Za narod

Izvor: Wikizvor
Naslovnica Za narod
autor: Antun Gustav Matoš

postumno objavljeno


I

Popodnevno sito nedjeljno sunce počiva na crkvenoj jabuci, nadesno na brežuljku među jablanima i lipama, a na tornju zvijezda sred bijela dana. U dvorištu, ograđenom od žute, prasne ceste i od vrta zelenom glogovom živicom, sjedi iza objeda u sjeni školske, žute, stare i niske zgrade učitelj u papučama i u košulji, čitajući novine i gledajući zamišljeno preko dvorišta, preko svog lijepog voćnjaka i povrtnjaka, preko livada i oranica, preko sela, razbacanog po humcima kao izgubljeno sjeme po poljskim brazdama, preko vinograda i lugova što se zeleno stapaju sa planinskom modrinom u srebrnom, bisernom, zamagljenom pojasu spokojnog horizonta. — Kako je čovjek malen i neznatan, a kako je neznatan i sićušan tek kod nas! — a vjetrić učitelju povija dugačku, nemarnu, crnu i već prosijedu kosu preko čela, ćarlija oko mlade pune brade i hladi mu crnomanjasto ugodno lice sa krupnim, ravnim nosom i tamnim smeđim očima, toliko punim života i žara kao da su začuđene što su na toj umornoj glavi sa bolnim crtama oko usta, sa mrežom života na izoranom čelu i sa lepezicama rane sitosti pod očnim kutovima. Nedjeljna tišina u zujanju pčela i kukaca; u čavrljanju lasta na strehi i vrabaca; u zraku; u šumu vjetra kroz šarene procvjetale lijehe, čiste gredice i kroz grančice na vrtu; u mirisu prvih ruža kraj živice; u drhtanju karanfila i crvenih dalija pod bijelim zavjesama na prozoru; u mekanom, prašnom škripanju dalekih kola; u štektanju seoskih pasa i dalekom kukurijekanju pomiješanom sa poljskom seoskom pjesmom i dimom, pa sa Zagorom lijepe učiteljeve živadi oko zdenca sred dvorišta i oko skromne drvene staje sa pojatom i svinjcem, što ga na dugačkom lancu čuva strašna Šarka, seoska kuja, vjerna i bez pasmine, dakle domaće pasmine. Učitelj zadrijemao, glava mu klonula na prsa, muha mu se zalijepila na čelo, a petogodišnja djevojčica, zdrava i nabijena kao fišek, bosa, golišava i pocrnjela kao Ciganče, slična ocu kao sebi, živuljasta i nestašna kao zvrk, nahvatala sunca u kosu i zviždeći kroz šećernu pištaljku draži purana, koji već promuče od pućkanja, pucajući od jarosti i ponosa.

— Što je, lijenčino? — pojavi se s knjigom u ruci iz kuće mlada, lijepa žena, visoka, modrooka i bjeloputna, sa smeđim turbanom prirodne kose, zdrava ali s umorenim ličnim crtama kao i on. Sve je na njoj bolje od njenog položaja: gospodska oskudica suvišnih pokreta, stalni tihi, djetinji osmijeh sa mrvom pregaranja, ravno, ponosno držanje, skromno odijelo vlastitog ali ukusnog kroja, žuta ruža u gustoj kosi, sastavljene crne tanke obrve, uzan zavinut nos, krasno vezana marama oko golog vrata punog rase sa dlačicama i pahuljicama da poludiš, pa onda ruke, zagrljaste, uzane i gospodske, ako i pune tragova rabote u kuhinji, u vrtu, pa oko krave i svinja.

— Što je, lijenčino? Od velike politike si zaspao: loš znak! — reče u šali i izvadi pismo iz njedara. On pročita, namršti se i vrati joj papir, bez riječi.

— Pišu nam iz Zagreba da je slab i bolestan. Loša hrana, loš stan, loši ljudi. Ubit će nam najstarijega. U najopasnije, najkritičnije vrijeme, kada djetetu najviše treba njega roditeljska, naš Radovan se pati u gradu kao da su mu roditelji pokojnici. Danas samo nesmotreni siromasi mogu bez grizodušja imati djece. Što imamo od toga što smo pošteni? Seljaci, narod nas baš ne mari, jer nas smatra gizdavcima. Vlasti smo sumnjivi. Sam si mi rekao da te učitelji, najbolji tvoji drugovi, uhode i denunciraju. Ne zamjeri mi, ali kad gledam tebe i pomišljam na ubogu, na dobru našu djecu, čini mi se pokadšto značajnost sebičnjaštvom. Da smo sami i bez djece, mogli bismo žrtvovati našim takozvanim načelima sami sebe, ali kada se naše poštenje na neki način osvećuje nedužnima i nevinima, kada naša djeca stradaju zbog nečega što svi praktični i pametni ljudi smatraju ludošću i tvrdoglavošću, to poštenje je zabluda, to poštenje je nepošteno — zna mi šaptati zloban i strašan glas. Mi i ono malo naših istomišljenika, mi smo iznimke, bijele vrane u ovoj zemlji, pa ako možemo očekivati da se sa nama iznimno postupa, smijemo li, možemo li tom iznimnom položaju žrtvovati i našu dječicu?

Sjeđahu na klupi uz duvar, a učitelj se duboko zamislio i nalaktio. Ona tužno gledaše curicu što se igra kod drvenog zdenca, među mačićima i pilićima.

— Ti si, draga moja Milko, hrabro izrekla ono što sam i ja često mislio — reče napokon učitelj. — Možda imaš i pravo. U tim stvarima ima svako pravo, jer tu najzad odlučuje osjećanje. No — to sad nije važno. Znam i ja kako je mojoj djeci, ali što ne znam i što bih htio čuti od tebe, to je ovo (učitelj diže glavu i polaže joj nježno desnicu na rame): Ti si bila učiteljica kao i ja. Pošavši za mene samohranog i bez roditelja, prestavši biti po našem čudnom zakonu učiteljicom, sve si žrtvovala, svoju plaću, svoju slobodu, stare svoje roditelje: ama sve, sve! Bila si gospođica, sada si dvorkinja. Živjela si za sebe i za narod, sada živiš za mene i za djecu. Bavila si se knjigom, sada hraniš svinje. Ušla si u brak, došla si k meni nadajući se da ću ti ja od svega toga više dati. Ja ti ne ddoh ništa, vjerovala si u ljubav, ljubila si kao ja što sam te volio, pa si mislila da će ona naša ljubav zaručnika i ljubavnika vječno ostati ona ista: laka, vesela, mladenačka, zabavna, poetična u toj idili seoskoj kao najpjesničkiji roman. Za život si imala sve: ljepotu, zdravlje, snagu, krasnu spremu umnu i moralnu, poštenje i dobar glas. Sada, pri dodiru sa stvarnošću, opazila si možda daje život, naročito kukavni naš život na selu drugačiji no što si ga zamislila. Rastavljena od našeg Radice, možda si metnula na tezulju sebe i mene, mjerila si što si dala ti meni a ja što pružih tebi, pa si našla možda daje tvoj dar, upravo tvoja žrtva bila prevelika ...

— Što mi to govoriš, Mlinariću! — i umjesto odgovora savije mu oko šije svoje lijepe ruke. On osjeti na vratu njene suze i srsi mu prođu kostima kao slatka groznica. — O ... ti si moj otac i moj brat, moj prijatelj i moj dragi, ti si moj muž, moj muž! — šapuće mu ona tiho, a mala Verica, opazivši sve to, dotrči, zaplače i pobjegne, a otac, gutajući jedva silno uzbuđenje, grli već kćerku i ženu i drhti od sreće koju poznaje samo sirotinja. U vrtu pjevaše slavuj u bazgi i u jorgovanu, na seosku tišinu padaše kao zlatno zrnje pjesma ševina, a preko dvorišta baci sjenastu hladovinu dugački, bijeli, blagi, ružičasti oblak. U kocu zagrokću gladne svije, vrata od plota škrinu i —

— Hvaljen Isus! O, kad vas ovako vidim kao »piceke«, gubim volju popovati — priđe k njima dežmekasti uznojeni plovan Kunštek, zdrava zagorska korjenika sa svim obilježjima seoskog svog porijekla. Suncobran, sivi alpaga-ogrtač, pa onako veseo, rumen, dosjetljiv i živ sasvim nalikuje glumcu, upravo komičaru. Iznenađena tim vrlo rijetkim pohodom, Mlinarićka iznese ponude; a iza bijele kafe i kompota se velečasni ponešto uozbilji i poče na najveće čudo učiteljevo, sigrajući se s ubrusom kao sa brevijarom:

— Ne znam znate li da su nenadano raspisani novi izbori. Ja sam, kako znate, bio i ostajem oporbenjak, ali u tom slučaju ću glasovati za moga zagorskog susjeda i prijatelja N-a. On će me po svoj prilici napraviti — znate — među nama — kanonikom, a ja ću onda i opet biti otvoreno sa narodom, jer ću mu moći više koristiti no sada. Između naših vladinovaca i opozicionalaca nema ionako velike razlike. Na koritu su svi jednaci. Ne radi se dakle o načelima već o osobama. Naš ovdašnji kandidat uplivom i inteligencijom premašuje sve opozicionalce. Tu je rođen i ne da se zamisliti da bi čovjek, domaći sin, mogao zatajiti svoju kolijevku.

