Zagorski čudak/VI

Izvor: Wikizvor
V Zagorski čudak —  VI.
autor: Ante Kovačić


VI.[uredi]

Praznici su hitro prošli, a najhitrije Juretu. U zadruzi Sporčininoj bijahu svi sumorni i mrki, a mladomu kleriku kano da se je svaki ugibao. Prođoše prolaznici, Jure se veselo vraćao u sjemenište, uvjeravajuć roditelje da podnipošto ne bi ostavio svećenički stališ, da se je on tek šalio. Na rastanku mu majka stisnu ruku, suze joj potekoše niz lice: - Jure, Jure! Ne čini nam sramote, nemoj se svući, majka te moli koja te je teško othranila i mnogu gorku suzu prolila! Slušaj majku, bit ćeš blagoslovljen! Slušaj je više no ikoju gospodu!

- Ne plašite se, majko! - tješio je mladić ženu, duboko ganut.

Otac mu doviknu: - Dečko, Bog s tobom! Čuvaj mi se, ne čini starcima, rodbini i cijeloj župi sramote!

- Ne bojte se - tiše reče Jure Sporčina. Lice mu bijaše suho i blijedo. Stisnu tanka usta, krenu put grada, a u srcu imađaše stalnu odluku.

Tri dana ostade još Jure u klerikatu. Kao da mu je odluka nešto oslabila bila. Cijele noći nije ni oka stisnuo. Više puta kano da se sve okolo njega kreće, kano da se svod spavaonice sve bliže prikučuje k njegovu čelu, sad će ga nâ pritisnuti i smrviti! Mišlju je prošao svoju prošlost, sadašnjost i budućnost. Vidio je kako skače bos po brežuljcima i zelenim dolima, kako vatreno mijesi blato, gradeć mužare, svece i krilate anđele od njega. A mati ga prizivala: - Jure, Jure, dođi kući, kruha ćeš dobiti i voća, dođi! - Ta dobra majka, priprosta seljanka. Pa kako ga milo i sada opominje: - Slušaj mene, više nego ikoju gospodu! - On je došao u kuću tuđinca, Nijemca, koji tek iz knjiga život uči. Iz knjiga koje više opsjenjuju negoli istinom zadahnjuju čovjeka. Taj tuđinac Nijemac obećaje mu potporu u visokim školama, a tko mu je glavni protektor? Tuđinčeva žena - lijepa Fanka! Žena - ah! Pa kakva žena! Zašto mu je protektor? Jer ga ta žena ljubi... Vjerna žena? Ljubav njezina? Strast, divlja strast - - i ništa drugo! Kako dugo može takva protekcija trajati? Tako dugo dok nitko drugi do Boga ne dozna tajne njihove. Ne, ne! - mahnu mladić rukom - ostani u hladnim zidinama! Trpi, muči se, pa će majka, otac, rodbina sretni biti i sav poznati puk! Ha, ha, ha! Slavičnosti! Kako dugo sva ta bajka traje? - Jedan dan, dok si otčitao novu misu: puk se raduje, puk i zaboravlja! Pomru roditelji, braća - ostao si okresano drvo, nitko nije tvoj! Pop, pop te pop! Tko je iskren s tobom? Zar prijatelj? Zar rođak? Nitko - do Boga! Okreneš li krivom stazom, mrzi te i misliti na Boga, jer svagda tada dršće ti duša! - U svijet - u svijet - u slobodan svijet! Nevina djevojka sladit će ti dušu i tijelo - bit ćeš sretan u braku! U svijet, u svijet! Ali lijepa Fanka! Hoće li ona htjeti da budeš ikada sretan u braku? One crne oči nose nešto i demonsko u sebi! - Ivka piše dan na dan - lijepo, milo, kako može samo nevino djevojačko srce! Obećaješ joj skoro doći u rodište njezino, čim ostaviš zidine. Oj, ono je anđeo! U svijet, u svijet - i ti ćeš sretan biti.

Već se je spustio sumrak na zemlju. Jesenska večer bijaše divotna i mila kao kći nebeska. Sjemenišna se vrata otvore, a blijed, dugostas mladić sunu sam samcat u široki svijet. - Ah, kako je to krasno! Slobodan! Pa ako ništa, sloboda! sloboda! - mrmljaše mladić i krene u hotel, hrlo poskoči stubama, pokuca na vrata i uniđe u elegantnu sobu.

- Evo mene! slobodan sam!

Lijepa žena koja je sjedila na dubokom divanu promjeri ga od glave do pete, a zatim mu mahnu rukom:

- Ovako mi se miliš, dođi pokraj mene, Jure!

Ta lijepa žena bijaše gospoda Fanka...


