Uzdasi Mandalijene Pokornice/Uzdisanje drugo

Izvor: Wikizvor
Jump to navigation Jump to search
Uzdisanje prvo Uzdasi Mandalijene Pokornice —  Uzdisanje drugo
autor: Ignjat Đurđević
Uzdisanje tretje


U spovijedanju

  Privara je u grešniku
kî na pravi put se obrati,
da krivinu svo'u veliku
s malo suza scijeni oprati
i ustati moć ikade
lasno, kako lasno pade.

  Znam da mnokrat uzdah jedan
neizmjernu milos stječe
i da ostane duh pravedan,
netom jedno vaj izreče;
nu je opeta strašna odsvudi
višnja pravda, vječni sudi.

  Tijem čovjeku sveđ trijebi je
da s pokorom gre naprijeda;
prav je tko mni da prav nije,
blažen je oni kî sveđ preda,
i taj samo svet se veli
kî sveđ sumnji još svet je li.

  Mandalijena, kôj se objavi
bog za parca na svom sudu,
ku prigrli, ku postavi
svoga srca za razbludu,
eto u plaču svo'ih krivina
sveđ pokoru svo'u počina.

  Potvrđena u milosti
i na vratijeh jur od raja,
k svom dragomu vapi „prosti!“
bez pristanka, mjere i kraja,
ter se straši, suca od svoga
u celovijeh suca istoga.

  Ona ištući da otvori
svijetu stare zloće svoje,
nek je slijedi u pokori
tko nju u grijehu slijedio je,
izvan sebe poče u glase,
čijem da 'e sama ne stavlja se:

  „Dikle, s draga kijem pogleda
među lijepijem raste hvala,
u cviljenju mom naprijeda
viđ'te kako počne smala
tko god srne za upasti
svijeh krivina sred propasti.

  Od početka čuva'te se,
zatecite plam ljuveni,
čijem ste same kroz urese
njegda lijepoj slične meni,
i u vami čas uzmnaža
draga od tijela duša draža.

  Znajte da bi tanka hvoja
hras kî kruni vrh od gore;
slaba isteče rijeka koja
lijeva od voda more u more;
zgar gromove, trešnje ozdala
rađa od zemlje para mala.

  Tako i duša pogled plodi,
pogled riječi, riječ požudu,
ter na svak čas naprijed hodi,
dokle utopi nas u bludu;
ah jaoh nitko u čas jedan
ne učini se nepravedan!

  Uspregnut bi mogla prije
trijes kî pada, val kî pjeni,
prah prid vjetrom, vjetar kî je
rvat napro kraj strmeni,
negli sebe jedna vila
kâ je ljubav prigrlila.

  Gdi se zloća mâ spovijeda,
hoću da me vas svijet čuje,
nek se čuva s moga izgleda,
čijem se izgledom mo'im sramuje,
nu što velim? kuda slijedim?
tkoga zovem? s kijem besjedim?

  Zamani se moj plač glasi,
ako odi nije nikoga;
sa mnome su sami uzdasi
i spomena grijeha moga,
zvijeri, hridi, strasi i tmine -
slična družba me krivine.

  Nu nije zaman: korit hoću
mo'im životom sebe sama:
bez srama ću pronijet zloću
u ku padoh jur bez srama,
i moj svaki grijeh skroviti
na moj ću isti sud doniti.

  Čujte, luzi, me taštine,
čujte, zvijeri, me prikore;
i ti, o spilo, kâ krivine
moje ne znaš, znaš pokore,
poznaj sada koli 'e manje
moga od grijeha me kajanje.

  Ah da može hridju u tvomu
udjeljat se mâ besjeda,
da u tem pismu neumrlomu
vas začuđen vijek razgleda
mu neharnos, milos moga
uvrijeđena neizmjernoga.

  Čujte! - Izgubih mlado u doba
od proljetja djevičkoga
roditelja jednom oba -
majku i ćaćka ljubjenoga -
i u gospostvu ostah sama
nad obilnijem državama.