— Ne da se zamisliti, ali svaki dan se na žalost to čudo božje može vidjeti.

— No, pustimo to — tare čelo velikim rupcem župnik. — Vi ste vrlo inteligentan. Sa maturom prijeđoste u preparandiju, iz ljubavi prema puku i pučkoj prosvjeti promašiste karijeru. Puk vas možda ne voli, ali vas vrlo štuje. Vi ste vrlo uplivan u selu, uplivniji no što mislite. Ja to znam — bolje od vas. Poradite za moga kandidata i nećete — naturalia non sunt turpia — dobiti samo dosta novaca kao korteš, nego će vam N. — kako mi evo crno na bijelom piše — dati mjesto u Zagrebu i štipendij vašem sinu. Ionako je cijela inteligencija već naša. Ruka ruku pere. Dignimo se, ja na mjesto kanoničko, vi — recimo — na nadzorničko, i onda ćemo moći za narod više uraditi no danas kao slijepci i bokci seoski. Vi imate dobro pero, vrstan ste pisac, pa dok ovdje ne možete raditi, čitati, studirati, a nekmoli obilnije proizvoditi, na novom mjestu moći ćete živjeti samo za knjigu i za vašu struku. Vi kao vladin čovjek ne možete na ino no biti sa vladom, sa zakonom, jer kod nas je kao svuda, zakon — vlada. U protivnom slučaju, ne budete li otpušteni iz službe, bit ćete premješteni u kakvu pustinju i cijelo lijepo ovo gospodarstvo koje tako krasno urediste i učiniste dosta unosnim past će kao jabuka u krilo kakvom nedostojnom puzavcu. Vaša milostiva gospođa, iz vrlo čestite i dobre kuće, neće ionako moći dugo izdurati na selu. Gledajte je! Već je ionako sva konula i omršavjela, a kako ste divnu, ne zamjerite mi, milostiva, snagu donijeli u ovu pustinju! I sinčić vam je, kažete mi, obolio od tuđeg pladnja u Zagrebu. Što ćete ako vam, ne daj bože, umre i tako vas zauvijek ostavi?

Mlinarićka ode u kuću.

— Velečasni, hvala vam za vašu dobrotu — reče učitelj, posmatrajući nesvjesno kroz granje večernje sunce i vidje krvavu ranu na prsima ... Dolje, pod brijegom, u gaju, ozivala se kukavica, a cvrčak tu negdje cvili samoću i neiskazanu umornost. — Hvala vam, velečasni, ali vam obećati ne mogu ništa. Što se tiče premještenja, ionako su me prije bacali amo i tamo kao biljarsku kuglju. Ja sam učitelj i očekujem svoj činovnički napredak samo od savjesnog i valjanog vršenja svoje dužnosti. Ne mogu li kao svaki drugi građanin vršiti mojih građanskih prava po mom shvaćanju, ostat ću na strani s uvjerenjem da vlast može za svoju nagradu od mene tražiti samo onaj posao za koji sam imenovan i namješten. Vi pak, velečasni, kao župnik možete za narod učiniti isto onoliko kao kanonik. Sjetite se sirotičinog darka u Svetom pismu. Velika zadužbina, mali darak iz srca čista i dobrovoljne duše, može narodu koristiti više od svih milijuna. Tko sebe ne daje, ništa ne daje. I Isukrst je tako, nemajući ništa osim svoje sirotinje, dao sebe svim ljudima.

Izdaleka dvoglasno pjevanje seljakinja, teško, tužno i svečano. Mlinarićka nosi preko dvorišta hranu svinjama.

— A što ćete izgubite li službu, padnete li kao prosjak na ulicu — reče pop, nešto blijed, užagrenih sijerih očiju, trljajući nervozno među prstima i bacajući krugljice od hljeba.

— To još ne znam, ali znam da volim sa mojom ženom i djecom lipsati od glada, da volim stojati kao bogalj i prosjak na crkvenim vratima, no zatajiti domovinu i izdati svoj narod! —

— Zar odista? — klikne župnik sav zapanjen i skoči na noge.

— Kako me možete i pitati? O, velečasni, vi mene dođoste svjetovati, a ja vas pitam, kao kršćanina i mog duhovnog pastira, kakvo ste mlijeko sisali, kojim jezikom govorite, služite li bogu ili novcu, kojim pravom tražite pogaču preko hljeba? Svi izađosmo iz opanka i zar da vi, svećenik, i ja, školnik, škodimo ovome narodu koji sam sebi škodi jer si pomoći ne zna i ne može?

Župnik mijenja boje kao mlada na ispovijesti. Večernjača pali kao groznica nad mladom lipom. Mlinarićka priđe k stolu, ozbiljna i tužna kao veče, ogrne muža nježno starim ogrtačem od lodna, a za školom, na brdu, među granama, digne zvučni Angelus k nebu molitvene ruke.

— Bože, kako zna ovo selo, ova stara crkva govoriti i bogu se moliti! — reče Mlinarićka, a pop poče predano i poluglasno moliti.

Visina je sišla u nizinu. Večer je kleknula, pobožna i mirna. Nijeme šume, njive i oranice dobiše usta. Grobovi, stari zaboravljeni grobovi pod dračem na seoskom groblju promucaše. Prošlost i sadašnjost ovog kraja, sve tuge i sve njegove patnje složiše se u metalnoj monotoniji drevne molitve u zvuku svakidašnjeg zvona. Zemlja, tužna zemlja je progovorila, dobila je riječ i rekla je što ju je boljelo i radovalo toga dana, i pozdravivši noć, kazala je suncu laku noć. Sve što trpi i ćuti, se što nema grla, glasa i jezika, svi tamni kutovi srca i mračni zakuci duše, sve tamne doline, kolibe, luzi, sve jeke i odjeci šuma i brda, sve bezrječne nevolje ovog sela i ovog kraja probesjedi-še, zaplakaše, zapjevaše, zakliktaše i začemeriše u sutonu, svagdašnjem znaku pomrčine i smrti, moleći malčac života onu vječnu silu što evo truni na tamni zanos Pozdravljenja vijence zlatnih, tihih zvijezda kao alemove na tamnu kosu na sjetnom čelu umorne večeri. Selo, zemlja, narod ćuti, nema riječi, ali zvono, zvono svako veče moli i govori, plače i pjeva, očajava i nada se.

Mlinarićka je sklopila ruke kao oči i oči kao ruke, pa joj je milo-vidno lice u sutonu satkano od duše ... Učitelja lupaše nešto po prsima kao klatno po zvonu. Svaki udarac zvona je osjetio sve bolnije ... Bol cijelog ovog kraja uvukao mu se s mrakom u dušu. Kod posljednjeg odjeka Pozdravljenja zaboravio je na sve, pa i na sebe.

Dugačka, mučna tišina.

— Učitelju — rekne napokon župnik i pruži mu vrlo važno desnicu — vi ste najpošteniji čovjek mog poznanstva i ja se ponosim s takvim župljaninom. Dođoh da vas pridobijem, ali vi predobiste mene. Na žalost, u naglosti, pri vinu, dadoh N-u riječ, upravo neko obećanje, koje direktno prekršiti ne mogu, to manje što me dosada vrlo zadužio, pa mu se ne smijem ni za što na svijetu pokazati nezahvalnim. Gledat ću da moja pomoć bude što manja, možda nikakva. A dogodi li se vama neprilika, ili čak nesreća, što je nesumnjivo, računajte na mene. Vi biste trebali biti oportunista, oprezan kao ja, golub i zmija, a ja radikalan i hrabar kao vi. Možda se budu uloge promijenile. Hvaljen Isus! Laka vam noć!