* * *


Gospodine, napišite ukratko, ako već budete pisali, što dalje znam o Juretu. Vi ga svakako sada već vidite čovjeka o kom bi se puno dalo napisati i pripovijedati! Po nj bi bilo sto puta bolje da je lijepo ostao u sjemenišnim zidinama, kako ćete dalje vidjeti - nadoveza župnik.


* * *


Kao oluja proleti rodištem Juretovim glas da je ostavio svećenički stališ. Majka je od žalosti poslije nekoliko mjeseci umrla. Jure je otišao na više nauke u Beč. Podupiraše ga vlastelin.

Prije nego se je otputio u Beč, ode tajno u Krapinu. Ivka što je namislila, pogotovu je uspjela. Josipa joj je pljeskala. Uspjeti je bilo lako jer je Jure već pošao krivim putovima...

Ode u Beč. U Beču je vrlo malo učio, već je više dopisivao na jednu stranu s vlastelinom, na drugu s njegovom gospođom, na treću s Ivkom... Materijalno bijaše potpuno opskrbljen, pače i odviše.

Bijaše mjeseca svibnja. Jure sjeđaše mrk i nijem u svojoj sobi, izgledajući listonošu s novcima. Velike, velike potrebe zahtijevahu puno novaca... List dođe - bez novaca.

- Kako to? - sune Jure uvis i raskolači oči... Otvori list... čitaše...


Da, velika je razlika među gospodinom i kukavnim kmetom što se je popeo do gospodstva... Lijepi ptiću - uhvatio sam vas. Vaši listovi na bivšu moju gospođu pisani došli su do mojih ruku! - - Doznah zašto je ona svaki mjesec otputovala tobož u grad na tjedan dana i više... Jer u Beč je trebalo više vremena... Nijemom hladnoćom divim se drskosti siromašnih pa tako podlih ljudi. Ona je bila uboga, ja je podigoh do gospodstva; vi ubog, i vas htjedoh podići... A oboje ste tako nepošteni... Možda ćemo se kada sastati u životu -


- Isuse! - vrisnu Jure i propne se kao da si ga nožem ubo. - Zaslužio si! šaptaše mu tajni glas. Hitro, odigrasmo svjetski život, hitro! - I sruši se na naslonjač.

Za malo vremena dobije brzojav i pismo drugo.

Brzojav bijaše od Fanke:


Navečer me čekaj, dolazim. Ne boj se ako si čuo. U mene je dosta imetka za tvoj i moj život... Čekaj me!


Drugi list bijaše od Ivke, nježan, mil, a napokon zdvojan. Opominje ga da vrši zadanu riječ. Već je prošlo šest mjeseci što se ćuti majkom. Jure joj obeća, na njezin prijedlog, vjenčati je prije negoli se otkrije njezina sromata, i ostaviti je u Krapini u roditelja, dok svrši nauke. - Jure pročita i brzojav i ovaj list i baci oba u kraj.

- Dakle, sve se primiče kraju! Svršio se tvoj svijet, tvoja sloboda!

Gospođa Fanka, raspitav se sa svojim suprugom, pođe ravno u Beč k onomu koji je povodom tomu. Njezine rođakinje morale se odseliti iz dvora vlastelinskoga. Jure se pustio u zagrljaj bahantične žene, življaše lijepo i ugodno te je zaboravio na plavušastu Krapinku koja je svaki dan sve očajnije, sve zdvojnije listove slala u Beč, ali odgovora ne dobi ni na jedan.

Nekoga dana sjedila je na niskom divančiću sama gospođa Fanka. Jureta ne bijaše u kući. Zamišljenu, svaki čas bi trznula neka kobna pomisao. Imutak što je prispravila kod supruga s kojim se je raspitala, smanjivao se sve to više. - A šta će tada nastati kada sve potrošimo? - pitao ju je neki tajni glas.

U takvim mislima pokuca netko na vrata i uniđe pod bijelom koprenom visoka, plavokosa gospodična. Bijaše Ivka. Iz Krapine u Beč - to je ipak velik put za ono doba.

- Gospođo, stanuje li u ovoj kući Jure Sporčina.

- Stanuje. Pa što traži od njega gospodična? - upita polu smijehom, polu prezirno gospođa Fanka.

- Prostite, gospođo, to imadem samo njemu kazati, a čekat ću ga ovdje dokle dođe.

- Što gođ imate njemu kazati, možete i meni. Ja i on smo jedno.

- Jedno? - jedva dahnu Ivka. - Gospođa je valjda sestra?

- Ne, nijesam sestra... - promuca Fanka. - Više nego sestra...

- Više nego sestra? - problijedi Ivka i počne drhtati po cijelom tijelu.

Gospođi Fanki bijaše vrlo neugodno. Sama nije znala kako da se predstavi Ivki. Obje zamukoše i taj muk je trajao do pol sata. Ivka je čekala, upirući ukočeni gled u ženu - ali vidjela nije ništa. Crne slutnje, poput tmastih oblaka što navješćuju strašnu buru, more joj dušu. Što misli u jedan tren isprekriža se u njezinoj glavi. - Možda je saznao za moj prošli život, zapustio me! Pak? Pak? O, ako ništa drugo, ja ga mogu prisiliti na priznaju očinstva...