  Brat o sebi Lazar staše,
Marta s malo veće ljeta
ni smijaše ni mogaše
po godištijeh dat mi svjeta;
bješe sebi mlados moja
i svjetnica i gospoja.

  Oblas, blago, mlados dična
na njeka me prignu djela,
djela mladu srcu obična,
djela priljubna i vesela,
djela u kojijeh zla ne ima,
van što na zlo put je u njima.

  Samoćom se vik ne krijah,
po prozorijeh čestokrati;
ne zaviđah, nu mrzijah
čut ku vilu lijepom zvati;
bježah ljubav, nu mi biše
pr'jateljevat drago odviše.

  Veljah: 'Bit ću ljubežljiva,
da podložni puk me ljubi;
što se resim, nijesam kriva,
ni se u tomu mâ čas gubi,
er gosposko za gospoje
urešenje pristojno je'.

  Tad nesrećnom srcu momu
za zabavu jaoh omili
u tanačcu razbludnomu
skladno izvijat stupaj mili,
tad besjedu dvornu učiti,
vješto pisat, pisma štiti,

  tad zlatjenijeh romon žica
s mednijem glasom ugađati,
sudit tuđe misli i lica,
sve znat, sve čut, sve gledati
i ne štedjet pomnje i blaga
za hvaljena bit i draga.

  Dokle začuh, tamo ovamo
da me slavi družba mlada
ne gospođom grada samo
negli od srcâ svijeh od grada,
i da po mom rajskom licu
suđena sam za božicu.

  Tada moja svijes uzbjesni,
tad mi reče miso opaka,
bez zabave od ljuvezni
da 'e zaludu ljepos svaka,
ter nije drugo lijepa biti
neg bit ljubjena i ljubiti.

  Počeh ljubit, nu neredno
cijeć nevješta plama moga:
ljubjah ljepos svaku ujedno,
osobito ne nitkoga,
i nestavnijeh želja u smeći
svijeh ne ljubjah svijeh ljubeći.

  Ljubjah, ali još ne smijah
ljubovnicom zvati mene,
er ljubeći još ne umijah
znat da ljubim me ljubjene;
znah što kušah da drago je,
ali ne znah prem to što je.

  Znah da 'e njeka skrovna sila,
kôj nije moć duh da se ogluši,
da je njeka boles mila
kâ me slatko škaklje u duši,
njeka želja, nu smetena,
pače od želje slika i sjena.

  Er što željah, ne iđah steći,
ni toj mogah steći ikada,
čijem me želje tijek pršeći
sram usteže, strah pripada
i novina želje ne da
željet želji môj naprijeda.

  Mnokrat rekoh sama u sebi:
'Da to i žudim, što bi bilo?
Što 'e to ne znam, nu je trijebi
da je dobro, pokli 'e milo', -
nu strah tajčas moju prijeku
prisijecaše miso u tijeku.

  Veljah opet: 'Prije nemila
da me proždre zemlja hoću,
neg ja viku ockvrnila
tom požudom mu čistoću';
zamišljah se pak u temu
i uzdisah ne zna'uć čemu.

  Bjeh u licu problijedila,
puštah ures, mučah sama;
sad se užižah iz bljedila,
sad se stvarah led iz plama;
mrz'jah, ljubjah, kušah svuda
trud iz slasti, slas iz truda.

  Jakno lovor, kî s plamenom
za ne izgorjet dug boj bije,
vo'evah s željom môm ljuvenom;
ali udugo najposlije
nju tjerajuć, nju misleći,
š njom se obiknuh nehoteći.

  Strah mi uminu; poče ovako
s sobom sudit svijes smamljena:
da nije ljubav zla prem tako,
pak da 'e dobra i hvaljena,
zatijem da se i djelima,
kô stvar dobra, slijedit ima.