U dvorištu ostade cvrčanje cvrčaka, vukući na crnim nitima smaragd sjajnog lutanja krijesnica i prateći jasnim zvucima rojeve zvijezda, zlatnih nebeskih pčela.

— Spavaš li? — pitše dugo iza polnoći učitelj ženu, baš kada ga ona htjede u mračnoj sobi zapitati: — Spavaš li?

Ona čitaše umjesto odgovora. Do bijele zore razgovarahu u teškim brigama dubokim i mračnim ćutanjem. Dijete spavaše među njima kao zaklano, smijući se pored potuljenog svjetla tiho u snu.

— Janko, spavaš li? — upita ona u cik zore.

— Kako da spavam kada znam da ti zbog mene ne spavaš? Doskora zaspaše teškim brižnim snom kraj sna i smiješka djevojčice.


II

Mlinarićka često pa i jutros zastupaše muža u školi. On bijaše napolju, u selu, po poslu. Školske djece bijaše toliko da ih tek četvrtina mogaše stati u onu jedinu školsku sobu. Njihovi oci i odrsla braća većinom u Americi. Djeca iz daljih sela ostaju preko podneva u školi i gladno gledaju kako njihovi srećniji drugovi i družice vade iz torbe uz kruh po krišku sira, zalogaj slanine i po koju glavicu luka. Učiteljica je isprva plakala i davala im svoje, dok joj sinčića ne odvedoše u Zagreb. Tko bi sav hrvatski glad utažio! Sirotinju pojasi hrane.

Pred školom tandrk točkova, karuce stanu i u sobu uleti, bane, padne crven, malo prašan gospodin u solufima, visok i krupan, vo- njajući po mirisima kao unedjeljena sobarica i po sapunima kao brijačnica.

— Jeste li vi učitelj Mlinarić? Ja sam (taj i taj) i dolazim u ime visoke zemaljske vlade.

— Kako vidite, ja nisam učitelj Mlinarić. Ja sam mu žena.

— A što radite tu u školi?

— Podučavam, kako vidite.

— Kojim pravom, ako smijem pitati? Kojim pravom vi tu igrate učitelja, dok se imenovani, pravi učitelj jamačno karta ili čak kortešuje?

Škola, prije košnica, pretvorila se u tišinu prazne crkve te se čulo tek puhanje velikog gospodina. Čulo se kako mu znoj probija kožu, uglačanu košulju i prsluk ...

— Gospodine, ja sam ispitana učiteljica i besprijekorno sam službovala, kako vas može uvjeriti moj ujak, poglaviti gospodin M-ć, možda vaš znanac. Kako je već jedanaest i po, ja radim preko propisanog roka, a to mi se ne može zabraniti, to manje što djeca zbog preuskih prostorija mogu dolaziti u školu vrlo rijetko. Ja dakle služim državu besplatno i ne zaslužujem da bivam besplatno blamirana pred školskom djecom.

Na čelu, na ćelavosti velikog gospodina nabreknuše žile, izbuljene sive oči sijevnuše, crni solufi zatitraše, obrazi otekoše preko ovratnika kao uskipjelo mlijeko preko lonca, a škola se stane ljuljati iz temelja:

— Šta? Kakvi su to anarhistični nazori? Po vašoj veleučenoj mudrosti mogao bi svaki upotrijebiti škole, upotrijebiti državne institucije za privatnu svoju upotrebu. Kada vam toliko srce puče za školom, što ne ostadoste učiteljicom? Kada vam je već toliko stalo do te vaše pučke naobrazbe, što ne otvorite u selu, izvan škole, tečaj za analfabete? Zar ćete vi mene učiti propise pred tom seoskom deriščadi? Znate li vi tko sam ja? Znate li vi što je to zakon? znate li vi što je to vlada? Znate li vi što sam ja? Čujte me i slušajte me dobro: dok vi tu umjesto u kuhinji mudrujete, vaš muž možda u selu ašikuje s Amerikankama, kako između sebe šapću naši organi vlasti!

Djeca izbuljiše oči kao ribice na suhu i uplašeno gledahu dva oružnika što se u glasnom smijehu šetahu pred otvorenim prozorima pored prašnog, bijelog, sparnog druma.

— Moderirajte se, gospodine! — uđe u školu učitelj, blijed i zakrvavljenih očiu. — Ako sam kriv, nije kriva moja supruga, a vi izvolite uredovati pristojno i podnesite tužbu. Što se pak tiče ašikovanja, baš u selu čujem da ste vi flertovali s jednom Amerikankom i da baš njezin muž dolazi ovih dana iz Amerike. On će vam bez sumnje vratiti ono što šte vi njegovoj ženi dali u gotovu i negotovu. Djeco, gotovi smo, pomolimo se!

I dok veliki gospodin zausti i zinu kao som, do sto glasova i glasića zazujaše: »Oče naš, koji jesi na nebesih ...«

Ostanu sami, njih dvojica.

— Mlinariću, ja sam nagao, ali nisam nepravedan — reče veliki gospodin i serbez metne hlače i svoje tuste butine na đačku klupicu, te je kao živa jauknula.

— Ja sam nagao, vičem, ali pas koji laje ne grize. Vaša gospođa je — dopustite mi — previše arogantna. Ja sam, do vraga, ipak vlast! A što — zar odista dolazi naskoro kući onaj Amerikanac, Benković?

— Jest, vraća se, i taj je spreman na sve. Taj bi mogao i pucati — reče mirno učitelj ...

— O, hvala vam, onda ćemo ga iza brave odmah po povratku. Izborno je vrijeme, pa bi mogao pobuniti mirni i pitomi naš svijet! Da, zbilja, Mlinariću, imate li vina? Ja ću vam dragovoljno platiti.

— Nemam, oprostite. Postao sam antialkoholičar. Mogu poslati, želite li.

— A ... tako. Ne treba. Molim vas, budite tako ljubezni i potpišite ovaj papir. To je formalnost, vrsta priznanice. Moramo prebrojiti naše ljude i ovdje su potpisani svi koji će glasovati za N-a, našeg kandidata. Vi ste slobodoumnik, pa kako je protukandidat neki opskurni popić, vi već zbog vaših slobodnih nazora ne možete glasovati za njega.

— Oprostite mi, ali ja tog akta ne mogu potpisati!

— A što — ne možete! Vi to morate!

Učitelja oblije tamno rumenilo, pa bijela, mrtvačka bljedoća. Nevidljive šake, golema, tvrda kliješta stisnuše ga za sljepočice. Uši mu zasviraše.

— Ne moram! — procijedi jedva jedvice kroz zube.

— Želite li time reći da kod izbora nećete za našeg kandidata ili — da ćete, pače, glasovati za protivnika?

— Time ne želim reći drugo no što rekoh. Toga papira ja potpisati neću i ne mogu, a nikome nisam dužan reći hoću li ili neću li glasovati i za koga ću glasovati. To je pitanje građanskog privatnog prava, zbog kojega ne odgovaram i ne dajem računa nikome, jer sam građanin, jer sam neporočan, jer sam bio vojnik, jer plaćam porez i jer časno vršim sve građanske dužnosti. Ako mi činovnici nismo građani, recite nam to javno i jasno i oduzmite nam izborno pravo. Kada nam ga dadoste, dajte da ga izvršujemo kao svi ostali. Glasovanje je za mene stvar savjesti i nema sile na svijetu koja ima pravo zapovijedati tuđom savješću. Vi ste katolik i što bi vi meni rekli da vas u ime zakona stanem siliti da prijeđete na muhamedanizam ili na — ateizam?

— Čujte, učitelju, vi ste čitali u vašim novinama da sam glup i kao veliki mudrijaš povjerovaste tim glasinama. Vi miješate dvije stvari: savjest i politiku, moral i interes. Politika, dragi moj, nije moralna i ne može to biti jer nije stvar etike već stvar borbe i egoizma. N. zastupa jedne interese, a njegov protivnik druge, protivne. Vi ste naš čovjek, mi vs plaćamo i vaši interesi su prema tome naši interesi. Ako nije tako, vi ste nepošten, jedući naš kruh kao naš protivnik i prljava rutavost je čistoća vaše savjesti. Slabići, slabi političari i slabe stranke se uvijek pozivaju na moral, a vlast i vlada je tako dugo nemoralna dok nije u njihovim rukama. Zakon, izraz većine, opozicijske manjine obično prikazuju kao nezakonitost, pozivajući se pri tome na narod, dakle na većinu koje u stvari nemaju.

