rekli bismo, ne može formirati Skupštinu općih staleža. Eh! I bolje! On će sastaviti Nacionalnu skupštinu. Vijeće tolike važnosti ima potrebu biti opravdano svime što dobra načela nude jasnije i točnije.

Kažem da su predstavnici svećenstva i plemstva nemaju ništa zajedničko sa nacionalnim predstavništvom, ne postoji nikakav savez između tri staleža u Skupštini općih staleža, i da, u nemogućnosti da glasaju zajedno, ne mogu ni po staležu ni po broju. Obećali smo, završavajući treće poglavlje, da ovdje tu istinu dokažemo. Što se tiče ostatka, ona možda neće pružiti ništa što već nije poznato: dobre duše su ju već raspršile u narodu.

Ne postoji, kaže maksima univerzalnog prava, veća mana od mane moći. Znamo to, plemstvo nije zastupljeno svećenstvom ili trećim staležom. Svećenstvo nije ovlašteno punomoći plemstva ili skupština. Iz toga proizlazi da je svaki stalež poseban narod, koji više nije mjerodavan da se miješa u poslove drugih staleža, da na primjer, Skupština općih staleža Nizozemske ili vijeće iz Venecije nisu sposobni glasati o odlukama engleskog parlamenta. Opunomoćeni zastupnik može povezati samo počinitelje, predstavnik ima pravo voditi riječ samo za one koje on predstavlja. Ako mu ne priznajemo tu istinu, treba poništiti sva načela.

Moramo vidjeti, prema ovome, da je u dobrom pravilu uzaludno tražiti odnos ili proporciju prema kojoj se svaki stalež mora natjecati da bi stvorio opću volju. Ta volja ne može biti jedna dok god ostavite tri staleža i tri predstavništva. Štoviše, ta tri predstavništva bi se mogla sastati u istoj želji, kao što tri naroda saveznika mogu sastaviti istu želju. Ali od njih nikada nećete napraviti jedan narod, jedno predstavništvo i jednu zajedničku volju. Osjećam da te istine, koliko god da su sigurne, postaju sramotne u Državi koja se nije stvorila pod okriljem razloga i političke jednakosti. Što želite? Vaša kuća se uzdržava lukavštinom, uz pomoć šume obavještenih potpornja postavljenih bez ukusa i nacrta. Ako ona neće stranke stjerati u kut i natjerati ih da poduzmu mjere koje će ih odvesti u propast; potrebno ju je obnoviti, ili se morate pomiriti da ćete živjeti dan po dan u tjeskobi i nemiru sa znanjem da ćete, na kraju, biti zgnječeni ispod svojih ostataka. Sve se to drži u društvenom poretku. Ako zapostavite jedan dio, to neće biti bez posljedice za druge. Ako počnete s neredom neminovno ćete uočiti njegov slijed. Kada bismo plodove mogli povući iz nepravde i besmislenosti isto kao iz razuma i pravednosti, gdje bi bile njihove prednosti?

Pišete da kad bi se treći stalež sastao odvojeno da se formira, a ne sva tri staleža, recimo opća, u Nacionalnoj skupštini, ne bi više bio sposoban da glasa za svećenstvo i plemstvo, kao što ta dva staleža nisu za rasprave o narodu. Najprije, molim vas da primijetite, kao što smo rekli, da bi predstavnici trećeg staleža imali nepobitnu punomoć dvadeset pet ili dvadeset šest milijuna pojedinaca koje tvore narod, uz iznimku otprilike dvjesto tisuća plemića ili svećenika. To je dovoljno da si dodijele naziv Nacionalne skupštine. Oni raspravljaju, bez poteškoća, za cjelokupnu naciju, uz jedinu iznimku tih dvjesto tisuća osoba. Iz te pretpostavke, svećenstvo bi moglo nastaviti održavati sjednice bez novčane naknade, a plemstvo bi moglo dobiti način da ponudi kralju svoju punomoć; i zato što ti posebni dogovori ne mogu nikada počasni za treći stalež, on je počeo se formalno izjašnjavati da ne namjerava platiti nikakve namete koje neće podržati dva ostala staleža. Neće izglasati punomoć osim pod tim uvjetima; i čak kad bi porez bio određen, ništa ne bi značilo da je nametnut narodu, kad uviđamo da se svećenstvo i plemstvo izuzimaju pod nekom izlikom koja god ona bila.