  Uto mlade drúge moje,
koje od mene veće znahu,
sve ljuvezni tuđe i svoje
potanko mi spovijedahu,
veleći mi: 'Nije krivine
činit sve što mnozi čine'.

  Ah, zla družbo, čemu dosti
tvom porazu nijesi sama!
čemu i druzijeh put tamnosti
od vječnoga vodiš plama,
ako u paklu strašnom doli
svaka 'e družba teže od boli?!

  Jedna vrhu svijeh diklica
bješe između skupa toga
moga srca potajnica,
pače srce srca moga, -
mâ poguba, za rijet bolje,
i sva napas me svevolje.

  Ona nad svijem lijepe ke su,
sva raskošna, sva ljuvena,
u mirisu i uresu
ponosito razbluđena,
znaše sve što može znati
duh zatravljen domišljati.

  Nje riječ, izgled i hitrina
kuda mene vaj ne uputi,
da uzbude mâ taština
nje taštine pristignuti
i da skriju vele gori
nje sramote mo'i prikori.

  Sa mnom je ona na prozoru
i kaže mi mladce izbrane,
pak mi u skrovnu razgovoru
pripovijeda šaptom s strane
njih imena, njih razblude
i što mogu i što žude.

  Čijem to veli, isto u vrijeme
ljubovnici narešeni
s pošetajim razbludnijeme
klanjaju se ozdal meni,
odgovaram a ja njima
veće srcem negli očima.

  Gorim srcem i skončana
na gorko sam njih skončanje;
nu stid kažem i gledana
ne gledajuć gledam na nje,
er za gledat bez svjedoka
dosta mi je kraj od oka.

  Govori mi drúga tada:
'Njihov jače plam razdraži;
posmjehni se sad, a sada
skrij tve lice, sad ga ukaži.
Hoć dvorena bit zadosti?
stuči dragos s nemilosti'.

  Ona tako riječi uzmnaža,
na nje riječi nevam ja se;
čas mi 'e draga, ljubav draža,
mislim na nju, mislim na se,
i razbiram krivo i prijeko
što bi o meni tad svijet reko.

  A ne mislim srcu u momu
da što mislim, sve bog vidi,
kî sve, kî sveđ, kî u svakomu
prije griješenja grijeh prividi,
i da visi vrhu mene
mač njegove pravde ognjene.

  Nu zla drúga hudu odluku
sa mnom tjera svakijem putom
i nje riječi drže ruku
s ćudi na zlo móm prignutom,
kâ zasjede svjeta kriva
skrovno iznutra prigrljiva.

  Perivoja draga u sjeni
bjehmo jednom obje same;
ubra ona cvijet rumeni
i s posmijehom sjede uza me
veleć: 'Tvâ je slika mila
u ovem cvijetu, cvijete od vilâ!

  Nu da između tamne trave
cvijet sad nijesam ovi ubrala,
njegova bi tuj bez slave
sva ljepota na tle opala;
da ti čemu tvoj cvijet gubiš,
zasve skrovno mnim da ljubiš?

  Čuj me ukratko! Ti s' gospoja
i bitje je tve slobodno;
tebi 'e zakon volja tvoja,
tebi 'e časno što je ugodno;
ljubi očito! svijet, ljubiti
da te i vidi, što će riti?

  Nije razlog da te straši
oni kî se straši od tebe;
nami rados strasi naši
grabe mnokrat bez potrebe,
er gosposke, znaj, razblude
slijede puci a ne sude.'

  Besjeda ova, ne znam kako,
bi plam, bi trijes za užeć mene;
pridobita ostah tako
da za ispunit želje ognjene
ne ht'jah ino neg da poda
put mi i način kâ prigoda.

  Ah kô u malo naučih vrijeme
što pak parjat ne bih jaka!
vrć se na vrat lasno 'e svijeme,
nu se ustavit nije moć paka:
u jaz pakljen put je odsvudi,
nu vratit se? - tuj su trudi!