— Vi možda imate pravo, ali ni ja nemam krivo. Vi mene ne plaćate kao vašeg pristašu već kao pučkog učitelja. Ne plaćate me vi, nego cijela zemlja, cio narod. Vlada i zakon nije isto, jer onda bi tolike nezakonite vlade bile zakonite. Interesi naroda su moji vlastiti interesi, jer sam ja narod kao dio toga naroda. Moja savjest nije samo moja osobna savjest, već je hrvatska savjest, svijest ove moje zemlje u buđenju. Da ste vi većina, ne bi ovako dolazili i kupili potpise za-plašenog svijeta. Da ste vi narod, ne bi bili stranka. Da ste stranka, ne bi u borbi upotrebljavali sredstva koja nikad ne bi imali da ste samo stranka. Da ste zakon, vi bi se prema narodnim, društvenim i kulturnim potrebama mijenjali, popravljali, napredovali, jer se i zakon mijenja prema potrebama vremena. Zamislite da vas, ovako velikog i krupnog, neko siluje na život u pelenama, u ljuljašci, u kojoj se rodi-ste i dotjeraste do prvih zuba! Seljak, imajući samo svoj pošten nagon, neće se moći sa prepredenim pravnikom upustiti u učena nadmetanja, ali će ipak znati da bijelo nije crno i da mu sjecikesa podvaljuje dokazujući mu da su globadžijski interesi — seljakovi interesi.

— Čujte, školniče, s vama se ne da piti, a ne da se ni razgovarati. Sjetite se na svoju djecu i vi ćete uvidjeti da imam pravo. I ja sam đakom glavom probijao zid, ali sam usijanu glavu razbio i opametio se. Ja sam uvjeren, tako mi moje djece, da se ne može ostvariti što vi želite, vi i druge lude tikve, pa vas kao realista upozorujem na stvarnost i na praktičan život oko nas. Don Kihot bijaše sam i bez djece. Don Kihot bijaše plemić i imao je slugu. Vi niste plemić. Vi nemate sluge. Vi imate ženu, dvoje djece, i vi ste ubogi učitelj bez amerikanskog ujaka. Ja sam nagao, ali nisam bez srca. Ovdje savjesno vršim svoju dužnost i povjerenu mi misiju, i čujte dobro što ću vam reći: ne budete li glasovali za N-a, vi ste onog istog dana suspendirani, bez službe, na ulici! Promislite i — sluga pokoran!

Kola odzvrjaše. Bijeli prah na cesti, a kroz prašinu svjetlucanje žandarskih bodova. Učitelj sjedne i zatvori oči: bajonete sjaju i titraju na suncu, bodu ga u zatvorene oči, kopaju ga po glavoboljnom mozgu, pretvaraju se u nepodnošljivu bjelinu, u bijele, užarene šiljke, pa ga jarke boje muče u očnim šupljinama. Cijeli dan i cijelu noć bijahu mu zabodena u glavu ta dva čelična bodeža i vidio bi ih kamo god bi gledao. Nije mogao okusiti objeda, popivši tek čašu mlijeka.

Pred veče primi pismo.

Zagreb, dne...

Dragi Janko,

Milo mi je što sam sâm na kojega si se u teškim prilikama obratio. Ovdje u Zagrebu nema za tebe ništa, i nemaš pojma kako mi je mučno javljati ti sve to. Morat ćeš u Bosnu. Tamo je Kranjčević, stari naš preparandijski drug, i on će se za tebe možda zauzeti. Dvorski savjetnik H. mnogo je već tamo učinio za hrvatske učitelje, i nema sumnje da ni tebe neće ostaviti na rosi.

Ne nađe li se ni u Bosni ništa, a ti kreni u Srbiju ili u Ameriku. Tvoja žena je učiteljica, pa bi u Srbiji mogli oboje biti plaćeni i namješteni u istoj školi. Tamo ćete imati besplatnog slugu (»famuluza«) i služavku. Narod će vas čuvati kao malo vode na dlanu. Tamo je učitelj, umije li sa narodom, prvi čovjek na ladanju. Nas Hrvate primaju i vole, to više što su Hrvati u tamošnjoj službi bili na mjestu i izvrsni činovnici. Tamo nećeš biti daleko, a naferije možeš lasno kući.

Kao poznati novinar išao sam zbog tebe u sva naša uredništva. Stara je to pjesma koju ću ti zapjevati. Naše redakcije su obične kancelarije, obični biroi, po kojima sjede plaćenici koji ne vrše svog posla kao novinari, kao prvi narodni učitelji i budnici, već kao obični birokrate: koji su većinom žurnaliste jer ne mogahu birokrate postati. Kao u našim uredima, po našim uredništvima bjesni nisko kruhoborstvo. Lov na retke i na abonente. Posao sasvim mehaničan kao u uredima. Ovaj uvodničar već sto godina piše isti uvodnik. Onaj drugi već sto godina piše o potrebi korisnog rada, rada i rada. Onaj treći već sto godina dokazuje da su ona dva uvodničara osli i magarci. Strane vijesti se zlo prevode iz protivničkih stranih novina. Ima naših novinara kojima je jedina kvalifikacija što znaju mađarski. Originalni članci se prepisuju, kradu se iz tuđih listova. Naše novinarstvo piše škarama. Nepismeni pišu kritike o nečitanim knjigama, a nemuzikalni o muzici. Kad pročitaš naše kritike o istom predmetu, misliš e je svaka strana napisana o drugom kojem djelu. Tebi je tvoja inteligencija škodila kao učitelju. Bila bi ti i kao novinaru na putu. Hrvatski jezik je naime često najunosniji onima koji ga preziru, ne poznaju i koji živu od njega.

Bijah i kod Dičnog, kod Vođe. Saslušavši tvoj slučaj, čuvši da ćeš sa ženom i djecom zbog stranke na ulicu, najprije napravi plačno lice, a onda se stade derati: — Ja toga Mlinarića ni ne poznam. Čujem da nam je za list slao predugačke dopise. Meni nije nikad došao u pohode. Tko mu reče da se eksponira ? Mene ionako stranka stoji već na tisuće. K nama dolaze smo dešperateri i gladuši. —Ali, velemožni — rekoh mu — u redakciji vašeg lista ne sjedi samo nekoliko nesposobnjaka već i nekoliko sumnjivaca. Mlinarić je vrlo pismen i Mlinarić je vrlo značajan. Dok drugima plaćate i preko sto forinata mjesečno, on će za veći i bolji rad biti i sa manjim zadovoljan. — Što vi razumijete ? Ja ne mogu zbog nepoznatog čovjeka otpuštati naših ljudi koji od nas živu, koji bi iza toga prešli k protivnicima i nama se osvećivali. — Ali, magnifice, vi imate i kancelariju u kojoj sjede dva Zidova, dva poznata štrebera. — Ta dva »štrebera« rade, a naši ljudi su lijeni. Ta dva »štrebera« imaju već mnogo prakse, a taj vaš školnik nema ni pojma o tom poslu. — Vi ste, velemožni, vrlo uplivni, imate poznanstva, pa preporučite barem našeg čovjeka koji je na putu da izgubi kruh. — Bijaše mu mene pitati prije za savjet. Ja bih mu rekao da nama ne treba suvišnih ljudi i žrtava. Mi ionako ne idemo za većinom. Program i bez većine radi za nas. Svejedno je bilo nas u saboru trojica ili desetorica. Glavno je da se neko nađe tamo i da brani program. Kako rekoh, naša stranka ne treba ljudi koji će je teretiti, već ljudi koji će je pomagati. Za našu takozvanu inteligenciju ne dam ni lule duvana, a školnici nisu ni inteligencija. Vaš Mlinarić — kako li se zove — želi da se kao mučenik istakne, jer mu je dosadno na selu i jer mu je odviše mala plaća, pa tako misli sa magarca na konja. Na zamjerite mi, ali imam užasnih iskustava. Oparen kašu hladi.