Dok su se obje ovako zamislile, stupi Jure u sobu i osupnu se opaziv Ivku poput mramorna kipa stajati u sredini sobe. Korakom uzmiče natrag, sunu mu misao da pobjegne napolje.

- Jure Sporčina, ti me valjada poznaješ, Ivku? - dršćući šapne djevojka.

- Gospodična Ivka ima s tobom tajnih razgovora koji se samo vas tiču - usta bijesna gospođa Fanka i strašnim pogledom promjeri Jureta.

- Molim te, ostavi nas nasamu - promuca mlad čovjek.

- O ne, ja imam pravo slušati, ja ću slušati tajne tvoje razgovore - dupnu nogom o pod lijepa Fanka.

Nasta u sobi muk. Jure domaknu stolac, sjedne i upre oštre oči u obje žene, kano da kaže: izvolite, ne bojim se, izvolite! Za Ivku znadem da ne bijaše onakvom djevojkom, kakvom ju je cijenio Jure Sporčina kada se je s njom upoznao na krapinskom plesu, pa se i nije čuditi njezinoj hrabrosti.

- Ovdje se nađosmo dvije suparnice. Nijedna od nas nije tomu kriva već ovaj nepošteni i opaki mladić! Gospodično ili gospođo, ja vas ne poznajem, ali vam samo toliko imam reći da je ovaj gospodin a bivši klerik za me ostavio sjemenišne zidine, zaručio me i ja nosim pod srcem njegovo čedo, već je šest mjeseci tomu; zaklinjaše mi se moje poštenje vratiti, pa kada je zaboravio na svoju kletvu, pođoh u svijet potražiti ga i opomenuti na njegovu dužnost.

- Gospodično! - hladno reče Fanka - ja za nj ostavih svoga muža, on ostade sirotan ovdje, pođoh k njemu i kupih njegovu ljubav za imetak svoj. To vam je cijela moja povijest. Pitajmo sada njega, što će on?

Obje žene kao lavice bijesan pogled upriješe u Juru Sporčinu. Obje jednaka značaja i jednake prošlosti. U ovaj tren bi Jure pao bio na koljena pred Ivkom, ali njezin hladan i preziran pogled kazao mu je da se je u toj djevojci prevario, da ona nikada nije mogla ljubiti kako on sebi predstavljaše, da je ona jedno te isto s Fankom. Uzme hladno šešir u ruke, nakloni se objema ženama, ostavi ih i izađe iz kuće.

Jure Sporčina ode u bijeli svijet. Od to doba skitaše se od grada do grada, ali nikada nije nikakvih nauka svršio. Bijaše novinarom u Petrogradu, Berlinu, Parizu. Rastao je i padao kao termometar, ali u njem se je zadržula vazda jedna narav, jedna duša, jedan značaj - značaj Ahasverov.


* * *


Već mu i kose posijedješe. Nade se jednoć u Trstu. U noći koračaše hrlim korakom u svoj stan. - Grusti mi se, grusti mi se! - mrmljaše. Našao je Ivku i Fanku na istom mjestu. - Grusti mi se, grusti mi se! - mrmljaše - grustim se i sam sebi! Što je Jure Sporčina danas? Vucibatina, vjetrogonja, ništa! - mrmljaše tiše.


* * *


Juretu Sporčini napokon dozlogrdi svijet, putovanje, pustolovine. Dođe u svoje rodno mjesto, ispravda svoj dio od zadruge, sagradi u hrebljastim jarcima kućicu, za nekoliko vremena dovede sa sobom dosta još lijepu ženu, po licu joj sude da je Židovica. Nikada nikuda ne ide iz svoje kućice, ni u crkvu, ni među ljude. Seljaci vole puno o njem pričati. On ne mari. Često se sastadoh s njim. Jedanput ga nagovorih. - Ti si pop, božji čovjek, ja nijesam ništa! - odvrati mi surovo i pusti me sama. Kako bijaše pred deset godina, tako je i danas. Star je već kao ja, ali veoma jak i žilav. Čudo od čovjeka kuji je tolike pustolovine proživio. Cijelo ga Zagorje zove "zagorskim čudakom".

- To vam je sve, amice! - I starac župnik, srknuv burmuta, natoči pune kupe.

- Jeste li zadovoljni?

- Jesam - kimnem.

- Pa, bene - reče župnik - u zdravlje moga staroga konškolarca, a današnjega "čudaka zagorskoga", Jureta Sporčine!

Bijaše slatko vino na suha grla...


Primorac, 1878.


Povratak na vrh stranice.