  Zgodi se u me da države
priđe edžipske iz krajine
pun kreposti prigizdave
vrijedan mladić nad sve ine,
svojijeh ljeta u cvijet prvi,
srećan blagom, svijetle krvi.

  U raskošah on zadojen
i u dvorničkom hitropćenju,
s koga edžipski puk je brojen
nad svijem skladan u dvorenju,
bješe s drúgôm môm jedinom
brat i rodom i hitrinom.

  Ištom u grad s puta dođe,
nukajuć ga sestre svjeti,
kako svoje u gospođe
u dvorove me doleti,
da bi na čas mu zapiso
dvornom riječi službu i miso.

  Vidje i planu, a i ja tade,
er njegova vlas pogleda
nareče mi iznenade:
'daj mi, daj mi srce ureda!'
U čas tako naš skroveni
s plamenom se plam zamijeni.

  Sestra svoja, mâ družica,
kad on pođe, dođe k meni
i u promjeni moga lica
pozna novi plam ljuveni;
posmjehnu se hitro na me, -
ja se smutih, lice izda me.

  Dakle videć upućenu
dobro sreću brata svoga
i mu dušu pridobjenu
susretišta sred prvoga,
uze slutit svakčas veće
svom vitezu slave i sreće.

  Tajčas donije mi ispisane
pjesni u listu pozlatjenom,
u kijeh poznah me spjevane
hvale tuđijem pod imenom.
Pitah: 'Pjesnik tko bijaše?'
'Moj brat,' reče, pak uzdaše.

  Donese mi dare iznova,
kijeh bogatstvo zamjerno je:

  'Meni ih, reče, brat darova,
a ja tebi, mâ gospoje;
ti za harač ljupko primi
brata i sestre srca u njimi.'

  Od tijeh pjesnî, od tijeh darâ
viđah svrhu i što iskaše,
ali puštah da me vara,
er s privarom tom iđaše
moje srce, a bez truda,
na smirenje svo'ih požuda.

  Moj drag tako ne man stavi,
za osvojit me, pomnju i smjenje;
pr'jazan poče, plam se objavi,
zatijem nasta zaljubjenje;
mnogo steče on služeći,
nu ne sve što žudje steći.

  Stavno er držah da gospoji
svijetle krvi, mnoge oblasti
uvijeke se ne pristoji
prem nizoko ljubeć pasti;
nu da padoh tko rijet neće,
kad pristupih k jazu odveće?

  Daj ne stvorom, padoh misli
i pristupih k pogibiju;
svak ubjene mni kî stisli
u krilo su ljutu zmiju;
kî su u valijeh, ljudi ih scijene
veće u valijeh utopjene.

  Ubo'ica je sebe istoga
tko strašnoga lava grli;
da i ne udre trijes nitkoga,
najbližnjega ljuto isprli;
bog iznutra, a svijet zdvora
sudi sliku od prikora.

  Lijepi srame, po kojemu
ženska ljepos ljepos stječe,
teško uvijeke, teško onemu
tko se jednom tebe odreče,
i da ružan ne spozna se,
tve zrcalo vrže za se.

  Ti si slika od nebesi,
zvijezde tamni svjetlos tvoja;
ti gizdavi stražnik jesi
djevičkoga perivoja,
ures tijela neprošasti,
čas od duše, duša od časti.

  Kraljica se čas odijeva
tvo'em grimizom bez procjene,
od kreposti sunce sijeva
iza zore tve rumene,
draže ishodi tvoga iz plama
od čistoće zlato u nama.

  Tvojijem vijencom od ružica
kruni djevstvo pram najveće,
tebe iz srca djevojčica
trudno a trudnje s lica odmeće,
a još trudnje tisućkrati,
kad odmetne, nazad vrati.

  Ja te izgubih u nescini,
a sad poznam cijenu tvoju,
njegda uresu moj jedini,
sad izgubljen moj pokoju!
u nevrijeme jaoh poznani
cvijete od raja, srame izbrani!