Taj dogovor bi možda bio, usprkos prividima, jednako dobar kao i neki drugi da pomalo dovede narod prema društvenom jedinstvu. Ali, u najmanju ruku, trebalo bi s njime početi, od sada, zbog opasnosti koja prijeti državi. Kako dakle, narod ne bi bio izvršenik straha i trepeta vidjevši dva povlaštena tijela, te možda treće podijeljeno, kako raspolažu odlukama na svoju ruku pod krinkom narodne skupštine, i kako mu nameću nepromjenjive, nesretne sudbine? Previše je pravedno raspršiti uzbune dvadeset pet milijuna ljudi, a kad pričamo o ustavu, dokazati, principima i ponašanjem, da ga poznajemo i da poštujemo prve elemente.

Sigurno je de zastupnici svećenstva i plemstva nisu predstavnici naroda, iz toga slijedi da nisu sposobni glasati umjesto njega.

Ako ih pustite da odlučuju o poslovima općeg interesa, što će iz svega toga proizaći?

1. Ako su glasovi uzeti po staležima, iz toga će slijediti da dvadeset pet milijuna stanovnika neće moći odlučiti o općem interesu, zato što se ona neće sviđati sto ili dvjesto tisuća povlaštenih pojedinaca; tj. volje više od sto osoba će biti uhvaćene u zabranama i uništene po volji jednog.

2. Ako su glasovi uzeti po brojevima, čak i uz jednakost utjecaja između povlaštenih, iz toga će svejedno slijediti da će volje dvjesto tisuća pojedinaca moći odlučiti o volji dvadeset pet milijuna ljudi, jer će imati jednak broj predstavnika. Ili, nije li cudovišno sastaviti vijeće na način da ono može glasati za interes manjine? Zar to nije neko naopako vijeće?

Pokazali smo da, u prethodnom poglavlju, potrebu za nepriznanjem zajedničke volje osim u pogledu većine. Ta maksima je nepobitna. Iz toga slijedi da su u Francuskoj predstavnici trećeg staleža pravi polagatelji nacionalne volje. Oni dakle mogu, bez greške, pričati u ime cijele nacije. Jer, čak pod pretpostavkom da su povlašteni ujedinjeni, uvijek jednoglasni protiv glasa trećeg staleža, ne bi mu ništa manje onemogućili da balansira većinu o odlukama tog staleža. Svaki zastupnik trećeg staleža, po nepromjenjivom broju, glasa u ime otprilike pedeset tisuća ljudi; bili bi dakle dovoljno odlučiti da će većina biti polovica plus pet glasova, u donjem domu, da bi jednoglasni glas dvjesto tisuća plemića i svećenika mogao biti gledan kao nevažan da se obznani; i primijetite da, pod tom pretpostavkom, zaboravljam na trenutak, da predstavnici dva prva staleža nisu predstavnici nacije, i priznat ću još da, sjedeći u pravoj Nacionalnoj skupštini, sa utjecajem, koji im pripada, će izlagati svoje mišljenje bez popuštanja želji većine. Dakle vidljivo je čak da će se njihovo mišljenje izgubiti u manjini.

I evo dovoljno informacija da možemo pokazati obvezu trećeg staleža, gdje će si formirati nacionalnu skupštinu, i kako će opravdati, pred razumom i jednakosti, namjeru koju taj stalež ima pri odlučivanju i glasanju za cijelu naciju bez iznimke.