Ništa, dakle, dragi Mlinariću! Kod drugih stranačkih generala i vođa slično sam prošao. Ti zakupnici stranaka barataju s njima sasvim onako kao njihovi novinari sa hartijom i kao viši činovnici sa nižima. Duh je kod nas svud isti, samo su etikete drukčije, i proti tome servilnom duhu se moramo boriti mi, osamljeni ljudi. Ja ti kao iskusan čovjek i silom novinar, poznavalac svih tih prilika, moram reći da u Zagrebu birokratizam ždere sve duše i sve kosti, možda baš najviše one što nisu u birokraciji. Jedini svetac je tu sveti Prvi, a jedina svetica sveta Namira.

Ne pišem ti sve to da kloneš, već da budeš to energičniji što je veća oko nas troma oblomovska kukavština. Nemam mnogo, dragi moj Janko, ali za tebe ću uvijek znati skucati koju stotinu kruna. Tvog sinčića Radiću sam potražio. Nađoh ga bolešljivog kod one sirotinje u Novoj vesi. Uzeh ga smjesta k sebi. Spava evo na širokom mom divanu, sa mnom se hrani i često ide u kazalište. Za kratko vrijeme već se oporavio. Izvrstan je đak. Bog mi nije dao da uzmem ženu i da me ona usreći dječicom, ali, dragi moj Janko, potražiš li novi kruh, u svako vrijeme će tvoja dobra, krasna i pametna dječica naći u meni i oca i majku svoju, ujaka, kuma i brata svoga. Dok ti to pišem tvoj sinčić slatko spava, jer zna da se kao kod tebe spava kod mene.

Sa pismom šaljem ti knjige i novine. Pozdravi ženu i poljubi tvoju pucicu.

Tvoj stari
Andra Sabljić

Usitnila i zasipila sitna topla kišica, tiha, pospana i umirljiva. Učitelj je tečno večerao sira s kajmakom, sio k starom glasoviru, a seoskom tišinom se prostre neškolovani, ali snažni i krasni alt ženin.

Onaj dan ih je udario kao na cesti kola, a prijateljevo pismo ih obradova kao sreća na lutriji. Sitnice obaraju i sitnice podižu naše ljude.

Proljetna sitna kišica broji noćnu tišinu, a on i ona već snivaju spokojno i mirno pored djeteta, kao prve brčne noći.

Oko škole šuljaju se i prisluškuju dva oružnika.


III

Izborno vrijeme, poznata priča. Jednog kandidata dva puta izju-riše pod oružanom pratnjom. Dva đaka, korteša, zatvoriše prije izbora u sobu i po vrućini naložiše peć kao u paklu. Dadoše im presoljena hljeba bez vode, pa do zore malo te ne skapaše. Mnoge seljake otjeraše u vojsku, mnogim nenadano zbog duga zaplijeniše imovinu, a mnoge mirnjačine tobože zbog bunjenja otjeraše u grad, u zatvor. U selu čudo i pokor. Kao da odozgo pada nešto strašno i glomazno što će sve poklopiti, smrviti. U selo kao da je prodro Turčin, i sve ćutaše kao stara lipa pod kojom, tamo prije pola vijeka, soldati pobiše mnogo svijeta. Učitelj danju slabo izlazi iz kuće, ali najbolji njegovi đaci nose u torbicama kući njegove poruke, pa nekakve tiskanice.

Iza ručka, u dvorištu, još se pravo ni ne začuje automobil, a k stolu priđe malešan gospodin, pristojno, ali ne elegantno odjeven, plav, nizak, kratke, šišane bradice, vrlo ćelav, rumenih i bijelih obraza, sa zlatnim naočarima, vrlo inteligentnog i dobroćudnog izraza, skinuvši već izdaleka i noseći pristojno u ljevici panama-šešir.

— Ne ženirajte se nimalo — poljubi kavalirski gospođi ruku, gladeći istodobno kuštravu glavicu zastiđenoj Verici i stežući učiteljevu ruku kao da su već bogzna otkada poznati. Za njim nosi upravljač (chauffeur) boce u ledu i kožnatu torbu sa zakuskom. — Ne zamjerite mi uzmem li si slobodu kao čovjek putnik odahnuti kod vašeg stola, u ovom lijepom hladu, podijelivši onako namjernički s vama kao dessert taj zalogaj. Znao sam da se u selu ne može ništa kupiti, a nije moj običaj padati na vrat našem inače gostoljubivom svijetu. — Još u govoru posegne u kovčeg i metne pred zastiđenu djevojčicu omašan komad torte. Mlinarićka iznenađena, iznese iz kuće što treba. Curica, bosa i polunaga, skoči sa stolice i pobježe u vrt bez slatkiša. — Ja sam N., vama po imenu jamačno poznati kandidat za narodnog zastupnika.

— Drago, drago nam je! — šaptahu on i ona sasvim mehanično, preneraženi, a ona iznese iz kuće žustro stari crveni naslonjač. Kandidat se smjesti kao kod kuće.

— Oprostite, vruće je! — i svuče kaput. — Gladan sam kao vuk i žedan kao smuk.

Puče šampanjski čep, a N. natoči čaše i kucne se tako po domaću, da domaćini, predobijeni i očarani, ispiše s njime »eks«. — A sad, udri, Blaž, užgi, Miško! Oprostite, ali ja ne govorim kad jedem. Aha! Patčice nisu najgori domovinski izumi! Ova je šunka slavenska uzajamnost iz Praga, bog joj duši lahko! Ove mariniranosti ne smiju, ne mogu i neće vam nipošto škoditi! — IN. napuni njemu i njoj delikatesama tanjire.

Iza jakih uzbuđenja često spopadaju grčeviti nastupi smijeha, i prva Mlinarićka udari kod svake šaljive riječi N-ove u nesavladljivo smijanje koje prijeđe i na njenog ćutalicu muža. Nenavikli na zabave i jaka pića, ovo sve ih zabavljaše kao nenadana i neopisiva lakrdija. Gost je to opazio i postavši i sam još šire volje, bacaše otrcane, ali njima nove dosjetke kao čauš krajcare prosjacima, natjeravši čak Mli-narićku kod crne kave da puši izvrsne cigarete, dok upravljač na cesti u automobilu, nakresan i nakićen, veselo i gromko pjevaše i tirolski pocikivaše. U zraku drhtaše ozon histerije.

N. u voćnjak i donese na rukama malu Vericu, sasvim već pitomu. Kljukao je paštetom i tortom. Mlinarić htjede skrenuti razgovor na ozbiljnije stvari, ali lukavi N. mu vazda kao jegulja izmače, ponudivši mu najzad bratimstvo. Učitelj, šta će, primi. — Uzmi, uzmi me, dragi Janko, za svoga brata — čavrlja N, a učo već osjeća na bradi njegov pobratimski mokri cjelov. — Ti Jankić, ja Pepić, i to je pravo! ako si ti školnik, što zato? Inteligencijom si ravan meni, a dok si ti iz profesorske dobre porodice, ja sam ugljenarski prosti sin. Poznam mnogo našeg najboljeg svijeta, ali ne znam ljepšeg i pristalijeg para od tebe i od tvoje Milke... Drugi tjedan, nakon izbora, oboje ćete u Zagreb, ako bog da! Tvoju suprugu ćemo u kakvu školu, a tebe — kud ti srce zaželi.

— Ne, ali ja —

— Što... ne? Gašpar!... Gašpar, odnesi taj----------telegram na poštu. (Gašpar odlazi.) Janko, dragi moj Jankić, ne zamjeri mi, ali ja sam u Zagreb telegrafirao da pristaješ na promaknuće i premještenje u centar.

— Ali, domine, šalu nastran, ja sam opozicionalac!

— I ja sam opozicionalac. Tko ti je rekao da nisam opozicionalac? Danas smo mi svi Hrvati u opoziciji. Tvoja opozicija se jako ne vidi, moja se opozicija također osobito ne vidi ... i to ti je sve!

— Ali, dragi, ja ću proti vama, pardon, proti tebi glasovati!

— Ne pravi bedastih dosjetaka! Ja sam ovčas rzumio da kao opozicionalac za mene opozicionalca glasuješ, i tako sam u Zagreb telegrafirao. Što — lari—fari—

Učitelj problijedi, smije se na silu kao dijete štipano od dragosti, digne se sav u jarosti, žena ga drži za rukav, on traži riječi, miče ko-nvulzivno ustima, ali N. već zatvara oči, pije i pjeva neku njemačku šantansku pjesmicu, dirigira rukama i glavom, a u dvorištu stvori se čudo, uskrsne neobičan, neočekivan par.