  Sram pošteni kad me ostavi,
mješte njega srce u moje
sjede himben sram nepravi
licimirstvo ke zvano je,
to jes krepos bez istine,
vele gora od krivine.

  Ter laživa licu u momu
i hoteći, kô da neću,
prema meni u svakomu
stvarah želju svakčas veću
i pod sjenom od dobrote
tjerah skrovne me sramote.

  Za zasjenit me plahosti
vodih sa mnom dvorbu sijedu,
a to da pri nje starosti
mil'ja sinem u pogledu;
skratih ures, nek se objavi
kô sam lijepa po naravi.

  Općih crkvu, da i tuj žele
kî mu vide dragos plahu;
malo s bogom usta a vele
oči s ljudem govorahu;
k nebu uzdisah, nu bog znaše
da k njemu uzdah moj ne iđaše.

  Ah kolikrat ljubovnika
riječim hulih što znah gore,
da s huljenja prem velika
pozna on silne me govore
i u njima prozret bude
unutrnje me požude.

  Ah kolikrat vil gizdave
rijeh grješne, er se rese silom;
zvah neslične njih naprave,
njih bjeloću zvah bljedilom
i njih čela zvah za zlobu
mrtvijeh prama grob na grobu.

  Čuh da gori s draga lica
mlad ljubovnik, viknuh: 'Zlo je!'
čuh da ljubi kâ diklica:
'Živu 'e spražit, rijeh, pravo je!'
Čuh da lijepom kâ zvana je:
'Ako 'e dobra, rijeh, lijepa je'.

  Utoliko u potajno
dare primat, dare slati,
s mojijem dragijem nepristajno
ljuveznim se natjecati
i primat ga moje u dvore
na skrovite razgovore,

  vriježit srcem zle pohlepe,
činom, okom besjediti,
hitro pisat liste slijepe,
slijepe liste hitro štiti
bješe ružna mâ zabava,
a zdvora se kazah prava.

  Tako i oblak, iz visine
prije neg štetni daž prolije,
unutrnje strašne tmine
zdvora uresnom dúgôm skrije;
tač se skrije sva pod cvijetje
trava otrovna u proljetje.

  Ah jaoh u čem nijesam kriva,
kad za slijedit ćud nečistu
vječnoj pravdi suprotiva
ja podigoh krepos istu;
ukazah se dobra pače
za dobrotu grdit jače.

  Nađoh način vlasti opakom
s potištene me hitrine
za pocrnit sunce zrakom,
za uzmnožit suncem tmine,
za potamnit prijeko dosti
krepos istom vaj kreposti.

  Nu bog, kî proć opacime
svo'e trjeskove sveđ ne trati,
mo'em oružjem porazi me
i me himbe na me obrati,
ter krivine me mučeće
većma oglasi, što ih krih veće.

  Puk sve uzazna (ah što ikada
zemlja izdavna pronijet neće!)
ter svak sudit uze tada
da što ne zna, vele 'e veće
i da pomnja mâ tolika
taji djela sasma prika.

  Njeko od zlobe, s kôm jačega
gleda tko god može manje;
njeko, izgleda da s mojega
svoje opravda djelovanje;
za osvetu njeko od vila
kijeh ja otprije bjeh sudila, -

  ovi onomu šapće: 'Nije
časno općenje toj nikako;
njim se srami, kad ga krije;
kad se srami, tot je opako;
ljube svjetlos svijetla dila,
djelu 'e tamnom tamnos mila'.

  Tako glase me prikore
mlade i mladi svi jednaga;
svak zlo veli, misli gore,
svak raspreda, svak prilaga,
dokle vajmeh kratko u vrime
od grešnice stekoh ime.

  Tijem riječima jak na vitru
moj hud oganj planu jače;
ćud povrgoh rotnu i hitru
i rastvorih me polače,
oholeć se unaprijeda
da me zloće vas puk gleda.