Znam da takvi načini neće biti po volji čak ni članovima trećeg staleža najsposobnijim za obranu svojih interesa. Pretpostavimo da nam koristi da sam otišao od pravih načina, te da idem prema podršci dobre logike. Dodajmo da treći stalež, odvajajući se od prva dva staleža, ne može biti optužen da se odvaja; taj izraz treba ostaviti, kao i njegov smisao, onima koji su zaposlili. Većina se ne odvaja od svega; u tim izrazima postoji proturječnost, to je potrebno da bi se ona odvojila od same sebe. Manjini pripada pravo da se ne želi podvrgnuti volji većine, te da se zbog toga odvoji.

Naša namjera, da pokažemo trećem staležu širinu svojih sredstava, ili bolje rečeno svojih prava, će nas obavezati da ih koristimo u njihovoj cijelosti.

Objavljujem, za treći stalež, dva načina s kojima može pridobiti položaj koji zaslužuje u političkom poretku. Ako se prvi kojeg ću predstaviti čini previše oštar; ako prosudimo da narodu treba dati vremena da se privikne na slobodu; ako mu vjerujemo da nacionalna prava, koliko god očita bila, imaju potrebu, da kad su upitna, čak i od najmanjeg broja ljudi, za jednom vrstom zakonitog suđenja koja je stalna, želim ih; pozovimo ih na sud naroda, koji je jedini mjerodavan sudac u svemu što se tiče ustava. Takav je drugi način koji se otvorio trećem staležu.

Ovdje, imamo potrebu prisjetiti se svega što smo rekli u prethodnom poglavlju, o potrebi da se sastavi tijelo običnih predstavnika, ono koje se neće to veliko djelo povjeriti posebnim predstavnicima, koje ima posebnu moć ad hoc.

Nećemo zanijekati da dom trećeg staleža neće na budućoj općoj skupštini biti previše sposoban da uvjeri kraljevstvo na sazivanje posebnih predstavnika. Na njemu je dakle, ponajviše, da zabrani općenitost stanovnika naspram krivog francuskog ustava. Na njemu je da se buni da je opća skupština loše organizirano tijelo, nesposobno da ispuni svoje nacionalne funkcije, te da istovremeno pokaže potrebu da se izvanrednom predstavništvu da posebna ovlast za uređenje, po određenim zakonima, ustavotvornih oblika zakonodavstva.

Upravo će ovdje sastav trećeg staleža prekinuti, ne svoje poslove u pripremi, već izvršenje svoje moći; ništa neće definitivno obustaviti; čekati će da nacija presudi proces koji dijeli tri staleža. To je, uvjeren sam, najiskreniji, najdarežljiviji put, te je samim time i najprikladniji za dostojanstvo trećeg staleža.

Dakle, treći se stalež može promatrati na dva načina: prvi je onaj koji gleda samo stalež; on dakle ne želi u potpunosti protresti predrasude prošlog barbarizma; on uviđa dva druga staleža u državi, bez da im pridodaje druge utjecaje osim onih koji se mogu pomiriti sa prirodom stvari, te prema njima ima sva moguća gledišta, te sumnja u njihova prava sve do presude vrhovnog sudca. Drugi način obuhvaća naciju. U tom pogledu, njegovi predstavnici formiraju cijelo nacionalno vijeće; oni u njemu imaju cjelokupnu moć. Pošto su oni jedini polagatelji opće volje, nemaju potrebu savjetovati se sa ostalima o odluci koja ne postoji. Bez sumnje, uvijek su se spremni podvrgnuti onim zakonima koji pogoduju onom dijelu nacije koja im odgovara; ali imaju pravo da ne mogu biti prozvani kad se nešto tiče pitanja koja proizlaze iz većine staleža na Nacionalnoj skupštini.

Slanje posebnog zastupništva, ili u najmanju ruku dopuštenje nove posebne vlade, koja je već objašnjena, da bi se riješio, prije svega, veliki posao oko ustava se čini kao pravi način za rješavanje aktualnih razmirica i mogućih problema za narod. Ne trebamo se bojati tih nevolja, to bi bila još jedna mjera koju trebamo poduzeti jer mirni ili ne, ne možemo ne upoznati se s našim političkim pravima ili ih posjedovati kao stvari. Ta potreba će nam se činiti još više prisutna ako shvatimo da su politička prava jedino jamstvo civilnih prava i osobne slobode.