On, zguren starkelja, stariji od svojih godina, u cilindru naježene dlake i cikorijske boje, u desnoj dužoj i lijevoj kraćoj nogavici, u žutim cipelama, salonskom izanđalom kaputu iz Radeckijevog vremena, sa crnim naočarima nad bijelim »kajzerbartom«, sa modrim žilicama na mesnatom nosu. Pod rukom mu stara, okrugla, crvena, sačuvana i još uvijek milolika niska gospođa s omašnim »cerekom«, omašnom crnom lepezom i sitnim koračićima pod staromodnom crnom svilenom haljinom, opervaženom požutjelim crnim baršunom. U grdnom širokom šeširu stajaše kao golema gljiva. Mlinarićka cjeliva već starca u ruku, on nju tronuto u čelo, a stara gospa objesi joj se dramatski oko vrata i —

— Meine theure Beba, Beba naša draga — o, kako zlo izgledaš -— propala si u tom prnjavoru — o, što me nisi slušala-------

Čiča se međutim važno prikučuje k stolu, prezrivo odbija učiteljevu desnicu, ustoboči se pred njim sučelice, isprsi kao pred regrutom i stane njemački tolkovati kao da bere iz knjige.

— Gospodine zete! Vi ste meni i mojoj supruzi oteli jedinicu. Njoj ste oteli pošteni njen krušac. Dovukli ste je ovamo bez prokletstva, ali i bez našeg blagoslova. (Verica uplašeno bježi u vrt.) Proti mojoj volji učiniste me djedom jedared, djedom dvared. Kako čujem, moj unuk, sin vaš, nema u gradu ni pristojne hrane. Unučica evo bježi od svog djeda jer je goluždrava, crna i podivljala u toj pustinji kao gradsko nahoče. Vi nesavjesno rađate djecu kao s tuđom, neprijate-ljevom ženom, vi tvrdokorno prezirete vašu punicu i mene, jer kao stari isluženi podoficir sa dekoracijama nemam prevratnih i buntovničkih žudnja kao anarhiste i vi. No sve smo to trpjeli jedinice naše radi. Sada je prekipjelo. Mi dođosmo po naš porod, po našu kćer Bebu. Nećemo dopustiti daje ubije nesavjesnik. Juče, naime, čusmo sa najkompetentnije, službene strane, da ćete zbog svog protuzakonitog rovarenja ostati bez zalogaja, da ćete goli i bosi na drum, ne učinite li svoju biračku dužnost po danim propisima, pa dođosmo po Bebu, jedino naše dijete. (Stara gospođa se zacenila od plača kod tih riječi.) Još večeras neka skupi dijete sa svojim cunjama i pođe sa nama. Mjesto će joj biti vraćeno. Ako ste vi revolucionarne i samoubilac, svršite sa sobom, ali ostavite na miru Bebu, našu kćerku.

— Na miru, jest — na miru, jesi li čuo, zavodnice! Čujemo, da ćeš i onkraj brave. Ganz recht so! Neka te i objese, marim ja! — zaklinči se, duvajući kao lokomotiva teretnog voza, punica pred jadnim, od neprilike izobličenim školnikom u šarenoj košulji sa golim vratom, a dok mu žena u plač, on se objeručke za glavu, zvjerajući očima amo i tamo kao luda, kao uhvaćeno zvijere.

Kandidat, prilično već nakresan, važno ustane, važno obuče sivi kaput, važno uredi manšete sa zlatnim pucetima, važno namješta zlatne naočare i važno pristupi na kratkim nogama pred važnog starkelju.

— Ja sam N., kandidat i doskora svakako narodni zastupnik toga kotara.

— Ist dies möglich?! — stropošta se u njegov crveni naslanjač punica, ispustivši ceker i lepezu, naherivši grdosijski slamni šešir, a čiča, držeći se jedva na nogama, zaintačio prepokorno i preponizno suhim jezikom i uzdrhtalim grlom:

— Sto puta pardon! Mi smo perpleksni! Mi smo Pero Kragujac, stražmeštar i oficijal u miru, i moja žena Sofija, rođena Levanić, kućevlasnica.

— Neobično mi je drago, neobično! Vaš zet je pravi ures našeg pučkog učiteljstva, dostojan svake časti i pažnje. Malo je odviše samostalan, ali to su svi daroviti i samosvjesni ljudi. Vi ste zlo o njemu informirani kao i ja, a danas sam se uvjerio o protivnome. Mlinarić, najnoviji moj prijatelj, vrlo dobro zna da se ne može niko istodobno baviti školom i politikom. Ja sam ga maločas u Zagreb preporučio kao najsavjesnijeg mog izbornika i ja svima vama tu jamčim da će brzo nakon izbora biti premješten u glavni grad s unapređenjem, rijetkim u analima našeg učitelj stva, a sin će mu dobiti štipendij. Dakle, dobro nam došli i dopustite mi, gospođo i gospodine Krabuljče —

— Bitte, moje ime Petar Kragujac!

— Pardon! — dopustite mi, dakle, da vas u ime kućedomaćina pozdravim čašom ove žarke kapljice!

Učitelj zaustio i zanijemio! Gleda to čudo i pokoru, sumanuto sluša gukanje golubova na žlijebu, ćeretanje vrabaca, lasta, i žagor živadi, gleda kako »kajzerbart« i starac zinuše na N-a kao njuška i bundaš na djevenicu, vidi punicu rastopljenu u znoju i suzama zahvalnicama kao maslac na suncu, promatra jovijalnost, zlatni lanac na bijelom prsluku i đerđernost N-ovu, pa prasne u neobuzdan, u grohotan smijeh, smijeh iza teškog uzruj avanj a, koj i zarazi čitavo društvance. U neugodnom, nategnutom ćutanju iza te grčevite provale radosti Mlinarić sune u kuću, vrati se odjeven i stane se praštati blijed kao mrtvac.

— Molim vas, oprostite mi, dragi gosti, mučno mi je, pozlilo mi, jer slab moj želudac ne podnosi ni kapljice vina po vrućini. Draga Milko, zabavljaj bez mene mile naše goste. Ja ću malo prileći i odspavati po običaju u djetelini.

Saborski kandidat tobože ništa nije primijetio, a stare je brzo tako očarao i osvojio, te ih je nagovorio da s njime otputuju još večeras. Kragujcu je obećao dijurnističke zaslužbe. Punicu je zanio pričama iz peštanskog tajnog velikaškog života. Pred veče ih je poveo, to lakše što bi kod učitelja jedva imali gdje prenoćiti.

Pero Kragujac i njegova supruga, rođena Levanić, kućevlasnica, jure srećni i blaženi prvi put u životu sa pravim velikim gospodinom, voze se prvi i posljednji put u automobilu, dok njihova kći, blijeda i zaplakana, dugo u noć čeka muža i čita Stope Kristove u prijevodu Frana Kurelca, starinom Ogulinca, a rodom iz Bruvna u Krbavi.

Mala tvrdo spavaše kao obično i smješkaše se kao obično u snu. Kroz otvorena dva prozora ulijetahu u sobu žuti, debeli, prašni lepirići, udarajući o crveni zaklon lampe na stolu, a selo, cijeli kraj, drhti na sanljivoj, mlačnoj mjesečini kao na dnu vode tamne i vječno mirne, kao u dubljini sna vječno žalosnog i krasnog.

Najzad, pred zoru, veselo zaštekće domaća kuja. Poznat krupan, zvučan glas. On je.

Ona ga dočeka kao da se vratio sa putovanja. Jedva opazi njegovog pratioca u ruhu biciklista, snažnog mladića, mlađeg od svoje žute muževne brade, promuklog kao vašarski mešetar. Nije se ni imenovao, pojeo i popio je za tili časak što se našlo u kući, zapalio je cigaru i odmaglio na biciklu, kako je i domaglio.

— To je poznati dr. Bravarski iz Zagreba. Nema kao ni mi ništa, pa ni brigeša ga. Glavno je samopouzdanje, smjelost i sloga. Sve drugo je pljeva. Ne bace li cijeli narod u buharu, N. je propao — uvjerava me Bravarski.

Mlinarić, ležeći na postelji, zahrče u razgovoru onako poluodjeven, ne osjetivši kako gaje žena svukla. Zora već svitaše, kokoti već uvelike buđahu sunce i selo, pa i učiteljicu brzo uljuljaše u tvrdi mladi san slavuji i kosovi sa rosom i svježinom u proljetnim grlima.