  Ter kô najprije kad pod nebi
ukaže se sred dubrava -
sebi porod, majka sebi -
lijepa feniče i gizdava,
sve ine ptice s sobom vodi,
da je dvore, kud prohodi; -

  tač ne samo moj jedini
dvoriti me uze očito
neg i mještani i tuđini,
kijeh još dalek ognjevito
moj drag ures nepoznani
svo'e ljeposti glasom zani.

  Ja im mjesec bjeh od noći,
ja im sunce bjeh od dana,
ja božanstvo višnje moći,
ja hvaljena, ja spijevana -
ja za prikor neba i svita
môm sramotom ponosita!

  Za me igre privesele
za me časti spravne stahu,
za me u tancijeh noći cijele,
u posjedijeh danci iđahu
i krvavoj u zavadi
za me mrahu stari i mladi.

  Onijeh držah u ufanju,
ovijem drago riječ prodavah,
svijeh u taštom obećanju
varah, i opet obećavah
i svađah se velekrati,
sve što obećah za ne dati.

  Što ne motrih! što ne činih!
smetah, grabih, raspe budih,
moreć blaznih, blazneć hinih,
hineć ljubih, ljubeć udih
sebi i druzijem sa svom moći
mislim, djelom, u dne, u noći.

  Za steć vaje vjekovite,
o Jezuse moj žuđeni,
za izgubit se, za izgubit te,
toli istrudih, da bi meni
tega od truda stoti dio
za steć tebe, dosta bio.

  Tašta u meni slas otrova
sve što 'e tvoje, kralju od nebi,
što mi obilnos tvâ darova,
sve obratih suproć tebi,
i neharna nada svima
uvrijedih te tvo'im darima.

  Mu neharnos sa svijeh strana
vrh sionski zamnijevaše,
bistra rijeka od Jordana
me sramote romon'jaše
i suzama mirisnijeme
kitni Liban plakaše me.

  Plakaše me, nu zaludu,
s mudrijem bratom sestra sveta
pazeć srnut mu razbludu
bez obzira, stida i svjeta;
nu vesela mo'im štetama
ja ne plakah mene sama.

  Ter što 'e duši od potrebe,
sve pogrdih cijeć slobode
i strmovrat vrgoh sebe
kô niz rijeku sila od vode,
put pakljene vas grâd peći
zanesena zanoseći.

  Ah moj bože, na te gledam,
k tebi vapim: bože, prosti,
prosti zloće, ke spovijédam
prid pristoljem tve milosti;
prosti i na moj grijeh prihudi
veća od grijeha milos budi!

  Ti s' pun želje milostive,
tebe 'e za raj svoj raj obro,
ide iz tebe, tobom žive,
u te ulazi sve što 'e dobro;
ti smrt nećeš dovik vika
neg skrušenje od grešnika.

  Nije nać plate, znam, pod nebi
za moj platit dug nepravi:
sasma, sasma skrivih tebi,
uvrijeđena mâ ljubavi!
sasma uvrijedih, ah jaoh meni,
tebe, o ćaćko božanstveni!

  Da bi bila mâ pokora,
za sveđ ranjat dušu moju,
vjetri uzdasi, suze mora,
oči sitne zvijezde u broju,
to 'e sve ništor, kad moj odi
sve pokore grijeh nathodi.

  Pokora bi ta mučila
mene, kâ sam crv na sviti,
a krivina mâ nemila
privišnjega smje raniti,
kî u bitju jes svojemu
sam svet, sam lijep, sam sve u svemu.

  Ah nije mjere u besjedi
kôm se izmjerit moj grijeh ima,
er po onomu tkoga uvrijedi,
uvrjeđenje mjeru uzima;
ah nije mjere grijeha moga,
pokli uvrijedih neizmjernoga.

  Nu ti, o ćaćko, u kom neće
vir milosti vik svršiti,
prostit možeš vele veće
neg ja tužna sagriješiti!“
S tijem ustavi riječ i pusti
srcu ognjenom vlas od usti.

Svrha drugoga uzdisanja