Ovdje ću završiti memoare o trećem staležu, iako nisam poduzeo ništa osim pružio pravila ponašanja… Ali, još sam odlučio razviti načine. Neka mi dakle bude dopušteno slijediti interese trećeg staleža u javnoj raspravi koja se može podići o istinitosti sastava Nacionalne skupštine. Neću pričati ni o poslovima ni o moći već o zakonima koji trebaju odrediti sastav osoblja zastupničkog tijela.

Potrebno je, najprije, jasno shvatiti koji je predmet i cilj predstavničke skupštine naroda; ne može biti drugačiji od onog što si je sama nacija predlagala, da se može sastati i raspravljati na istom mjestu. Što je želja nacije? To je rezultat pojedinačnih želja pošto je nacija skup pojedinaca. Nemoguće je spoznati legitimnu zajednicu kojoj želja nije zajednička sigurnost, zajednička sloboda, te na kraju javna stvar. Kaže se: pod zaklonom zajedničke sigurnosti, mogu se mirno osloboditi osobnih projekata, slijediti ću sreću kakvu razumijem, siguran da se neću susresti za legalnim granicama koje društvo propisuje zbog općeg interesa kojem pripadam i s kojim je moj osoban interes sklopio koristan savez.

Međutim, shvaćamo li da on može postojati i u općoj skupštini u kojoj su članovi koji se usuđuju prihvatiti taj jezik : « Vi ste ovdje okupljeni, ne da biste raspravljali o našim zajedničkim poslovima, već da odlučite o mojim i o maloj družbi koju sam sastavio s nekima od vas. « Reći da se predstavnici sastaju da bi sredili stvari koje su im zajedničke znači objasniti jedini motiv koji je mogao nagnati članove da uđu u skupštinu, tj. jedna od temeljnih istina je tako jednostavna da je oslabljujemo u želji da ju dokažemo.

Ustvari je interesantno objasniti zašto se svi članovi nacionalnog vijeća žele voditi pojedinačnim željama da bi stvorili tu zajedničku želju koja je samo u općem interesu.

Predstavimo dakle tu igru u kojoj je politički mehanizam pod pretpostavkom s najviše prednosti: to bi bila ona gdje opći duh, u najjačoj sili ne bi dopuštao dolazak na sjednicu ako to nije u općem interesu. Takva čuda su rijetka u povijesti i ne traju. Bilo bi gore ne poznavati ljude nego povezati sudbine društava s trudom i vrlinama. Potrebno je da čak i za vrijeme opadanja ili javnih ubojstava, kada se čini da egoizam upravlja svima, za vrijeme tih dugih razdoblja skupština nacije bude tako sastavljena da posebni interesi ostanu izolirani i da želja većine bude uvijek usmjerena prema općem dobru.

Primijetimo da u srcu ljudi postoje tri vrste interesa :

1. Onaj po kojemu si sliče; daje produžetak zajedničkom interesu;

2. onaj po kojem se pojedinac izdvaja od nekoliko drugih osoba; to je interes tijela; i na kraju,

3. onaj po kojem se pojedinac izdvaja od svih, misli samo o sebi; to je osoban interes.

Interes o kojem se pojedinac slaže s ostalima je očito predmet volje svih, te zajedničke skupštine. Utjecaj osobnog interesa treba biti nebitan. Iz toga proizlazi da je raznolikost interesa njen lijek. Veliki problem dolazi iz interesa s kojim se stanovnik slaže sa samo još nekoliko stanovnika. Taj interes dopušta da se dogovori, da se ujedini; po njemu se sastavljaju planovi opasni za zajednicu; po njemu se stvaraju opasni javni neprijatelji. Povijest je puna takvih istina.