IV

I svane odlučan dan na samu nedjelju. Ona i on spremiše sve kao prije selidbe. Uzajmiše nešto novca, a on se već na nekoliko mjesta ponudio za agenta putnika. Dvije noći ne stisnuše oka, ali jutros gaje morala Mlinarićka buditi preko običaja. Probudio se blijed i sav strven. Kroz širom otvorene prozore sja već toplo sunce, a žuti sunčani mlaz pada na jeftine kopija slika na zidu, na Strossmavera, Starčevića, na posljednje časove Zrinjskog i Frankopana, na Bukovčevu apoteozu Kazališta, na Jovanovićeve Arbanase i Crnogorce, silazi preko bijelih postelja, preko djevojčice u tvrdom snu i preko boca s ušećerenim voćem na novim, jeftinim ormarima, posrebruje krunicu među njenom i njegovom vjenčanom fotografijom na bijelom okrečenom zidu, puzi preko jednostavnih stolica sa slamnim sjedalima i velikog stola punog hrtija, nereda i knjiga, budi na jutarnju pjesmu kanarinca i češljugara nad staklenim ormarićem sa posuđem i poljskim jučerašnjim cvijećem, pada na žute glasovirske dirke, na crveni divan i otrcani crveni naslanjač pod glasnim starim satom s utezima, pa se iz veće te sobe već uvlači i zaviruje kroz pritvorena vrata u izbicu za goste sa lkovanim ormanom za odijela, sa zelenim ćilimom i zelenim naslanjačama oko okruglog stola sa košaricom s posjetnicama i fotografij-skim albumom, pa sa vječnim srebrnim žiškom pod bazarskom kopijom Gospe Tizianove.

— Oh, draga, što sam sanjao! Eto, još mi srce lupa, i da sam praznovjeran, rekao bih ti da to ne sluti na dobro. Vidim ti ja tako golema, žuta vrata s rupom u sredini, sa škuljom tako crnom i tamnom te ne znam je li crna od crne boje ili od crnog, užasnog mraka za tim tamničkim vratima. I ta crna rupa, crna ta okrugla pjega mami me, vuče me neodolj ivom snagom, pa stanem neopisivim strahom gurati, gurati i turati u rupu ruku sve do ramena. Tek što turih prste kroz vrata, žuta i teška ta vrata, unutra poče cviliti sve jače i jače, što sam dublje u mrak pružao ruku, i kada već ne mogah dalje, osjetim kroz taj užasni bolni plač mačeta ili djeteta na dlanu i na prstima zube, i ti zubi mi se kroz tjeskobno cviljenje polagano i krvožedno, pogano i svirepo zabijaju u meso sve do kostiju. Da izvučem ruku, ali nikako, a kroz njemušti cvijel čujem djetinji plač: — Pusti me, pusti... — Opisati ti toga ne mogu. Doživio sam mučnih trenutaka, ali o tom bolu, o tome strahu, o tome krvarenju duše i tijela nisam najavi nikad ni slutio. Jedva nekako saberem svu snagu, trgnem očajno i povučem desnicu k sebi, osjetim tanke, oštre zube u srcu, u kostima, u mozgu, i izvukavši nekako krvavu ruku, okrenem se i vidim na crnoj stolici, kao na optuženičkoj klupi — znaš, ženo, koga? Na crnoj drvenoj stolici pod sivim zidom sjedi u dronjcima, blijedo i sa smrću u uglastim očicama, naše dijete, naš Radica, a sa zuba, s usta i s lica crvenog kao od pekmeza kaplje i cijedi se krv ugrizene ruke, cijedi se i kaplje moja krv ... Poludio bih bio u snu da je grozni san duže potrajao.

No, djeca već zagrajaše oko škole, kao škvorci, jer zbog izbora moraše biti rana misa. Učitelj se odjene u crno svečano ruho, što kao i cilindar silno zaudara kamforom.

— Kao u zalagaonici — reče joj, već sasvim vedar i osvježen, kada mu po običaju vezaše bijelu svilenu maramu oko vrata.

— Opremam te, Janko, kao Andromaha Hektora, kao Katarina svoga Petra.

— S tom razlikom što u kreševu nećemo ni ti ni ja rusih glava izgubiti.

— Nadajmo se! Čuješ, Janko, danas si odista vrlo »feš« — i gleda ga po strani, ispod oka, kako to samo žena i ljubav umije. On je pogleda, zagrli je, oči mu planu, a duša mu se smiluje od žalosne ljubavi. Mala Verica se probudila.

— Kokica, čučica moja mala! — diže je otac iz postelje, i dok je mati u kuhinji, roditelj joj nespretnim rukama i uzdrhtalim srcem navlači na tuste nožice narojtane bijele čarapice, gaćice i košuljicu sa modrom svilom i majčinim vezovima, pa bijele plitke cipelice, pere je nježno spužvom po prsima, vratu i licu, češlja je kao brijač, ona ga vuče za bradu, uši i brkove, boksa ga koljenima, pa dok je mati već tu sa bijelom kafom, Verica joj se već hvata za suknju, ljubi joj ruku, želi dobro jutro i cjeliva u obraze kao drobno bijelo Brašančevo.

— Možda je to posljednji dan u toj školi gdje proživjesmo šest najsrećnijih svojih godina — htjede on zaustiti prije polaska, ali na dvorištu proguta suze i ode u vrt k svojim košnicama među smokvama na prisoju uz zid, sve do sljemena sav u zimzelenu i modrim glicinijama. Cvjetne lijehe i gredice sa povrćem šušte u rosi, miris jagoda i ruža luta i opaja u svježini proljetnog jutarnjeg zraka, a u cvrkutanju ptica lete već leptiri medu visokim i patuljastim voćkama sa razapetim na žici granama. Drhtahu mu ruke kada je rezao ruže za ženu.

I pođoše u hram: školska djeca sprijeda, u čistim gaćicama, šarenim prslučićima i crnim okruglim klobučićima, a sa strane učiteljica, otmjena i jednostavnosti svog bijelog Girardi-šešira i bijele haljine, vodeći sa mužem za ručice Vericu koja silom želi naprijed, među dječurliju, dižući uvis nožice i viseći kao ljuljaška na njihovim rukama. Sa ceste, široke i ravne, zakrenuše ilovastim, žutim putem uzbrdo, među grmljem, među seoskim grobljem i župnikovim voćnjakom. Na brežuljku, u zelenilu među lipama, orasima i jablanima, ozivaju se zvona seoskim jutrom tako jasno da kao od modrog stakla odjekuju sa čistog, vedrog svoda nebeskog. Vjetar odozgo popuhuje i zapljuskuje uzduh medom lipovog procvjetalog mirisa. Uzbrdo spješi silan puk, izdaleka kao šarena livada, žene i većina muških još uvijek u seoskoj crvenoj, bijeloj i modroj nošnji, nekoji već u tamnom, nespretnom građanskom ruhu, šireći na sve strane miris dolapa, ormana, komorica i opranog rublja. Dolje, pod brdom, naravnoj glavnoj cesti nalijevo, nekoliko minuta blizu škole, nedleko od pošte i općine, silna graja i galama. Znoji se violina, bas, tambura i berde kod Jakoba Kohna, trgovca i krčmara. Pred krčmom pleše drmeš seljački odrpanac sa vojnikom na dopustu i sa pisarom Fučkom, glavnim N-ovim kortešem. U bijeloj, dugačkoj židovskoj kući, sa gvožđem na opreznim prozorima, cika i vika, sa krova viju se trobojnice kao i s općine, ali narod slabo ulazi u taj vašar gdje se ljudi prodaju i kupuju. Pod dudovima pred općinskom jednokatnicom logoruje već kompanija vojnika sa bajunetama što toliko glavoboljni-ma bodu oči i mozak. No učitelju više to ne smeta, jer je pun svjetlosti što je jutros kao nikad osjeća u duši, pa se diže i diže kao ovo lipanjsko sunce. Pred crkvom mravinjak, pčelinjak. Licitari i pečenjari kao na proštenju. Poviše, iza hrama, u ograđenom golemom dvorištu sa drvenim zgradama, vije se golema trobojnica sa stare jednokatnice župnog dvora. Što više puka, to veći mir, jer je crkvište već puno zelenih pijetlovih perjanica, puno oružnika, kao da se tu sastadoše robijaši cijele kraljevine.

