Zakonski čl. 42. od 1861. o odnosu trojedne kraljevine prema kruni i kraljevini ugarskoj

Izvor: Wikizvor
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Zakonski čl. 42. od 1861. o odnosu trojedne kraljevine prema kruni i kraljevini ugarskoj
autor: nepoznat

Zakonom se regulara odnos Trojedne kraljevine prema Kraljevini Ugarskoj, nakon što su 1848. godine, prekinute sve državnopravne veze između dviju kraljevina, uz zadržavanje osobe zajedničkog vladara


Zakonski čl. 42. od 1861. o odnosu trojedne kraljevine prema kruni i kraljevini ugarskoj

Povodom kraljevskoga predloga od 26. veljače 1861. br. 152. i na temelju podnešenog po središnjem odboru predloga, iza višenedjelnog viećanja u pogledu odnošaja trojedne kraljevine naprama kruni i kraljevini ugarskoj i iza predbježnog za uzčuvanje narodne svoje slobode stvorenog zaključka: da se svaki na ustanovljenje ovog odnošaja smjerajući zaključak za ništetan i kao neučinjen smatrati ima, ako bi se o specijalnih pitanjih i izpravcih, odnosećih se budi na predlog središnjega odbora, budi na onaj zagrebačkih zastupnikah ili zastupnika Eugena Kvaternika, nenadanim nu ipak mogućim razpuštenjem ili odgodjenjem sabora prepriečila potanja razprava; zaključio je sabor trojedne kraljevine što sliedi:

§ 1. Trojedna kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija u današnjem svom teritorialnom obsegu, brojeć ovamo županije: riečku s gradom Riekom, njegovim kotarom i ostalim primorjem, zagrebačku, varaždinsku, križevačku, požešku, virovitičku i sriemsku, i sadašnju vojničku krajinu, to jest: osam hrvatskih i tri slavonske pukovnije, imenito: ličku, otočku, ogulinsku, slunjsku, prvu i drugu bansku, križevačku i gjurgjevačku, zatim gradišku, brodsku i petrovaradinsku ; tako isto razumievajuć ovamo pravo na Medjumurje i ostala virtualna i teritorialna prava ove kraljevine, izjavljuje i očituje putem svoga u glavnom gradu Zagrebu rokujućega sabora, da je uslied dogadjajah g. 1848. svaka druga ma kakva, budi zakonotvorna, budi administrativna, budi sudstvena sveza izmedju trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i izmedju kraljevine Ugarske pravno posve prestala, osim što se nj. veličanstvo, zajednički kralj njihov, po njihovih do god. 1848. zajedničkih zakonih, nakon ugovorenih za trojednu kraljevinu i za kraljevinu Ugarsku posebnih krunitbenih diplomah, ima kruniti za kralja dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoga, i to po slobodnoj volji naroda trojedne kraljevine jednom te istom krunom i jednom te istom krunitbom, kojom i za kralja ugarskoga, i što ovaj trojednoj kraljevini, osim njezinih posebnih temeljnih, državnih i ustavnih pravah, pristoje još i sva ova javna prava, koja pripadahu kraljevini Ugarskoj do konca god. 1847., a koliko se ona gori izjavljenoj samostalnosti i neodvisnosti njezinoj posredno ili neposredno neprotive.

§ 2. Nu uvažavajuć zajedničku s ugarskom kraljevinom prošlost svoju i prijašnji š njom zajednički ustavni život, a tako isto uvažavajuć zajedinstvo interesah glede uzdržanja i razvitka ustavne slobode, trojedna kraljevina Dalmacija, Hrvatska i Slavonija, pretresivajuć previšnji kralj. predlog od 28. veljače 1861. br. 156., kojim je pozvana, da izjavi svoje želje i misli glede odnošenja svojega prema Ugarskoj, očituje krepošću ovoga svojega saborskoga zaključka: da je ona pripravna prema koristi i potreboći zajedničkoj s .kraljevinom Ugarskom stupit u još užju državno-pravnu svezu, čim od kraljevine Ugarske gori naznačena neodvisnost i samostalnost, a tako i gori pomenuti realni i virtualni teritorialni obseg trojedne kraljevine, pravnovaljano budu priznani.

§ 3. Navedena državo-pravna sveza izmedju trojedne kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije imala bi na temelju njihovoga podpunoga starodavnoga ustava, te pomenute neodvisnosti trojedne kraljevine i njezine državne ravnopravnosti, osnovana biti na skupnom zakonarstvu i prema tomu ustrojenoj upravi, stegnutoj na one državne poslove, koji će se saveznim ugovorom potanje opredieliti.

§ 4. Zakonarstvo i vrhovna uprava u poslovih političnih, nastavnih, vjerozakonskih i pravosudja, kao i sudbenost u svih molbah, nemogu biti predmetom užje sveze medju troj. Kraljevinom i kraljevinom Ugarskom, te u pitanju medjusobnog odnošaja ovih kraljevinah u pretres i nedolaze.

§ 5. Čim se sabor kraljevine Ugarske za načela ovoga zaključka izjavi, bit će od jedne i druge strane odredjeni jednakobrojni, od saborskih članovah sastojeći odbori u tu svrhu da, sastavši se na osobitu, medjusobnim dogovorom odredjenu mjestu, potanki o državo-pravnoj toj svezi ugovor izrade, ter ga dotičnim saborom na odobrenje predlože.

§ 6. Obzirom na previšnji odpis njeg. veličanstva pod 20. listopada 1860. na bana baruna Šokčevića, kano i na medjusobno 700-godišnje drugovanje, imat će se taj zaključak saboru ugarskomu znanja radi priobćiti, a isto tako njeg. Veličanstvu prigodom podastiranja ovosaborske adrese podnieti, s molbom, da ga poput kralj. predloga ugarskomu saboru na viećanje, ili ako bi isti sabor po pripadajućem si pravu iniciativu poprimio, njegovu predstavku daljnjeg pretresanja radi ovomu saboru dostaviti blagoizvoli.

Literatura[uredi VE]

  • Srkulj, Stjepan, Izvori za hrvatsku povijest, Tiskara Hrvatske stranke prava d.d., Zagreb, 1910.