Ne budimo dakle začuđeni ako društveni poredak zahtijeva s tolikom strogošću da se obični stanovnici ne udružuju u cehove, te ako zahtijeva da se zastupnici izvršne vlasti, koji zbog potrebe formiraju prava tijela, za vrijeme trajanja njihovog zaposlenja, odreknu mogućnosti da budu izabrani za zakonodavno predstavništvo.

Tako, a ne drugačije, javni interes će sigurno vladati posebnim interesima. Samo pod tim uvjetima možemo shvatiti da postoji mogućnost da se osnuju ljudske zajednice na općoj prednosti za partnere i da tako shvatimo legitimnost političkih društava.

Isti načini s ništa manje snage ukazuju na potrebu da se stvori reprezentativna skupština po planu koji neće dopuštati da nastane duh tog tijela i dovede aristokraciju u opasnost. Od te osnovne maksime drugdje dosta razvijene proizlazi da zastupničko tijelo mora biti uvijek obnavljano trećim staležom; da zastupnici koji završe sa svojom službom ne smiju iznova izabrani bez jednog intervala koji je dovoljno velik da najveći broj drugih stanovnika sudjeluje u javnom poslu, što bi bilo nemoguće da nema tog intervala jer bi vlast ostala u rukama određenog broja obitelji, itd. Ali, umjesto da se oda čast tim prvim pojmovima, tim toliko jasnim i određenim načinima, zakonodavac naprotiv stvara korporacije u državi, te sve koje se stvaraju posvećuje sebi, te kad na kraju se usudi pozvati najveće i najzlokobnije da sudjeluju pod imenom staleža u nacionalnoj zastupljenosti mislimo da vidimo loš način koji se nameće i koji će sve pokvariti i uništiti i zlostavljati na očigled ljudi. Da bi se popunio i utješio društveni nered, ne preostaje nam ništa osim da tim strašnim cehovskim starješinama damo stvarnu prevlast nad velikim djelom nacije, to je ono zbog čega bi zakonodavca mogli optužiti da je napravio u Francuskoj, nije mu bilo potrebno da se uvuče u sramotne događaje ili u neznanje i okrutnost naših prethodnika, te većine zlikovaca koji ožalošćuju to veliko kraljevstvo.

Poznajemo pravi razlog Nacionalne skupštine; ona nije napravljena zbog posebnih poslova stanovnika, ona ih uzima u obzir smo kao masu i pod zajedničkim interesom. Izvucimo iz toga zaključak da pravo samopredstavljanja ne pripada stanovnicima već kvalitetama koje su im zajedničke, a ne različite.

Prednosti po kojima se stanovnici razlikuju između sebe su izvan karaktera stanovnika. Nejednakosti vlasništva i poduzeća su kao nejednakosti u godinama, u spolu, u visini itd. Oni ne poništavaju prirodnost jednakosti među stanovnicima. Bez sumnje te posebne prednosti su pod zaštitom zakona; no nije na zakonodavcu da ih stvori po takvoj prirodi, te da povlastice da jednima, a zabrani ih drugima. Zakon ne priznaje ništa, već čuva ono što jest, sve do trenutka kad to počne hraniti zajednički interes. Samo su tamo stavljene granice osobnih sloboda. Ja stavljam zakon u središte ogromnog globusa; sve građane bez iznimke na jednaku udaljenost na kružnici, oni zauzimaju položaje jednake vrijednosti; svi jednako ovise o zakonu, on im svima jednako nudi slobodu i priliku da ju zaštite; i to je ono što ja zovem opća prava stanovnika, po tome gdje se svi okupljaju. Svi ti pojedinci si međusobno odgovaraju, oni se zalažu, oni raspravljaju pod zajedničkom garancijom zakona. Ako u tom općem pokretu netko želi imati vlast nad svojim susjedom ili uzurpirati njegovo vlasništvo, zakon takav pokušaj osuđuje i udaljava druge od njegova počinitelja. Ali ne sprječava da svatko sljedeći svoje prirodne i usvojene sposobnosti, sljedeći manje ili više povoljne slučajnosti, ne pojačava svoje vlasništvo svime što iz njega proizađe ili da oplodi posao, on si može prisvojiti sreću najprilagođeniju svojim ukusima i najvrjedniju divljenja ali se njome ne može zakonito uzdići do više pozicije. Zakon, štiteći zajednička prava svih stanovnika, štiti svakog stanovnika i ono što on može napraviti sve do trenutka kad to počne štetiti općem interesu.