U gužvi i stisci na crkvenim dverima pritisne se uz školnika Joža Strugar, imućan gazda. Govori jezike i već dva puta bijaše u Americi sa bratom Jandrom, mlinarom. Odjeven kao radnik, građanski. Mekani crni šešir mu čak na zatiljku, za jednim uhom čačkalice i žigice, za drugim grdna cigara. Počešljan je konobarski, narednički, sa stazom sredinom cijele napomađene kose, zalijepljene preko sljepočice kao ruka kod salutiranja.

— Godem-baj-hel — školniče, sve će biti dobro. Meni je N. prekjučer kupio kobilu, ali figa njemu, neka se obriše! Glasovat ću za našega za popa, godem-baj-hel!

Pod korom učitelj sretne Maletića, školskog svog druga, učitelja u okolici, zloglasnog uhodu i denuncijanta, sa nogama kao u izgaženog starog konobara, sa pijaničkim očima, crvenim, smolastim i podmuklim u naduvenom žutom licu sa neurednom musavom bradom. Maletić obori glavu i oči, i zastiđen izađe iz crkve kao iz sramotišta.

Učitelj sjede za orgulje, pored njega Verica na ruci majke, čuvene crkvene pjevačice, a u crkvu ulazi svečano iza žandarskog guranja u rebra svečana izborna komisija, smjestivši se pod »nebom« u velikoj kolatorskoj klupi nadesno glavnom oltaru. N-a ne bijaše kao ni njegovog protivnika, prognanog iz kotara. Umjesto njega eto Josipa R....ića, narečenog Jusuf-bega, pravnika na glasu s enciklopedijskog neznanja, pa M-a, rođaka N-ovog iz sedme dijetne klase, što sjajno polagaše ispite za zaključanim vratima nekog europskog sveučilišta. Diže se glavoboljna zapara u užasnom vonju od kožuha, čohe, masti, čizama, sirotinje, soli, baguša i starog znoja: zadah, od kojega svrbi koža, gore oči, obrće se cijela utroba i žrvanj tišti prsa: vonj starog loja, prenoćišta, pepela i zapaljenih mokrih cunja. Učiteljica je kao uvijek ponijela šljivovice i etera. Sav jad, sav jad, sva sirotinja, sva zapuštenost puka stapa i diže se prama nebu, nijemom kao groblje i tvrdom kao smrt, a kroz omaglicu, vrućinu, zaparu i vampirsku atmosferu mrmorenje babljih mehaničkih krunica, klopotanje modrih i suhih usana kao udaranje motika o suhu zemlju, a nažuljena koljena mrcvare i bogomoljna usta cjelivaju zamazani, hladni crkveni kamen u traženju riječi i molitve koja će se curi i uslišiti, a hranom bruji kao kucanje sljepačkih ruku po glomaznim, teškim vratima života i smrti.

Zvonce; župnik s asistencijom susjednih kapelana; mali crveni i bijeli ministrantići; drhtanje blijedih svijeća. Zvonjava na tornju umukne, a kad svećenik priđe k žrtveniku, zazujaše i poletiše molitve seljačke kao na med pčelac iz uljanika, zabrujiše glasne orgulje, diže se pjesma u svečanom, pobožnom i čistom zanosu, nad dječijim poja-njem krili se alt učiteljičin kao nad živim gnijezdom slavujica, te dolje bake i starci osjećaju na čelu blagoslov anđeoskog mekanog krila, pa se kroz suze udaraju i lupaju pokornički žuljevitim šakama po uplašenom, neukom i rasplakanom srcu. Plač je molitva našeg puka, a suza je zvijezda njegovih nebesa.

Dok se pri podizanju gruvaše narod u prsa u zvuku zvona i praporaca, u tamjanu, znoju i sparini, učitelj sav u vodi zbog zraka priđe ka prozoru, kad iza orgulja opazi sa ženom sina Radiću i pobratima Sabljića, poznatog zagrebačkog novinara, prerušenog, u seljačkom ruhu! Ni Mlinarićka ih ne opazi kad stigoše, i malo te joj se pozli od radosti! Mala Verica već se sigra sa lutkom, darom iz Zagreba, odjevenom kao Kohnova kći Alma. Radovan nešto slab i mršav, ali je zdrave boje i silno je điknuo kao šiba vrbina, zapanjujući seljačiće modrim mrnarskim odijelom i prvim dugačkim hlačama.

Pri koncu mise sjede, upravo leže članovi izborne komisije izmo-ždeni, mamurni od sinoćne pijanke, otečeni poput jesenjih pijanih muha od zapare, zijevanja, pjevanja i gužve. Misnik se okrene, raširi ruke na posljednji blagoslov i sad se desi nezapamćen događaj. Uz divnu pjesmu svoje žene intonira učiteljev bariton našu narodnu himnu, sva djeca je prihvate, dočeka je narod u crkvi i silan svijet oko crkve, a stari hram se pretvori u nešto silno i živo, što se kao lađa na moćnom valu hrvatske pjesme diže i plovi u slobodu, na pučinu, penje se i krili kao žrtveni dim cijelog naroda, cijele Hrvatske, u zanosu tamjana žrtve Abelove. Svećenik, silno tronut i iznenađen, stoji onako rširenih ruku kao okamenjen, sličan križu sv. Franji na oltarskoj slici, što isto tako raskriljenih ruku prima žigove i rane ljubavi i požrtvovanja. Kapelan Štiftar legao ničice preko oltarskih stuba, sklopiv-ši grčevito pobožne, slabačke ruke i moleći kao što nikad molio nije, a kapelan Škanjec naduo se kao templarski vitez, tresući zidove krupnim glasom dominikanca i pjevajući, grmeći kao Titova trublja pred Jeruzalemom. Kao talas, kao poplava, kao oluja, kao orkan, kao vrući vulkan potresla i ščepala je nenadanost silne i tople pjesme hram i ljude. Jedan oružnik, 'dugački, krupni pravoslavac i Likota, sve se klanja i krsti sa tri prsta, a drugi, mali žilavi vodnik, Zagorac, zaboravio na komisiju i na banganet, pa neskladno kukuriče kao mahnitac:

Teci, Savo, Dravo, teci,
Nit' ti, Dunaj, silu gubi,
Kud ti šumiš, svijetu reci
Da svoj narod Hrvat ljubi! ...

Nakon himne ostavi svećenstvo žrtvenik, a učitelj zasvira snagom i poletom Marseljeze Zajčevu junačku koračnicu U boj, u boj! Jusuf-begu bijaše već i prije mučno, a sada se složio na susjedova koljena. Od bojne pjesme grče se šake, zijevaju usta, tresu se srca, a grudi se napinju kao bojni bubnjevi.

Mali Radica, prvogimnazijalac, gleda i gleda, sluša i misli da sniva, vukući sa raspjevanim brkatim i kao kolac suhim Sabljićem kaiše na mijehovima kao pomaman. Bijaše mu kao da ga spopade orao pa ga nosi i nosi između oblaka i planina, između morske pučine i pučine nebeske, između zemlje i mjeseca, između neba i sunca. Gleda svetog Đuru na pobočnom oltaru, a svetac užagrio plamenitim očima, kopljem kolje aždaju, a niz kamen oltara curi zmajska gnusna krv. Gleda svetog Mihajla, a nadanđeo diže uvis strašni mač dvorezac! U ljevici Bogorodice oživio i procvao je ljiljan. Srce na njenom zobuncu, cvijećem okrunjeno i ljutim mačem probodeno, sja i blista snagom svete žrtve, a iz srca Isusovog, krvavim trnjem urešenog i izbodenog, gori i suklja plamen u žaru sloge, ljubavi i junačke pjesme, zapalivši sva srca, cio svijet.

Zvono u tornju kao samo od sebe udara u stranu, zove kao na požar ... Pod starom, granatom lipom, posutom zlatom cvijeća, zujanjem pčela i medom mirisa, pod kojom nekad, pri ukinuću kmetstva, pade od zrna dosta naroda, sastaviše puške sa zemljom nekoliko seljaka.

Učitelja na biralištu uhapsiše, baciše pod istragu i otpustiše iz službe kao i neka dva oružnika.

Nekoliko godina iza toga bi izabran u istom kotaru narodnim zastupnikom.



Povratak na vrh stranice.