Možda se previše vraćam istim idejama ali nemam vremena da ih svedem na njihovu savršenu jednostavnost, nije samo zbog predstavljanja nepoznatih pojmova dobro biti ovako jezgrovit.

Interesi zbog kojih si stanovnici sliče su jedini koji mogu biti smatrani kao zajednički, jedini po kojima i u ime kojih tražiti politička prava tj. jednu aktivnu ulogu pri stvaranju društvenog zakona, jedini koji stanovniku utiskuju reprezentativnu kvalitetu. Dakle, to nije zato što smo povlašteni nego zato što smo građani, zato što imamo pravo na izbor predstavnika i na to da mi budemo birani. Ponavljam da sve što pripada građanu, zajedničke prednosti, posebne prednosti, pod uvjetom da ne krše zakon, imaju pravo na zaštitu, ali pošto se društveno udruženje mogla stvoriti samo prema zajedničkom točkama, samo opća kvaliteta ima pravo na zakonodavstvo. Iz toga slijedi da interes tijela daleko od utjecaja na zakonodavstvo, može o njemu gajiti samo nepovjerenje, te je isto tako suprotno onome što je strano poslu predstavničkog tijela.

Ti načini postaju sve stroži kad se radi o tijelu i povlaštenim staležima. Pod povlaštenim podrazumijevam sve one koji izlaze iz općeg prava, bilo zato što ne žele biti podvrgnuti u svemu općem zakonu ili zato što teže posebnim pravima. Povlaštena klasa je štetna, ne samo po duhu tijela, nego čak i po svom postojanju. Što više primi potrebnih usluga suprotnih općoj slobodi to će biti važnije izdvojiti je iz narodne skupštine. Povlašteni će biti dostojni za predstavljanje samo po broju među stanovnicima; ali tko im to uništi je izvan općeg, on je neprijatelj općih prava. Takvome dati pravo na predstavništvo bi bila kontradikcija zakonu; nacija bi se morala podvrgnuti ropstvu, a to ne možemo pretpostaviti.

Pošto smo dokazali da mandatar aktivne vlasti ne bi smio biti ni birač ni izabrani za zakonodavnu vlast, nismo ga zbog toga prestali gledati kao građanina. On to je kao i svi drugi po svojim pojedinačnim pravima; funkcije kojima se izdvaja ne će uništiti njegovo građanstvo, naprotiv, one će se služiti tim pravima. Međutim, ako je on prisiljen ukinuti izvršenje svojih političkih prava, što bi se trebalo dogoditi s onima koji su si, omalovažavajući opća prava, stvorili takva koja su javnosti strana, postojanje takvih ljudi je dakle stalna opasnost protiv građanskog tijela? Oni su se odrekli građanskog karaktera i trebaju biti isključeni iz prava da biraju i da budu izabrani više od stranca čiji interes možda neće biti suprotan vašem.

Sažmimo: princip je da sve što proizlazi iz općeg broja građana neće sudjelovati u političkim pravima. Dužnost narodnog zakonodavstva je opći interes. Ali, ako umjesto jednostavnog ravnodušnog razlikovanja bliskog zakonu postoje povlastice neprijatelji državi i općem staležu, oni trebaju biti isključene. Takvi ne mogu biti ni birači ni izabrani dok god postoje njihove omražene povlastice.

Znam da će se slični načini činiti ekstravagantni većini birača. Istina se mora činiti ekstravagantna predrasudama da bi one mogle biti ekstravagantne za istinu. Sve je relativno. Dovoljno je da su moji načini točni i da su moje posljedice precizne. Ali recimo barem da su upravo tamo stvari koje se ne mogu obavljati za to vrijeme. Isto tako ih niti ja neću prakticirati. Moja uloga je ona svih patriotskih pisaca; sastoji se u tome da predstavim istinu. Drugi se više ili manje približavaju s obzirom na svoju snagu i okolnosti dok se drugi udaljavaju zbog loše vjere; i tako patimo od onog što ne možemo spriječiti. Kad bi cijeli svijet točno mislio velike promjene, od trena kad bi predstavile nešto korisno za javnost, ne bi bilo teško provesti. Što mogu napraviti osim da pomognem sa svom snagom vam istinito odgovoriti na pitanje koje slijedi? Isprva ga loše prihvaćamo, malo pomalo se prilagođavamo, stvara se javno mišljenje i na kraju ga zapažamo u izvršenju načina za koje smo prvo milili da su besmislice. U gotovo svim vrstama predrasuda, da pisci nisu imali potrebu biti smatrani ludima svijet bi danas bio manje mudar.

Posvuda se susrećem s umjerenjacima koji bi htjeli da se putovi prema istini kreću po samo jednom. Mislim da se ne čuju dok to govore. Zamijenili su put upravitelja s onim filozofije. Put upravitelja napreduje kako može pod uvjetom da ostane na dobrom putu, možemo mu davati samo produžetke. Taj put je na samom početku uočila filozofija. Ona je morala izmisliti taj naziv bez kojeg ne bi mogla jamčiti da put koji ona vodi je pravi. Ako me namjerava zaustaviti kad i kako joj odgovara pod izgovorom opreznosti, kako ću znati da me dobro vodi? Treba li joj vjerovati na riječ? Nije razumno slijepo vjerovati na riječ. Čini se da želimo i da se nadamo govoreći jednu riječ nakon druge iznenaditi neprijatelja i zarobiti ga bez ijedne zamke. Ne želim razgovarati, čak ni između posebnih, iskreno postupanje nije i najspretnije, ali je sigurno da su umjetnost prešućivanja i sve te nijanse u ophođenju za koje vjerujemo da su plodovi ljudskog iskustva ludost u nacionalnim poslovima koji se rješavaju javno s puno stvarnih interesa i rasvjetljavanja. Ovdje pravi način za napredovanje poslova nije sakrivanje od neprijatelja ono što znamo i mi i on, već treba ući u većinu ljudi koji se bave pravom i njegovom svrhom. Previše mislimo da se istina može podijeliti na više dijelova i da je lako ući u duh. Ne, najčešće su potrebni jaki udarci, istina nema previše svjetla da bi da bi iz svojih jakih doživljaja proizvela ono odakle se rađa interes pun strasti za ono što smatramo istinitim, lijepim i korisnim. Potrebno je imati siromašnu ideju hoda prema razumu da bi se zamislio cijeli narod koji bi trebao biti slijep za svoje prave interese, u samo nekim glavama bi trebala biti ideja spretnog upravitelja koji ima potrebu za uspjehom svojih podviga. Naravno, takav pogled je pogrešan jer ga je nemoguće pratiti. Nadalje, zanemarujemo li da se istina polako insinuira u masi jednako velikoj kao što je nacija? Ne treba li ljudima koje ona smeta dati vremena da se prilagode, mladima koji ju odmah prihvaćaju dati vremena da nešto postanu i starima vrijeme da ne moraju više ništa raditi? Jednom riječju, želimo li čekati vrijeme za sjetvu da bi posijali? Ono nikad neće doći.

Razlog nije tajna, on reagira velikim širenjem, on kuca pravedno jer kuca svugdje, tako se stvara ta snaga mišljenja kojoj možda trebamo pripisati većinu naprednih promjena za narod. Kažete li da vas razumi još nisu u mogućnosti čekati mnoge ćete šokirati. On je isto tako potreban: korisna istina za objavljivanje nije ona s kojom smo već u velikoj mjeri upoznati niti ona koju poznajemo. Ne, potrebno je proširiti upravo onu koja će iritirati najveći broj predrasuda i osobnih interesa. Ne pazimo na to da predrasuda koja zaslužuje najviše pažnje je ona koja je pridružena dobroj vjeri, koju je najopasniji osobni interes razljutio, kojoj je dobra vjera posudila svu energiju osjećaja koju za sebe ima pravda. Potrebno im je oteti tu stranu energiju; potrebno je osvjetljavajući, svesti ih na sredstva zle vjere. Umjerenjaci, kojima se obraćam s ovim mišljenjem, će se prestati bojati one vrste istine koju zovu preuranjenom, ako neće ustrajati, krivo će shvatiti odmjereno i oprezno ponašanje zakonodavca koji će se kao rezultat toga razmaziti, ako neće računati na podrhtavanja i prepreke s tim slobodnim poletom filozofije koji unaprijed prelazi preko neprilika i koji je utoliko više pozvan da predstavlja dobre društvene načine koje su duše odvojile od feudalnog barbarstva.

Rekli bismo na kraju, ako povlašteni nemaju pravo zainteresirati svoje povlastice za javni interes, trebaju barem slaviti sa svojim brojem ljudi, zbunjeni sa ostatkom nacije u vezi svojih političkih prava u predstavničkom tijelu.

Već sam rekao da su pojačavajući karakter povlaštenog postali pravi neprijatelji zajedničkog interesa što znači da ne mogu biti zaduženi da ga opskrbljuju. Dodajem, da kad to žele, mogu biti stručnjaci u povlačenju iz društvenog poretka; isto tako je istina da se mogu dobrovoljno izuzeti od izvršavanja političkih prava. Na kraju, njihova istinska prava, koja mogu biti predmet narodne skupštine, ona koja su im zajednička sa zastupnicima u njoj… mogu se tješiti samo nadajući se da će se zastupnici sami ranjavati ako će im se raditi šteta.

Sigurno je da su sami nepovlašteni članovi sposobni biti i birači i zastupnici u narodnoj skupštini. Želja trećeg staleža će uvijek biti dobra za općenitost stanovnika, a ona od povlaštenih će uvijek biti loša, a ako zanemarimo njihov poseban interes, ne će htjeti glasati kao obični stanovnici tj. kao treći stalež. Dakle, trećem staležu je dovoljno sve ono čemu se nadamo od narodne skupštine; dakle, on je sposoban za punomoć svih prednosti koje smo si obećali od Skupštine općih staleža.

Možda ćemo misliti da kao zadnje sredstvo povlaštenima ostaje da se smatraju kao posebna nacija i da stvore zastupničko tijelo koje je različito i samostalno… Unaprijed sam u prvom poglavlju odgovorio na takvu namjeru dokazujući da povlašteni staleži nisu bili, nisu mogli biti poseban narod. Oni su i mogu biti samo štetu prave nacije. Postoji li ikoja koja bi dobrovoljno pristala na jedan takav savez?

Čekajući, moguće je reći koje mjesto trebaju zauzeti dva povlaštena tijela u društvenom poretku : to je ono mjesto koje im sa zloćudnim humorom, koji ga potkopava i prevrće, želimo pripisati u tijelu bolesnika. To mjesto je potrebno neutralizirati, potrebno je dobro obnoviti zdravlje i igru svih organa da se tamo više nikad ne stvore bolesne kombinacije, sposobne da pokvare najvažnije principe vitalnosti.

Bilješke[uredi]

  1. ^ Dauphiné - naziv za prijestolonasljednika, kraljevića
  2. ^ M. biskup Neversa - biskup Neversa je bio Pierre de Seguiran koji je ovo svoje mišljenje iznio u Skupštini uglednika
  3. ^ chambre haute- kraljeva odaja, prostorija u koju je kralj pozivao osobe od povjerenja na savjetovanje